IOX by Aleksandar Kostjuk - HTML preview

Djevojka otvori usta. "Ja sam kneginja Serenius Elena Terra Trpimirović. Neka to ime odzvanja tvojim napačenim mozgom, kao i sve implikacije koje ono sa sobom nosi. A već mogu vidjeti kako ih tvoja svijest počinje redati kako niču. Jesam li u pravu, Saurinai? I znaj da je to posljednje ime koje ćeš ikada čuti, a da sam je posljednje ljudsko biće koje ćeš ikada vidjeti." I ode. Bez pozdrava.

"Ček... Vrati se! Jesi li me čula?! Vrati se! Prokleti Trpimirovići! Trebali smo vas istrijebiti još prije nekoliko stoljeća! Smrdljiva zabadala! Vrati se smjesta!"

Oris može čuti samo korake koji bivaju sve tiši i tiši kako se udaljavaju. I ubrzo utihnu. Ostavila ga je samog.

Oris se pokušava ogledati oko sebe. Iako to iziskuje energiju koje nema i izazivanje boli koju jedva podnosi, mora pokušati ustanoviti gdje je, Ili barem na kakvu je to mjestu ostavljen. I je li doista sam? Nije to mnogo koristilo. Zaključak mu je isti kao i maloprije. Izgleda kao da je u nekakvoj pećini. Samo što bi pećine po definiciji trebale biti manje pa bi vjerojatno bio prikladan neki drugi naziv. Nijedan mu ne pada na pamet.

Ne čuje bilo koga dolaziti. Valjda je stvarno sam. Barem privremeno.

Mora priznati da ga je ova mala kuja šokirala. Teško mu je povjerovati da je njega i njegovu vojsku svladala neka curica. Prije bi povjerovao da se radilo o nekom drugom, a onda je ona samo odjenula isti kostim. Ne zna, doduše, zašto bi to učinila. Da ga zastraši? Ne čini mu se kao je svrha svega ovoga da ga se prestraši. Da ga ponizi? To bi moglo biti. Pogotovo ako se doista radi o Trpimirovićima.

I je li ta cura bila slijepa ili se to njemu činilo? Njene staklaste oči uopće ga nisu gledale. To je stvarno apsurdno. Da bi nekakva curica, i to ni više ni manje nego slijepa, mogla svladati nekoga s njegovom snagom i poznavanjem tolikih borbenih tehnika? U svakom slučaju, netko to i jest učinio. A ona s tim očito ima veze. I sad mu je palo na pamet da je onaj stari prdonja, sazár Mislav, imao jednu kćer koja je oslijepila ili se rodila slijepa. Da, sjeća se da je nekoć davno o tome bilo riječi. Ne u ozbiljnom kontekstu. Netko je ispričao vic o starom sazáru, a na račun njegove oduzete kćeri. Da ga netko ubije, ne bi se mogao sjetiti kako je vic išao, ali sjeća se da je bio dobar. Urnebesan čak.

I bolje što se ne sjeća. Da se sad počne smijati, vjerojatno bi odmah potom počeo urlikati od boli. A teško da bi ga sad išta moglo natjerati na smijeh. Ako ga ova djevojčura nije nasmijala – barem ne iskreno – onda ništa neće.

Kneginja. Elena, rekla je. Trpimirovići. Svojedobno je svojoj prokletoj materi predložio da pobiju sve Trpimiroviće prije nego krenu u provedbu svog plana. Sve pobiti do posljednjeg, čak i bližu rodbinu. Dignuti u zrak čitave čitave Hrobatozine vrtove, ako treba. Pretvoriti sve i svakoga u pepeo. Izbrisati svaki trag da su ikada postojali. Iako nije dovoljno star da bi se osobno sjećao, u sjećanju njegove kuće još je uvijek živo ono na ulogu Trpimirovića u krahu Venteriasurske inicijative. Najveći propust kuće Saurinai u čitavoj njenoj povijesti bio je što je u tom trenutku sramotno podcijenila Trpimiroviće. Bio je to neoprostiv propust s njihove strane. Propust kojeg su Trpimirovići iskoristili do maksimuma, a Saurinai za to platiti masnu cijenu. Oris je bio odlučan skršiti svaki otpor prije nego i nastane. Pogotovo jer je znao da aktualni sazár ima iste pravedničke porive kao i njegovi napuhani pretci.

Ali Lösslayn, taj veleum bez presedana, taj eruptirajući vulkan neiscrpne mudrosti, željela je tome pristupiti suptilno i promišljeno. Glupača kratkovidna! Ista situacija, isti ljudi, ali ulozi mnogo veći. I ista pogrješka. Ponovili su istu vražju pogrješku kao prije osamdeset godina. Prokleti bili Trpimirovići. I prokleta bila njegova majka. Po prvi puta otkad je čuo za njezinu smrt osjeća žaljenje što nije živa.

Jer bi tu staru kurvetinu sada najradije sam zadavio vlastitim rukama! Ali i to mu je zadovoljstvo netko preoteo.

I što sad? Što ti Trpimirovići smjeraju s njime? Mora priznati da ovo nisu njihove uobičajene metode. Ubijanje, otmica... navlačenje po pećinama. Napravili su radikalan zaokret u svojoj politici, to je sigurno. Umjesto da su se uspavali, kao što su svi mislili, oni su razvijali subverzivne metode obračunavanja s neprijateljima. Je li potreban još kakav dokaz da ih se nije smjelo podcijeniti i izbrisati s lica zemlje prije nego im stanu na put?

Nevjerojatno, ali sad mu je još više žao što mu majka nije živa. 

Neće tražiti otkupninu. Ona je odmahnula glavom na to. I ona opaska da je samo dostavljač – što je s time? Zar Trpimirovići tek rade za neku treću stranku? Netko nepoznat vuče konce? Ali to su sve uzaludna pitanja. Iskreno, ne zanima ga što namjeravaju s njime. Zanima kako pobjeći prije nego s time počnu.

U tom mu je pogledu odmah ponestalo ideja. Svezan je poput šunke, i to tako tijesno da ne može ni sjesti. Noge su mu utrnule jer mu užad prekida krvotok. A tu je i slomljena ruka. Pokušao bi otpuzati odavde, ali zna da bi ga pri svakom malo gipkijem pokretu presjekla takva bol da bi gotovo sigurno nakon nekoliko prijeđenih cinci izgubio svijest. Osim toga, nema previše energije u njegovu tijelu, dehidriran je i teško diše.

Sve u svemu, njegova je situacija vrlo obećavajuća.

Nešto ga zaškaklja kraj pete. Dakle, nisu mu toliko utrnule noge. To je dobra vijest. To je jedina dobra vijest. Loša je da se nešto migolji oko njegove noge. Nekakav kukac? Pokuša nekako zatresti noge ne bi li otjerao nametnika. Unatoč snažnoj boli, uspio je čak i malo podići noge.

Ali svejedno ga nešto škaklja.

Oris se zahlikne kad ugleda svod kako se kreće. Nešto se pomaklo između stalaktita. Spušta se prema dolje. I veliko je. Brzo se spustilo dolje. Kukac. Veliki kukac!

Što je to? Crn je poput sarokarabeja, ali to je jedina sličnost. Mnogo je veći, prije svega. Ne baš kao kartĥatomasur, ali ne zaostaje mnogo. I nekako je sav okrugao. I hoda prema njemu. Oris stisne zube. Nema smisla bacakati se poput uplašene djeve. Ne može pobjeći. Dočekat će ga kao muškarac. Neće ga čuti vrištati. A to je očito razlog zašto je smješten ovamo. Kako bi bio bačen za hranu ovim ogromnim žoharima. Zar toj glupoj kuji nije palo ništa bolje na pamet? Sav taj trud samo kako bi ga prepustila kukcima? Ipak su ti Trpimirovići kukavice. Nemaju petlje obaviti svoj prljavi posao. I koja je fora s tom gamadi? Zar im nekako umiruje savjest ako znaju da ga nisu ubili oni, već ga je priroda uzela k sebi? Koja bijeda od ljudi! Kako je ta loza izdržala tolika stoljeća, a da ih sve ne pobiju? Hrpa slabića. Gade mu se. Da ih je barem dao pobiti. Zapravo, rado bi ih sve osobno zaklao. I olinjalog sazára i njegove ljupke kćerkice. Dakako, s kćerkicama bi si dao vremena. Možda bi čak ostavio starca na životu dovoljno dugo da može gledati divote koje im radi. Uh, to bi bilo neprocjenjivo! Zašto to nije učinio? Zašto je dopuštao toj kurvetini koja se voljela zvati njegovom majkom da ga drži na uzici? Da je bilo po njegovom, imali bi sve. Čak bi njegova majka doživjela veliki trijumf kuće Saurinai prije nego bi ju ubio. A sad imaju ništa. Budaletina jedna, zašto sam to dopustio? Sav taj trud samo da bi ga na kraju Trpimirovići ponudili kao obrok nekoj neotkrivenoj vrsti kukaca?! 

Ali neće ga čuti vikati!

Kukac mu je došao vrlo blizu s desne bočne strane. Dovoljno blizu da može proučiti detalje njegova tijela siromašnog detaljima. Ako se izuzmu dva para crvenih očiju. Ali čim mu je došao blizu, smjesta je promijenio smjer i krenuo prema unutrašnjosti pećine.

Oris odahne glasno od olakšanja. Izgleda da nije zanimljiv ovoj vrsti čudovišta.

Ali odmah je ciknuo kad je kukac protutnjao kraj njegove lijeve strane. Osvrne se oko sebe i ugleda te crne kukce kako plaze posvuda. Odjednom su posvuda. Zar ih je ipak primamio? Ne pokazuju neki interes za njega, osim što se gomilaju. Ako je to zbog njega. Gleda ih kako tutnje bezveze uokolo. I osjeća se poput mrava među vojskom kolosa.

Moram pobjeći odavde.

Ono škakljanje se pojača. Nije se obazirao na to čim je spazio kukca, ali sad je opet počelo. Ne sviđa mu se to. Pogotovo jer je prestalo škakljati, a počelo boljeti. Nešto se steže oko njegova gležnja.

A onda se pred njim nešto uzdigne. Nešto poput divovskog kraka. Crn je pa ga nije mogao prije vidjeti, a tek sad ulazi u njegov vidokrug. Uvija se pred njim. Djeluje poput grane drveta, samo je ovo što gleda mnogo gipkije. A stezanje oko noge se pojačava.

Krak se počinje naglo povlačiti. A Oris počne kliziti ponovno prema unutrašnjosti. Nešto ga vuče za nogu. Nešto ju uzdiže. Prvo je krenuo polako, ali je sve više ubrzavao. Osjećao je kako koža nestaje s njegove glave, vrata i ramena uslijed mučkog trljanja o tvrdu površinu. Taj krak se omotao oko njega, shvati. I vuče ga nekamo.

Tijelo mu se u trenu odvoji od tla i vine uvis. Obješen za jednu nogu njiše se na sve strane, a bol koja to prati toliko je snažna da nije mogao suspregnuti svoje urlike. Ono što mu se obavilo oko noge nije više samo stezalo. Sad to osjeća pod kožom. Nešto mu se uvlači u meso! Osjeća to u nozi. Unatoč nesnosnoj boli, Oris se počne bacakati.

Ali nešto ga i u tome spriječi. Još tih crnih krakova. Sad nadolaze iz svih smjerova. Osjeća kako mu se uvlače pod spone. Užad počne pucati. Ali nove spone nastanu. Obavili su njegove udove i rastegnuli ih u četiri smjera. Oris počne vrištati od boli. Može čuti krckanje kosti u svojoj uništenoj ruci. I osjeća kako mu se ovi krakovi uvlače pod kožu. A onda ga rastegnutog nastavi obavijati daljnji krakovi. Brzo ga obavijaju. Odjeća u krpicama leti s njega. Osjeća kako nešto prodire u njega. Osjeti prbijanje u svoja leđa. Nešto počne putovati niz njegovu kralješnicu. Agonija je nepodnošljiva i vriskovi koje Oris ispušta ne dočaravaju ni približno ono što bi želio izraziti. Počne osjećati migoljenje po svom čitavom tijelu. Ispusti još jedan posljednji kirk prije nego se nešto zabilo u njegova usta i oči. Potpuna tama nastupi, ali agonija se trenutno ustostruči. Osjeća kako će njegovo tijelo svakog trenutka biti rastrgano u sve smjerove. I samo želi da to završi. Bol samo raste, a on ne može ni vrištati. Ništa više ne osjeća osim pulsirajuće agonije. Čini se kako njegovo tijelo raste samo kako bi doraslo toj ogromnoj količini boli. Ali nije tako.

Bol počne jenjavati. Ali još ju osjeća. I ništa osim toga.

Strah...

Nešto je rekao? Što je to rekao? Misli mu frcaju umom. Ne može ih kontrolirati. Kaos raste.

Nemoj... tvrdo... oni su... reći će... nebo... čovjek...

Što to govori? Zašto to govori? Osjeća svoj glas, ali ne govori. Što mu se to događa?

Oris.

Da, Oris. Ne. Tko je Oris? Ja sam Oris.

Majko, jesi li to ti? Gdje sam? Luaru? Gdje je naš otac? Vidio sam kartĥatomasura. Majko? Što je s Elenom? Tko je Elena? Dovedi Ivana... pusti ga... slavit ćemo... ne, ne... danas može biti samo gore...

Bol potpuno nestane. Osjeća se kao da pluta u vodi. Toplo mu je. I ledeno. Strah ga je. I nije. A tu je i bol. Bol koje nema. Prvo ću umrijeti, a onda ću reći zašto. 

Što to govori?

Misli i osjećaji se miješaju, sjećanja i snovi, želje i stvarnost, a Oris je tu. Nešto počinje vidjeti. Nešto počinje shvaćati. Kroz izmaglicu neizrecivosti shvaćanje ga udari. Zdrobi ga svojom težinom planine. Oris je tu. Oris shvaća. Nešto vidi. Nešto shvaća. Kroz izmaglicu nešto ugleda. Ugleda sebe. Vidi samog sebe i misli...

Ovo nisam ja.

XXIX

Tko želi živjeti, mora biti spreman umrijeti. Za početak.

Sazár Ansoridur Ivan Fye Trpimirović

ELEMENTARNA VJEČNOST

Otišli su kako su i došli. Tipično za kartĥatomasure.

Zapravo nije bilo ničeg tipičnog u današnjem danu. Kao prvo, Sunce je bilo na nebu čitavo vrijeme dok je roj obavljao svoj krvavi posao diljem Kneževe Kule. Samo to je vrlo netipično za kartĥatomasure. Njihov je odlazak bio više u njihovom uobičajenom stilu, iako ne posve. Kartĥatomasuri imaju naviku napustiti mjesto napada naglo, ali čini se kako su ovoga puta otišli poletjevši u istoj sekundi prema nebu, kretajući se u jednom golemom oblaku. Bez oklijevanja, bez dovršavanja obroka od poginule braće. Nešto im je puhnulo i svi su u jednom trenutku nestali iz Kneževe Kule. Sa svake zgrade, sa svake ulice, sa svake tračnice.

Dakle, njihov je dolazak bio vrlo nekonvencionalan, a odlazak tek umjereno nekonvencionalan. Navodno je jedan gospodin finoga držanja, neujednačenih rukava na sakou, poluprozirnog šešira i iznimno konzervativnog ophođenja s papirom od kojeg postoje mali izgledi da zadobijete porezotine na prstima izinio tu razmjerno očitu opservaciju i završio najmanje pet, najviše petnaest minuta kasnije polomljenih nogu, prekriven letcima koji promoviraju odgovorno ponašanje mladih ljudi za vrijeme držanja letaka kao i za mnogih drugih kaktusima neprilagođenih aktivnosti.

Nekoliko minuta nakon odlaska roja ljudi su se odvažili virnuti na ulice. Nakon još nekoliko minuta neki su odlučili početi čistiti svoje cipele. Za slučaj da odluče istupiti van na ulice gdje se prljavština na cipelama mnogo bolje vidi. Nekoliko minuta nakon toga grupice ljudi koje se nisu sjetile očistiti si cipele izašle su na ulice. Shvativši da nema više opasnosti od kartĥatomasura, jedna od tih grupica počela je pljačkati ostale grupice. Druga od tih grupica izmislila je na licu mjesta novi ples i odlučila ga nazvati po odlomljenom betonskom komadu zida oko kojeg su premijerno demonstrirali svoj revolucionarni umjetnički doseg. Pošto komad zida nije imao imena, izbila je svađa oko toga kako ga nazvati. Pošto će se ples zvati po tom komadu zida, nije to moglo biti bilo kakvo ime. Ubrzo se grupica podijelila u dvije, možda tri frakcije. Jedna je frakcija zagovarala demokratski pristup rješavanju problema, pod uvjetom, dakako, da oni određuju čiji glas više vrijedi i čija se definicija demokracije najviše poklapa s njihovom namjerom da postanu vrlo neugodni prema onima koji ne prihvate njihovo rješenje. Druga je frakcija smišljala nove psovke na temelju imena i oblika ušiju pripadnika prve frakcije. Također su prvoj frakciji, uz psovke, upućivali primjedbe što te novokovane psovke nemaju kamo zapisati. Navodno je tu bila i treća frakcija, ali ona je djelovala prikriveno, unutar prve dvije. Njihova je izvorna namjera bila nazvati novi ples jednostavno Komad Zida. Ali nakon tako duge i žućne rasprave o tom komadu zida izgubili su svako zanimanje za novi ples i fiksirali se potpuno na komad zida koji im je ležao pod nogama. Odlučili su iskoristiti svoj utjecaj u objema frakcijama za odvraćanje pozornosti dovoljno dugo da mogu ukrasti komad zida i pobjeći s njime na neko sigurno mjesto gdje nema toliko štetne vlage i gdje se može u miru raspravljati o imenima plesova i ostalim uz beton vezanim temama. Navodno je treća frakcija doista uspjela ukrasti komad zida, ali je na putu prema sigurnom mjestu – o čijoj točnoj lokaciji nisu razmišljali zbog djelovanja različitih nemeteoroloških čimbenika i dvije tegle u prolazu – ugledala komad zida koji se odlomio u jednom mnogo ljepšem obliku od ovog kojeg su ukrali. Jedni su odmah htjeli zamijeniti stari komad ljepšim, dok su ostali inzistirali na vjernosti komadu za kojeg su toliko žrvovali. Treća se frakcija odmah podijelila na progresivne i unionističke snage. I svaka je pošla svojim putem, zaboravivši u silnome bijesu uzeti svaka svoj komad zida sa sobom.

Nekoliko minuta nakon toga ljudi su nagrnuli na ulice. Ohrabreni naizglednim prestankom opasnosti, krenuli su vidjeti što je ostalo od njihova grada. Mnogi su još ostali u podzemlju i nisu imali namjeru tako skoro izaći na površinu. Oni nisu bili uvjereni u prestanak opasnosti i nisu bili ni previše oduševljeni lakovjernošću svojih sugrađana koji su tako brzo i tako lako odlučili izložiti svoje glave znajući da više nema prepreka za kartĥatomasure. Dan ili noć, više nema sigurnosti. Pokušali su utuviti u glave ljudi koji su se vraćali na površinu da će odsad biti izloženi opasnosti svake sekunde svoga života. Mnogi su ih slušali. Mnogi nisu.

Od mnogih koji su se osjećali sigurnima izlagati svoje glave pod otvorenim nebom bili su poklonici lika i djela Ambuzena Kastaroditisa Kengana Romborusa. Koliko je god iracionalno njihovo štovanje tog možebitnog čovjeka bilo do napada kartĥatomasura, toliko je sad racionalno bilo njihovo sustavno razrađeno opravdanje vlastite iracionalnosti. Sad su Romborusa jednostavno obožavali, koliko se može obožavati jedno vjerojatno mrtvo ljudsko biće, a da to ne postane prečudno ili ne zahtijeva prevelike izdatke za kišobrane. Čim su ljudi počeli izlaziti na ulice, preplađeni, jadni i beznadni, Romborusovi sljedbenici su bili među prvima koji su napačenom narodu pružili utjehu, pomagali ranjenima, sudjelovali u razmakivanju ruševina. Dakako, odmah se među njima stvorila nedoumica oko toga bi li njihov idol odobravao takvo milosrdno djelovanje. Pošto je na to pitanje bilo apsolutno nemoguće odgovoriti, oni su vlastito neodgovoreno pitanje shvatili kao odgovor da bi. Na potpuno su isti način razriješili nedoumicu oko toga bi li Romborus odobravao da počnu masovno krasti alkohol i piti ga kako depresivan narod ne bi imao načina potražiti utjehu u piću.

U tom su duhu počeli i progoniti mačke.

Kad su građani Kneževe Kule pogledali što su kartĥatomasuri ostavili iza sebe, prizor im se nije svidio. Što je, na njihovu žalost, bilo potpuno u skladu s onime što su očekivali da će vidjeti prije nego su pogledali. Njihov je grad pretvoren u krš. Nije to bilo ni toliko zbog oštećenja na zgrada, iako nije bilo nijedne koja je izgledala isto kao prije napada. Mnogim zgradama kartĥatomasuri nisu uspjeli probiti oklope, iako se moglo lako vidjeti kako su na mnogim mjestima došli vrlo blizu. No ono najgore što je roj ostavio iza sebe nisu razorene ili oštećene građevine, već Kneževa Kula u krvi. Ulice njihova grada zacrvenile su se. Gacali su po lokvama krvi i hrpama mesa. Komadi tijela koje nitko ikada neće uspjeti pobrojati nalazili su se posvuda. Po pločnicima, po cestama, po fasadama, čak i po krovovima. Očito su ljude komadali i u zraku. I kao da to nije najgore, ostavili su mnogo i vlastitih trupala. Iako su već vidjeli kartĥatomasure pri njihovom dolasku, sad su dobili nimalo zavidnu priliku u miru proučavati kako njihovi stoljetni neprijatelji izgledaju. Neki su se odmah počeli iživljavati na njima, tražeći barem nekakvu zadovoljštinu, dok su drugi samo gledali u strahopoštovanju te vladare neba koji su se spustili kako bi iskalili svoj nikada shvaćeni bijes na ljudskoj vrsti.

Malo pomalo ljudi su počeli čistiti krš i organski otpad. Mnogi za to nisu imali želuca, ali svejedno su se prisilili. Inače bučan grad ponovno je oživio, ali u tišini. Sve se radilo sporo, ljudi su bili povučeni u sebe, svaki se potez radio strašljivo i s nekim novim osjećajem neizvjesnosti. Nitko se nije usudio ići predaleko od zgrada s očuvanim oklopom. Kartĥatomasuri su odjednom postali sveprisutna opasnost. Ne samo noćna mora od koje se može sakriti iza debelih zidova. Sad su vladari i dana i noći. Doslovce vladari. Jer uz sve osjećaje straha, ljutnje, zbunjenost, tuge, frustriranosti, očaja i mržnje, ono što se najviše osjećalo u zraku bio je miris poraza. Čovjek je još jednom poražen. Ovoga puta gurnut licem u blato.

Mnogi se nisu usudili izaći iz svojih stanova. Otvorena su ostala samo ulazna vrata zgrada, za slučaj da ih se treba na brzinu zapečatiti. No pošto je nestalo struje u čitavu gradu, a mnogi nisu imali bak-krabure pa čak ni jednostavne uljanice, ljudi su bili prisiljeni izaći van kako bi se naužili svjetla. Iako se velik broj odmah okrenuo natrag vidjevši užas u koji je obojan njihov grad. Ironično, to je sve najmanje diralo stanovnike živokompleksa, naviknute na život bez prozora i česte izostanke struje. U mnogima čak nisu ni primjetili da se dogodila velika ofenziva kartĥatomasura. Neki su još uvijek spavali ili brojali odrezane nokte – oni koji nemaju radio pa si moraju sami stvoriti auditivnu zanimaciju – dok je diljem grada već otpočelo veliko čišćenje nakon kataklizme koju su uspjeli propustiti.

Na dan napada u Kneževoj Kuli do mraka se uzdizao stup dima s rubnog dijela grada. Mnogi su odmah shvatili da se radi o mjestu na kojem je izgrađen Saurinai toranj. Do sljedećega dana čitav je grad znao da tornja više nema, a da je na njegovu mjestu ostao golemi krater. Dakako, prva je glasina koja se proširila govorila o plemstvu koje se znalo toliko dobro zabavljati da se nije susprezalo ni od upotrebe eksplozivnih tvari, samo kako bi događaj dobio jedan poseban čar. Prema drugoj, još popularnijoj glasini toranj se urušio kad se sva pretila aristokracija okupila na jednome mjestu u njemu. Jednostavno nije mogao podnijeti njihovu težinu. Bila je tu još glasina kako je toranj zapravo bio raketa koju su Saurinai konstruirali za prizivanje kiše ili čak za prikupljanje zraka iz viših slojeva atmosfere. Navodno su ga namjeravali prodavati kao zdrav proizvod i istodobno uvesti porez na običan zrak zbog njegove štetnosti po zdravlje. Time bi se narod poticao na zdraviji način života. I posljednja glasina vrijedna spomena govorila je o divovskom sviscu koji je prvo počeo grickati toranj, a onda ga progutao u jednom zalogaju jer je mislio da se radi o lubenici.

Pitanja poput postoje li doista svisci dovoljno veliki da progutaju najveću građevinu na svijetu, jedu li svisci lubenice, i ako jedu, zašto bi zamijenili visoki šiljasti toranj od titana i stakla za lubenicu ustuknula su pred ne tako uzbudljivim i polovično provjerenim činjenicama.

Otkrilo se da su kartĥatomasuri napali i plemstvo na otvorenju i da ih je mnogo pritom poginulo. I da ovi koji su preživjeli mogu izmicanje raljama smrti zahvaliti upravo Saurinai tornju koji se u baš sretnom trenutku urušio pod potpuno nepoznatim okolnostima. Navodno je došlo do ogromne eksplozije, a onda urušavanja koji su prestrašili roj i natjerali ga u bijeg. Stanovnici Kneževe Kule su došli do zaključka kako je Saurinai toranj spasio i njih, odnosno da je potjerao sve kukce koji su napali njihov grad.

Ali ta se teorija izjalovila kad su nakon nekoliko dana napokon počele pristizati vijesti iz drugih dijelova Nesske. Iako se nisu još ni oporavili od šoka prouzročenog ofenzivom roja, novi ih je još jednom protresao. Vijest se proširila da ni jedno naselje u Nesski nije bilo pošteđeno invazije. Kartĥatomasuri su udarili svaki pedalj zemlje kojeg je čovjek nastanio, i to istodobno. I što je još čudnije, invaziju su i obustavili istodobno. Novi se strah proširio među ljudskim rodom sad kad je dobio uvid ne samo u razmjere snage, brojnosti i brutalnosti kartĥatomasura, već i u nepojmljivu, pa čak i nemoguću koordiniranost njihova djelovanja. Neshvatljivo je da može postojati toliki broj tih divoskih bića, kao što je neshvatljivo da imaju organizacijske i komunikacijske sposobnosti koje nadilaze one ljudske. Iako neprecizno, za taj fenomen ubrzo se dalo zadovoljavajuće objašnjenje.

Kartĥatomasuri su uistinu djeca Deprivacije.

"Joj, ne znam bih li uzela pola kruha ili cijeli."

"Preporučam cijeli."

"Zašto?"

"Jer ga je tako lakše rezati."

"Zar morate kruh rezati ako je cijeli?"

"Ne."

"Ah. Da, samo... Znate, ne znam koliko ću trebati. Sa svim ovim strahotama u mojoj su kući svi izvan sebe, znate? Stalno su posvuda. Malo su kod kuće, malo su vani, rade nešto. Jučer sam cijeli dan bila sama! Sama samcata. A skuhala sam ručak za čitavu obitelj. Onda sam pozvala susjedu da mi pomogne to pojesti, ali ona je također skuhala ručak kojeg nitko nije imao pojesti. Možete li to vjerovati?"

"Mogu."

"To sam joj i ja rekla. Oh! Strašno je kako se sve poremetilo. Znate, već mi tri dana zaredom gospođa Fansiha... znate ju, zar ne?"

"Ne."

"E, baš ta. Već mi tri dana zaredom pristupa na ulici i zahtijeva da joj dam svoje čizme. Zahtijeva! Možete si to zamisliti?"

"Mogu."

"To sam joj i ja rekla. Prije najezde me uvijek lijepo zamolila da joj dam čizme. Ja sam ju, naravno, ljubazno otjerala od sebe, a ona se bez vike povukla. A sad je nasrtljiva i viče za mnom kako sam škrta nakon što ju odbijem. Jučer me čak pokušala pogoditi svojom čizmom. Možete li to vjerovati? Da bi sramota bila veća, još su ju dva majmuna gledala pritom. Otkud majmuni u ovom dijelu grada, za Boga miloga?! Što je ušlo u ljude! Jeste li vi kad prije najezde mogli vidjeti ljude kako gađaju jedni druge čizmama sa svojih nogu? I to još pred majmunima?"

"Jesam."

"Ah, dobro, i ja sam, ali sad svi ciljaju glavu. I zašto svi odjednom nose čizme? Prije su ljudi po gradu nosili cipele, sandale ili čak one gumene navlake za vrtne katapulte."

"Vi nosite čizme."

"Ali to je zbog mojih problema s gležnjevima. Ne volim ih ja nositi. Već me godinama muče gležnjevi pa onda moram nositi čizme. Ne znam što bih drugo mogla učiniti da im bude bolje."

"Jeste li probali ne nositi čizme?"

"Vidite, nisam. Mogla bih to pokušati, hvala. Ah, o čemu sam ono govorila?"

"O čizmama?"

"Ne, ne... Ah, da, kruh! Joj, znate, mislim da danas neću trebati mnogo kruha. Trebala bih zapravo samo dvije kriške. Prodajete li kruh na kriške?"

"Ne. Samo cijeli ili pola."

"Shvaćam. Onda mi dajte cijeli."

"Kukuruzni ili parapšenični?"

"Ma... kukuruzni. Parapšenični mi se počne dimiti ako ga prebrzo režem. I onda mi kuća vonja čitav dan."

Biankka umota hljeb kukuruznog kruha u algin papir i stavi ga na pult s ostalom robom koju je naporna gospođa uspjela odabrati: bočicom jelijtskog začina i pola konuga tankog užeta. "Izvolite."

"Hvala. Ah, što bi mi još trebalo?"

"Mlijeka?"

Počne se mrštiti i migoljiti glavom. "Ma... malo mi je preskupo. Sve je toliko poskupjelo. Ne znam kako ćemo to izdržati."

"Da, znam, ali tu ne mogu ništa. Dobava je robe sad znatno otežana. Država ograničava potrošnju dok se ne dobije uvid u stanje zaliha i proizvodnje. A sad dok se ne zna što je sa Skriptorumom, sve ide puževim korakom."

"Ah, tko je ikad znao što je sa Skriptorumom, hahaha! Nadam se da nikad više neću čuti tu riječ. Jednom kad ih čovjek treba, i što dobije? Ništa. Između moje i susjedne zgrade zapeo je jedan mrtav 'sur. Već je počeo užasno zaudarati. I poduzima li itko išta? Ne. Zar Skriptorum nije stvoren upravo za takve stvari?"

"Za uklanjanje mrtvih kukaca između zgrada?"

"Da!"

"Nisam sigurna da je ostalo išta od Skriptoruma, s toliko važnih ljudi koji su poginuli. Edhazija je prepuštena sebi, a mislim da će i to biti teško držati na okupu."

"Ah, zar ste toliko upućeni u politiku?"

"Zapravo nisam. To sam jučer pročitala u Zanimljivim novinama." 

"Aha. Ma, ja ništa ne vjerujem novinama. Samo peru mozak ljudima. I zarađuju pritom. Novinari su ti koji vas uvjere da morate kupiti cijeli kruh kad trebate samo pola."

"Vi ste sad kupili cijelog."

"Molim? Da, jesam, ali to nema veze s tim."

"Dobro. Trebate li još što?"

"Hm... imate li lak za konjska sedla?"

"Žao mi je, ne."

"Nema veze. Ionako ga neću natjerati da ga popije..."

"Molim?"

"Ništa, ništa! Hahahaha! Ah, mislim da je to to. Koliko sam vam dužna?"

"Četrdesetidva ognara."

"Ajme meni." Gospođa posegne rukom u džep svoje jakne i izvuče malenu platnenu kesicu. Iz nje izvadi novac i pruži ga Biankki. "Evo, izvolite."

"Hvala."

Gospođa stavi svoju robu u košaru i krene prema izlazu. "Doviđenja."

"Doviđenja, gospođo."

Biankka odahne. Žena ju je izmorila. Otvorila je dućan tek prije tri dana, ali od prve sekunde kupci su dolazili ovamo sa svojim brigama za koje su smatrali da ih mogu nesmetano istresti pred njom, kao da je ona nekakav terapeut ili brisač lopata. Svi osjećaju potrebu izjadati svoje probleme potpunim strancima, čak i po cijenu trenutačnog gubitka kose kao što je to bio slučaj neki dan u ulici do ove gdje su dva razbojnika bacila improviziranu bombu na prolaznika kojeg su željeli djelomice opljačkati. Prijetili su mu da će ga raznijeti ako im ne da sav svoj novac. Kad je on krenuo vaditi svoj novac kako bi im ga dao, oni su bacili bombu na njega i ona je eksplodirala. Ali tek dva dana kasnije. Do tada su morali slušati kako im njihova žrtva jada sve svoje brige. Kad je bomba napokon eksplodirala, sva trojica su već bila ostala bez kose. Iako oni tvrde da je ispala trenutačno, činjenice – koje se tako nazvane samo radi izbjegavanja kompliciranih pravnih formulacija – govore da je to ipak trajalo. I nije baš jasno zašto su stajali dva dana dok im nije ispala kosa. Ni zašto im je ispala. Ima ljudi koji tvrde da je to zbog djelovanja niskog tlaka zraka na bose noge razbojnika i njihove žrtve. A ima i ljudi koji tvrde stvari koje nemaju nikakve veze s tim slučajem. Ali vjeruju u niski tlak.

Biankka nema volje slušati tuđe probleme. Jer ima vlastite. Kad govore, pušta da njihove riječi uđu na jedno uho i izađu na drugo. Jučer je čak jednom gospodinu bez vrećica na ušima otvoreno priznala da ga uopće ne sluša. Što je on shvatio kao neku vrstu očijukanja. Tada mu je rekla da napusti njezin dućan. Što je on shvatio kao još jednu vrstu očijukanja. Srećom, gospodin bez vrećica na ušima kao očijukanje nije shvatio udarce palicama i koljenima natpolicajaca kojima je trebalo pola sata da ga na silu