Najpopularnija među brojnim legendama o nastanku Zala, čovjekolikih zvijeri s planina Ro-Otha, govorila je kako se radilo o ljudima koji su odbili živjeti po principima Ahleyna. Nitko je naravno nije uzimao za ozbiljno jer nije objašnjavala zašto stanovnici ostalih zemalja na Kontinentu koji isto ne prakticiraju ovaj način života, izgledaju sasvim normalno. Prema drugim pričama radilo se o razbojnicima koji su bježali od zakona sa svih strana poznatog svijeta, skriti se baš na područje mračne Zalske šume i hladnih, ljudima sasvim nelagodnih planina Ro-Otha. Najvjerojatnija, i daleko najmanje zabavna teorija pretpostavljala je da su Zali postojali otkad i ljudi, ako ne i otprije. Život na izoliranom i teško pristupačnom području spriječio ih je da se razviju onako kako su to učinili stanovnici ostalih područja, daleko ugodnijih za život.
Svu neugodnost Zalske šume djevojke su osjetile već među prvim stablima. Gotovo neprirodno nagla promjena temperature, probijanje tek vrlo rijetkih zraka svjetla kroz guste krošnje, zaraslo grmlje i oštro trnje na svakom koraku... i neopisivo težak zrak za disanje. Prema narodnim pričama, ova ružna dubrava je bila dom i mnogim drugim strašnim, čudovišnim, krvoločnim bićima raznih vrsta i oblika. Takve predaje bile su neizbježno pretjerane, pogotovo u tjelesnim opisima. Ipak, svatko s iskustvom susreta s divljim životinjama iz Zalske šume, poput veprova, vukova ili običnih zečeva, odgovorno je tvrdio kako su one izgledale čudovišnije od životinja iste vrste u ostalim krajevima svijeta.
Konje su odlučile ostaviti zavezane na samom ulazu u šumu. Trudile su se biti što tiše i istovremeno što brže, u želji da ipak spase jedan ljudski život, tim više što je ovaj život nosio važne informacije za njihovu istragu. Zali se po prirodi mogu kretati brže od ljudi ako to žele, ali ovu skupinu upravo je jedan ljudski član usporavao. Nadale su se da će iznenaditi Zale, ako se ovi slučajno zaustave negdje u šumi objedovati. A opet, nadale su se i da će stići prije samog početka objeda, jer bi im na jelovniku ovoga puta gotovo sigurno bilo ljudsko meso. Ono su zvijeri smatrale vrhunskom delikatesom, gostile se njime, prvo ga obredno ubijajući u svojim brlozima. Iznimno, kada bi bili strašno gladni, ti priglupi humanoidni dlakavci napadali bi ljude i hranili se njima na licu mjesta. Dlenn, razbojnik u rukama Zala, mogao se samo nadati da nije prošlo previše vremena od posljednjeg objeda ovih zvijeri.
Iz prtljage, nošene na konjima, navukle su krznene kapute, kao zaštitu od ogrebotina i hladnoće u gustoj, zarasloj šumi. Redovna oskudna odjeća na ovakvom je mjestu bila sasvim neprimjerena. Bila je osmišljena u svrhu veće okretnosti u borbi i sastojala se samo od gornjeg prsluka koji je prekrivao tek dio tijela oko grudiju, te kratke suknjice, učvršćene oko struka pojasom. Sva odjeća bila je načinjena od čvrste, teško rasporive kože mrkih crnih tuljana, opasnih životinja sa Živog mora.
Upravo kad se počelo mračiti, spazile su kolonu divljih dvonožnih bića kako se kreće prema sjeveru, s ljudskim zarobljenikom bez svijesti na leđima jednog čudovišta.
Zale je bilo vrlo teško razlikovati jedne od drugih. Bili su istovremeno vrlo mršave, ali vrlo razvijene muskulature, tijela prekrivenog krznom po većem dijelu prsiju, na leđima, ramenima i po donjem dijelu ruku. Ostali, nepokriveni dijelovi tijela bili su pak izraženo grbavi. Lice je također otkrivalo većinu potkožne muskulature, s izuzetkom gustog krzna pod bradom i po sredini lubanje. Donja čeljust bila je vrlo izražena, s donjim očnjacima najčešće izbačenima preko gornje usnice, ili pak čitavim redom oštrih zubi, iskešenih između sivozelenih usana. Velike oči otkrivale su nepripitomljivo divljaštvo i bijes.
Čudovišta su ipak poznavala određeni, vrlo jednostavan oblik komunikacije, koji se sastojao od tek stotinjak riječi. U kombinaciji s njim, u velikoj mjeri su koristili i ruke da bi opisali svoje primitivne želje i potrebe.
Dlori je ovo bio prvi susret s dlakavcima nakon mnogo godina. Još od početka rata nije sudjelovala u velikim akcijama čišćenja sjevera kraljevine od upada tih bića. Iz tih su razloga sve Ahlea ratnice bile obvezne poznavati njihov priprosti jezik, kao i načine kretanja, u borbi i izvan nje. U ratnim godinama za te akcije zadužene su bile pripravnice iz aleanske škole. No njihov broj i pitomije borbeno iskustvo nisu bilo dovoljno dojmljivi za Zale, zbog čega su se oni posljednjih godina odvažili loviti ne samo južnim, alejnskim dijelom Zalske šume, već ponekad i otvorenijim područjima kraljevine Ahleyn, napadajući povremeno i ljude na cestama uz šumu.
Ipak, borba s tim bićima veće spretnosti, ali manje inteligencije od većine ljudi, bila je najteže i najvrednije iskustvo za sve djevojke koje su se pripremale postati Ahlea ratnice. Neljudska nasrtljivost i nesputano divljaštvo pripremali su ratnice i provjeravali njihovu spremnost na najgore vrste borbi, mnogo kvalitetnije od običnih kavgi s uličnim razbojnicima. Upravo se u okršajima sa Zalima Tenen pokazala najtalentiranijim izdankom škole. Baš je zato na nju pomalo razočaravajuće djelovala činjenica da će, iako se zemlja upravo nalazila u teškom ratu, njezina prva bitka u svježem statusu Ahlea ratnice biti ponovno s tim bićima.
Izbrojile su deset Zala. Vrlo su teško kroz gustu i trnovitu prirodu uspijevale održavati potpunu nečujnost, a istovremeno držati korak za njima. Iz daljine je bio vidljiv umor pojedinih zvijeri. Po tome su zaključile kako će uskoro stati da se odmore. I zaista, prvi u koloni ubrzo se javi promuklim, grubim glasom:
- Dosta! Ne dalje! Odmor! Hrana!
Zvijer koja je nosila razbojnika koji se upravo počeo buditi, naglo zbaci ljudsko tijelo sa svojih leđa. Ostali Zali u trenutku su opkolili Dlenna s divljačkim, zlokobnim smiješcima na licu, oblikovali su uski krug iz kojeg se nije mogao izvući. Očigledno su uživali osjećajući njegov strah. Momak se, tjeran tim strahom, vukao unatrag po tlu, od jednog para divljih nogu do drugih. Izluđivala ga je neizvjesnost s koje će strane prvi Zal napasti.
Ubrzo je odostraga osjetio prvi udarac nogom u leđa, odmah potom i drugi u trbuh, baš od Zala pred kojeg je pao od prvog udarca.
U trenucima poput ovoga, uzaludnim se pokazivao njihov povremeni trud oponašanja ljudi. Čudovišta su često promatrala iz daljine, s obronaka planine Ro-Oth, ljude iz Ahleyna ili Waeryehena koji su odlazili loviti na sjever, na područje te divlje zemlje. Oponašali su sve oblike ponašanja koje su mogli vidjeti među članovima lovačkih grupa. Pod tim utjecajem i uzorom potrudili su se razviti i svoj jezik. No bile su to rijetke i vrlo komične epizode, divljaštvo je neusporedivo snažnije prevladavalo, osobito u prisutnosti velike gladi.
Treći Zal već se spremao sasvim skočiti na čovjeka, no zaustavi ga divlji vrisak.
- Ne! Ja prvi! Ja! - viknuo je svojim mekanim glasom onaj koji je vodio kolonu. Ostali se smrknuše, ali ga ipak poslušaju. On uhvati blistanskog lopova, snažno ga podigne u zrak i uputi mu posljednji, stravični cerek prije ugriza.
No upravo u trenutku kad je rastvorio usta i pokazao svoje oštre zube, doleti nož i zarije mu se u vrat.
Djevojke su odlično iskoristile onih nekoliko trenutaka poigravanja Zala sa svojom žrtvom, razdvojile se, približile tiho i neprimjetno zvijerima na tek nekoliko metara. Tenen se čak uspjela u par poteza popesti na drvo koje je razvilo svoje krošnje iznad mjesta na kojem su dlakava stvorenja stajala.
Njegovo je meketavo grgljanje trajalo tek sekundu, no bilo je dovoljno učinkovito da potpuno iznenadi ostale Zale. Njihova zbunjenost bila je glavni saveznik dvjema Ahlea ratnicama za brzi, istovremeni i vrlo učinkoviti napad. Dlora je izletjela iz obližnjeg grma, prvim munjevitim potezom zarila mač jednom čudovištu pod rebra, dok je već drugog trenutka još jedan Zal zbog istog mača osjetio rasipanje svoje utrobe. Tenen je u istim sekundama stigla sletjeti s grane pravo na jednog dlakavca, stegnuti mu noge čvrsto oko vrata i slomiti isti brzim okretom bedara, zabiti zatim svoj nož u prsa sljedećem najbližem Zalu.
Sljedeća tri suparnika u borbi bila su pribranija za izvođenje napada na djevojke, no nisu imali dovoljno vještine potrebne da ti napadi imaju rezultata i spase im život. Ubrzo su i oni ležali i ispuštali krv po tlu prekrivenom lišćem. Preostala dvojica nisu više imala dovoljno hrabrosti za izvođenje ičega, osim odlučnog bijega. Bili su na dovoljno dalekoj udaljenosti od ratnica da se hitro izgube kroz najbliže zaraslo žbunje.
Čitava borba trajala je tek par sekundi. Spašeni razbojnik je potpuno shvatio što se događa tek kad je borba bila gotova. Brzina i spretnost kojima je svjedočio, i po kojoj su Ahlee bile naširoko poznate, zajedno s potpuno iskorištenim faktorom iznenađenja, bili su sasvim dovoljni za onesposobljavanje mnogo brojnijeg neprijatelja. A gracioznost koju su prikazale u tih nekoliko kratkih pokreta, uvježbanost i lakoća izvođenja poteza rukama, nogama i oružjem, lakše su se mogle usporediti s određenim plesovima, nego s krvavom borbom.
Tenen je krenula potrčati za ostalim dlakavcima, ali tada začu Dlorin glas:
- Čekaj! Ovaj "gospodin" ovdje je gadno ranjen ali preživjet će ako mu pomognem.
- Pa dobro, ti mu pomozi, a ja ću za njima.
- Ne! Nećemo se razdvajati! Mogli bi postaviti zasjedu.
- Ali, mogli bi se i vratiti da nas iznenade. S pojačanjem!
- Rekla sam da nema razdvajanja!
Tenen je namršteno položila mač iza leđa, u futrolu. Nije joj se svidjela odluka starije kolegice. Smatrala se dovoljno vještom i mudrom da izbjegne zasjedu.
Dlora uopće nije željela riskirati. Ni kad se ubrzo ustanovilo da se kipić nalazio upravo kod jednog od one dvojice Zala koji su pobjegli, nije zažalila. Bila je snažno uvjerena da je najvažnije zadržati oprez u ovakvom neprijateljskom okruženju. Dvije ratnice za nju su predstavljale barem peterostruko veću snagu od jedne ratnice. A vjerojatnost hvatanja tih divljih zvijeri zapravo je malen, jer su nedvojbeno brže od ljudi, nakon što se uhvate u bijeg na njima poznatom terenu.
Strpljivo se posvetila liječenju ranjenog razbojnika, vidanje rana trajalo je petnaestak minuta. Iako je razbojnik još uvijek bio vidno preplašen i potpuno blijed, Dlora je zaključila da je vrijeme za odgovore.
- Na čijoj si platnoj listi, junačino?
- M-molim? - Dlenn se od silnog straha nije uspijevao koncentrirati. Dlorin lagani pritisak na ranu već ga je sljedećeg trena doveo u red.
- Tko te unajmio da izvršiš kradu u palači?
Tek tada sinulo mu je da se ovdje ne radi o pripadnicima nekakve rutinske akcije spašavanja. Sjetio se da je on, prije nego je postao žrtva zalske otmice, bio gonjena osoba.
- Auh! Ne znam, stvarno ne znam tko je to bio.
- Slušaj me. Rane koje već imaš na tijelu bole dvostruko više kad ti ih netko ponovno otvori - Dlora je uz ove riječi prislonila nož na Dlennovu ranu na ruci.
- Ne, ne! Kunem se da ne znam! Sreo sam osobu samo dvaput! Prišla mi usred noći, na ulici, oba puta. Ogrnuta plaštom, kapuljačom prekrila glavu. Prvi put mi ponudila poso. Drugi put mi dala tajne planove za upad u dvorac. Platila mi odmah, unaprijed! To je sve, kunem se!
Strah na licu bio je Dlori dovoljno jamstvo da kriminalac govori istinu. Djelomično izliječeni, no još uvijek prestravljeni lopov opetovano se zahvaljivao djevojkama. Zatim je poslušao njihov savjet da se vrati istim putem kojim je i došao do ovog mjesta i potraži daljnju liječničku pomoć u Rheynu. Zatim neka se izgubi za svagda, uz obećanje da će ga strpati u najteži zatvor, pod najveće okove, ako ikad više nalete na njega.
Nisu bile presretne što su ga morale pustiti, no kipić im je bio najvažniji, a za njim i protiv Zala su morale zajedno.
- Dosad sam vjerojatno već mogla imati statuetu u svojim rukama – Tenen nije mogla skriti nezadovoljstvo Dlorinom odlukom o nerazdvajanju – a pored toga nismo otkrile ništa što već nismo otprije znale.
Dlora je duboko udahnula, pa izdahnula. Iako je bila okrenuta leđima od mlađe ratnice, vidjelo se da ju je novi prigovor razljutio.
- Jesmo. Dobili smo potvrdu da se naručitelj nalazi unutar najužeg kruga ljudi oko kraljice. Jer iznimno je rijedak broj ljudi koji poznaju tajne prolaze koji se nalaze u dvorcu.
Nakon kratke stanke, Dlora se okrenula, unijela mladoj ratnici u lice i, vrlo mirnim glasom, no vrlo strogim pogledom, zaprijetila.
- Ako prepoznam još samo jedan, i najmanji znak neposluha s tvoje strane, u nastavku ove istrage, potrudit ću se da ne osjetiš niti jedan jedini stupanj napredovanja kroz naš ratnički red, do kraja svoje karijere.
Tenen je progutala ponos, potrudila se ovome ništa ne dodati.
Krenule su šutke na sjever, prateći tragove koje su dva uplašena Zala posvuda ostavljala., čak i u gustom mraku tmurne Zalske šume. Noć se već potpuno spustila na šumu, iako je u njenom vječnom mraku, među tim zaraslim nakupinama drveća, s neviđeno zgusnutim krošnjama, ionako bilo vrlo teško razlikovati noć od dana. Hladnoća je bila sve neugodnija, krzneni kaputi pružali su sve manju pomoć.
Nerijetko su nailazile na mjesta u šumi kroz koja se činilo da se nema kuda dalje proći. Kao da je sama šuma svjesno gradila zidove uz pomoć gustih listova i čvrstih grana trnovitih biljaka. Mnoge od tih biljnih vrsta bilo je teško imenovati ili pronaći sličnosti s biljkama iz južnijih krajeva. Zalski tragovi u većini slučajeva su otkrivali mjesta na kojima se moglo naći prolaza. No nekoliko puta su djevojke morale upotrijebiti svoja oružja kako bi raskrčile put i nastavile dalje.
Potraga je trajala čitavu noć i dovela ih preko granica njihove zemlje, do sjeveroistočnog kraja šume.
- Sad smo već duboko zašle u Ro-oth. Kilometrima smo daleko od sjeverne granice Ahleyna - zaključi Dlora.
Tenen je tek tada sinulo da je, i ne opazivši, po prvi put prešla granice svoje zemlje. Rat koji je trajao većinu njezinog života, onemogućavao je većini stanovnika da se kreću u druge zemlje, blokirao je većinu kopnenih puteva prema zemljama Karniegu ili Koronu. Mnogo lakše bilo je kretati se morem, barem onima koji su si takav skupi prijevoz mogli priuštiti.
- Tragovi nas vode dalje na sjever - dodala je Tenen.
- Da, sve do Proklete planine, glavnog legla svih Zalskih plemena.
Divlja zemlja Ro-Oth bila je najneugodniji komad Kontinenta, sasvim neprimjeren za ljudski život. Zanimljiv je bio jedino lovcima, koji se također nisu usudili kročiti na njezino tlo nikako drugačije, nego u velikim, dobro naoružanim skupinama.
Većina životinja koje su se tamo mogle susresti, bile su pretjerano krvoločne. Zali su pored svih njih bili posebna prijetnja, zbog svoje izrazite okrutnosti. Priroda je bila neugodna na sve moguće načine. Prostor se zapravo mogao podijeliti na tri područja: Zalsku šumu, planine i Gralsku močvaru. Teško je bilo sa sigurnošću reći u kojem se od tih područja bilo neugodnije kretati ili zadržavati.
- Kako ćemo, kvragu, naći pleme kojem ova dvojica pripadaju? - iznijela je Tenen novi problem.
- Pretpostavljam kako će se ova dvojica priključiti prvom plemenu na koje naiđu.
Iako su zalska plemena obično u ratnim odnosima, svako pleme je spremno prihvatiti članove svojih protivnika, a ovu će dvojicu pogotovo, kad im donose toliko lijep i vrijedan predmet. Manijakalno divljenje alatima, oružjima ili raznim umjetničkim oblicima koje su koristili ljudi, bilo je dio tipičnog ponašanja tih zvijeri. Također i potvrda snažne želje da pokušaju biti što sličniji ljudima, proizašle očito iz snažnog podsvjesnog osjećaja intelektualne inferiornosti.
Daljnje putovanje se u jutarnjim satima pokazalo ipak nešto lakšim, kroz najniže obronke velikog planinskog masiva. I tragovi su ovdje bili lakše vidljivi, zbog dnevnog svjetla i unatoč sve kamenitijem tlu. Ipak, iako su imale mogućnost mnogo bržeg napredovanja,zadržale su potpuni oprez. Uvijek je postojala mogućnost nailaska na zasjedu koju su proganjani Zali stigli pripremiti, ili pak susreta s nekom drugom skupinom Zala. Treća mogućnost je bila nasrtaj kakve druge divlje zvijeri, što se na koncu i dogodilo.
Crveni medvjed, masivna, ali ne pretjerano brza i spretna životinja, pojavila se gotovo niotkud, no ratnice su se u sekundi snašle i svojim kretanjem ga uspjele zbuniti prije nego se odlučio na napad. Brzo je osjetio oštrice oba njihova mača, na dvije suprotne strane tijela. No bilo je potrebno gotovo deset dubokih uboda da se životinja napokon sruši na tlo.
Tenen je, nakon ovih sve češćih navala uzbuđenja i prilika za iskušavanje svojih borbenih i drugih kvaliteta, sada manje žalila što ju je ova istraga spriječila da prikuplja prva iskustva na ratištu. Ipak, želja da što prije završi pustolovinu bila je i dalje snažna, jer smatrala je da će tek pravo ratno iskustvo učiniti da se osjeća kao potpuna Ahlea.
Njezina suputnica nadala se da se ta prilika mladoj Tenen neće u ovom ratu ukazati, odnosno da će rat uskoro završiti, ali je u to polagala sve manje nade. Prokleta statueta uspjela im je izmaknuti iz ruke dvaput u jednom danu. Znala je da Waeryehenci neće imati mnogo strpljenja i da jedno u nizu kratkih i krhkih primirja može biti prekinuto svaki čas, ako već nije.
Kako se krajolik sve više mijenjao, postajao sve strmiji i kamenitiji, s umorom se više nisu mogle lako nositi. Ipak si nisu pružile niti djelić sna u posljednja dva dana, koja su većinom provele u sedlu ili na nogama, u vrlo neugodnim uvjetima. Osjetile su i da nedostatak koncentracije postaje kritičan i da neće biti potpuno sposobne za bilo koji oblik borbe ako se on ubrzo dogodi.
- Ovdje ćemo nakratko odmoriti - pokazala je Dlora prostor nad kojim se nadvila veća stijena, pogodan za hvatanje malo odmora i sna. Tenen je dobila naredbu da prva sklopi oči i dopusti tijelu mali odmor, dok se Dlora odlučila na držanje straže. I sama je osjećala veliki umor, no ona se s njime zasigurno znala bolje nositi od novopečene ratnice.
Nažalost, netom prije njihove odluke da se skriju među stijenama, spazila ih je skupina Zala. Okružili su ih polako i krenuli u napad čim je Tenen zaspala.
Dlora je brzo reagirala, unatoč iznenađenju, no stigla je tek jednom Zalu zadati ranu, dok je drugi nisu srušili na tlo. Jedan ju je snažno udario rukom po leđima, njegove kandže zarezale su joj kožu. Tenen se pokušala naglo ustati, no također je brzo shvatila da je pritisnuta neprijateljem i da neće stići onesposobiti više od jednoga. Uski prostor između zbijenih stijena bio je potpuno neprikladan za bilo kakav trik iz rukava pomoću kojeg bi se mogle izvući.
Srećom, ovi Zali nisu se ponašali potpuno divljački. Činilo se da imaju drugačije planove, da im nije namjera ubiti djevojke na licu mjesta.
- No? Što ćemo sad? - na glas se upitala Tenen i odmah dobila odgovor:
- Naprijed! Vidjeti kralja Gru-katha! - naredio je jedan od Zala kratkim rečenicama tipičnima za ta bića.