Obične prolaznike na ulici, kraj pivnice "Kod starog Barta", dobro je nasmijala scena okorjelih kriminalaca koji glavom bez obzira izlijeću iz lokala. Dva prelijepa bijela konja stajala su vezana pred pivnicom i dala naslutiti ljudima izvan lokala što se u njegovoj unutrašnjosti događa. Takve plemenite i snažne životinje bile su rezervirane gotovo isključivo za elitne pripadnice alejnske vojske.
Predgrađe Blysta, alejnske prijestolnice, bilo je sušta suprotnost ostatku velikog grada. Njegov izgled, a još više način života njegovih stanovnika, odudarao je potpuno od svega što se moglo vidjeti u velikoj većini ostatka kraljevine. Bilo je to mjesto gdje se najbuntovnijim sirovinama među muškim građanima, a i pokojoj neposlušnijoj ženskoj osobi, dopuštalo ponešto slobode da živi i djeluje kako želi. U zamjenu za takav oblik slobode, svi koji su izabrali tamo se skrasiti, morali su pristati na sve neugodnosti koje je to mjesto donosilo. Na apsolutnu vladavinu bezakonja, potpunu nebrigu vlasti za njihovu dobrobit, oronulost građevina nerijetko opasnu po život... Podrazumijevalo se da u svome životu bez pravila i opiranju zakonima, ne smiju pretjerati, zamjeriti se vladajućima previše. Svaki veći lopovluk koji je mogao utjecati na ostatak kraljevine, izazvao bi brzu i nemilosrdnu intervenciju od strane regularne vojske, a ponekad i samih elitnih ratnica.
Bilo je to prvo što je većina stanovnika oronulih četvrti pomislila, vidjevši dvije Ahlee na svojim blatnim ulicama: netko je očito počinio veliki zločin i gotovo je sigurno bilo da će se uskoro pokajati. Ubrzo su prvi dežurni sumnjivci završili pritisnuti uz zid. Strah je bilo teško sakriti, na junačenje nije bilo previše spremnosti. Tek par udaraca bilo bi dovoljno da se svaki od njih sasvim zakune u vlastiti život i sve bližnje kako ništa ne zna. Prestrašeni izrazi lica, nerijetki jecaji i poneka suza bili su uvjerljivi dokazi kako ne lažu.
Ahlea ratnice bile su gotovo jednako poznate po izrazito časnoj borbi, tamo gdje je god ona bila moguća, kao i po izrazitoj okrutnosti, tamo gdje se ona smatrala prijeko potrebnom. Svi oblici mučenja poznati u svijetu bili su poznati i njima. Jedno pravilo ipak je bilo jasno: okrutnost se nije mogla primjenjivati na svakoga, pogotovo ne u ratnim djelovanjima. Ona je bila rezervirana samo za poznate kriminalce i dokazane zločince. A u predgrađu je bilo vrlo teško pronaći nekoga tko toj skupini ne pripada.
Istraga je bila duga i mučna. Poneki ispitanici bili su spremni, samo da se spase od bolova, ukazivati na beskorisne informacije, slati ratnice kod drugih pojedinaca koji nisu ipak ništa znali.
Doveo ih je tako napokon trag i do “Sveznajućeg Noba”. I do spomenute pivnice u kojoj se toga dana nalazio.
Nakon što je većina gostiju poslušala savjet i pokupila se iz lokala, Dlora je momka na kojeg su joj ukazali da zna većinu aktualnosti, pribila na zid, smjestila mu nož pod bradu i pritisnula ga točno koliko je dovoljno da neugodno napne kožu, a još uvijek ne zareže i prolije krv.
- Ako trebaš informaciju, rekoše, obrati se Nobu - unijela se Dlora u lice izbezumljenom razbojniku - ali Nob je danas nekako šutljiv!
Proćelavi starčić izbezumljena lica gledao je Dloru u oči, pokušavajući smisliti kako da se izvuče iz po njega krajnje nepovoljne situacije. Letimični pogled na prostoriju u kojoj su djevojke izvrnule dio inventara i ponekog gosta, kako bi pokazale svoju ozbiljnost i odlučnost, tjerao ga je na zaključak da može birati između pristajanja na Dlorine zahtjeve i dodatnih batina.
- Ne znam tko je opljačkao palaču, kunem se!
- Ali nešto sigurno znaš. Planiraš li propjevati ili želiš da te uputim u sve poznate metode izvlačenja informacija pomoću noža.
- Dobro, dobro - zacvili Nob poput isprepadane djevojčice. U kraljevini kojom vladaju žene, nije se isplatilo zamjerati najcjenjenijima među ženskim rodom - Jedan moj poznanik, Bryn, mi je spomenuo jednu zanimljivost... možda nije ništa, ali...
- Dopusti da ja sama to procijenim.
- Rekao mi je kako mu se bratić pohvalio da je dobio ponudu za "posao života".
- Ah, je li - nasmiješi se Dlora - a taj Bryn se može naći na adresi...?
- On živi u malenoj kolibici kraj Sivoga mosta - odgovorio je Nob, svim srcem se nadajući da veseliji izraz na licu ratnice znači kako ipak neće otkriti što se sve čovjeku može učiniti jednim nožem.
* * *
- Neee! Ne puštaj me, preklinjem tee! - cvilio je kao dijete Bryn, što je pomalo i razumljivo za čovjeka koji visi s mosta, petnaestak metara iznad rijeke, pridržavan jedino za nogu, rukom Ahlea ratnice.
Promatrajući ovu scenu, a još se živo sjećajući i maloprijašnjih sličnih događaja iz pivnice, Tenen je pomislila da joj njena nova partnerica možda pokušava učiniti prvi zadatak što zabavnijim. Priče o junačkim podvizima plavokose ratnice s kojom sada vodi istragu, prepričavale su se u Aleanskoj ratničkoj školi vrlo redovito. Znalo se sve o tome kako ju je rat dočekao odmah po svršetku ratničkog školovanja i kako je prelazila iz jednog ratničkog čina u drugi, brže od većine ratnica prije nje. U tim pričama Dlora je predstavljana kao karizmatična, odvažna pa i pomalo drska ratnica. Takve predodžbe razvile su u Tenen veliko poštovanje prema toj ženi, ali ovakvo uživanje u ponižavanju kriminalaca i stvaranju komičnih situacija nije očekivala.
- Gukni! Gdje ti je bratić i kakvim se poslom bavi u posljednje vrijeme. Ili, pripremi se za ronjenje!
- U redu, reći ću, samo me vrati na most!
I Bryn je „guknuo“. Kad ga je ratnica ispustila na prašnjavi put, ostao je ondje sjediti i istresao svoju priču.
- Znači, ‘vako je bilo. Dlenn, bratić mi, spomeno je, nema par nedelja, da je upozno nekog sa visokih položaja. Sa samoga dvora, reko je! Nisam mu baš nešto vjerovo. Zvučalo je previše nevjerojatno.
- Zašto to?
- Pa, kao... Prišla mu neka osoba jedne noći u mrklomu mraku, sva bila zakukuljena, obratila mu se tiho, šaptom. Sama mu je rekla otkuda je, po govoru se kao moglo zaključiti da pripada visokom društvu. Ponudila mu veliki poso.
Ratnice su se pogledale. Najcrnje slutnje počele su se pokazivati istinitima.
- Nije mi reko ništa više, kad sam ga optužio da laže. Al onda se narednih dana počeo ponašat čudno, nervozno. Da bi ga baš jutros vidio kako tovari neke stvari na konja, zajedno s još dvojicom. Priđem mu da ga pitam otkud mu sad odjednom konj kad ga dosad nije imo, a on se istrese na mene, napadne me kako sam budala što mu nisam vjerovo. I kako sam i ja mogo zaradit od posla kojeg je on dobio. Mislim, kako sam ja mogo znat? S njim se nikad ne zna, kad laže više neg što istinu...
- Dobro, dobro! Što je bilo dalje?
- E, pa onda se smirio i oprostio sa mnom, reko da ga neko vrijeme neće više bit u gradu, da se mora maknut što dalje odavde.
- I? Gdje bi to za njega bilo, što dalje odavde?
- To ne znam.
- Želiš li ipak u rijeku?
- Za Rheyn je otišo.
Bryn je time završio svoju priču. Uz Dlorino je dopuštenje trkom napustio most na kojeg se, spomenimo samo, kasnije dugo nije usudio ponovno kročiti.
Djevojke su znale da trebaju hitro djelovati.
- Krenuli su jutros. To znači da imaju oko osam sati prednosti - reče Tenen.
- Morat ćemo smjesta krenuti i tjerati konje da jure koliko mogu. Uz nadu da ova trojica ne očekuju da su već otkriveni.
- Što je s naručiteljem? Tko bi to mogao biti? I koji su mu motivi? Kakve planove ima s Tarlaethom?
- Na temelju informacija koje nam je pružio ovaj primitivac, ne isplati se ništa zaključivati. Svi odgovori se nalaze kod ta tri bjegunca.
* * *
Kasnog poslijepodneva istog dana dvije ratnice su izjahale iz Blysta i krenule starom cestom na sjever. Uzdajući se u njihovu snagu i izdržljivost, tjerale su svoje konje na neprestani galop. Sam put prema Blystu bio je sjajno održavan i kao stvoren za žurna putovanja, čista suprotnost južnim cestama, uništenim bezbrojnim vojničkim čizmama i kolima koje su preko njih prešle.
Dlora je odmah opazila veliku razliku izmedu krajolika u kojima se kretala prošlih godina i ovog kojim prolazi sada. Tenen, koja je djetinjstvo proživjela u primorskom gradu Nellenu, gdje se rat uopće nije osjetio, a školovanje prošla u takoder nedirnutoj alejnskoj prijestolnici, svu ovdje prisutnu ljepotu uzimala je zdravo za gotovo. Nepregledne ravnice ispred i lijevo od njih, a široka Čista rijeka, jedna od najvećih prirodnih inspiracija alejnskim pjesnicima, pratila ih je lijevom stranom sve do raskršća. Ono je desno vodilo prema gradovima Derryelu i Urryelu, izgubljenima u tek nedavnim, vrlo krvavim bitkama, a dalje na sjever išlo se prašnjavom cestom prema Rheynu.
Na prvi pogled činilo se da rat ni na koji način nije pomutio idilu svih sela smještenih uz cestu. No pozornije promatranje, za koje djevojke nisu imale previše vremena, odalo bi stvarno stanje. Na seoskim imanjima i okolnim poljima sve radove obavljale su starije žene i uglavnom premlada djeca. Svu mušku radnu snagu i razvijenije žene rat je prihvatio u svoje krilo.
Jahale su čitavu noć, ne pomišljajući na odmor sve do jutra. Tada su već konji, dobro natovareni ratničkom opremom, jednostavno morali predahnuti.
Dlora je iskoristila odmaranje i okupala se u obližnjem jezeru. Mlađa kolegica, u isto vrijeme pripremajući doručak, nije mogla odoljeti da se ne zagleda u čvrsto, a ipak vidljivo izranjavano tijelo iskusne ratnice u vodi. Nije osjećala zabrinutost zbog toga što će i njezina koža sigurno jednog dalekog dana slično izgledati. Naprotiv, ćutila je laganu ljubomoru na sve bitke koje su ostavile te potpise. Osjećaj ponosa u njoj je bio u punoj snazi. Bila je zahvalna Svemu što je dobila priliku pripadati redu Ahlea ratnica, ali i općenito što može služiti ponosnom i jedinstvenom alejnskom društvu. To joj je bio san još od najmlađih dana.
Želja za dokazivanjem kod nje je bila posebno naglašena i snažna, upravo stoga što je potjecala iz plemenitaške obitelji. Iako je bilo sasvim uobičajeno da se i pripadnice aristokracije priključuju Ahlea ratnicama, za njih se uvijek smatralo da ne mogu biti jednako dobre kao djevojke potekle iz nižih slojeva. Bogataški život, prema mišljenju većine, oblikovao ih je prenježnima za sve izazove koje grubi ratnički život donosi. Tenen se trudila svim silama dokazati suprotno, i u tome je bila poprilično uspješna. Ovaj zadatak bio je konačna nagrada i dokaz da je pobijedila sve predrasude s kojima se borila kroz godine provedene u ratničkoj školi.
Dlora se u isto vrijeme trudila otkloniti, barem dok uživa u svježini vode, misli o istrazi. Željela je pružiti najveću dozu užitka tijelu koje je to već odavno zaslužilo. No na taj način uspijevala je samo osloboditi prostor brigama o tome što se događa na bojištu.
Prešle su tad već dvije trećine puta od Blysta do Rheyna, koji se nalazio još najviše četiri sata galopa. Vjerovale su kako se razbojnici ne brinu da su već otkriveni i da se zbog toga ne žure, da još nisu ni stigli do grada na sjeveru Ahleyna. Dlora se takoder uzdala u njihovu daljnju bezbrižnost po dolasku u Rheyn, to jest, da će se nakon dugog puta odlučiti na okrepu u jednoj od gradskih pivnica. Daljnjim galopiranjem nakon doručka, mislila je, trebale bi stići najviše dva sata nakon njih. Nadala se da će ih brzim obilaskom gradskih lokala pronaći prije nego se izgube u mračnom gradu. Rheyn je bio poznat najviše po visokoj stopi kriminala i u njemu se moglo vrlo lako sakriti, pogotovo onome tko je kriminal smatrao svojim zanimanjem i stilom života.
Tenen je također poznavala prirodu grada u kojeg su se uputili. Umirivanje buntovničkih navika tog izoliranog mjesta bio je jedan od najčešćih zadataka za Ahlea ratnice pripravnice. Sjećala se koliko ju je radovala svaka vijest o novoj pobuni ili slučaju većeg razbojništva u Rheynu. Njegove građane moglo se usporediti izgledom sa stanovnicima predgrađa prijestolnice. Ipak, grad sa sjevera disao je mnogo samostalnije, iskazivao je mnogo veću spremnost na otpor zakonima, vlasti, čak i samim Ahleama.
Takvo ponašanje bilo je najsnažniji udarac, inače čvrstim uvjerenjima mlade ratnice, kako je društveni poredak koji vlada u njenoj zemlji najbliži idealnom.
- Bilo bi lijepo da se ovaj zadatak na kraju pokaže laganim pa da odmah naletimo na Dlenna - zapodjenula je Tenen razgovor čim je Dlora izašla iz vode, pokazavši da razmišlja slično kao i njena partnerica - inače bi se istraga mogla poprilično razvući.
- Da. Iako se ne radujem ponovnom susretu s tom prokletom statuetom.
- Da, vi imate burnu zajedničku prošlost.
- Osobno sam je nosila iz Yaraelena kraljici u Blyst. A sudjelovala sam i u akciji spašavanja one... one... čudakinje od kraljičine sestre, pet godine prije toga.
- Ja sam tada bila tek dijete i ne sjećam se tih dogadaja.
Dlori su sjećanja bila još svježa. U trenutku su joj se vratila, detaljna i jasna kao da su se tek jučer zbivala.
- Najpametnije bi i bilo zaboraviti kako je jedna razmažena princeza uspjela toliko uvrijediti jednog kralja i njegov narod. U tolikoj mjeri da su joj htjeli odrubiti glavu samo dva tjedna nakon što se udala za kraljevog sina.
Dlora nije znala naći riječi kojima bi opisala i objasnila do koje su mjere ona vremena bila drugačija od ovih u kojem su djevojke sada živjele. Nije bila sigurna da netko uopće može i povjerovati da prije petnaestak godina nije bilo ni traga svoj mržnji i bijesu koju u svojim srcima svakog dana nose stanovnici Ahleyna i Waeryehena jedni prema drugima. I njoj je već bilo teško vjerovati da su se ta dva naroda nekoć smatrala bratskima, a njihove zemlje bile dva najbliskija člana Velikog kontinentalnog pakta.
Također se nije usudila koristiti najružniji dio svoga rječnika za članicu kraljevske obitelji koju je držala najodgovornijom za svo zlo koje zaokuplja njezin svijet. Iako je smatrala da od kraljičine sestre Trupyje, na poznatom svijetu ne postoji potpunija i veća glupača. Da nije i sama provela s njom jedno kratko, izuzetno neugodno vrijeme, ne bi vjerovala da može postojati takvo bahato, sebično i pokvareno stvorenje.
- Naša kraljica donijela je tada tešku odluku. Žrtvovala je snažni vojno-politički savez, ostajući vjerna idealima odanosti kojima nas sve u našem društvu uče. Dala je spasiti svoju sestru iz zarobljeništva u kojeg je sama pretvorila svoj bračni život, i vratiti je u rodni Ahleyn po cijenu rata s Waeryehenom.
Tenen je ta priča bila poznata, no bilo je zanimljivo slušati ton kojim je prepričava izravna sudionica tih događaja. Svaka nova generacija nezaobilazno je proučavala na ratničkoj školi taktičku simulaciju operacije spašavanja kraljičine sestre. Radilo se o zaista briljantnoj akciji. Kraljičina sestra nije bila popularna osoba među njezinim kolegicama, ali ne iz istih razloga zbog kojih je Dlora nije mogla smisliti. Čitava ratnička škola Ahlea ratnica smatrala se ugroženom ambicijama kraljičine sestre da preuzme kontrolu nad tim učilištem. Jedina osoba nadređena aleanskim ratnicima izvan njihovih redova bila je kraljica. Princeza Trupya željela je to pravilo malo prilagoditi, ovladati novijim generacijama ratnica koje su tek oblikovale svoje vještine i znanja. Pretpostavljalo se da je na taj način željela stvoriti svoju osobnu frakciju odanih elitnih ratnica, ako ne i pokušati preuzeti potpunu kontrolu nad redom.
Ovakvi pokušaji, razumije se, nisu bili ni najmanje dobro primljeni unutar Ahlea reda. Njihova odanost kraljici bila je apsolutna. No istovremeno je vladala trajna bojazan da kraljicu njezina ljubav prema sestri čini slijepom i da bi mogla jednom konačno popustiti Trupyjinim zahtjevima.
- Waeryehenci nisu dali mjesta oprostu za naš bezobrazni čin - nastavila je Dlora - Bio je to početak rata. Rata u kojem smo u početku, boreći se časno, dobivali bitku za bitkom i za četiri godine osvojili njihov glavni grad.
- A onda je sve krenulo naopako... - nadovezala se Tenen.
- Da. Ludilo je dosegnulo vrhunac. Svaki rat iz ljudi izvlači ono najgore. Iz nas je tako početni niz uspjeha izvlačio oholost. I ona kao da je bujala sa svakom sljedećom pobjedom. Razmišljajući danas o tome, pomislim kako nije moguće da smo bili toliko poludjeli, da se moralo raditi o nečem natprirodnom. O zlim silama koje možda ratovi neizbježno bude, prizivaju ih da ludilo učine što većim...
Na trenutak je zašutjela, utonuvši dublje u svoje misli, a onda shvatila da njezina družica čeka nastavak priče.
- Nakon osvajanja njihove prijestolnice, spopalo nas je nekakvo masovno ludilo: pljačkali smo sve što se moglo opljačkati, zapalili sve što je u gradu budilo našu ljubomoru zbog svoje ljepote... i između ostalog, ukrali smo taj vražji Tarlaeth. I tad je sve krenulo nizbrdo. Izgubili smo prijestolnicu, nespremno dočekavši prvu protuofenzivu. Počeli smo nizati poraze širom fronte, gubiti i neke bitke u kojima se pred njihov početak činilo nemoguće pretrpjeti poraz.
- Jedan od razloga je što su se Waeryehenci vojnički reorganizirali - nadodala je Tenen ono što je i sama znala o tijeku rata - Između ostalog, njihov kraljević je osobno preuzeo zapovijedanje vojskom. I pokazao vrhunske borbene i organizacijske kvalitete.
- Ma, i pored toga, i pored svih mogućih drugih razloga, naš nesretni niz neuspjeha smatram nevjerojatnim. U sljedećih osam godina rata počeli smo gubiti i svoju zemlju. Imamo sreće što su sve ove godine ratovanja umorile i njih pa žele mir jednako kao i mi.
- Ali za taj kipić su spremni i dalje ratovati - nadodala je Tenen.
- Da. Iako je veličine tek dvije šake i sam po sebi nije ništa posebno, on je simbol snage njihovog naroda. Glavni podsjetnik na davne dane kad su bili prvi narod koji je protjerao magove sa svoje zemlje - objasnila je Dlora mladoj kolegici.
Priče o hirovitim i zlim čarobnjacima koji su u vrlo davnim vremenima imali potpunu kontrolu nad čitavim životom na kontinentu, pripadale su već kod Teneninog naraštaja u bajke za odgoj neposlušne dječice i nije bilo lako naći previše punoljetnih ljudi koji su u njih vjerovali.
- Kralj se nije usudio reći narodu da je statueta ukradena, a to je ono što se kraljici sviđalo, znak velikog poniženja Yaraela Dvadeset Sedmog. Narodi obje države čitavo vrijeme misle da se sva ova krv prolijeva zbog časti. Njihova čast je povrijeđena ponašanjem kraljičine sestre, a našu su oni povrijedili njezinim zarobljavanjem. Teško mi je vjerovati da se zbog takvih razloga može toliko godina ratovati. No ljudskim osjećajima za čast i njihovim poštivanjem svetinja oduvijek se moglo lako manipulirati.
Tenen je bila pomalo razočarana Dlorinim riječima. Ona je imala visoko mišljenje prema idealima koje starija ratnica spominje. Vjerovala je da čast svoje zemlje i naroda i sve one stvari koje društvo drži svetima, valja braniti svom mogućom snagom. U njezinim očima krivac za niz poraza alejnske vojske ležao je upravo u gubitku vjere u te vrijednosti kod ratnika na bojištu. Smatrala je da je među vojnicima nakon dva ili tri poraza strah nadvladao te plemenite osjećaje. Dlorina razmišljanja, a još više ton kojim ih je iznosila, vidjela je kao potvrdu svojih strahovanja. Zato je žudjela pojaviti se što prije na bojištu i svim silama se potruditi obnoviti ljudima vjeru u borbu za najveće ideale Ahleyna.
- A sada je statueta ponovno ukradena - Tenen je ponovno usmjerila razgovor na njihov zadatak.
- Točno. I uopće mi ne pada na pamet tko bi mogao biti organizator pljačke. Ne mogu se sjetiti mnogo osoba kojoj bi koristio nastavak rata. Obje zemlje su uništene, resursi su poprilično iscrpljeni, zasićenost ratnim stanjem je na vrhuncu. A i ne vjerujem da bi Waeryehenci to učinili, a zatim uvjetovali mir vraćanjem kipića. Od toga ne bi imali nikakve koristi. Osim ako postoji neki razlog za kojeg mi ne znamo.
- Možda nas žele potpuno podvrgnuti svojoj vlasti, potpuno osvojiti Ahleyn?
- Sumnjam. To bi im donijelo samo dugotrajnu nestabilnost. Imali bi dvostruko veći teritorij, sklon čestim pobunama koje ne bi mogli kontrolirati. Kako bilo, naći ćemo vjerojatno razloge tamo gdje nađemo i statuetu, odnosno naručitelja njezine krađe.
Nakon doručka, za čiju je pripremu Tenen dobila pohvale od starije kolegice, nastavile su žurno putem za Rheyn. Šanse za dostizanjem razbojnika prije nego što stignu u grad bile su već neznatne, no i dalje su smatrale kako treba stići što prije da bi se razbojnike pronašlo što brže i lakše.
Magla koja se uporno odbijala podignuti s ceste, pojačavala je jezovitost tmurne, potpuno zarasle Zalske šume koja se pružala lijevom stranom puta, još od posljednjeg raskršća. Upravo je ta šuma bila glavni razlog zbog kojeg je većina poštenih ljudi izbjegavala ovo područje na krajnjem sjeveru zemlje Ahleyn, pa tako i sam grad Rheyn. Svima je bilo poznato da se bića koja se skrivaju među tim stablima ne mogu naći u ostalim dijelovima svijeta kojeg nastanjuju ljudi.
Nakon tri sata jahanja, upravo kad se magla napokon počela dizati, ugledale su u daljini traženi grad. S ove daljine djelovao je sličnim svim ostalim većim gradovima u zemlji, no obje su ratnice znale da će se razlike u izgledu, te još više zlobnoj atmosferi koja vlada u njemu, osjetiti približavanjem, a pogotovo ulaskom u njega.
No ono što su vidjele tek nekoliko metara ispred sebe, zainteresiralo ih je više nego njihovo udaljeno odredište. Nasred puta, na mjestu gdje se šuma najviše približila cesti, ležala su dva krvava ljudska tijela i tri mrtva konja. Svud okolo tragovi divlje borbe, otisci stopala većih od ljudskih.
- Što je, kvragu, ovo - zapitala se Tenen silazeći sa svog konja. Promotrila je izmrcvareno tijelo čovjeka ispred sebe i ubrzo sama došla do odgovora na svoje pitanje. Naučila je u aleanskoj ratničkoj školi da ovakve rane ostavljaju kandže Zala. Upravo je obližnja šuma, koja se protezala sve do divlje planinske zemlje Ro-oth po tim stvorenjima dobila ime.
- Proklete... zvijeri... - začule su s lijeve strane ceste. Jedan od napadnutih bio je još živ.
- Što se dogodilo - prišle su mu djevojke. Dlora mu je pregledala rane i brzo zaključila kako za njega nema spasa.
- Gledali su nas iz šume... nisu se usudili napasti jer... vidjeli su da smo naoružani. - jasno je bilo čak i iz glasa ovog jadnika da broji posljednje minute života - Ali onda su ugledali onaj vražji kipić jer je virio iz Dlennove torbe... a znate koliko su te zvijeri lude za sjajnim predmetima...
Ratnice su se pogledale. Pronašle su one ljude koje su gonile, mnogo prije no što su očekivale.
- Tarlaeth - rekla je Tenen.
- Uzeli su Dlenna i odvukli ga u šumu. Žele ga... žele... ga... - čovjek je primio Dloru za ramena i pridigao glavu, usmjerivši očajnički pogled pravo u njezine oči - živog će... ga... poj...
Glava mu se srušila na tlo, izdahnuo je.
- Oh, prokletstvo - bijesno je uzviknula Dlora - morat ćemo u najgoru šumu poznatoga svijeta. U Zalsku šumu.