SUNCE
Volio sam tako gledati dok se nebo prerušavalo. Tu okruglu užarenu kuglu koja je zapadala iza brda. Uvijek sam želio otici, i provjeriti gdje to zaista sunce spava. Zamišljao sam ogromno polje oblaka, isprepletenih i cvrsto povezanih. Mislio sam da je sunce živo bice kao i mi, koje poskakuje citav dan, i onda se vraca svojoj kuci. Takve su bile moje godine, komicne i filozofske.
Ne znam baš, ali nama su uvijek sunce crtali sa osmijehom, to me malo bunilo.
Ako ljudi mogu se smijati, zašto konstantno se ne smiješe kao sunce na crtežima? – Pa lakše bi bilo, tada bi mi svi sijali, ali od srece.
Evo vec sada, poslije 15 godina, sjedim u mraku. Prikovao sam osmijeh sa srecom, ali to je samo zbog toga što sam imao pocetnicko mišljenje.
Hoceš da i tebi šapnem? – Slušaj. Ja sam i dalje ubjeden da svako ljudsko bice predstavlja posebno sunce. Jednostavno je. Sunce svaki dan sija, ali nekada ga opkole problematicne kiše. Tek onda svjetlost oslabi, ali je ipak tu. Slažeš li se? Živimo i mi, ali problemi su tu da prekriju našu srecu. Postoje i periodi kada postajemo aktivni, pogotovo kada je vruce. Mada nekada sve mora zahladiti, pa hladnoca natjera nas daleko od svega – u samocu. To je sva filozofija. Svaki dan sijaš, zraciš svjetlost, ali nekada ta svjetlost nije jaka. Jednostavno mora se izgubiti negdje, medu obavezama, problemima.
Tada ustade mali djecak, pokupi svoj mali notes sa nacrtanim pejzažem, i brzo otrca nazad u kucu. Bio je mrak.
— Irfan Starcevic