U to vrijeme u sokaku skoro niko nije imao telefon, ali smo mi preko Rudnika i tatinih veza dobili lokal.
Da bih zvao mamu na posao ja sam morao okrenuti nulu i dobiti rudarsku telefonsku centralu gdje je radio jedan slijepi rudar koji bi me “spojio” sa maminim telefonom u kancelariji.
Meni nisu nikada objasnili kako neki rudari mogu slijepi raditi na telefonskoj centrali, ali je onaj čiko na Centrali uvijek pogađao da to baš ja zovem i prije no što bih zucnuo i rekao da hodu mamu. Imao je veoma fin dubok, glas kao da priča iz rudarske jame.
Eho nekih drugih glasova koje bih čuo preko telefona samo je pojačavao ovu ”podzemnu” viziju slijepog rudara koji negdje dole ispod nas u mraku spaja neke žice i čeka mene da nazovem mamu.
Stara rudarska centrala bila je osjetljiva na južni vjetar “Jugo” kada bi se iz nekog razloga miješali pozivi i čuli se ljudi koje nikada niste ni znali ni zvali.
Oni bi onda i mene čuli kad bih se smijao i vikali mi da im se ne mješam.
Jugo bi takođe istjerivao sve gradske budale na ulicu i tada bi mogli vidjeti neke čudne ljude kako zaneseni pričaju sami sa sobom.
Bide da smo oduvijek bili napredni.
Tek uz pomod "plavog zuba" (Bluetooth) koji je na konju moderne telefonske tehnologije dojurio 35 godina kasnije, svijet je počeo da nas sustiže...
39
Hodanje u Snu
Đina
Tatine prevelike crne rudarske gumene čizme sa zelenom dizom bile su jedina amfibija koja me mogla dovesti do poplavljene Loge koju smo slagali cijelo ljeto od kutija Ei Niš i Čajavec televizora, nekih taraba, štrikova, Merkur kesa, kaputa babe Ilke i špere koju smo maznuli iza rudarske vage.
Nisu kafezi, bakatine, lampe iz pokvarenog čika Ibrinog televizora, mačije oči, dugme "11" lifta iz Zvjezdare, Aidin grudnjak, strijele, šamprele, puhaljke, karte sa golim curama, Filter 57, probušeni fuco kog je šuster Rade 7 puta krpio, broj 9 koji smo specijalnom akcijom
oslobađanja "semafora" na stadionu pokupili i kojim su se moja raja ponosila, a koji nije nikada ni zatrebao sve do jedne utakmice kada je Velež namirio neke levate 9:2 i kada se semafordžija snašao i okrenuo šesticu naopako i pokvario nam deif da se pušemo
"devetkom" pred glavnim rivalima, rajom sa Zgona... ništa od toga nije bilo razlogom gacanja kroz poplavljenu Dubelinu livadu gdje je u jednom došku kod štreke prema silosu, blizu rudarskog kanala bila sakrivena naša Loga.
Pravi razlog je bila Đina, mješanac svih pasjih gena koji su povirili u ovu valu i glavni čuvar naše loge.
Znam da smo svi bili čvrsto obedali jedan drugom da nema žaljenja za Logom, da demo napraviti novu i da moramo otjerati Đinu i ovu Logu sada zapaliti da se druga raja ne bi domogla našeg blaga - jer kad je počela škola, a pogotovo teške novembarske kiše - nikoga više nije bilo da je čuva.
Čak bi i Đina bila viđana rijetko, uglavnom kad bi joj ujutro odnjeo pola sendviča od moje školske užine.
Znali smo da moramo da uništimo naše ljetne trofeje, ali smo to stalno odgađali.
40
Hodanje u Snu
Onda je lilo kao da nebo pokušava napraviti akvarijum između zemlje i niskih oblaka koji su se gurali između mostarskih brda.
Pauze između kapi je gotovo potpuno nestalo. Sve je bilo mokro i sivo.
Kada je tata došao sa posla i rekao da su jame 1 i 3 u rudniku potopljene i da se kanal rudarski prelio i da je sve do štreke jezero, nešto me steglo u grlu. Navukao sam kabanicu, čizme i krenuo napolje slagavši da moram kod Seme po knjigu.
Oko razvaljene i poplavljene Loge stajala je u vodi do butina sva moja banda. Đina je plutala mrtva i napuhana.
Sa leđa smo ličili na hobite.
Zagrljeni, ridali smo dugo. Onda smo otkačili sirotu Đinu od štrika za koji joj se noga zapetljala u panici i pustili je da je voda odvuče prema vrtlogu u koji je ponirala u tunel ispod štreke prema Neretvi voda rudarskog kanala koji je sada činio jednu Veneciju sa poplavljenom livadom.
Đinin sprovod je bio prvi sprovod kom sam prisustvovao.
Neka vrsta vodenog, uvrnutog piratskog sprovoda nakon kog je kasnije saznanje da u Indiji mrtvace šalju u dim postalo irelevantno.
41
Hodanje u Snu
SJENKE TREŠANJA
Moja familija je čitav život štimala prema trešnjama....moglo se, naime poslije dobre berbe priuštiti ono sto bi čitavu godinu obedavali...nove adidaske, lova za more, za novo biciklo....
A kako to stvarno bješe...ide par odlomaka iz jedne priče o trešnjama, sepetima, krtolima...da se ne zaboravi...
Ostade iza mog dede posađenih ioho-ho stabala trešnjevih, raznih sorti na raznim lokacijama u Cimu. Ostavi nam Mila (kratkosilazno "i") , kako ga od milja zvahu , u amanet i Hrušta, i Švabica i Alica...nikad ih sabrati. Od početka do sredine Maja šuštali su krtoli, lotre, kuke, sepeti, holandezi, samari, užad, žujice, špice, čulo se hakanje iz vinograda u vinograd, iz bašče u bašču, sa trešnje na trešnju, a pjesma trešnjarica zvonila je pod Goricom i Radešom, na Koravcu, nad Đolušama, Mu'aremovcima, Prcevini, nad Demalušom i "pod stranom" - od zore do mraka.
Dedo moj dragi, malo rudar, malo više zemljoradnik, ranjenik iz prvog svjetskog, nesuđeni amerikanac i "ponajbolji vindžija" u Cimu, sadio je trešnje po nekoj čudnoj shemi - po obodima i mrginjima svojih, od dedovine naslijeđenih duluma.
Činilo se u prvi mah, da su trešnje sađene bez nekog naročitog reda i smisla, onako nasumce - ovdje 2-3 Švabulje, 1
Crnica, 2 Aprilke, onda prazan prostor, 8 Alica gusto nabijenih i 3
Hrušta skoro jedan do drugog, onda ponovo praznina, a zatim drvored Hrušta sto se dizao uz brdo obodom vinograda, poput soldata 11 Pješadijske regimente 4 Korpusa sto je gazila preko Karpata gdje je nesretnik fasov'o geler 1917 koji je donio u rodni Cim ....
Dedine trešnje su uvijek bile bujne i pune roda, kao da su škakljale neku vodenu žilu svojim korijenom, te bi u vrijeme najvecih suša bile bujne sa gustim, teškim hladom koji - kao da je sijao iz njih,
42
Hodanje u Snu
ka delopekom upaljenom vinogradu nad kojim su tim svojim sjenkama uvijek heklale čudnu mustru hlada.
Ta mustra je duže čuvala težake od svrdlajude vreline, vrude zvizde, težake koji su u škrtoj zemlji dikelali, zgrtali, plijevilli i polijevali modrom galicom često skoro suhe trsove loze.
Bobe dedinih trešanja bile su crvene i sočne i kao da su jedva čekale zub na zategnutoj crvenoj kožici da bi eksplodirale u ustima rasuvši slatki sok podzemnih hladnih voda po jeziku.
Govorkalo se da je dedo bio u dosluhu sa nekim tajnim silama i da sadi trešnje kao da vrača ili njihovim sjenama pise neku tajnu poruku po vinogradima....No, ruku na srce, izgleda da je dedo najviše sadio trešnje da mu prave 'lada dok okopava i polijeva trsove u vinogradima - za vino koje je pravio, vino koje je u to doba bilo glavni izvor prihoda, a bome i rashoda u mojoj familiji.
Trešnje su u doba sporog Dire i loših makadama mogle samo do lokalne tepe i često su ostajale nesabrane ili bi bile sabrane samo za "kacu" da bi se od njih salila "treeešnja", lagana, pitka rakija -
navijek tražena od pravih meraklija.
Tek kasnije kad su kamioni i kombiji raznih registracija otkrili rane trešnje mostarske vale i jurili vozedi holandeze pune Ranjki, Švabulja ili Hrušta prema pijacama bivse Juge i dalje, mukotrpno kopanje i težak rad oko trsova zamijenila je brza i "vruda"
trešnjarska lova. Ulog i znoj bijahu puno manji, a zarada veda.
Malo po malo, zaboraviše se vinogradi.
Čuvena vindžijska - "Nema vina do Cima" - pade u zaborav....
Za trešnjom mostarskom "uletali" su razni nakupci od onih sitnih do vedih, industrijskih koji su trešnje sijali kalibratorima i potapali u burad sa alkoholom da bi je preradili i prodali kao čuvene Griotte bombonijere.
43
Hodanje u Snu
No i to je polako lapilo...nestajalo. Zone su postale ratne i nesigurne... Na tržištu Evrope,
Maroko i Španija su nudile, možda i lošiju trešnju no što je neretljanska, ali nižu cijenu...
Trešnju niti je ko sadio, ni brao, niti krečio stabla....Trešnja je doživjela sudbinu zapuštenih vinograda.
...............
I tako - dedo moj dobri što me krstio "liskom mostarskom" ode i ostavi za sobom tajnu šifru - u samo njemu znanom rasporedu svjetla, sjena i rumenila trešanja na divnom platnu mog djetinjstva 44
Hodanje u Snu
Super Čovik
Priča o tome kako je Mate Bunoza spasio Partizansko spomen groblje i grad Mostar od pokvarene neprijateljske emigracije.
U prelazu od 1960-tih na 70-sete, godinama samoprijegora i izgradnje mi smo igrali sve mogude igre....klikera, lopte "na male", žmire, kauboja i indijanaca, limuna i naranče, i naravno i raja protiv raje. Ovo zadnje i nije bila neka igra. Sastali bi se u našoj logi od velikih kartonskih kutija i pripremali šamprele, bacaljke i puhaljke da se branimo ako nas napadnu ona tamo raja iza zgrada. Bilo je par puškeranja kamenjem preko garaža, ali do pravog obračuna nikada nije došlo. Igrali smo pole-cijele u sličice igrača koje smo skupljali, čitali i mijenjali stripove, krali trešnje i kajsije i puštali čamce niz drenažni kanal obližnjeg Rudnika Mrkog uglja. Taj kanal je prolazio odmah iza naših kuda.
Škola se prikrala jednog vrelog Septembra i bila je dozlaboga dosadna sa svim uskim i širokim linijama. Ljetnji raspusti su bili neizmjerno dugi, vrudi i još dosadniji. Iz ljetnje čamotinje pomalo su me vadili stripovi od kojih je svezak od 8 originalnih stripova Supermena, (DC Comics iz 1963 u boji (!) ali na engleskom) nekim čudom, završio pod mojim krevetom.
Nije mi smetalo znanje od samo 6-7 riječi engleskog, koliko sam uspio pohvatati , iz u to vrijeme, popularne kaubojske serije
"Bonanza", da bih svakodnevno nanovo gutao mog Supermena.
Bez obzira na nepoznati tekst, priče sam uglavnom pravio sam po slikama i po smislu, dodajudi nove detalje kod svakog ponovnog čitanja. Skrivao sam svoju vrijednu kolekciju Supermena od ostale raje u šarenoj hladovini trešnje na betonskom mostidu napravljenom preko kanala iza moje kude.
Tu je Supermen je spašavao svijet.
Dizao je avione pokvarenih motora iz ambisa, vadio je autobuse i kamione iz vode ispod pokidanog Golden Gejt mosta, vradao je nazad, u podzemne silose, ispaljene rakete sa hidrogenskim 45
Hodanje u Snu
bombama dajudi šansu svjetskim liderima da se još jednom dogovore.
Jedino je bio u opasnosti da mu neko podmetne kriptonit pod stolicu. Onda bi bio kao i svi ljudi...slab i ljut...nije mogao da leti, samo se znojio, pravio grimase, vikao....nije se smijao. Mislim da bi dobio super proljev, samo to nisu crtali. Možda je pisalo, ali ja to nisam znao.
Kanalom, tj. uskim puteljkom kroz bašče uz kanal, nije gotovo niko ni prolazio. Ljeti skoro da nije bilo vode u kanalu pa nije bilo trka čamaca. Nekada bi prošao stari dedo Ika čije su bašče bile iza kanala i koji je sa dobrim razlogom mislio da mu ja kradem kajsije.
Znalo je prodi još par ljudi koji su stanovali dole pored "štreke", željezničke pruge, koja je napravljena za vagone koji su dovozili žito u mostarsku pekaru i silos, miledi neizmjerno sporo od rudarske skretnice ka Silosu.
Mi, djeca, kačili smo se po vagonima sve dok jednog dana nije proletila hitna jer su jednog malog vagoni spljeskali. Nisam tada bio tamo, ali kažu da se kliznuo na odbojniku. Onda su napravili veliku ogradu i uveli čuvare sa vučjacima. Zabava bješe prekinuta. Vratio sam se svom Supermenu.
Onda se jednog se dana zacrnila prošarana sjena trešnje nad kockicama mog stripa u boji. Bio sam duboko u epizodi u kojoj Super heroj spašava Njujork gasedi zapaljeni tanker u luci svojim super ledenim dahom, tako da nisam odmah ni primjetio prisustvo tamne sjene. Konačno sam izronio iz šarenih kockica i podigao glavu.
Ugledao sam čovjeka kako stoji iznad mene. Htio sam brzo da zatvorim strip i šmugnem u avliju, ali me pravac u kom su njegove oči gledale u trenutku zbunio. Čovjek nije gledao u mene.
Proučavao je strip u mom krilu. Dutanje je trajalo nekoliko dugih sekundi. Onda je čovjek nastavio svojim putem. Klaparao je niz kanal do petog mostida, kude nekih Zovka kod kojih se doselio skoro, kao podstanar sa ženom i troje djece, saznao sam kasnije.
Nakon toga, nekoliko puta me iznenadio na sličan način, a onda sam ja jednog dana prekinuo tišinu i rekao: 46
Hodanje u Snu
- Supermen...klimnivši prema stripu
Dutio je sekund pomalo iznenađen ovim novim zvučnim momentom...
- Mate... Mate Bunoza
Nakon ovog pomalo nezgrapnog probijanja leda u našoj čudnoj Super komunikaciji, stvari se nisu promijenile mnogo. Ja sam čitao i druge stripove koje sam dobijao od starije raje iz ulice, ali kad god bih osjetio veliku sjenu kako se valja puteljkom niz kanal, stavljao sam na krilo nekog od supermena, pravedi sa kako pomno čitam, znajudi da de sjena polako uklizati preko šarenih kockica stripa i zastati.
Namjerno nisam htio dizati glavu odmah pokušavajudi da prozrem po obrisu sjene gdje su mu oči i zamišljao kako ih vidim kao u nekom tamnom ogledalu kako prelaze preko kockica Supermen stripa zajedno samnom.
Jednog dana vidno raspoložen i duže nego inače nadnesen nad epizodu u kojoj Supermen spašava avion, više zaključi za sebe nego upita:
- Taj čovik leti brže od avijona
- ...On je Supermen...rekoh gotovo sa nevjericom i pomalo razočarano, kao da to nije očigledno da je Supermen brži od aviona...
Lukavo naškilji na jedno oko i reče:
- Vidim i ja da je Super Čovik kad može da leti, samo nisam znao da je brži od mlažnjaka...izvlačio se ovaj sa tonom kojim je htio da kaže da nije baš ni on "od juče".
Osjetio sam onda potrebu ponosnog vlasnika da mu pokažem svoju malu šarenu kolekciju omiljenog stripa i šta sve u njoj ima. Pokazao sam mu i listao i taj i druge Supermene i objašnjavao kako ovaj može očima da siječe metal, kako može da digne čitavo brdo, super dahom da ledi i gasi vatru, kako Supermen X-ray pogledom vidi kroz stvari i kroz mrak, a može da vidi na daljinu teleskopskim pogledom, kako zaustavlja metke grudima...Ne znam da li se zezao ili je stvarno pomno slušao, samo mu se vilica objesila i oči 47
Hodanje u Snu
raširile...bile su “razrogačene” kako bi znala kazati moja komšinica, što je meni bilo puno smiješno jer bi se uvijek sjetio nje kasnije kad bih jeo rogače i uvijek je malo falilo da se zagrcnem rogačem od smijeha zbog toga.
Prolazili su dani i mjeseci i Mate je spuštajudi se niz kanal prema svom podrumskom stanu obavezno pored naše kude zastao u koraku gledajudi gdje sam ja. Škola i hladniji dani zamijenili su moj betonski mostid i stripove i samo ponekad bih ga sreo ili vidio kako tranda niz kanal.
Kad bi me ugledao, prebacio bi svoj mantil preko ramena, pustivši ga da zaleprša na vjetru , sa posebnom namjerom i onda bi odmahnuo rukom ili čak viknuo u mom pravcu "eej, Super Čovik"
što je zvučalo smješno, ali nekako važno jer je bilo upudeno meni, klincu.
Godine su se kačile polako, kao oni spori vagoni sto su vukli žito ka silosu.
Ponekad bih uhvatio patrljke razgovora starijih, pogotovo komšinica kada bi došle da se "saberu" kod mame. Sabiranje je bila matematička operacija mahale, iliti trač partija sa kafom gdje bih dobio dozvolu da umočim kocku šedera u fildžan. Saznao sam da Super Čovik radi kao stražar u mostarskom vodovodu. Mislim da je radio samo u vodovodu, ali ne u kanalizaciji. U vodovodu su morali čuvati neke tajne podzemne rezervoare vode. U kanalizaciji se nema šta čuvati. I uvijek sam bio sumnjičav na to da je neko stavio vodovod i kanalizaciju u istu firmu. Slutio sam da tu nešto nikako ne štima i da je, kako bi znala redi moja tetka, ”čitav grad morebit nakrivo nasađen”.
U našem sokaku i u čitavom rudarskom naselju svi smo živjeli okruženi čudnom aurom ideje da je komšiluk vanvremenska i nadklasna kategorija. Nešto vrijednije i od rodjene familije.
48
Hodanje u Snu
Kasnije se, nažalost, ovo pokazalo mnogima kao fatamorgana, mada sam bio svjedokom i onih drugih priča o komšijama koje su jedni druge čuvali i spasili u "nesretnom sukobu".
Svejedno, u to vrijeme 60-tih, 70-tih u sokaku su svi farbali jaja za uskrs, pekli baklavu za bajram i častili se i gostili, a bome i pomagali se i to sve bez najava i protokola. Popodnevna kafa se često zajedno pila u nečijoj avliji, a degenek si mogao fasovati od bilo koga starijeg. Niko se nije ljutio. Naselje se pomalo širilo svake godine, ali pridošlice smo teško primali. Ipak mog "Super Čovika" i njegovu familiju, dôšle iz "škutorije", (kako su pogrdno znali redi i to najčešde oni koji su i sami prije nekoliko godina pristigli odnekud), stari komšiluk je polako prihvatao sprdajudi se pomalo sa Ikavicom kojom su govorili, onda sa njihovim prezimenom (Zbunjoza), da bi ih kasnije zvali na kafu i kolače. I mi, djeca, smo uvrštavali sve češde u naše igre Ivu, Matinu srednju kder koja je bila otprilike mog uzrasta.
Život se vrtio u krugovima školskih godina i raspusta.
A onda su iznenada jednog popodneva svi postali nešto jako ozbiljni. I samo su slušali radio.
Nekoliko puta su tih dana puštali rudarsku sirenu koja se oglašavala samo u slučaju kad bi rudari u jami ostali zatrpani jer je zvučala drukčije, zlokobnije no sirena za dan rudara pa je ledila krv u žilama pogotovo mojoj familiji jer su mi oba djeda i tata bili rudari.
Stariji su sa mrgodnim licima počeli da koriste neke nepoznate riječi koje su svejedno punile novinske stupce i koja su izgovarale namrgođena lica spikera TV Dnevnika.
Brujalo je ....agresori, ubačeni teroristi, ustaška emigracija, zlotvori, izdajnici, teritorijalna odbrana .... Mislim da je bila 1972, a ja sam ved sa sredom bio četvrti razred. Sve je bilo napeto. Pogledi su sijevali. Išli su obučeni muškarci i žene u plavim uniformama teritorijalne odbrane. Smiješno su se postrojavali i još smješnije marširali sapetih trbušina na parkingu ispred moje, 5-te Osnovne škole .
49
Hodanje u Snu
Jednog od tih dana, predveče je bilo, čuo sam prvo tatin glas a onda poznati glas Super Čovika iza kude. Iz daljine nisam čuo šta njih dvojica pričaju. Nešto su žustro raspravljali u po glasa tek da sam čuo par odlomaka....
- Ja ti karem Kume ....ma ko?...ma da mi je brat rođeni....nema govora....ko dira u tebe...dirno je i mene.....samo sam iz daljine razaznavao Matin glas.... onda sam se primakao bliže, iza tatinih leđa da čujem nastavak razgovora. Obojica bjehu poneseni temom razgovora da bi me i primjetili....
- ....karem ti...nastavljao je Super Čovik ...da nemore ni ‘tica da proleti da je ne vidimo, ni zec nemore da protrči, a da ga Matine uši ne čuju, ako priđe bliže....Issa mi....ne gine mu šmajser - i tu se Mate potapša po starom njemačkom šmajseru kog je zadužio i nosio pola na ledjima, pola malo nahero sa strane. Bio je obučen u plavu uniformu teritorijalne odbrane sa friškim kožnim žudkastim uprtačima. Fišeklije za duguljaste šaržere su visile sa druge strane i bile su od tamno smedje, skoro pocrnjele kože. Ratni plijen od Vermahta.
Moj stari poluglasom napomenu.
- Uhvatili su još dvojicu i jedan je imao otrov... cijankalij u rusaku.
Izgleda da su naumli na vodovod...
U to zvonjava telefona prekinu starog koji se okrenu i u brzini umalo ne nagazi na mene.
-Šta radiš tu...obrecnu se stari ljutito žuredi na telefon i u okretu dajudi Super Čoviku rukom znak da ga sačeka.
Ja sam stajao kod svog mostida na kanalu oči u oči sa naoružanim Super Čovikom.
- A je li to prava mašinka?
- Prava, pravcata...
- Koliko metaka stane u nju?
- 32 u jedan šaržer a ja ovdi imam jos 3 šaržera, ponosno je pokazao Matan na fišeklije.
- A ko de da nas napadne? ....nastavljao sam sa pitanjima 50
Hodanje u Snu
- Ma nede niko moj dobri Super pajdo... vježba je to...samo ti idi na miru...pokušao me sumnji razoružati naoružani narod.
- To nije vježba...mahnuo sam u pravcu mašinke....moj tata kaže da pokvarena emigracija hode da sruši bratstvo i jedinstvo....
- Gledaj ovo. Dok je Matana niko nede da otruje vodu i ti i moja Iva se morete slobodno igrati...
- I Brano i Dragan i Dijana i Ivica i Ružica i Maja i Zlatko i Semir ...i nabrojim svu svoju raju u dahu
- Sva dica mogu da se igraju jer ih Mate čuva...Niko naše bratstvo....pa napravi sekund stanku- a jedinstvo pogotovo...nikakva emigracija nemore da sruši...
Tata još nije dolazio.
Super Čovik, zapalivši cigaretu i nalaktivši se na ogradu našeg betonskog mostida nastavi .
- Ništa se ne sekiraj ...imamo mi gori kod rezervoara vode na Brigu Super tajno oružje koje ni jedan neprijatelj nemore da pobidi...
-... ja sam piljio bez riječi...
Onda on nastavi povjerljivo u po' glasa, skoro šapdudi.
- Vidiš... doli ispod rezervoara je Partizansko...jel' tako...bio si ti na Partizanskom...
Ja klimnuh glavom
- Išao sam sa tatom i mamom za praznike...
Za mene je Partizansko Groblje i odlazak na njega bio poseban događaj. Uvijek je to bilo za neki praznik i onda bi se svi fino sredili.
Tata bi uzeo Kodakov "Retina" aparat i sve nas riktao i okretao da gledamo u sunce ”jer onda fotografije budu najbolje”, govorio je tata. Samo sam ja na svim tim slikama žmurio ili se mrštio na jak bljesak mostarskog sunca pa te slike meni baš i nisu bile tako dobre. I vazda su mi govorili da ne skačem preko onih kamenih ograda da se mogu kliznuti i da du nedajboževratslomit ako tako nastavim skakati i da ne hodam po travi jer su tu naši borci sahranjeni, a to me malo i plašilo.
I najviše sam volio da pijem sa vrha one fontane kad bi me tata digao i ako je bilo vode.
51
Hodanje u Snu
Za praznike je uvijek bilo vode i sve je bilo "cakum-pakum"
sređeno.
Prolazi i one staze na partizanskom su bili isto kao da smo u nekoj predstavi koja ima velike kamene kulise. Kulise sam vidio u pozorištu lutaka kad me mama vodila da gledam "Veli Jožu". I baš kao na predstavi svi su se nešto pravili važni. Mama je baš glumila kad bi me zvala jer bi se sigurno derala da smo bili u ulici. Najbolje bi bilo nakon slikanja i kruga do vrha i dole sa druge strane, kad bi otišli u jedan restoran u blizini, na devape. Restoran se zvao
"Hladovina", devapi su bili jako dobri samo malo gumeni i kokta im je bila hladna...iz vode....
- E znaš ti moj lipi super čovik... - prekide me iz sanjarenja Mate, otpljunuvši korijen iz još jedne cigarete koju je gnjavio medju prstima prije no što je zapalio -....znaš li ti da je ono Partizansko napravito da nas brani i o’brani u slučaju napada kojekakvih beštija i vucibatina....jednom riči Agresora. Nije ono gori samo ko spomenik postavito kakono ti misliš i svi tako misle.....znaš?... Ne znaš....eee vidiš ti pajdo moj ono gore na onom zidu na vrhu sto štrči vani, oni krugovi i oni ko..ko..rogovi...izgleda...
Dadoh znak glavom da znam....
-E to, to nije ono tamo bezveze....to samo nako izgleda...znadeš...kofol k’o ukras...a nije ukras I tu Super Čovik skroz, skroz tiho i sa tonom najvedeg povjerenja, okrenuvši se za svaki slučaj još jednom oko sebe, reče....
-To su ti jedne specijalne antene.
-???
- Ja, ja....An-te-ne , naglasi Mate pa onda utiša glas u povjerenju
- Mi ti imamo taman ko onaj Super Čovik specijalne one kakono se zovu..eee...da se more vidit u nodi. Sve vidimo, moj pajdo, ako neki neprijatelj ode da dođe da nas potruje, mi ti njega onim zrakama odozgo samo zzzzzzum i gotovo!
Ja sam zabezeknuto buljio kroz Super Čovikove oči koje su žagrile u polumraku i gledao u slike neke grozne ažbahe koja je predstavljala Agresora i koja je jurila da se ispiša u podzemni rezervoar pitke vode na Bijelom Brijegu iznad Partizanskog i da nas tako sve 52
Hodanje u Snu
potruje, a Super Čovik dolazi kroz neke tajne podzemne prolaze u pozadini velikih kamenih stijenki Partizanskog i uključuje tajno oružje koje zzzzzuuujiii i kojim prži zelenim zrakama i pogađa aždaju agresorsku koja u ropcu pada preko golova na starom Veležovom stadionu, da bi se opet digla i još bjesnije jurnula ka rezervoaru, preskačudi preko rebrastih kanalida koji su bili tako klizavi i namjerno tako napravljeni da onemogude lagani prolaz agresora.
Ažbaha se stvarno kliznula i pala, ali se ustala skupivši snagu da bi opet bila spucana u glavu sada plavim zrakama koje su je odbacile čak do velikog okruglog bazena & fontane u podnožju gdje se okrijepila žabokrečinastom vodom i skupila još vedu snagu, užasno urliknuvši krenula u konačni obračun sa Super Čovikom koji je onda iz svog arsenala zarotiravši svoje Super Tajno oružje konačno pojačao na maksimum i opalio crvenu zraku i to u međunožje Agresora koji se konačno istopio, poput one vještice u Čarobnjaku iz Oz-a, koja se istopi kad je poliju vodom. Iz košmara ove odlučujude borbe za Rezervoar, Partizansko i grad Mostar me trgnu sam Super Čovik koji me prodrma za rame I onda me pomilova po glavi – k’o kad bih ja našeg malog cuku Šaru milovo i doda tiho i odlučno:
- Nede nama niko ništa ljudino moja.... ništa se ti ne boj. Nikakav agresor ni emigracija....
Ja sam mu opet nekako vjerovao da nas Super čuva i da super pazi i Rezervoar i Partizansko i sam grad koji se zvao Mostar sa velikim M
tada.
53
Hodanje u Snu
***
Teroristička "Bugojanska" grupa uhvadena i mahom likvidirana 1972 imala je za cilj podizanje bune Hrvatskog puka kontra Titove Jugoslavije koja je postala još čvršda tvrđava koja nije mogla poslije toga da se uruši za vjeke vjekova.Međutim, vjekovi kod nas traju kratko i nakon samo 18 godina klisurina se stropoštala u more.
***
Iako nisam, nakon dugo ljeta izbivanja imao sredu da dolazim u rodni grad, kad god bih ipak došao i krenuo od Rondoa ka Stadionu, prolazedi pored Partizanskog spomen groblja, nikada više nisam gledao kamene ukrase na pročelju najvišeg zida samo kao autorske simbole B.B