KAKO JE LIJEPO
Kako je lijepo pobjeci od svijeta u svoj mir. Pronaci svoj mir u svijetu smutnje i zla, ugasiti televiziju i iskljuciti internet, zagrliti oca, pa poljubiti majku. Kako je lijepo ne dirati u tudi život, ne istraživati tude mahane i ne otkrivati tude sramote. Kako je lijepo spoznati svoje greške, pokajati se istinski zbog njih i truditi se ispraviti ih.
Ako se ne mogu ispraviti, onda ih zaboraviti i zamjeniti dobrim djelima, nahraniti siromaha, pomilovati siroce, izmamiti osmijeh na lice nevoljnom, zagrliti tužnog i reci mu da sve prolazi, da je prošlo. Kako je lijepo u samoci pasti na sedždu i zamoliti Uzvišenog za pomoc svima, iskreno i od srca. Kako je lijepo znati da ce doci Dan velikog obracuna i da cemo svi pojedinacno citati knjigu svojih djela, dan kada cemo se samo o sebi brinuti, kad istina izade na vidjelo, dan kada cemo imati samo jednu brigu, a to je da li smo zaslužili oprost, Kako je lijepo ugristi se za jezik kada krenemo da ogovorimo nekog, ili pak ako izgovorimo to vlastito uništenje, brže bolje se dozvati, reci na sav glas:
“Ah, šta mi je, dopuštam da moja, ljudska, zavist nadvlada mene i moju dobrotu, kajem se. “‘
Kako je lijepo ne zamarati se stvarima koje ne možemo promjeniti, pored toliko stvari koje su nam na dohvat ruke. Toliko želimo da promjenimo svijet, ah kako je lijepo od sebe poceti. Kako je divno biti lijep primjer i reci ne želim to da slušam, ne tice me se.
Kako je neopisivo probuditi se smiren, udahnuti, zahvaliti se na svome postojanju, sjetiti se da smo stvoreni za mnogo više od prosjeka, da imamo svoj kod i da niko nije isti, da nema potrebe da budemo zavidni bilo kome, jer su svi obasuti razlicitim bladogatima. Kako je lijepo otkriti koja je tvoja, pa je usavršavati, Kako je samo divno otici u šetnju i prepustiti se svemiru, ta tišina i naša moc nose nas gdje god poželimo. Kako je lijepo navece zaspati, bez brige kako cemo sutra preživjeti, pa covjek ne zna ni hoce li doživjeti, samo se treba prepustiti. Prepustiti Stvoritelju, koji nam je sve odredio, ljubav, opskrbu, rok. Jedini zadatak kojeg nam je Dao jeste da tražimo i budemo poslušni, budemo bolji, prema Njemu, prema ljudima.
Budemo od koristi. Najteže je covjeku da pobjedi svoju oholost, da prihvati to da je on ustvari mali, nemocan i da bi se zemlja i bez njega nastavila okretati kao da se ništa nije desilo.
Tek kada to prihvati postaje velik, jak i bitan. Bogu je ponizan, a ljudima koristan, a sebi jer je miran i ispunjen. Tada može sve i postaje nepobjediv. Ah, kako je lijepo biti živ i cekati oživljenje.
— Aida Puškar