I NAJLJEPŠE
ZORE SVICU KAD
RAMAZAN JE!
Godine su prolazile, mi, ratna djeca svuda se razišli po svijetu. Nismo pobjegli iz Bosne zbog prošlosti, otišli smo da tamo negdje, pod plavim nebom imamo normalnu sadašnjost i buducnost, da radimo i živimo od svoga rada.
Sjecam se kada sam odlazila malo šta sam htjela da ponesem, tamo gdje idem ima mnogo svega. A i ja nisam imala nešto veliko da ponesem, osim najljepših uspomena na djetinstvo, na odrastanje. Uspomena na najljepši mjesec, mjesec posta, iftara i sehura. Poseban je bio taj mjesec za svakog od nas djece. Naše selo bez stalnog imama primalo je svakog Ramazana novog efendiju – studenta. Neko novi da nas poducava, uci novim vještinama citanja Kur ‘ana. Tog mjeseca sve je bilo nekako u skladu, svemu se znao red. Selo je živjelo posebnim životom. Onaj efendija koji bi došao, svaki bi iftar docekao kod drugog domacina i takav se obicaj stvorio. A, mi omladina, svaku noc poslije teravije kod efendije na sijelo. Cekali bi sehur. Ramazansku zoru. Tada nas je miris sehura mamio kucama da zapocnemo naš post.
Život i godine odvele su me daleko od toga. Doveli u neki drugi svijet, sa nekim drugim nacinom života. Težim, rekla bih. Nije bila moja zemlja, muslimanska pa ni mojih Bajrama i Ramazana. Teško je živjeti bez ikog svog, bez išta svoje, sve je ostalo tamo pod plavim nebom gdje su mi sjecanje i uspomene bila pravilo po kojima sam organizovala svoj privatan život. Prolazili su Ramazani i Bajrami, trudila sam se da mi bude sve kao i u Bosni. Ali ništa, ništa se iz tog ne izrodi. Ni osjecaj isti, ni sehur, ni iftar. Ni onaj miris ramazanskih jela nije bio isti. Ni ramazanski sabah, Da mi je da ponovno osjetim Ramazan u svom selu. Da oživim.
I oživjela sam. Desetog dana Ramazana umor koji sam osjecala kao da je nestao jednom jedinom recenicom moga šefa: “Od sutra si na godišnjem.“ Dan je bio neobicno dug, vrijeme na poslu nikako da prode. Kao da su se minuti pretvarale u sate. Meni se žurilo. Žurilo mi se s jednim malim koferom uhvatit voz za Sarajevo.
Voz je tacno u ponoc stigao u Sarajevo. Izašla sam na pusti peron. Tišina i mrak, šeher je spavao. Udisala sam zrak, cist, naš bosanski. Jeza mi je prolazila tijelom. Misli i osjecanja pomješana, ali srecna jer sam u svojoj Bosni, najljepšoj zemlji balkanskoj, muslimanskoj, u kojoj je najdraži gost mjesec Ramazana. Mjesec posta, milosti, oprosta. Mjesec u kojem su se stvarale najljepše uspomene i sjecanja.
Te uspomene mi tamo daleko ne daše mira duši koja je sada, dok stojim na ovom našen bosanskom peronu sva poletna, lepršava, što bi mi Bosanci rekli: “Ma brate, puna mi duša!“
Mašinovoda je dao znak za polazak, a ja sam se vratila u svoj kupe. Smjestila sam se pored prozora i s ushicenjem posmatrala naselja. U svakom naselju je džamija sa minaretom koja je bilo svjetlom obasjana kao znak da je najdraži gost došao. Donio je najljepše darove milosti i strpljena. Tamo gdje idem, gdje sam odrasla, tamo je samo jedan mali mekteb, mekteb bez minareta. Ali taj mekteb najljepše i najjace svijetli. Svijetli milošcu Božijom obasjan, jer u njemu djecica žarko citaju Kur’ an. Bar je adet bio dok sam u svom selu bila, i ja ga ucila. Pitam se ima li sad djece koja citaju Kur’ an utrkujuci se ko ce ljepše i više procitati, baš kao i moja generacija nekad.
Prije sat i pol je prošla ponoc. Ljeto je. Sehur i sabah ranije. Vadim iz tašne svoj spremljeni sehur. Nije to nešto puno: flaša vode, sendvic i jabuka. Ni sada kao odrasla osoba ne mogu puno da pojedem za sehur, a jabuka je više navika iz djetinjstva – cejf. Moj prvi sehur u Bosni nakon toliko godina, prvi sabah. Prva zora, mirna i tiha. ”Gospodice, za pet minuta dolazimo na vašu stanicu, budite spremni za izlazak!“, umorni i nenaspavani glas konduktera me prekide u mom prisjecanju. “Bože, tu smo!“, pomislih sva ushicena.
A duša mi cudnovato mira. Jedan kofer i jedna tašna, vec su bili spremni, i išla sam prema vratima. Konacno, došli smo. Topli hercegovacki povjetarac prvi me docekao, i moju maramu ponio mi u lice.
Zastala sam na vratima vagona, ne toliko da sklonim maramu, nego od želje da konacno punim plucima udahnem vazduh sa Neretve.
Moje selo je od stanice bilo udaljeno pola sata hoda. Nikog nisam obavjestila da nocas stižem. Niko me nije ni cekao. Željela sam da se sama vratim odakle sam sama i otišla. Svojim ocima vidim šta se izmjenilo. Znam selo nije spavalo. Ugledala sam prve kuce, osvjetljene. Miris sehura se širio. Put koji je skretao s glavne ceste i vodio iznad mezarja do ispred mekteba, odavno je vec asfaltiran. Nov, rekla bih, naspram onog starog kojeg se sjecam. Poletnim nogama, sa koferom i tašnom koracala sam prema staroj cesmi. Cista, hladna voda je neprestalno tekla. Pila sam. Ne toliko da ugušim žedi koliko zbog želje da dušu napijem vodom djedovskom. Vodom koja je lijecila svaku onu bol koju mi napravi tudina. Abdest s Agine cesme kako smo je zvali, ljeti bi nas vratio u život, baš kao i mene sada.
Pred mektebom se skupila omanja grupa ljudi, svi su gledali u pravcu odakle sam dolazila. Nazvah im selam, smještajuci stvari pokraj vrata. U grupi prepozna starog hadžiju Becira, pridoh mu da se upitam. Stari, sijedi hadžija sjedio je na još starijoj klupi. Nije me prepoznao, i ja sam se promjenila. Ostarila, kako rece hadžija kad sam se prestavila. Onda cujem poznat glas kako se približava.
Moja draga komšinica Amela ponosno je koracala uz svoja dva sina. Gledala sam je, promjenila se, godine su ucinile svoje, ali njene plave oci i dalje su ostale iste. Prepoznala me je. “Madam“, tako me je uvijek zvala, “zar si stigla? “ Zagrila sam je, jako, izljubila njena dva sad vec odrasla sina.
Sabahski ezan se zacuo. Po glasu bih rekla da ga nije ucio omladinac Senid. Neko novi bio je mujezin. Ušla sam u mekteb nazivajuci selam. Dva stuba na polovini prostorije i dalje su tu bila, nepomicna. Sjecam se nekad su bili oznaka gdje pocinje prvi saf žena. Kao da i sada vidim staru nenu Ceru i nenu Salu naslonjene na stubove. “Šta cu jabuko moja, moram ga poduprijeti malo kad nece on mene“, šalila se nena Cera pravdajuci svoje mjesto uz stub.
Sada su ta mjesta bila prazna, a prvi saf žena pomaknut unazad, ocrtano nekom bijelom linijom. Zelen tepih razastirao se po cijelom mektebu. Nije bilo starih i novih serdžada, samo jedan novi zeleni tepih. Sve se promjenilo. Staro se zamjenilo novim, boljim i ljepšim. I ljudi su bili novi. Meni dosta njih nepoznato. Generacije se smijenile. Djeca odrasla, starici pomrli. Sve je bilo nekako drugacije. Drugacije, ali moje. Moja zemlja, moja djedovina. Mekteb pun mojih ljudi, zemljaka. Srce mi puno. Duša radosna i smirena. Na svom sam. U najljepšem mektebu na najljepšoj sedždi sabah sklanjah. Rahat sam.
Narod se brzo razišao. Sjedila sam na klupi ispred džamije. Voda s Agine cesme je tekla. Ptice su cvrkutale. Svjetla po kucama se gasila. Selo je tonulo u sabahski san. Na klupi na kojoj sam sada sama sjedila, davno je sjedila moja generacija.
Poslije sehura i sabaha nastavljali smo zapocete price. Smijali se. A najljepše zore su svitale.
— Sanita Imamovic