DRAGI MOJ AŠIKU!
Šta da pišem, šta da pišem? Ovaj puta se ne pitam tako. Jer znam. Jer letim, u oblacima sam, medu zvijezdicama, došla sam cak do sunca žarkog, lijepo mi ovdje u visinama. A imam i dovoljno razloga, Elhamdulillah.
Znam da ce ova pricica biti puna veselog duha, da ce odisati radošcu, blagim osmjesima, željama i željicama i koji ce ispuniti dušu. Tvoju dušu, dragi moj citatelju. Ovo pišem danas iz jednog posebnog razloga. Finog, dragog, simpaticnog, obecavajuceg razloga. Danas je 28. februar 2015. godine, i danas je subota. Nema potrebe da govorim da je nekome sasvim obican dan, kao i svaki prethodni — vikend k’o vikend.
Ali, meni nije. Meni je danas mali praznik. Smijem li reci nama? Tebi i meni, ne znam. Nadam se da cu odgovor saznati, kada procitaš cijelu pricu. Danas su 92 dana od kako ja pišem tebi, i ti pišeš meni. Za mene tri predivna mjeseca, a onih par dana nekog distanciranja i tjeranja inata cu zaboraviti.
Zaboravila. Sada pišem samo o lijepim trenucima, lijepim dešavanjima i situacijama izmedu nas. Kako je ovo sve fino pocelo, hladnog 28. dana mjeseca novembra prošle godine. Od tada poruke se poceše nizati jedna za drugom, potekoše rijeci sa naših usana kao voda, raspricasmo se, hvala Allahu, i traje, evo još uvijek, i ako Bog da, da nam potraje još dugo.
Kada napišem neke opise tebe, i kada ih ti procitaš možda ceš se malo posramiti, možda ceš se na neke nasmiješiti i tako nekome uljepšati dan, najljepšim ovosvjestskim osmijehom. Možda ce ti bit drago, ali samo ih procitaj i shvati onako kako su iz srca prenesene ovdje. I ja cu malo da se postidim, malo da pocrvenim, ali neka cu, kad je zbog tebe. Šaljem ti dovu sa prozora svog. Iz srca mog. Potajno.
Neka niko sem Allaha ne zna. Allahu moj, daj mi da budem onakva prema njemu, kao što je on prema meni — Pažljiva.
Podari mi sabura, njegova osmijeha i pogleda. Allahu moj, daj mi toliko ljubavi, da se osjeca najvoljenije, jer ja se nikad ne osjecah smirenije. Ja i dalje tražim baršumaste rijeci, da ti k’o pahulje na trepavice spustim, da ti kažem.da moje rijeci se ne boje, da ti krenu, da ti krenu kao i ove dove moje.
Ti si meni, medu moj, svaka misao, svaka rijec i pauza izmedu. Ti si moja tišina i svaka prica moja. Ti si pogled ociju mojih. I ono najvažnije, otkucaj srca mog. Žena kao nježno i krhko bice, ne zna šta znaci nemoguce.
Tako da, znaj da sve ovo što sam napisala, ja smatram da je moguce.
Cvijeticu moj, hocu još nešto da ti kažem. Ma hajde, ne srami se, nabaci osmijeh na to lice meleka, i citaj dalje. Budi mi veseo. Najbolje i najkulturnije odgojeni insanu na planeti, hvala ti za sve ove lijepe trenutke koje donosiš u moj život, hvala ti za svaku poruku, za svaku minutu koju si posvetio meni, i odvojio je za mene. Heej, ja sam se malo zanijela, pa svako malo ti se obracam, dodavši pridjev moj. Ali, ti i jesi moj ! Da. Ti si neko moj poseban. Moje sunce. Moja nada i moja buducnost. Jesi, jesi. Od toga pobijeci ne možeš. Jer, kad nekome udeš pod kožu, nekulturno je tek tako otici. A, ja znam da ti nisi takav. Ti si najkulturnije bice koje u ovom trenutku diše na planeti Zemlji. Koji je od mene udaljen x kilometara. Ali ne znaju ti kilometri s kim se bore. Ne znaju da mi ništa ne znace, sve dok ja tebe imam u srcu, sve dok si sa mnom u mislima. Osjecaš li ti u zraku nešto, sad dok ovo citaš ? Ja osjecam. Miris naše buducnosti. Zajednicke, in shaa Allah.
Dragi moj ašiku, hvala ti što postojiš i što si mi dozvolio da se ušunjam u tvoj život, da ti se katkad provucem kroz tu pametnu, najljepšu glavicu i da te katkad obradujem. Hvala ti što si mi uljepšao 92 dana mog života, i nadam se da ceš, uz Allahovu dozvolu i pomoc, uljepšati još 92 miliona dana! Sunce moje hvala ti!
— Hadžiabdic Mejra