Samim time što je pustio glas o svom odlasku na Dvor Saurinai sigurno je već dao uvid nekim važnim ljudima da se ovdje nešto kuha. To znači da se njihov plan mora pod svaku cijenu i bez ikakva odgađanja sprovesti. Nema povratka. A to znači da će Riln'Lakorya morati njegovoj majci davati jako dobre odgovore. Sve osim potpune suradnje završit će njegovom preuranjenom smrću. Zato nije važno kome je što rekao, kako se osigurao. On nema pojma, kao što ni svi ostali nemaju pojma, da su svi mostovi već srušeni. Sa Saurinaima će ili prosperirati ili umrijeti.
Svejedno, mora mu priznati snalažljivost. Dobro je podmazan i očito vrlo iskusan. I dobro glumi. I njega je na prvi pogled prevario. A trebao je znati o kakvom se čovjeku radi. Već je jako dugo inspektor Vaarlanskog odbora i dosad je uspješno balansirao među silnicama moći i pohlepe. A to zahtijeva umijeće. Riln'Lakorya uistinu dobro oslikava duh Skriptoruma.
Skriptorum, Skriptorum. Ljudi izgovaraju tu riječ kao da se radi o jednoj stvari. Zapravo se tu radi o mnogo nagomilanih stvari i odnosima među njima. Ili možda još bolje, o nedostatku odnosa među njima? Nesskom vladaju razne interesne skupine, neke samozvane neovisne institucije i pojedinci čiji su interesi vrlo ciljani, a metode nedovoljno definirane uobičajenim sustavom vrednovanja onoga što se prešutno naziva kriminalom da bi ih se uopće smatralo valjanim čimbenicima strukture vlasti. Ali oni to svakako jesu.
Svaka regija Nesske ima skupine koje zastupaju interese baš te regije, po mogućnosti na što veću štetu svih ostalih. Zatim su tu ljudi koji ne osjećaju pripadnost nekom narodu ili državi, nego pobožnu odanost vlastitom bogaćenju i siromašenju drugih. Mnogo je suprotstavljenih strana, mnogo je oprečnih interesa, te je sukob neizbježan. Zbog toga su u tu svrhu smišljeni razni organi vlasti koji bi trebali služiti kanaliziranju sukoba na što učinkovitiji način. Primjerice, Vaarlanski odbor i Vijeće velikih kuća. Ti organi vlasti zapravo ne postoje, oni nisu ništa što bi se moglo definirati kroz ljudski shvatljive pojmove. Ironično, ljudi u tim organima su stvarni i obavljaju stvaran posao koji bi se najlakše mogao opisati kao kontrola štete. Oni, naime, suptilnom diplomacijom i složenim financijskim inženjeringom usmjeravaju agresiju suprotstavljenih stranaka tako da postignu maksimalan broj onih koji profitiraju i minimalan broj žrtava. Pritom još moraju paziti da se interesne stranke ne fragmentiraju jer će onda imati više varijabli o kojima će morati voditi računa. I povrh svega toga još moraju paziti da se ljudima zamjere tek do jedne vrlo određene mjere.
Riln'Lakorya je jedan od takvih ljudi. On se svima zamjerio. To ulazi u definiciju njegova posla. Trik je u tome da on i njemu slični to čine tako da postignu balans između mržnje koju izazivaju i korisnosti koju su dokazali. Ako je mržnja jedne strane prevelika, bit će brzo eliminirani. Ako je njihova korisnost za tu stranu prevelika, onda će ih sve ostale strane smatrati prijetnjom. I također će biti brzo eliminirani. Mjera je ovdje ključna riječ. Dakako, teško je uvijek postići da sve strane dobiju svoj dio kolača. Uvijek se nađe netko tko pretrpi totalnu štetu. Te stranke su, naravno, prijetnja za zaposlenike tih nepostojećih organa vlasti, ali zahvaljujući već spomenutom balansu koji uspiju postignuti – zbog kojeg su za najveće igrače neprocjenjiv resurs – službenici poput Riln'Lakorye uspijevaju isposlovati neutralizaciju tog problema. Ili točnije, tih stranaka. Stoga, ako negdje čujete da se neka skupina ljudi slučajno istodobno ugušila istim ručnikom u različitim gradovima, da je neka kuća do temelja izgorjela uslijed nepravilnog rukovanja hranom za kanarince ili da su liječnici nekom pacijentu amputirali glavu kako bi mu spasili ranjenu ruku, onda je lako moguće da svjedočite uspješno završenoj raspravi o raspodjeli prihoda od poreza.
Riln'Lakorya je i u zavidnom i u nezavidnom položaju. Lihvari koji su njega postavili na poziciju moći očekuju da im omogućuje nesmetano bogaćenje, za što će oni njega bogato nagrađivati. Riln'Lakorya opet mora voditi o interesima svih uključenih strana, a pritom pri lihvarima ostavljati dojam kako imaju poseban tretman za kojeg oni s razlogom, iako bez previše pameti, smatraju kako ga zaslužuju. Igra je to s vatrom koju ovaj čovječuljak vodi. A do sada ju je uspješno preživljavao.
Naravno, ni to nije cijela priča o Skriptorumu. Tu "jedinstvenu" vlast čine i tijela koja su vrlo angažirana, no čiji je angažman teško točno uočiti, a njihove aktere gotovo nemoguće locirati i identificirati. Što nas dovodi do same srži koncepta Skriptoruma: pošto Skriptorum zapravo ne postoji, njegovi pojedini dijelovi kriju svoje aktivnosti od svih ostalih. I opet, da ne bi došlo do potpunog kolapsa sustava u toj stihiji, akteri se trude držati kakvu-takvu ravnotežu koja se temelji na nagađanju, špijuniranju, prijetnjama, ucjenama i najplemenitijem obliku poslovanja – korupciji. Ima onih koji ne pristaju na takvo funkcioniranje vlasti pa zbog toga u mnogim dijelovima Nesske još bijesne ratovi. Što je čudno jer unatoč njegovim mnogobrojnim nedostacima, Skriptorum funkcionira sasvim dobro.
Kako dobro funkcionira i na koji to način postiže je, naravno, nepoznato javnosti. Ili bi to barem trebalo biti. Da bi se prikrio anarhističko-hegemonistički model upravljanja narodima Neske, stvorena je potpuno nova kasta ljudi. Polupolitolozi. To su čitave horde birokrata koje su, sve do posljednjega, iznjedrili vlasnici Nesske i stavili ih na raspolaganje puku. Njihov je broj zaista velik, a njihova struktura prilično šarolika. Kada narod izađe na izbore, ima poprilično velik izbor i time dobiva osjećaj kako može vrlo flksibilno određivati strukturu svoje političke scene. Polupolitolozi, naravno, odgovaraju isključivo svojim gospodarima, a ovi im dopuštaju kreativno oblikovanje autoriteta kojeg oni imaju za zadaću nametnuti ljudima koji vjeruju da su ih izabrali vlastitom voljom i na vlastitu korist. Zato je Skriptorum vrhunac sofisticiranosti državništva: vjerojatno još nikada u poznatoj povijesti narod nije bio toliko uvjeren da živi u demokraciji, a toliko bio u krivu!
Stigli su do ulaza u odaje njegove majke. Činilo se kao da neće nikada stići, s obzirom na Riln'Lakoryijino letargično koračanje. Koje li spodobe! Ušao je u utrobu lava, a ponaša se kao da je na izletu. Opušten i nonšalantan. Ovaj čovjek ima debelu kožu, u to nema sumnje. Morat će s njim biti vrlo oprezni na pregovorima. Čak i kada pristane – odbijanje nije opcija – morat će ga staviti pod nadzor. Ovakav kakav je, mogao bi glumiti odanost samo da ih poslije izda. A njegova izdaja mogla bi ih skupo stajati. Riln'Lakorya je postao prevažan za njihove planove. Zbog toga će njegovu nepodijeljenu odanost kupiti. Iznosom koji ni njega neće ostaviti hladnim.
"To je to, hm?" upita Riln'Lakorya dok su došli na nekoliko koraka od vrata.
"To je to," odvrati mu Oris. "Sazára nas očekuje unutra."
"Uh, izgledam li dobro? Ne želim ostaviti loš dojam na prelijepu sazáru."
"Izgledate vrlo otmjeno," reče Septa.
Dobri stari Septa. Vješti diplomat. Zapravo je izgledao kao da je izašao iz štakorske guzice. Sivo odijelo s teksturom od koje čovjeka zabole oči i košulja koja kao da je nusprodukt njegove vlastite kože. Čovjek njegova utjecaja mogao bi si priuštiti nešto bolje. Osim ako, naravno, svi daju komplimente njegovoj imitaciji garderobe pa si je umislio kako je oličenje elegancije. Ipak, želi li zaista ostaviti dojam na njegovu majku? Ili ih još uvijek navlači za nos? Dovraga, ovaj mi se gad zaista ne sviđa!
"Lijepo od vas što to kažete, ali teško da sam otmjen, je l'? Možda da sam imao više vremena... Očito odudaram od vas dvojice i vaše gospodske odjeće. Da, da."
Oris otvori vrata. "Samo ste skromni."
Riln'Lakorya ga po prvi put pogleda direktno u oči. Pogled poput sokolova. S promoćurnim smiješkom. "O, ne, gosparu Orise. Nisam ni najmanje skroman," reče i uđe u odaje.
Da. Gad mi se zaista ne sviđa. Pogleda Septu koji je čekao da i on uđe. Kao da je stari sluga mogao čitati njegove misli, jer njegove oči su se smijale.
Oris uđe.
Sjedila je do njega za njegovim radnim stolom. Gledajući sve te papire, osjećala se nedoraslo zadatku. Nije imala pojma što sve ulazi u brigu o jednom imanju. Svi ti detalji, tolike brojke. Nadzor parcela, navodnjavanje, financiranje i provjeravanje osoblja, pogotovo onog zaduženog za osiguranje, održavanje ovog golemog dvorca, ovo, ono, stotinu stvari koje onda imaju još stotinu detalja u sebi. Zaista je studirala ekonomske znanosti, i mora priznati, bez ikakve skromnosti, da je bila izvrsna studentica. No to je bila teorija. Praksu je imala samo na fiktivnim modelima. A oni nisu bili ovoliko komplicirani. I treba još k tome uzeti u obzir da je stvarnost radikalno drugačija od nekakvih ekonomskih simulacija. Tamo sve manje-više ide glatko. U pravoj praksi ništa ne ide glatko. Stalno moraš mijenjati proračune, raspoređivati stavke, improvizirati i prilagođavati se. Iako je sada lakše upijati sve te podatke nego prije nekoliko sati kad joj je Luaru sve to odjednom pred nju sručio, nije sigurna da će to ona moći. Što nije dobro jer nije si mogla priuštiti zakazati.
Što je najgore, to nije ono što ju najviše muči u ovome trenutku. Sjedenje u Luarovoj blizini jest. Vrlo joj je neugodno sjediti kraj njega, raditi s njime satima. Iako ju njegova pojava sada nešto manje plaši, još ju uvijek znantno uznemirava. Pokušava se prisiliti ne gledati njegova leđa. To teoretski ne bi smjelo biti teško jer je to posljednje što želi vidjeti. No pogled joj stalno klizi prema njemu. Naježi se dok vidi kako te bodlje strše iz njegovih kralješaka kroz prorez majice. A te njegove šake! Promatranje njegove nakaradnosti protiv svakog zdravog razuma moglo bi biti uzrokovano nekim skrivenim mazohističkim sklonostima kojih dosad nije bila svjesna, iako je možda neke naznake za njih dobila kao malena djevojčica kada je pokušala pojesti svoje ručno ogledalo nakon što je uporno odbijalo ukloniti onaj gadni prišt s njena lica.
Nije se pred njom skrivao kao što to obično čini kada se kreće Dvorom i imanjem. Nije mu praktično, a i nema volje to činiti za nju. Pogotovo ne nakon njenog nespretnog nastupa – blago rečeno! – jučer.
Nakon što je pronašla utjehu i snagu u zagrljaju svoje ljubavi Orisa, krenula je odmah u Luarove odaje. Nije joj to bilo milo, ali znala je da nema smisla odgađati. Stala je pred njegova vrata, duboko udahnula, stisla zube i dala se u bijeg. No onda se predomislila i pokucala. Nije odgovarao i nakon što je već dugo čekala, zaključila je – s ne toliko zatomljenim osjećajem olakšanja – kako nije prisutan. Već se okrenula kako bi otišla, no tada su se otvorila vrata. Luaru je stajao pred njom, odjeven tamno i neugledno kao i uvijek. Odmah se pomaknuo u stranu i oslobodio joj prolaz unutra. Očekivao ju je. "Luaru," blago mu se nakloni iz pristojnosti i uđe.
"Lösslayn je rekla da vas trebam očekivati danas. Nisam očekivao da ćete doći tako rano."
"Da, hm..." Vrata je zatvorio odmah nakon što je ušla i to joj je naglo dalo ogroman osjećaj tjeskobe. I prilično je sigurna kako ga nije dobro prikrivala. Bila je zatvorena s njim u sobi. Tek su joj u tom trenutku u umu sjedale stvarne implikacije njenog novog posla.
Stajala je pred njim s rukama iza leđa, pokušavajući gledati što više prema njemu bez da zaista gleda u njega. "Hoću reći... Sigurno ima mnogo posla pa... nisam htjela da gubimo vrijeme." Osvrtala se uokolo, pokušavajući ostaviti dojam kako ju zanima gdje i kako on živi. Nije ju zanimalo.
Luaru ju je gledao – iako je teško reći što on gleda, s tim njegovim očima – bez riječi. Kao da je odmjeravao ono što je upravo rekla. "Kako ste?"
"Što?" Pitanje ju je zateklo.
"Pitao sam: kako ste?" Glas mu je bio jednoličan. Nije mogla dokučiti zanima li ga to zaista ili joj se izruguje. A možda su takve analize loš početak njihovog poslovnog odnosa.
"Ja sam... dobro. A vi?" Je li to trebala pitati? Možda to nije primjereno pitati nekoga poput njega.
Nije odgovorio. Samo je zurio u nju. I bila je sigurna da nije zurio u bilo što drugo. Nekoliko ju je trenutaka promatrao, a onda krenuo prema njoj. Ona se lecne, što je nedvojbeno primjetio, a onda prošao pokraj nje. Imao je na sebi kaput koji mu je sezao do pojasa i bio podebljan na leđima, izrađen samo za njega. U podebljanje su se zarile bodlje na njegovim leđima kako ih nitko ne bi morao gledati. Kaput nije skrivao njegove šake. To nisu bile ljudske šake, već šape divlje zvijeri. Prekrivene su krutom, prljavozelenom, bezdlakom kožom, zglobovi su jasno izraženi, a umjesto nježnim vršcima, prsti su mu završavali našiljenim tvrdim vrhovima. Bili su veliki i iz daljine se moglo vidjeti da su ubojiti. Nikada ga nije vidjela bez rukava, ali navodno mu šaka nakon zglavka prelazi u normalnu ljudsku ruku. Tako su joj barem rekle neke od starijih žena na Dvoru koje su se, tako one tvrde, brinule za njega dok je bio malen.
Pitala se zašto nosi taj kaput u svojoj sobi, kad je sam. Padne joj odmah na pamet da to čini iz obzira prema njoj. Samo što nije znao kada će ga doći posjetiti. Nije valjda cijelo vrijeme odjeven tako samo zbog mogućnosti da bi ona mogla doći u svakom trenutku? To bi zaista bio neočekivani obzir s njegove strane. Iako, nije znala što je točno karakteristično za njega. Nadala se da to nikada neće morati doznati.
Prošavši pokraj nje, odšetao se na drugi kraj svoje sobe. Ovo očito nije bila njegova spavaća soba. Nema kreveta. Posvuda su razbacane knjige, na policama su snopovi papira i imao je nekakve čudne ormare s vitrinama u kojima su bile naslagane njoj nepoznate naprave od drva. On stane i okrene se prema njoj. Gledala ga je kako joj stoji sučelice i nije mogla ne spustiti pogled na njegove kandže, tako prijetećega izgleda da su ju prolazili trnci. On to primjeti pa i sam spusti pogled na njih. A onda sklopi ruke iza leđa. Još jedna obazrivost prema njoj?
Ponovno ju je promatrao tim svojim očima koje su čudovišnost poput njegovih šaka. Bile su crne. Iako crno možda nije točan opis. Izgledale su kao da su sačinjene od truloga tkiva. Bez bijeloočnica, bez vidljivih zjenica, samo tamno tkivo. Koje nije glatko već ima strukturu. Teksturu. Kao da su izrasle u slojevima. Svako je oko izgledalo drugačije. Što je još više otežavalo pogađanje smjera u kojem gleda. Kao i kod šaka, na očima je završavala čudovišnost. Lice mu je bilo normalno. Prilično blijedo, mladenački s postaranim izrazom, koža glatka. Navodno mu uopće ne raste brada. Kosa mu je imala neku gadnu tamnopepeljastu boju. Bila je plitka, tek dovoljno da se može reći da ju ima.
Njegovo zurenje ju je počelo plašiti. Nije imao nikakav pakostan ili prijeteći izraz lica. Neodređen. "Zašto ste pristali na ovo?" prozbori odjednom.
"Na što?"
"Na vođenje imanja. Sa mnom."
"Vaša majka me... zamolila. Nisam joj to mogla odbiti."
"Zamolila ili naredila?" Nije dizao svoj hrapavi glas. Govorio je tiho. Nije bila sigurna, ali kao da je osjetila prizvuk straha u njegovim riječima.
Njegovo je pitanje bilo na mjestu. Istina je da nije bilo ničeg u sazárinoj molbi što bi upućivalo na to da Sonja ima izbora. Dala joj je birati, ali tu se i nije imalo što birati. Da to njemu prizna? "Zamolila," reče mu jednostavno.
Namrgodi se i okrene glavu prema prozoru. Iz njegove se sobe nije moglo radovati lijepome pogledu. Mogli su se vidjeti uglavnom zidovi ostatka Dvora. Ovo je očito bio zabačeni i neugledni kutak jedne predivne palače. Poput njegova stanara. "To ne zvuči poput Lösslayn."
Lösslayn? "Ne razumijem."
Opet se okrene prema njoj. "Nije bitno," reče odmahujući glavom.
"Ako... Ako mislite da nisam sposobna za posao-"
"Otkud bih ja to znao?" prekine ju. "To će se tek pokazati. Ionako se tu ništa ne da učiniti. Kad si Lösslayn nešto zamisli..." Luaru prekriži ruke na prsima i krene polako koračati od prozora, prema malenom stolu usred sobe. Na njemu su bili porazbacani metalni okviri i papiri, a nekoliko je knjiga stajalo otvoreno.
"Zašto..." Stane. Za takva pitanja zaista nije dobro ozračje. Ipak. "Zašto majku zovete-"
"Njenim primimenom?" dovrši rečenicu umjesto nje. "Mislite li da bi joj se svidjelo da ju zovem majkom?" Sada se jasno osjećala ogorčenost u njegovu glasu.
Ima pravo. Da ja imam takvog sina, ne bih željela da me stalno podsjeća da sam mu majka. Iako tu nitko nije kriv, takve je stvari teško prihvatiti. "Možda da... me uputite? Pretpostavljam da ima mnogo toga što mi morate pokazati."
Luaru je sada stajao naslonjen na svoj stol, njoj okrenutim leđima. Ruke su mu još uvijek bile ukrštene na prsima, mogla je vidjeti oštre vrhove njegovih prstiju kako strše iza njegove nadlaktice. "Jeste li ikada upravljali imanjem?"
"Pa... ne. Nisam."
"Jeste li ikada upravljali bilo čime?"
Teško je bilo smišljati opsežne odgovore na ovakva pitanja. "Ne."
"Imate li bilo kakvog iskustva s tog područja?" Glas mu je sa svakim pitanjem bio sve tiši.
Opet isto. "Ne... ne baš."
"Jeste li ikada radili bilo što?!" vikne i okrene se naglo prema njoj. Stajao je u napetom položaju. Ruke su mu bile ispružene sa strane, raširenih šaka.
Sonja ustukne u strahu. Ispusti tihi jecaj.
Luaru je vidio njenu reakciju i sam ustuknuo. Napravio je nekoliko koraka natraške. Okrene glavu u stranu. "Oprostite," reče tiho. "Nisam smio vikati."
Sonja je još uvijek bila uplašena. Nije mogla gledati u njega. "U-u redu je..."
"Nije!" reče nešto glasnije.
Sonja iznova ustukne.
"Dovraga, prestanite se ponašati kao da ću vas pojesti! Znam da ne izgledam ljudski, ali ipak jesam čovjek."
Sonja se napregnula kako bi se pribrala. Znala je da se glupo ponaša, ali bilo joj je teško boriti se protiv toga. Reagirala je instinktivno. "Znam, nisam vas htjela uvrijediti. Ispričavam se-"
"Ne ispričavajte se."
"Ne, moram se-"
"Ne ispričavajte se." Rekao je to glasom iscrpljena čovjeka, s pokunjenom glavom. Zurio je u pod. Da je rekao posljednje riječi vičući joj u lice, ona ne bi mogla ušutjeti. Ali taj sjetan ton... Nije više mogla prozboriti. Samo je gledala u tog grotesknog čovjeka koji je djelovao kao da se borio s nekime. Kakva to bol čuči u njemu? Tko si ti? Ušla je u tu sobu sa svim svojim strahovima, a tada, već nakon nekoliko minuta, više nije znala što misliti. Je li moguće da se on boji nje kao što se ona boji njega? Nezamislivo.
Nije htjela ništa reći. Nije ni znala što. Osjećala je očaj. Ona nije stvorena za takve situacije. Ne zna se nositi s ljudima koji odudaraju od onoga na što je navikla. A Luaru je apsolutna krajnost toga. Željela je u tome trenutku kao nikada do tada da joj život bude drugačiji. Čak je u sebi počela dozivati tatu.
Luaru napokon digne glavu, ali izbjegavao je njen pogled. "Neke stvari moramo odmah riješiti."
Sonja proguta slinu. "Kakve stvari?"
Pogleda ju. "Ne možemo raditi zajedno svakoga dana i glumatati. Očito je što vi mislite o meni. Gadim vam se. Bojite me se." Čekao je njen odgovor.
Sonja je odmah željela reći: "Ne, nije istina! Vrlo ste mi simpatični." No uspjela je to potisnuti. Imao je pravo. Ne može se pretvarati kao da je sve normalno. Jer nije. Iako bi joj bilo draže da je ovo brutalno suočavanje s činjenicama odgodio za neku drugu priliku. "Da," izađe iz njezinih usta, bez razmišljanja. Začudila se nad sobom zbog toga odgovora. Kad je izrekla tu riječ, osjetila je kao da je val nečega poput mješavine izjedajuće tjeskobe i potpune slobode prošao njenim tijelom. Djelovalo je nestvarno, vjerojatno zbog toga što je bilo toliko stvarno.
Luaru na to samo kimne glavom.
Sonja je šutjela.
On opet krene prema svome stolu. "Imala si pravo maloprije. Imamo mnogo posla. I zbog Lösslaynine paranoje možemo ga dijeliti s drugima tek do jedne minimalne mjere. Sve je na nama. Shvaćaš?" Pogleda ju preko svog ramena.
Sonja kimne, ali pozornost joj je preuzela iznova Luarova šaka. Kada je govorio, uzeo je sa stola jednu od knjiga u ruke. Sklopio ju je i čvrsto držao u svojoj šaci, mašući njome, valjda kako bi naglasio ono što želi reći. Ono što ju zapanjilo bila je ta slika. Knjiga u zvjerskome stisku. Nešto nespojivo. Paradoksalno. A eto, ona gleda u to.
"Svakog ćemo dana sate provoditi u istoj prostoriji, razgovarati, surađivati. Ne mogu promijeniti kako sam se rodio, a ni ne očekujem da ti promijeniš svoje osjećaje. Ali moramo biti iskreni. Ne želim da cijelo vrijeme budemo fini i pristojni i civilizirani. Jer ja to ne mogu. Radije ću odmah otići Lösslayn i neka me objesi na jednom od svojih ukrasnih stabala. Zato me slobodno zovi nakazom, čudovištem ili kakvih se god naziva sjetiš. Ako želiš buljiti u mene, onda bulji. Ako ti je od gledanja u mene mučno, onda me nemoj na silu gledati samo kako bi ispala uglađena gospođica. Ne želim..." Kao da mu je riječ zapela u grlu. Okrene se pa odšeta prema prozoru. Nasloni ruke na njegov okvir. "Ne želim laži još i od vas. Toga imam dosta u..."
U čemu? Nije dovršio misao. Shvaćala je što joj je govorio, kao i to da je u pravu. Moraju biti iskreni jedno prema drugome. Prije svega, ona prema njemu. Inače će njihov zajednički rad postati nepodnošljiv. Kako to sprovesti u djelo, to je već druga priča. Okrutna iskrenost i surova istina nisu nešto što priliči nekome njezina odgoja. Jednostavno se nikada nije tako ophodila s ljudima.
Morat će naći način. Izbora nema. "Obećajem. Dat ću sve od sebe, Luaru."
"To možda neće biti tako jednostavno. Nisi naviknuta na ovakvo-"
"Znam," prekine ga. Ne mora to još slušati od njega.
"Onda moramo početi odmah s time." Odmakne se od prozora i ponovno se postavi pokraj svoga stola.
"Molim?" Što mu to znači.
"Jakna koju nosim..."
Jakna? "Što s njom?"
"Namijenjena je skrivanju od pogleda. To jest, da se drugi ne uznemiravaju dok moraju gledati... nešto poput mene."
"Da..."
"Mogu ju nositi neko kraće vrijeme, ali ne satima. Podebljanje u koje su zabodene moje..." Ne izgovori tu riječ, nego samo rukom pokaže prema svojim leđima. "Napreže mi ih. S vremenom postaje jako neugodno, pa čak i bolno."
Nije joj se sviđalo kamo ovo vodi.
"Neću moći ovo nositi dok smo zajedno. Obukao sam to danas samo kako te ne bih odmah šokirao."
O, Bože, ne!
Luaru počne raskopčavati gumbe na svojoj jakni. Nije djelovao kao da mu je ugodno dok to radi. "Bolje da se od početka navikneš."
Sonji je bilo još manje ugodno. Neće to valjda zaista učiniti? Ovo joj je zaista previše.
Luaru skine jaknu i baci ju na stol. Stajao je pred njom gol do pasa. Koža mu je bila blijeda, kao i ona na licu. Prsa i ruke bili su bez ijedne vidljive dlake, a njegove izobličene šake zaista su nakon zglavka prelazile u normalnu ljudsku ruku. Bio je relativno mršav, iako s dobro istreniranim mišićima. Približi joj se.
"Čekaj... ovo nije... nije dobra ideja..."
Stajao je samo koji korak od nje. "Tu se slažem s tobom," reče i okrene joj leđa.
Sonja ispusti glasni jecaj. I još jedan. Zurila je u tamnozelene bodlje koje su izlazile iz njegovih kralješaka, kroz kožu. Srce joj je počelo mahnito lupati. Ovo je užasno! Znala je dobro i za tu manu sazárina sina, i naslušala se svakakvih priča, ali mislila je da su mu bodlje sitne. Poput abnormalnih kurjih očiju ili nešto slično. Ove bodlje nisu bile sitne. Pružale su se od njegova vrata sve do nadomak trtice, jedna ispod druge, u jednom savršenom nizu. One pri vrhu i dnu zaista su bile malene, ali prema sredini su bivale sve veće. One u sredini su bile dugačke gotovo poput njezina malog prsta. To se nekome možda ne čini veliko, ali njoj su noge klecale. Nisu bile debele. Slične su trnju grmlja. Trnju ruže, odnekud joj iz uma doleti ta asocijacija! No ruže nemaju takve prijeteće bodlje, a Luaru nije ruža. Ovako poredane na njegovim leđima, više je sličio nekom gušteru.
Kako priroda može biti tako okrutna prema jednom svojem biću? Disala je neujednačeno i trudila se potiskivati jecaje. Kako je Luaru disao, tako su i njegova leđa bila u pokretu. I bodlje. Gledajući ih kako nježno pulsiraju, došao joj je nagon za povraćanjem. Pokrila je usta rukom i okrenula se od njega. "Pokrij se, molim te!" Uspjela je ne povratiti, ali suze su joj počele kliziti niz obraze.
"Okreni se," reče joj šapatom Luaru iza njenih leđa.
Unatoč svome nagonu, polako se okrenula, brišući dlanovima svoje neželjene suze. Opet su si stajali licem u lice. Bilo joj je lakše što ne mora gledati njegovu trnovitu pozadinu. Svejedno, nije ništa stavio na sebe. U tom je trenutku željela prizvati onu nelagodu koju bi inače osjećala da se našla sama u sobi s polugolim muškarcem. Tada bi joj agoniju i mučninu zamijenio običan djevojački sram. Bilo bi neusporedivo lakše.
Ne mogu ja ovo! Mislila je da može u sebi naći neku snagu, ali jednostavno se ne može nositi s takvim... košmarom. Kako ju uopće može netko tražiti da uđe u partnerstvo s ovim stvorom? Gledajući ga, djelovao je poput nečijeg neukusnog vica. Da djevojka poput nje radi rame uz rame s tim nečovjekom, iz dana u dan, iz godine u godinu – to ne može biti ništa drugo nego jedna kolosalna odvratna šala na njen račun. Kako sazára može tražiti to od nje? Je li to neka vrsta kazne? Ali za što? Ništa joj nije učinila. Ali ne može biti ništa drugo osim kazne ako ju baca u prisilno prijateljstvo sa sinom s kojim ni sama ne želi imati ikakva posla, osim onog najslužbenijeg. Ne mogu ja ovo!
Kao da je čitao misli iz njenih naotečenih očiju, Luaru reče: "Možda je bolje da nastavimo sutra. Za danas smo napravili..."
No Sonja nije mogla čekati da on do kraja reče što je imao za reći. Samo je kimnula i bez riječi izjurila iz sobe. Trčala je hodnicima Dvora, nestrpljivo žudeći zatvoriti se u svoju sobu, bez ikoga, sama. Nije željela ni s kime razgovarati, nije željela nikoga vidjeti. Htjela se samo zatvoriti i sve zaboraviti.
Kad je napokon stigla do svoje sobe, zatvaranje u nju prošlo je glatko. No onaj dio sa zaboravljanjem nekako joj nije išao. Sklupčala se na svom krevetu poput male djevojčice. Kada bi sklopila oči, jasno bi pred sobom vidjela Luara sa svojim bodljastim leđima, životinjskim kandžama. S tim gnojnim očima. Isto bi vidjela i kad bi otvorila oči. Takvo nešto se ne zaboravlja. A sutra bi trebala provesti cijeli dan s njime. Neće smoći snage za to. Provela je s njim nekoliko minuta i to su bile najstravičnije minute njezina života. Tijelo joj je bilo upravo natopljenom užasom. Tako se nije osjećala čak ni kada joj je voljeni otac umro. Tada se barem mogla prisjećati lijepih trenutaka koje je provela s njime. Tolike sretne godine. A čega se može prisjećati dok bude pravila društvo Luaruu?
Ničega. Može samo gledati naprijed prema godinama koje će provesti kao suupraviteljica imanja, i to s vrlo upitnim ishodom. I s partnerom kojeg mora zatajiti zbog straha od javnog poniženja pred svim svojim prijateljima. A nema ni jednog prijatelja. Da ne spominje svoju neizvjesnu budućnost s predivnim Orisom. Njihovo vjenčanje stoji pod velikim upitnikom i počela je gajiti velike sumnje kako do njega nikada neće ni doći. Sazára očito ne pravi planove u tom smjeru. Nije više sigurna ni želi li ona nju kao ženu koja stajati uz njena sina nasljednika i koja će roditi njegova nasljednika. Kada joj je ponudila ovaj položaj, mislila je kako joj pokazuje duboko povjerenje. Sada joj se čini kao da ju je samo htjela samo turnuti nekamo da ju ne mora gledati. I to ni manje ni više nego svom drugom sinu. Izrodu. Zatočeniku Dvora Saurinai. Mogla je jedino zaključiti da ju sazára mrzi. I mora ju jako mrziti kad joj je učinila nešto ovakvo.
Ali zašto bi ju mrzila? Pobrinula se za nju kada to nitko drugi nije htio. I nije imala nikakvu obvezu, osim uspomene na orara Yariu. Možda si sve to umišlja. Ovo bi zaista mogao biti ispit njezine snage i ustrajnosti. To možda ima najviše smisla. Sonja nikada nije previše razmišljala o položaju i utjecaju kuće Saurinai. Njene predodžbe o njihovom mjestu u društvu uglavnom su bile prilično naivne, to sada mora priznati. Istina je da se obitelj moćna poput Saurinaia mora probijati kroz jedan svijet koji je iznimno okrutan. Svijet pred kojim je ona zatvarala oči. Visoka politika. To je svijet u kojem nema milosti. A u takvome okružju preživljavaju samo oni najčvršći. A ona ne spada u takve, zaključila je toga trenutka.
Radi li se o tome? Sazára je vjerojatno zaključila kako je Sonja odrasla balavica kojoj su najveći životni izazovi vezani uz odabir cipela ili smjer češljanja kose. Ako jest – zaključila je dobro. Bijeda poput nje ne može biti uvedena među moćne ljude Nesske. Ne da ne smije, nego ne može. Nesposobna je. Pojeli bi ju živu u trenu. Stoga, ako se ne može nositi s čudovištem poput Luara, kako će se nositi s mnogobrojnim i živopisnim čudovištima koji vuku toliko poželjne niti moći i grabe se za vlašću svim raspoloživim sredstvima?
Spoznaja ju je opalila po glavi poput krpe natopljene svom vodom rijeke u kojoj se jednom kupala, iako nije sigurna kako je toj rijeci ime, kao što nije ni sigurna je li se ikada kupala u njoj, potječe li ijedan par cipela iz njezine zbirke iz te rijeke ili je li se uopće radilo o rijeci ili o nečemu što je samo mirisalo po rijeci ili možda po sandalama od duhana. To mora biti to! Ovo je trebao biti trening za nju. Uz Luara je morala očvrsnuti. Ili propasti. Osjećaj olakšanja – i zadivljenosti vlastitom osebujnom inteligencijom i sposobnošću jedinstvenog deduktivnog razmišljanja – preplavi ju. Kad samo pomisli kako je zamalo otrčala u suzama sazári kako bi ju uz jecaje m