Ivan se nasmiješi svome nećaku i uzme ga iz Rininih ruku. Maleni se odmah uhvatio za njega, ali nije prestao plakati. Morao je biti hrabar, iako to nije bio. Za njega. Za svoju obitelj. "Hej, Ari. Ne moraš plakati. To 'suri samo prave buku. Prave se važni. Nemaju pametnijeg posla, ha? Ha?" Procimao ga je u svome naručju i Arionov plač počne jenjavati. Čak se i mali smiješak pojavi na njegovom licu.
Odozgo dođe snažan prasak. Toliko snažan da su se i on i Rina zatresli i instinktivno se sagnuli. Ivan je skoro izgubio ravnotežu. Arion počne ponovno plakati i zagrli Ivana što je jače mogao. Njihova reakcija nije baš bila dosljedna njegovim riječima utjehe.
"Hej, hej, neću dopustiti da ti se bilo što dogodi. Vjeruješ mi?" Obrisao je prstima suze s njegovih obraza.
"Ne-neće ući unutra, ujak?" Gledao ga je svojim očima koje su se caklile.
"Neće ući. A ako i uđu, mi ćemo ih srediti, zar ne?"
Rina im priđe i privije se uz Ariona, još uvijek u Ivanovom naručju. "Tako je. Nećemo se dati uzurpirati u vlastitoj kući. I to još dok spavamo."
"Tako je. Uostalom, što radimo s kukcima, ha? Što radimo s kukcima, Ari?"
"Zgazimo ih," reče baka svojim snažnim glasom. Ivan i Rina su se prepali. Nisu uopće primjetili dok je ušla. Odmah je prinijela ruku Arionu i poškakljala ga po trbuhu. Arion se ponovno nasmije, a baka s njim.
"Eto, čuo si. Kukce gazimo. I briga nas koliko su veliki i glasni. Je li tako?"
"Tako je," reče hrabro Arion.
"A mene ste zaboravili, vas dvoje. Stara baka neka sama uživa u ovome metežu, ha?" vikne ona obraćajući se Arionu koji se ponovno nasmijao. Baka je znala puno prirodnije glumiti hrabrost nego ostali. Tko bi smogao snage reći malenome dječaku da, ako se kartĥatomasuri probiju, neće biti spasa ni za koga u ovoj kući.
"Baš smo te htjeli potražiti," reče Rina.
"Ma zezam se. Valjda ja trebam vama, a ne vi meni. Pa ja sam cijeli život provela sa 'surima. Takoreći. Vjeruj mi, Ari, što su glasniji, to su bezopasniji."
Baka je dobro lagala. Vidio joj je na licu da je preplašena više nego ikada prije. Samo je to bolje skrivala od njih.
"Možemo ostati ovdje?" upita Rina.
"Da, naravno." Buka i navala kartĥatomasura nisu jenjavali. Hladni znoj mu se počeo slijevati niz čelo. Iako se dobro držao, znao je da je samo korak udaljen od paničnog kolapsa. Njegovi najgori strahovi su prijetili da ga obuzmu. Ali on se borio. "Idemo se svi sklupčati na krevet, može, Ari?"
Arion kimne nesigurno svojom glavicom. Iako je gotovo prestao plakati, još uvijek je bio prestravljen i trgnuo bi se na svaki jači udar.
Svi su zajedno sjeli na krevet i naslonili se na zid. Arion je bio u Ivanovu krilu, a sa svake su strane bile Rina i baka i svi su ga zajedno grlili. Lizip se popne ponovno na njegov krevet i skoči Arionu u krilo. Iako mu mačak zaista nije trebao u ovome trenutku, Arion se razveselio i zagrlio Lizipa. Onda valjda nije tako loš.
Pitao se zašto se Lizip toliko uplašio. Životinje se obično ne plaše kartĥatomasura jer ni nemaju razloga za to. One nisu ni u kakvoj opasnosti. Naravno, ova je buka zaista bila jeziva pa je to možda dovoljno i životinji da se uznimiri, iako zna, odnosno osjeća da nije u opasnosti. Osjeća li to ovaj mačak i sada? Je li noćas nešto drugačije nego u posljednjih petsto godina?
Kao da mu čuje misli, Lizip mu se obrati, uživajući istodobno u draganju od strane Arionove ruke. "Vjekovi tame prijete, Ansoridure." I ništa više nije rekao.
Iako nimalo ohrabrujuće, riječi su bile po običaju nejasne i samo su ga dodatno zbunjivale. Tko bi razumio toga mačka?
Došlo mu je pitati baku je li ikada u svome životu doživjela ovakav napad, ali nije želio dok je Arion s njima. Pogledao je baku. I ona kao da mu je mogla iščitati pitanje na licu. A on je mogao iščitati odgovor na njenom. Glasio je: "Ne."
Ni on se ne može sjetiti ovakvoga napada, ovakve ofenzive. Bilo je dosta žestokih napada, toga se dobro sjeća iz djetinjstva, ali ovakvo nešto nikada. Nije razumio što je spopalo tu gamad. Bilo je zaista riječi o tome u vijestima. Možda je trebao malo detaljnije pročitati one novine koje mu je dao Čovjek-Maska. Ipak, teško da bi od toga bio mudriji u ovome trenutku. Ili hrabriji. Jedino što čovjeku u ovome trenutku preostaje jest nadati se – i moliti – da ovaj pakao neće trajati još dugo, da će se noćna mora uskoro završiti. I da će čelični okvir izdržati.
Nije bio siguran da hoće. Deset cinci čelika trebalo je odbiti svaki udar kartĥatomasura. Barem u prinicipu. No tu se sigurno nije računalo na uzastopno udaranje, pravu rafalnu paljbu. Za takvo nešto oklop ove kuće sasvim sigurno nije dizajniran. Ali nadao se da jest.
Buku je već bilo teško za podnijeti. Neki novi zvukovi su se pojavili. Osim zvukova njihovih ubojitih nogu i krila, neizdrživog siktanja, sada su se čuli glasni udarci popraćeni podrhtavanjem zemlje. Očito su udarali u tlo velikom brzinom. Zar su toliko odlučni pobiti sve ljude u naselju da su voljni koristiti svoja vlastita masivna tijela kao bombe? Što se to događa? Poludjeli su.
Ivana na trenutak zabole oči. I vid mu se zamuti. Mislio je da tjeskoba samo što ga nije dotukla. A onda osjeti kao da je nešto prošlo kroz njegovu glavu. I baka i Rina su se trgnule. Arion zajauče.
A Lizip glasno zamjauče. Rijetko ga je čuo mijaukati. Najčešće je samo blebetao. I blebetao. Ali sada je glasno mijaukao, kao da je u agoniji. Još uvijek se glasajući, iskoči iz Arionovih ruku i na pod. Bio je vidno uznemiren. Što mu je bilo?
Ivan shvati ubrzo što. Ponovno mu je nešto prošlo kroz glavu. Kao da su mu valovi prolazili kroz lubanju. Još nikada nije osjetio nešto takvo. A tada mu se u uhu pojavi piskutavi zvuk. Kroz svu tu užasnu buku, taj se jednolični zvuk probijao. I bivao sve jači. Uši ga počnu boljeti. Baka, Rina i Arion si rukama pokriju uši. I on učini isto. No to nije pomagalo puno. Lizip se bjesomučno drečao i trčao po sobi. S visokofrekventnim tonom rasla je i buka koju su stvarali kartĥatomasuri.
Odjednom prestane udaranje. Ništa više nije pokušavalo prodrijeti u kuću. No lepet krila se pojačavao. I visoki ton. Siktanje je bilo jače nego ikada, a škljocanje glasnije. Tako glasno da se činilo da će si gamad sama smrskati utrobu. Buka se sada sastojala od najrazličitijih zvukova, od kojih nije mogao ni pogađati od kuda ili od čega dolaze. Bilo je neizdrživo. Od te monstruozne mješavine tonova pući će im glava. Buka se pojačavala, Ivan i njegova obitelj počnu vrištati od boli. Zvučni valovi preplavljivali su im tijela. Svi su se stisnuli zajedno u instinktivnoj nadi da će to pomoći. Ali neće to još dugo moći trpjeti.
Visokofrekventni ton prestane. A buka kartĥatomasura se stišavala. I stišavala. I stišavala.
Tišina. Omamljeni od šok-terapije koju primili, nisu mogli odmah shvatiti što se dogodilo. Ivan se prvo preplašio da je oglušio, no nije više osjećao ni vibracije. Čuo je Lizipovo mijaukanje, no sada je bilo tiho i zvučalo je više kao da osjeća olakšanje. I Ivan je osjećao olakšanje.
"Ujak, što se dogodilo?"
"Ne znam, maleni. Uglavnom, prestalo je. Otišli su."
"Mogu ostati s tobom? Mogu, mama?"
"Svi ćemo ostati zajedno noćas, je li tako?" reče Rina.
Ivan samo kimne glavom.
"Naravno, tko želi nakon ovog biti sam?" reče baka. Glas joj je već poprimio vedri ton. Zaista je nevjerojatna.
Namjestili su jastuke na zid i svi se smjestili na njima u poluležećem položaju. Arion je odmah zaspao u mjačinom naručju, Rina je zaspala na Ivanovu desnom ramenu, a baka na njegovu lijevom ramenu. Ivan nije mogao zaspati. Lizip mu je ležao ponovo u krilu, ali ni on nije spavao. Taj mačak zna nešto. Kad bi to samo znao izvući iz njega u obliku nekakvih suvislih rečenica.
Ostavili su bak-krabur upaljen. Nikome nije bilo do tame noćas. Ne noćas. Ivan je razmišljao što se to dogodilo noćas. Nešto što još nije doživio. Možda će ujutro sve biti jasno, iako nije baš bio uvjeren u to. Mučilo ga je nešto. Bio je uznemiren novom misli koja ga je počela kopkati. Koja mu do jutra neće dati mira. Iako nevjerojatno, prema onome što je čuo, bio je siguran kako je to istina. Da se to zaista dogodilo.
Nešto je otjeralo kartĥatomasure!
Jedna jaka, vruća ulsa bila je baš ono što mu je trebalo nakon neprospavane noći. Dvije će vjerojatno biti još bolje. U jolšu je tekla baš onako kako je trebala, odozgo prema dolje, bez prolijevanja, s inklinacijom prema brižnom izbjegavanju uobičajenih ružnih, smeđih kružnica na stolovima, stolnjacima, podovima te raznovrsnim kandidatima za ravne površine čije definiranje namjene, korisnosti ili eventualnog zatomljivanja beskoristnosti tek predstoji. Stol je bio tamnozelen što je savršeno odgovaralo bijelome stolnjaku kojeg je preko sebe mogao imati, ali nije. Ulsa se nakon ulijevanja vrtložila u ružnosmeđoj jolši, ispuštala svoja isparavanja koja su mu dopirala do nosa i dražila njegova osjetila svojim jakim stimulativnim mirisom. Uvijek bi duboko udahnuo te pare jer bi mu ulsa tada bolje klizila niz grlo i postizala svoj okrijepljujući učinak mnogo brže i učinkovitije. Barem mu se tako činilo.
I sada mu je lijepo tekla, možda jedino što je bila malčice prevruća. Malo mu je opekla jezik. No to nije bitno. Bolje vrela nego ledena. Sama vrelina bila je dovoljna da mu tijelo živne, a bogata suspenzija ulse učinila bi ostalo.
Pio je gledajući baku kako Arionu priprema kašicu od preklekfa. Miješala je ukusnu bijelu masu debelom iskoplastičnom žutom žlicom koja je po sebi imala naslikane ružičaste i ljubičaste cvijetiće. Prepoznao je tu žlicu, iako ju već dugo nije vidio. Kupili su ju na onaj dan kada je susjed Riistiharg izveo jedan od svojih nepopularnih ekscesa. Susjed je, naime, jednog omegnarskog prijepodneva u dvorište svoje kuće doveo neko čudno društvance. Čudno jer se sastojalo isključivo od punašnih žena koje su za sebe imale privezane malene prikolice koje su bučno vukle za sobom. Bile su natrpane hrpom starih lonaca i obiljem čekića. Riistiharg je u tlo zabio debelu i dugačku čeličnu cijev. S njenog su vrha visjele mnogobrojne vrpce. Za te su vrpce Riistiharg i njegove gošće privezali te silne čekiće i pustili ih tako visjeti do početka igre. Kako su Ivanu objasnili – i to ljudi koji tome također nisu prisustvovali, ali su znali detalje igre iz razloga koji, kako su sami istaknuli, nemaju nikakve veze s letcima koji su kružili tjedan prije, a koji su promovirali golotinju među puhačima stakla – cilje te igre bio je visjeti s tih vrpci, ali držeći se samo zubima za čekiće. Igrač je morao izdržati trideset sekundi u zraku, bez dodirivanja tla, bez pomoći ruku ili nogu. Ako bi to uspio, smio bi skinuti jedan komad odjeće i staviti ga u jedan od praznih lonaca. Ako to ne bi uspio, morao bi skinuti jedan komad odjeće i staviti ga u jedan od praznih lonaca i pritom izbjegavati lonce kojima bi ga gađali ostali igrači.
Ne treba reći kako nitko nije imao dovoljno jake čeljusti ni zube kako bi održao težinu svoga tijela u zraku punih trideset sekundi. Zbog toga je cijelo naselje odzvanjalo zvukovima lonaca koji udaraju jedni u druge, u zidove, u nečije glave ili koljena. Iako je igra obilovala tjelesnim ozljedama, njeni sudionici su se odlično zabavljali. Tako je osim zvukova lonaca bilo i skandiranja igračima koji se skidaju, psovki zbog lošega ciljanja ili skidanja koje nije ispunilo nečija očekivanja, jauka pasa koje bi dohvatio pokoji zalutali lonac, vrištanja žena kada bi Riistiharg počeo otkopčavati svoje hlače.
Kad je jedna od igračica došla na red visjeti, čim se zubima uhvatila za čekić, za nogu ju je ugrizla pobješnjela kuna. Žena se odmah srušila na tlo i dok ju je razjapurena kuna nemilosrdno napadala dok je ležala na tlu, njene kolegice i Riistiharg su ju bez zadrške častili dobro naciljanim loncima.
Dogodilo bi se i da neka od igračica nema pri ruci lonac pa bi skinula jedan od čekića s vrpci i bacila njega. Te bi igračice bile posebno pohvaljene i posebno dobro ciljane kada bi došao njihov red da padnu s obješenog čekića.
E, sada, stanovnici K'Trea su svakako imali razumijevanja za činjenicu da je Riistiharg čovjek nekonvencionalnih pogleda na život i da čini stvari koje se drugim ljudima čine pomalo neobičnima. S druge strane, svi su također imali razumijevanja za činjenicu da je Riistiharg degutantna nakaza kojoj bi svakako bilo u interesu što prije umrijeti ako ne želi da mu netko, primjerice, zapali glavu ili zamrzne noge kako bi mu lakše zapalio glavu. A ako baš inzistira na tome da bude živ, neka to onda bude u nekoj drugoj državi, u kući koja će biti najizgledniji cilj oružanog napada skupine ljudi bez nogavica koja se bori za prestanak korištenja magaraca u svrhu poliranja grmlja za osobe s imenom Mifi ili, još gore, Toto.
Zato Riistihargovi susjedi nisu imali razumijevanja za grotesknu predstavu koju je izvodio na otvorenom, kao ni za buku koju je pritom stvarao. A prva među nezadovoljnicima bila je baka koja se nije libila prići mu i reći mu što ga ide. Tako mu je s batinom u ruci prekinula igru baš dok se najbolje zabavljao i stala mu govoriti vrlo precizno i u detalje zašto je njegove roditelje trebalo sterilizirati, kako je to trebalo najbezbolnije učiniti te mu nabrojila i opisala desetak teških predmeta, što tupih, što oštrih, kojima bi se njihov propust mogao barem djelomično sanirati. I onda mu je još objasnila s kojom bi se životinjskom vrstom trebao pariti kako bi njegovo potomstvo imalo barem malenu šansu roditi se s barem jednom rukom i jednom nogom.
A onda ga je opalila po ramenu batinom.
Riistiharg nije najbolje shvatio što mu je baka željela reći glede njegovih roditelja, ali shvatio je što je željela reći dok mu je zamalo slomila kosti u ramenu. I baš kada je baku želio informirati kako je shvatio njenu gestu, i to u obliku nekoliko vrlo neugodnih prijetnji i umjereno vulgarnih pokreta svojim kukovima, s leđa mu je došao susjed Brincc'Pa i počeo ga temeljito daviti. Postoje dvije vrlo zanimljive stvari u vezi sa susjedom Brincc'Paom koje na prvi pogled i ne djeluju previše povezane, ali one to svakako jesu. Prva je da Brincc'Pa ima mlađu sestru koja živi u gradu i koja je kupila štence po previsokoj cijeni jer ju je trgovac uspio izmanipulirati i sugerirati joj neke opće poznate štetne pojave koje prate osobe koje se sudržavaju od trošenja previše novaca. Posve nevezano uz štence, sestru je zlostavljao Riistiharg. A druga zanimljiva stvar u vezi s Brincc'Paom je ta što je on osoba od najmanje dva i pol ahata visine, i gotovo čitav izgrađen od mišića, sa šakama koje drobe granit bez da u to ulažu previše truda.
Riistihargove prijateljice nisu priskočile svome domaćinu u pomoć, ako se ne računa to što su počele mahnito vrištati i trčati uokolo, pritom se sve više udaljavajući od K'Trea i sve se više približavajući zgradi na rubu Kneževe Kule gdje se održavala jedna zabava s motivima vrećica ispunjenih jelenovom krvlju.
Fascinantno je kako Brincc'Pa, unatoč svome gotovo umjetničkome trudu i ubijalačkom bijesu koji nije bio ni u kakvoj vezi s Riistihargovim najnovijim aktivnostima koje su uzrujale cijelo naselje, nije uspio do kraja ubiti svoju žrtvu. Riistiharg to najprije treba zahvaliti Ivanovoj baki koja se nije libila špotati ni mrcinu poput Brincc'Paa. Nije joj taj idiot, misleći na Riistiharga, uopće simpatičan, rekla je ona tada, ali neće dopustiti prolijevanje krvi u svome susjedstvu. Brincc'Pa je istaknuo vrlo zanimljiv argument da davljenjem neće proliti nikakvu krv, no baka mu je na to odgovorila kako mu je bolje da se s njom ne nadmeće u jezičnom nadmudrivanju jer će izgubiti.
I zaista je popustio. Pred bakinom čeličnom voljom ispustio je već ljubičasti vrat svoga susjeda i vratio se u svoju kuću. Riistiharg je u tome trenutku ostao ležati, vjerojatno jer je smatrao kako je to u interesu njegova zdravlja. Ili možda jer je bio bez svijesti.
Neposredno nakon tih uzbudljivih događaja stigao je Ivan. Baki je donio poklon. Lijepu žutu žlicu s cvijetnim uzorkom koju je kupio od Frinša po iznimno povoljnoj cijeni. Kad je baki uručio poklon, ona ga je opalila šakom po glavi i počela vikati na njega što nije bio ovdje kada su se grozne stvari događale, nego je ona, stara i nemoćna, morala preuzeti stvari u svoje ruke. Žlicu je uzela i njome ga ponovno opalila po glavi, psovajući ga što troši novac na gluposti. Žlicu je spremila i nije ju željela koristiti jer ju je podsjećala na taj grozan dan kada se toliko uzrujala.
No valjda je u međuvremenu zaboravila na to. Koristila je žlicu kao da je obična. Vjerojatno nije ni primjetila da je to ta. Nakon noćašnje havarije, nije to ništa čudno.
Čim je svanulo, krenuo je u inspekciju kuće. Izgledala je zaista gadno. Čelične ploče bile su posve izgrebane i na stotinama mjesta ulubljene. Popeo se na krov i tamo je izgledalo još gore. No nigdje nije bilo rupa. Standard od deset cinci očigledno je bio sasvim dovoljan, koliko god se kartĥatomasuri trudili. Jedino nije znao hoće li oklop izdržati još koji takav napad. Nadao se da hoće jer za nadogradnju nisu imali novaca. Mrzi se kod takvih ozbiljnih stvari staviti u ruke nade u povoljne okolnosti. U sreću. Ali izbora nema. Barem zasad.
Njihov plastenik nije pretrpio veliku štetu. Pokoja ogrebotina na stakloplastičnim pločama. Kartĥatomasuri su znali da u njemu nema ničega što bi njih zanimalo. Ničega što bi željeli ubiti.
Ostale su kuće bile u sličnome stanju. Izgrebane i izubijane. Nije se ni mnogo opterećivao njima. Očito nitko nije stradao u napadu jer bi se već čule tužne jadikovke i žamor očajnih susjeda. Njegovi susjedi su, kao on, pregledavali svoje domove. Svi su bili dezorijentirani, mogao je vidjeti to po njihovim kretanjama. I njih je zaprepastila žestina kojom je roj udario. I kojom je otišao.
Arion je žutom žlicom stavljao bakinu kašicu u usta. Bio je prilično spretan, s ponosom mu primjeti Ivan. Naravno, pokoji bi zalogaj završio na čelu, stolu ili podu pa mu je Rina morala još uvijek pomagati, ali napreduje. Klinac je vrlo pametan. Ivan je siguran da će uskoro on priskrbljivati kruh za obitelj i voditi domaćinstvo. I da će to sasvim sigurno raditi puno bolje od njega.
Arion nije djelovao osobito traumatizirano noćašnjim iskustvom. Djeca su ipak otpornija nego što im to odrasli pripisuju. Ipak, mora naći vremena za njega. Igrati se s njime. Razgovarati s njim. Neke stvari sigurno neće reći svojoj mami ili baki, nego samo njemu. Ipak mu je on jedini muški uzor. Koliko god to jadno zvučalo.
Ni baka ni Rina nisu djelovale osobito potreseno. Morao je priznati, nije ni on bio potresen. Valjda je to normalno. Prošla noć je bila zastrašujuća, ali u biti nije bila ništa drugačija od svih ostalih u proteklih petsto godina. Istina, on živi tek djelić toga vremena. Čak i kada živiš u njoj, noćna mora postane nešto čime se čovjek ne može previše zamarati. A tu je bio i njegov praktični pogled na svijet. Nije se mogao opterećivati svojim strahovima i traumama kada postoje važnije stvari koje treba obaviti. I iako ga je iskustvo poučilo suprotnome, za njega je svaki novi dan značio nove mogućnosti koje samo čekaju na njega. Nije znao otkud mu taj besmisleni i iracionalni optimizam.
Pogledao je baku, Rinu i Ariona. Ma znao je.
Baka se sjela za stol s Ivanom nakon što je pripremila Arionov doručak. U čašu si je nalila metasojino mlijeko, a na tanjurić stavila skroman dvopek. Njen uobičajen doručak. Ivan joj je govorio kako bi trebala više jesti za doručak, no ona bi mu odmah održala predavanje o tome kako je to biti star i kako je njen želudac preosjetljiv ujutro za bilo što drugo osim toga mlijeka i dvopeka. "Na koga ti ja sličim, krmaču koja ždere sve pred sobom?" bile bi obično završne riječi takve rasprave.
On ništa nije jeo. Osim ulse. Iako to nije jelo. Jedva prolazi kao piće. Nije želio trošiti hranu koju mogu drugi pojesti, s obzirom da će u tvrtki dobiti svoj redoviti obrok. Uostalom, ujutro nikada ne može jesti. Bez apetita je nakon buđenja, jednostavno ne može smisliti hranu. Baka bi mu prigovarala, kao što on prigovara njoj, da se nezdravo hrani i da je doručak najvažniji obrok u danu. On bi tada ukazao na njene jutarnje prehrambene navike pa bi onda odustala. To je u biti jedina rasprava s bakom u kojoj on pobijeđuje. Ipak, sumnjao je da mu ona pušta pobijediti iz nekih svojih skrovitih razloga.
Rina nije jela sve dok se Arion ne bi najeo. Iako je već bio velik dečko, ona ga je još uvijek tetošila i brinula se da mu ništa ne nedostaje. Možda malo previše. Ni sada nije drugačije. Gleda ga sa smiješkom i gladi ga po glavi kao da predstavlja cijeli svijet. Znao je kako se osjeća. Iako to nije baš isto kao kod nje. Rini je njen sin bio... još nešto. Arion ima mnogo očevih osobina. Oči, nos i izraženu bradu. Rina to vidi i to ju uvijek podsjeća. Jadna, izgubila je muža tako rano. Nisu zapravo još ni ušli u pravi brak, jer kako stari znaju reći: pravi brak počinje tek nakon osamanaest mjeseci. Navodno tek onda muž i žena shvate što su učinili i imaju li snage to dalje činiti do kraja života. A oni nisu bili vjenčani ni godinu dana. Ivan joj je pokušavao biti što veća potpora u tom pogledu, no tu ipak nije mogao previše učiniti. Naposljetku, bratić nije nikakva zamjena za muža.
"Što se ti smijuljiš?" izbaci ga Rina iz misli. I sama se smijuljila.
"Hm? O... ništa, samo sam se zadubio u misli."
"Već sam mislila da sanjaš otvorenih očiju. Noćas nisi previše spavao, ha? Nas troje smo ti ipak bili prevelika gužva."
"Što?! Ne, niste uopće! Drago mi je što smo pružali potporu jedni drugima. Samo... nije mi se spavalo."
Rina stavi ozbiljan izraz lica i kimne značajno. Znala je za njegove neprekidne noćne more. Rekao joj je za to. Utješila ga je tada kako i sama zna imati grozne snove, no znao je da to nije isto kao kod njega. On je, izgleda, jedini kojeg demoni prošlosti ne žele pustiti. Ili on ne želi pustiti njih?
"Ujak, hoćeš mi danas čitati o Zolku? Rekao si da hoćeš."
"Ari, nemoj govoriti prije nego što progutaš hranu," opomene ga Rina.
"Jesam li? Pa, ako sam rekao, onda ću čitati. Ako mi opet ne zaspiš, naravno."
"Neću zaspati, ujak, hoću Zolka," reče Arion odlučnim glasom.
Svi se u kuhinji nasmiju na Arionove riječi. Ivanu se u ovom trenutku činilo kako nemaju nikakvih problema i da su sve one brige od jučer već stoljećima udaljene. "Dobro, onda ćemo Zolkovo putovanje u Jastukgrad?"
"Ne, hoću Zolka i Vjeveričju bandu."
"Joj, ne, ta mi je malo pretjerana. Pogotovo za večer. Budemo neku drugu."
"A ne, ujaaak," stane zapomagati Arion, "hoću vjeverice."
Kako bi mu mogao odbiti? "No, dobro, neka budu vjeverice."
Arion se veselo nasmije. Obožava te priče. Iznova i iznova mu je morao čitati o pustolovinama zečića Zolka. Zolk bi se se stalno upuštao u nekakve nevolje, a na kraju bi uvijek nekako pobijedio i pritom stekao nove prijatelje. I prazne žute kutije. Istina, neke stvari u tim pričama nikada mu nisu bile jasne. Na primjer, nikada nije shvatio kamo Zolk sprema sve one igračke koje rastali niti zašto to uopće čini. Ili zašto svaki put kada Zolk zatraži svoga prijatelja Omba za pomoć, on, umjesto da mu pomogne, krene nešto piti. I zašto ga onda uopće smatra prijateljem? Tu su još oni sumnjivi tipovi koji mu stalno dolaze u kuću. I onaj kanarinac koji Zolku stalno pokušava prodati satove. Ivan već neko vrijeme sumnja kako te priče možda i nisu namijenjene djeci. No Arion ih je volio i, prema svemu sudeći, bolje razumio od njega. Namjeravao ga je jednom upitati da mu objasni neke stvari, no naslućivao je da mu ne bi rekao ono što ga zanima. Djeca vole imati tajne.
"Čuj ti njih, bako! Tek je jutro, a ova se dvojica već pripremaju za spavanje."
"A što ćeš," odvrati joj baka, "takvi su ti muškarci," reče i otpije malo od svoga metasojinog mlijeka.
Ivan razočarano pogleda baku. "Ma baš vam hvala."
Rina se počne smijati. "Daj, Ivek, moramo te malo zezati. Što moraš stalno biti tako ozbiljan?"
"Tko, ja? Ja nisam ozbiljan," reče on dok se u stolici namještao u lažni ležerni položaj, lagano se naginjući u stranu.
"Gle ti njega! Gospodin Lepršavi."
Ivan odmah odustane od glumljenja ležernosti i nasloni jednostavno laktove na stol. Ako to nije ležerno, onda ne zna što jest. "Daj upali radio. Možda ima nekakvih vijesti o noćašnjem napadu," reče Rini koja je sjedila pokraj radija.
"Ma što želiš slušati o tome?!" grakne baka. "Pa bio si jučer ovdje, nisi? Iz prve si ruke doznao vijest, blesane."
"Nemoj se uzrujavati, bako. Zanima me samo jesu li i ostali okruzi bili pogođeni. Ustvari, zanima me je li i grad bio meta. Moram znati prije nego što krenem tamo. Zbog prometa, i tako."
"Prometa..." Baka još nešto progunđa nerazumljivo i frkne nosom.
Rina upali radio.
"Viiiiijuuuuššššrrr... i to bi bilo sve o noćašnjim događajima. Dnevne novost sponzorira trgovina samoljepljivim alatima za struganje prikolica Riznica žaba. Nadam se da ste slušali jer ove vijesti nemamo nikakvu namjeru ikada ponoviti. Ali zaista nikada."
"No, super," reče Ivan.
"Baš imaš peh. Da potražim neku drugu postaju?"
"Može. Samo mi nemoj okrenuti Dobro jutro s Efisom. Da mi ne prisjedne ulsa."
"Što se tako uzrujavaš zbog njega?"
"Ne uzrujavam se. Jedino ne želim slušati idiota."
"Pa naravno da je idiot, ali zna biti zabavan."
"Joj, nećemo iznova voditi tu raspravu."
"Mama, što je to idiot?" upita Arion.
"Idiot ti je čovjek koji misli da sve zna, maleni," ubaci se baka u raspravu. "I želi sve ostale uvjeriti u to." Posljednje su riječi savršeno opisale Efisa, no kad ih je izrekla zagledala se u Ivana pa mu se učinilo da su bile upućene njemu. Čak se malo lecnuo. Baka ode pomalo smrknuta lica.
Što joj je tako rano? Zar je nešto krivo rekao?
Arion je bio zbunjen bakinim riječima, ali nije se dugo zamarao njima nego se posvetio iznova svojoj kašici od preklekfa. Rina je nastavila tražiti postaje. Iz zvučnika su izlazili samo zvukovi cviljenja i struganja. Radio spektar bio je bogato prazan jutros.
"Što je sad to?" reče uzrujano Rina. "Inače ima hrpa postaja za hvatanje, a sada... A, evo, ima nečeg..."
"Škrrrrššš... 'i to bi trebalo svakako raditi bez ljudi koji piju vodu u blizini. I bez medvjeda."
"Aha, shvaćam."
"Što, naravno, ne znači da ne smijete nabaviti medvjeda. Samo se morate pobrinuti da mu ne...mmm..."
"... planu noge, da. Shvaćam. Ali vratimo se na našu prvu temu. Govorili ste o svojim uspjesima u stakleniku. Vi kao iskusna vrtlarica koristite isključivo biljke za svoj posao. Naše slušateljice... i slušatelji... dobro znaju vaš rad i ne možemo nabrojiti sve te ljude koji su profitirali od vaših savjeta. Prošlog je tjedna gospođa Ceeribrtogs gostovala u ovoj emisiji, ako se sjećate..."
"Ah, da, gospođa Ceeribrtogs."
"... da, i nije vas mogla dovoljno nahvaliti zbog savjeta koje ste joj dali. Bez vas ne bi nikad skinula sav onaj kupus sa svoga muža, a kamoli nahranila sve one ljude koji joj zagrađuju ulaz u podrum."
"Ma joj, hvala vam..."
"Pa zato mislim da bi neki od vaših obožavatelja mogli vaš novi pristup shvatiti kao... svojevrsnu herezu u pogledu vrtlarstva. Ja osobno to ne mislim, iako bih možda nekada tako mislila. Ne bojite li se možda da je to možda ipak prenekonvencionalno?"
"Ma, ne. Pazite, možda vam se to čini neuobičajenim... ovdje. Ali znam iz iskustva da se to u nekim dijelovima Nesske jako često prakticira."
"Shvaćam. Ali kada vam je prvi put palo na pamet koristiti konja za uzgoj povrća?Je li to nešto što ste pokupili na svojim putovanjima pa ste samo odlučili to jednoga dana primijeniti ili..."
"Ne, ne. Iako sam već prije za to čula i upoznala se s time, dobivanje povrća iz konja zapravo je nešto što sam sama razvila. Kao što sam rekla, to se i drugdje prakticira, ali nikada ovako. Ovu sam metodu ja razvila. I zapravo, to se dogodilo sasvim slučajno."
"Kako to?"
"Hm... pa je uistinu zanimljiva priča. Možda sam već spomenula da je moj pokojni muž bio pravnik..."
"Aha..."
"Nakon smrti se počeo baviti kiparstvom, a danas je pisac cigala. No to sad nije bitno. Uglavnom, sve je počelo s jednim dabrom. Taj dabar je već neko vrijeme zlostavljao jednu moju dobru prijateljicu čije ime sada neću reći radi diskrecije. Uglavnom, zlostavljao ju je pišući joj opsežna i učestala pisma u kojima joj je prijetio da će joj oduzeti vrata u kući u kojoj je živjela. Dabar je, naime, tvrdio da je Alma... moja prijateljica... ukrala vrata od njegova brata koji je preminuo pokušavajući prekočiti Yiilikovu guduru. I on-"
"I je li uspio?"
"Molim?"
"Dabrov brat. Je li preskočio guduru?"
"Nije. Preminuo je, sad sam rekla."
"A, da. Pardon, nastavite."
"Da. Ovaj... No, da, on je tvrdio da vrata pripadaju njemu, što je obična glupost. Ta su vrata bila u njenoj obitelji već mnoge naraštaje. Mnogo duže od same kuće. Osim toga, vrata u pitanju uopće nisu bila u njenoj kući, nego spremljena u podzemnom bunkeru pokraj kuće u kojem su bila sigurna od patuljaka koji jedu travu. Njena kuća uopće nije imala vrata. Nijedna!"
"Ma da?"
"Da! Ona je isprva pokušala ignorirati pisma, ali kasnije joj je dabar počeo slati ljude koji su joj otvarali ta pisma i glasno ih čitali. Ne bi ih ona pustila u kuću, ali pošto nije bilo vrata... eto. No nije stalo na tome. Slao je ljude koji su joj postavljali ogradu oko kuće jedan dan, a drugi dan bi poslao ljude koji bi ju ukrali. Zatim su joj stizali čudni paketi u kojima su bile makete koje su prikazivale njenu kuću i ljude oko nje koji kradu ogradu. Ili ju postavljaju, nije nikada dobro shvatila. I to nije bilo sve. Slao je ta