PAHULJICA
Sve je bilo bijelo ispred mene, stojalo i cekalo me, i na golemo iznenadenje nije se micalo. Januarski okovi su se spustili na naš kraj. I gle cuda, uspjelo nas je zarobiti, I na kraju krajeva, nije to bilo obicno ropstvo.
Znam da su godine ostavile na sve nas grubih otisaka, kao kada tapšate zaprašenu površinu. Mora se jednostavno nešto ukazati. Takvo je i bilo u našem kraju. Zvali smo ga Zeleni Cvrkut, ustvari tako ga oduvijek nazivaju, iako adresa glasi na ime Lorda Balenkistona, broj 10. Isuviše je bilo monotono uzvikivati ime nekog starog pogrbljenog lorda.
Umoran sam od dugog puta, jer putovanja su uvijek dosadana i naporna. Na moju srecu, a i srecu svih putnika iz obližnjeg Londona, svako se putovanje odigravalo vrlo tiho i brzo, skoro pa i neprimjetno. Nisam bio fasciniran nijednim detaljom zato jer su moji kapci vodili glavnu ulogu u drijemanju. Sve je pocivalo u kratkim i prodornim udarima voza po tracnicama. Cesto sam se pitao zašto su cigarete postale stanovnici ljudskih prstiju, ali vremenom sam uvidio da je to samo pokušaj traženja mira. Ustvari, taj je mir drugima znacio nemir, jer su cesto ostali grcali se u kašlju od dima. Sve je naprosto bilo staticno, samo je dim imao pravo šetati od kupea do kupea. Na svojim koljenima sam držao svoj kofer. Taj sam kofer dobio još dok sam bio mladic, ništa stariji od devetnaest ljeta, ali znacio mi je veoma. Tacnije receno, nekada mi je bio najbliži saputnik kroz život. Uspio sam otkaciti prvu rezu, pa zatim i drugu, i polahko sam podigao gornji dio kofera. Pred sobom sam imao svoj mali svijet, moju košulju, jedne otrcane hlace, par vunenih rukavica i maleni rokovnik. U rokovniku sam zapisivao bitne datume, napomene i telefonske brojeve, i stalno bi to sve išcitavao, kao da sam ocekivao neku novu vijest. Nakratko sam se nakašljao, pa sam spustio glavu i nastavio sa svojim imenikom. Sve bi uvijek teklo fino dok ne bi se približio posljednjoj stranici gdje je stajala mala fotografija. Taj sitni papiric je crtao moj svijet, ispunjavao svaki momenat mog praznog života. Naprosto, to je bila moja najveca dragocjenost koju sam morao cuvati. Na fotografiji je bila ona, djevojka imena Ela. Prije tri godine, moja radna putovanja su zapocela, sasvim neocekivano. Možda to izgleda kao neka prekretnica nakon koje se ispunjavaju sve želje, ali nije tako bilo.
Pamtili su me kao finog, povucenog momka, spremnog za bilo koji posao, i tako je bilo. U svome kraju sam stalno bio u pokretu, i najcešce moje su ruke bile pune povreda i žuljeva, ali nisam mario. Radio sam toliko da sam svaki put uspio osjetiti gorak okus znoja po usnama. Stalno su me dovikivali vlasnici prodavnica, birtija da prenosim razne kutije i gajbe, i za to bi uspio dobiti par penija. Pojedinci su cesto znali ismijavati moj trud, moje zalaganje, ali nisam mario, jer hej, mora se znati nauciti živjeti. Jednom prilikom me stari barmen doviknuo jer mu je bio potreban neko da nosi otpad od pica. Znate, boce su dolazile zapakovane sa dosta tkanine i bile su pažljive poredane u drvene kutije. Pokupio sam koliko sam mogao kutija i tako se zaputio do kraja ulice. Vjetar je puhao i putovao zajedno sa okolnom prašinom, pa je nerijetko ista ta prašina uspjela doci u moje oci.
Dok sam se približavao otpadu, sa lijeve strane se otvoriše malena drvena kapija, i na njoj se ukaza prelijepa djevojka sa bijelom haljinom i šeširom na kojem je bio rozi cvjetic. Pogled mi se u tom trenutku zaledio, bio je impresioniran svakim njenim detaljem. Primjetih na njenom licu blagi osmijeh, što je vjerovatno bio u znak ljubaznosti. Konacno i moje usne se razvedriše, ali tada od sve te nespretnosti desnom nogu spotaknu se na žilu drveta. Vecina paketa je završilo na zemlji, dok su pojedini upravo ležali na meni. Možda sam im i bio udoban poslije dugog putovanja. Uspio sam se pridignuti na noge, a ona je i dalje tu stojala, samo sa još izraženijim osmijehom tako da sam imao osjecaj da ce njeni obrazi eksplodirati od srdacnosti. Nakratko oborih glavu, pa ponovo uperi svoj pogled prema njoj. Nikada do sada nisam imao prilike da izmamim tudu pažnju, i to na vrlo cudan nacin. Razmišljao sam šta da joj kažem, ali me ona preduhitri i upita me:
Jesi li dobro? – Dobro sam, mada mi se ovo prvi put dešava, vjerovatno je zbog ove dosadne prašine.
Nije uspjevala skriti svoj osmijeh, pa onda dodade: Nije apsolutno ni cudo kada si ponio preko deset paketa, i za ocekivati je da se takvo nešto desi.
Ja sam Ela – rece ubrzanim glasom. Sada moram da idem, nadam se da ti se nece takve nezgode više dešavati.
Bio sam apsolutno toliko zbunjen da nisam ni znao reci svoje ime. Samo sam u sebi ponavljao njeno ime: Ela! Pokupih sve te kutije i bacih ih tako žestoko da su odjekivale medu ostalim smecem.Tišinu prekide kondukter koji je prolazio pored mojeg kupea doviknu:
“Stanica Woolhampton je sljedeca!”
Moje odredište nije bilo ni blizu tako da naslonih svoju glavu uz prozor kupea. Tih dana je bila nepodnošljiva vrucina, dobio sam zadatak da za trideset penija obojim ogradicu sira Williama. Nisam se bunio, pa sam krenuo na posao. Do podneva ograda je bila obojena cistom bijelom bojom, mogao sam odahnuti. Tada sam je drugi put u svome životu. Prošla je pored mene na biciklu koji je imao korpu sprijeda , a sa strana su bile povezane male trake tako da su se cijelo vrijeme njihale. Uspjela me opet pogledali svojim nebesko plavim ocima. Mahnuh joj rukom, i doviknu joj:
“Ja sam Max!”
Nakon cega se njen prekrasni osmijeh stvorio na licu kao kada sunce rodi novo jutro. Tada je srce lupalo kao u docek najvažnijeg kralja i njegove povorke. U tom trenutku imao sam osjecaj da mogu nositi svih onih deset paketa na jednom prstu. Lagano predoh rukom preko cela da obrišem znoj. Nisam imao pojma šta se desilo, ali prvi put sam bio zaljubljen.
Svaki dan sam maštao o njoj, kovao sam recenice i pokušavao se najbolje pripremiti za ponovni susret. Prolazile su sedmice, posao se trostruko umanjio, ali nisam tome pridavao znacaja. Znao sam samo jedno da nju želim vidjeti ponovo. Prolazile su brojne nalik njoj i svaki put bi se trznuo i oborio glavu kada bi se uvjerio da to nije bila ona.
Znam da nisam pripadao bogatijem sloju društva, bio sam siromašan. Nosio sam u svako doba godinu jednu te istu odjecu, smede hlace na koje su bili pricvršceni tregeri, a gore bijelu košulju. Mislim da nije bilo dovoljno dobrog opisa koji bi uspio opisati moju obucu, ali svejedno iako su bile poražavajuce izderane i oštecene bile su meni najdraže. Otiknuše sa kalendara juli, pa i august, te na kraju nade se i septembar u korpi za smece, ali Ele nisam više vidio. Naprosto iz te cijele price, ona je nestala, možda i pobjegla. Nisam to želio priznati, nisam se mogao tek tako pomiriti. Odlucio sam jedan dan posjetiti isto ono dvorište iz kojeg je izašla prvi put. Brzo sam preskocio drvenu ogradicu i prišunjao sam se kuci, iako sam dobro znao da ako me neko primjeti mogao bi me prijaviti kao kradljivca. U to su vrijeme vlasti bile veoma oštre i nemilosrdne, pa su i vrlo cesto znali kažnjavati bez imalo dokaza. Doteturah do prozora, ali nisam mogao ništa primjetiti. Tada je uslijedio ogormni šok. Kuca je bila prazna. Morao sam pobjeci, iako sam bio pod teretom ocaja i razocarenja, jer nje nije bilo više. Nije bilo onog vedrog osmijeha koji je slomio u meni svaku mogucu barijeru.
Oktobar je donosio mnogo hladnoce i vlažnosti, i tako je bilo i ove godine. Moje su misli bile pocupane, a srce ocajno je jecalo u samoci. Više nisam toliko trcao za poslom. Saznao sam vremenom da su se ona i njeni roditelji preselili nazad u drugi kraj Engleske. Pokušavao sam pronaci njenu adresu, ali nije bilo uspjeha. Samo sam cuo iznova te iste fraze:
“Žalim, ne mogu ti pomoci!”
Docekao sam i svoju dvadeset i petu godinu, tada sam zbog svojeg lošeg materijalnog stanja bio primoran da se selim ili pronadem posao. Ko god nije placao porez, njega su državni uposlenici gledali s mrštenjem. Nisam prošao ništa bolje, cak sam i nekoliko puta dobio koju pesnicu u lice. Nisam se predavao, sve sam trpio i nadao se boljem. Prislili su me da se pridružim ostalim u vozu i tako su nas sve protjerali do Londona. Tu je upravo i pocela moja prica. London je postao mjesto rada i zarade. Svaka osoba koja je tu živjela imala je neku obavezu. Nakon burnih i napornih dana samoce, našao sam sasvim slucajno posao u krojacnici Smith. Na tabli ispred je pisalo: “Tražim mladog i pouzdanog radnika”. Otvorio sam teška drvena vrata, a zvonce iznad vrata se oglasilo. Gospodin rumenih obraza i zašiljenih brkova me ljubazno pozdravio i ugostio. Ponudio me toplom šoljicom egzoticnog caja, na šta sam i pristao. Uspio sam mu ispricati svoju kratku, ali gorku pricu. Nije mi puno odgovarao, ali njegovim pokretima glavom i negodovanjem, znao sam da osjeca moju bol. Od tog momenta postao sam kao neka vrsta šegrta kod gospodina Smitha. Naucio sam dosta toga, od manipulisanja iglom, do preciznih rezova makazama. Bio je vrlo cijenjen majstor u toj cetvrti.
Svaki dan su brojne dame, kao i gospoda navracali kod njega. Ucio me je nekim osnovama kako prepoznati dobar kroj od lošeg, kako razlikovati slabi cvor od crvstog itd. Nisam se mogao požaliti, zato sam ucio i više nego što mi je pruženo, pratio sam rad njegovih ruku, postupak pri uzimanju mjera. Naprosto, pretvarao sam se u njega, i bilo mi je aspolutno nevjerovatno da sam uspio toliko nauciti. Cesto bi ga i mijenjao i ljubaznije što sam mogao sam ugostio mušterije i bilježio narudžbe. Imao sam tu obavezu da mu u znak zahvalnosti pružim malo oduška. Gospodin Smith je cesto imao težak kašalj, tacnije taj je kašalj imao u sebi neku notu stravicnosti. U pocetku sam se svaki put trznuo kada bi cuo taj kašalj, ali vremenom sam ga zanemario. Prošle su dvije godine od mog prislnog dolaska u London. Novca nije nikada falilo, cak ga je i bilo nekada previše, jer su svi vodili više pažnje na to kako ce izgledati, nego kako ce jesti. I to je nama godilo, imali smo svoj mir, svoj nacin rada. Iako sam još kao dijete ostao bez roditelja, prihvatio sam gospodina Smitha kao svoga oca. Moju licnost je ukrasio brojnim osobinama, a u momentima kada bi se trebao odmarati, mene bi savjetovao ili poducavao necemu. Takvu pažnju nisam dobio nikada, niti od jednog ljudskog bica. Jednom prilikom dok sam glacao tkaninu posebnom peglom, prišao mi je i spustio svoju desnu ruku na moje rame. Njegovi zašiljeni brkovi su naprosto se uzdigli, a maleni zubici su zasijali. Tada mi je rekao sljedece rijeci:
“Moj mladicu, neiskvarenog srca, cuvaj se zlocudnih, jer ce poželjeti da ga isprljaju. Nisam vec dugo upoznao tako poštenog i vrijednog mladica, i svjestan sam da to nije ništa slucajno. Trudi se da takav i dalje budeš.” – završio je s tim rijecima i nakon cega se povukao nazad u svoju sobu gdje je i ubrzo zaspao.
Godina 1875 se bližila kraju, i tada sam primjetio osjetno usporenje u radu gospodina Smitha. Sve se više zamarao i znojio. Znao sam da nije dobro, ali nisam smio pitati, jer znao sam da bi rekao da je dobro i da se ne brinem. Radio sam mnogo, cak i previše, jer su narudžbe prepunile naš rokovnik. Cesto sam njegov posao preuzeo na sebe, pa sam tako znao uzeti mjere mušterija, to sve pribilježili, pa onda prioniti na rad. Nije mi bilo važno da li je bilo pola noci, morao sam raditi. Gospodin Smith vec drugi dan nije mogao ustajati iz kreveta, i svaki put bi sa osmjehom govorio da ce se pridignuti za koji tren. Nažalost, tog trena nije bilo na vidiku. Nisam mogao vjerovati da je tako život surov.
Jutro je osvanulo, i tada sam se probudio ležeci nagnut preko svog radnog stola. Po svojoj prilici, išao bi prvo do gospodina Smitha, tako sam i ovaj put odlucio. Povukao sam stolicu unatrag i zakoracio preko škripavog poda do njegove sobe, tamo sam ga našao da spava. Barem sam mislio da spava, ali nisam vidio nikakvih pokreta. Dohvatih njegove prste koji su polahko se gubili toplinu, nisam osjetio puls. Njegova dobra duša je zakoracila u drugi, bolji svijet. Znao sam da je došao kraj mojoj sreci.
Pobrinuo sam se da sve prode prema tradiciji Londona, i sljedeceg dana je sahranjen. Pored njegovog spomenika ostavio sam njegove makaze i nakratko ih poljubio. Izgubio sam dio sebe – dio svoga mira.
Pretpostavljao sam da ce radnja preci u nasljedstvo nekoga od njegove porodice, ali tu se dogodilo nešto vrlo iznenadujuce. Stigla je koverta, ali obilježena kao vrlo važnom, i što je bilo vrlo cudno, bila je namijenjena za mene. Srce je preskakalo kad da je bježalo usljed najvece oluje, sve dok nisam uspio otvoriti i procitati prve rijeci. Gospodin Smith i oporuka o nasljedstvu. Ispod je pisalo ovim rijecima:
“Svu svoju imovinu, što ukljucuje krojacku radnju Smith i uštedevinu od 30 hiljada funti ostavljam svome vjernom prijatelju Maxu Ludwigu.”
Ostao sam bez rijeci, samo su koljena klecala kao da su jedino to i mogla. Prvi put na mom licu su potekle teške suze. Nisam apsolutno mogao vjerovati da postoji toliko iskrena i dobra osoba kao što je on bio. Tiho izustih: “Hvala vam od srca, gospodine Smith. Necu vas iznevjeriti.”
Nastavio sam svoj rad kao krojac u krojacnici Smith. Dani su nosili sve više i više posla, ali trudio sam se koliko god sam mogao. Idalje sam imao mušterije koje su ulazile tmurnog lica, nakon cega su izlazili sa smiješkom. Naucio sam od gospodina Smitha da do prave srece ne treba tragati puno, vec je bilo dovoljno udijeliti koju lijepu rijec.
Bile su tri godine nakon što sam se preselio u London i sada sam bio uljepšan titulom gospodin, ali nisam se tako osjecao. Još sam bio onaj vrijedni mladic sa praznim kutijama u rukama. Decembar je inace bio mjesec godišnjeg odmora, vrijeme kada su praznici polako sklanjali sve sa ulica u stanove. U tom momentu sam došao do namjere da posjetim svoj stari kraj, i evo me upravo sada sjedim u tamnom kupeu sa koferom na koljenima i fotografijom Ele. Vani nije još bilo snijega, ali je hladnoca plovila oblacima. Bližili smo se toj stanici s kojem sam prisilno bio utjeran u vagon tako da sam ušao cetveronoške. Osjecao sam brojne nemire i grcenje u rukama i nogama. Voz je polahko usporavao, sve dok se nije u potpunosti zaustavio. Morao sam se probijati kroz gužvu kako bi došao do izlaznih vrata. Naravno svi su žurili da što prije pobjegnu od ove goleme mašine. Zakoracio sam preko stepenica i našao sam se na peronu gdje je sat upravo otkucao deset casova. Krenuo sam sporim ali sigurnim koracima, sve dok nisam došao do table na kojoj piše Izlaz. Do moje ulice je trebalo nekih dvadesetak minuta. Išao sam tako da su sjecanja tukla moje emocije, mogao sam se nasmijati i zaplakati, ali ostao sam pribran.
Konacno, stigao sam pred tablu na kojoj je pisalo Lord Balenkiston, broj 10. Sve je bilo tiho, samo su se mogli vidjeti dimnjaci kuca iz koji je izbijao teški crni dim. Pripremala se zasigurno jaka i oštra zima. U meduvremenu na ruke sam navukao svoje vunene rukavice, a u desnoj ruci sam držao svoj kofer. To je bilo apsolutno bilo sve što sam imao. Koracao sam kao da sam se bojao da ce me vrijeme progutati. Ograda koju sam ja farbao bila je idalje ista, otpad je ponovo bio na istom mjestu, a stare birtije su bile prepune. Sve je bilo kao i onda kada sam napustio, samo nije bilo nje, djevojke divnog osmijeha i plavih ociju. Poželio bih sve da se ona tu pojavi, ali sve su to bila prazna maštanja. Pogledah u nebo koje je bilo tmurno, sivo, pomalo i nestvarno, a na moje usne se spusti mala pahuljica, a nakon i nje doputovaše i ostale pahuljice. Snijeg je poceo padati i ubrzo obojio sve svojim bijelim nijansama. Tko zna, možda je ta pahuljica bila poklon od nje.
— Irfan Starcevic