TAJNI GLAS
Odmah u pocetku, zaljubio se u njen glas, u njeno dostojanstvo, mir i vjeru. Bio je ocaran lahkocom njenih rijeci, stihova. Znao je tako cijelu noc posvetiti samo njoj. I nije se nikada kajao zbog toga.
“Ali znaš, on se nadao tiho, potajno, baš kao malo zvonce koje ocekuje blagi vjetric, samo da izrecituje svoju melodiju.”
Dani su prolazili, i utapali su se medu valovima prošlosti – ona nije bila tu. Da se njegova nada mogla izmjeriti, kazaljka bi prešla sve limite. Evo sada, on sjedi u društvu sa Istinom, kriomice se gledaju, ali ne osuduju. Kao da ga shvaca i žali, ali i ohrabljuje. Ne ti nisi sam, to je samo bila jedna blijeda poruka koju svako nekada u životu dobije. On se nasmiješi, jer znao je da je njegov sanducic vec prepunih tih poruka. Dani su cešljali svoju kosu, a Godine su polahko dobijale bore. Sve je išlo baš onako svojski. U hiljadu njihovih susreta samo su koraci bili sretni. Ali, tako je moralo biti. Morao je nekako steci razocarenje koje ce ga ojacati, i slijedeci put uputiti.
Nije bila prava, ona koju je u dovama tražio. Allah ga je sacuvao u Svojim riznicama sabura. Zato se on svaki dan može da smiješi. Noge su mu mokre, hlace isprskane, obrazi pocrvenjeli, ali sa razlogom. Išao je u džamiju, jer je Allaha više volio. Nekada ga je srdžba znala savladati, prešutio bi sve držeci glavu na sedždi. Eto vidiš, nece te Onaj ostaviti da visiš na koncima sudbine.
Sada ona vec prolazi dignute glave, Allah da je sacuva, ali mu nije više bila potrebna. Imao je cijeli svijet pred sobom. Lagano se nasmiješi gradu obasjanom svjetlima, jer je on bio taj kome se znao cesto povjeriti. I nije ga nikada izdao. Allahovo je to, a On nece nikada iznevjeriti. Nikada!
— Irfan Starcevic