DOVA MI JENJA
ZAISTA SUDBI NU
Budim se. Ružno sam sanjala. Sjedim na krevetu dok mi kroz glavu prolaze teške misli o životu kojeg sam vodila do prije pola godine.
Godinama smo moj brat I ja bili sirocad. Živjela smo u oronuloj kuci koju smo sami pronašli. Znalo je biti hladno, prozorska stakla su bila razbijena, ali i to je bilo bolje nego da smo spavali po ulici. Jedne noci sam se naglo probudila, i tada sam ružno sanjala. Oko mene mrak, u vazduhu miris vlage, crijeva su mi davala do znanja da su prazna, ali pored mene je ležao brat. I odmah sam bila mirna — Golo preživljavanje.
Tako je bilo svaki dan, svaku noc, od moje osme godine. Majka nas je napustila, nije se mogla brinuti o nama. Jedno jutro nas je izvela u šetnju i rekla da je sacekamo i da se vraca odmah. Cekali smo pola sata. Sat. Dva sata. I cekala bih ja do ujutro da me brat nije zgrabio za ruku i poveo sa sobom. Njemu je bilo cetrnaest, meni osam godina. On je shvacao sve i znao je da sam majka nece vratiti po nas. Otac je otišao još dok smo djeca bili, ni lika mu se ne sjecam.
U životu su me držale cetiri stvari: Vjera, olovka, papir i moj brat.
Ljudi su se uklanjali. Zazirali su od mene. Ko još obraca pažnju na djevojcicu sa pocijepanim hlacama i patikama ciji džon je odavno istrošen. Voljela sam otici na igralište, slušati onu djeciju graju, gledati ih kako se raduju sitnicama i slušati kako se raspravljaju ko je najbrži. Nikada se nisam igrala sa njima. Nisu mi dali.
Ali, jedan dan posebno pamtim. Na igralište je došla djevojcica bez jednog oka. Nju je dovela nana. Bila je lijepa. Ne znam za njih, ali meni stvarno jest. Smijali su joj se zlobnici. Djeca umiju biti zlocesta. “Core se ne igraju sa nama“ – govorili su joj. “Ti mora da vidiš samo pola lopte sa tim jednim okom“ – nastavili su oni. Djeca su to, ne može im covjek zamjeriti, i ja sam bila dijete. Ali zar nisu ni truna dobrote u sebi imali. Razumjela sam ja da me nisu voljeli jer nisam bila cista i lijepo odjevena. Ali kako da se smiju djevojcici bez oka? Sad mi je 16 godina, i danas se to isto pitam. Prišla sam joj tada i rekla da cu se ja igrati sa njom.
– Da te Allah nagradi ‘ceri – rece mi njena nana. Amin. – odgovorila sam i nastavila se igrati sa njom.
Ona je sa jednim okom vidjela covjeka u meni, ostala djeca su odbijala da to vide i sa oba oka.
I danas me to boli. Bilo je dana kada sam sa bratom pokušala pronaci drugo mjesto u kojem bi mogli boraviti jer je naša kucica prokišnjavala. Bila sam tužna. Stalno sam brata pitala zašto je Allah ljut na nas.
– Jezik pregrizla Ajša, jezik pregrizla. Nije ljut, samo smo na iskušenju. Imaš mene, nemoj se plašiti. – govorio mi je.
Sjela sam na stepenice da se odmorim, a brat je posmatrao auta na parkingu. Jedan auto je bio posebno lijep. Iz njega izadoše covjek i žena i podoše vikati jedno na drugo. Ona se ljutila što joj on nije kupio naušnice a on je urlao na nju govoreci kako ovaj mjesec želi kupiti sebi novi mobitel.
Ona mu je na kraju zatražila razvod jer on navodno ne brine o njoj. Nemate pojma kako sam sa svojih bila šokirana slušajuci takav razgovor. Brat me tada zagrlio i podijelio kiflu sa mnom. Krenuli smo dalje. Nismo nikada našli novo mjesto za spavanje. Ono je pronašlo nas. Dove su bile promljene, Starija žena nas je udomila. Prvi put je neko bio stvarno dobar prema nama. Odlucila je pružiti nam sve, kucu, hranu, krevet i ljubav. Rekla je, covjek dobija samo kad daje. Dobija veci iman, bude zadovoljniji. Slušajuci nju, znala sam da ima pravo.
Brat radi, naša nana prima penziju. Skupa živimo. Više ne strahujem kada kša pada jer ovdje krov ne prokišnjava. Sretna sam. Ali ipak, ima jutara poput ovog kad se probudim, sjetim se svega, sjetim se gdje smo bili i šta smo prošli, pa se uvijek iznova pitam – kako to ljudi koji imaju baš sve, skupocijeni automobil, ženu djecu – ne znaju pružiti ljubav. Bježe jedni od drugih cim dodu do prve prepreke. Kako to ljudi u citavoj toj raskoši napuštaju jedni druge a moj brat i ja smo u bijedi cuvali samo nadu da cemo biti nagradeni za strpljenje, da cemo biti nagradeni zato što nikada nismo uzeli nešto što nam ne prilada, nikada nikoga nismo povrijedili niti uzvratili kada su nas povrijedivali, nikada nismo napustili jedno drugo.
A gledala sam kako ljudi napuštaju jedni druge i u najljepšim vremenima. Valjda, kad izostane iman, izostane i smisao borbe, pa se ljudi povlace. Sada sam tu gdje jesam, i hvala Onome gore što nam je duše cistima sacuvao.
— Emina Imamovic