Ponornica neba protiče
kroz moje srce
Plavetnila osmijeha
vedrine ushita
nad kršem ovog tijela
Huk briga u nodi
vrti filandru misli
pod smrznutim zvijezdama
Onda sa sjevera tamne slutnje
vuku oluje nemira
Prašte gromovi bezumlja
topi kiša očaja
po iznurenom licu istine
Kapi poniru, nestaju
u kaverne čekanja
divljaju podzemljem duše
I jutrom, najednom
kao da ništa nije bilo
dugu ovih stihova
bonaca tvoje ruke prebire
Samo kamen
mog malog vremena
tikataka
izlokan suzom neba
duti
61
Hodanje u Snu
Riječ, krljušti
Riječi, prosute ovdje,
prekrivaju nas poput sedefastog plašta.
Krljušti naših samohvala,
skrivenih čeznji, strahova,
nemira...
Nekad prazne, sirove, nemušte
nekad istrijebljene i izvagane
prate nas kao mrvice
vjerno kao pas svog gospodara
I ne marimo mnogo za njih....
Ostaju za nama da čuče
na vrhovima tuđih trepavica
Ostaju kao biljeg u vremenu,
zakačene o štrik samosvijesti
o našem....mom i tvom postojanju
Riječi što nas najviše glože
i nesvjesno u snovima muče
! Nisu ove - napisane, niti one izgovorene !
Guše nas i na kraju uguše one
za koje nikada nismo
smogli hrabrosti
da ih
izgovorimo
62
Hodanje u Snu
Zadnja Kiša
Prije
no što je
briznula
kiša
tople,
krupne suze
iz oblaka
boje tvog oka
skvasile su
moj obraz
oluci sa krova
u obliku srca
spustili su kapi
u bujicu
što teče
ka moru
u kom ribe
imaju udice
u tužnim ustima
lica koje liči na
tvoje
i prije
no što ti rekoh
da te napuštam
63
Hodanje u Snu