"Ne vjeruješ u to."
Spusti pogled. "Naravno da ne vjerujem. Imao sam peh. Kao i ti. To je sve. Ubili su ti oca? Peh! Izašao si iz majčine utrobe više kao zvijer, a manje kao čovjek? Peh! Imao sam peh roditi se ovakav, imao sam peh roditi se u obitelji kojoj je miris prolivene krvi poput najboljeg afrodizijaka, imao sam peh... svakog prokletog dana svog života! I imao sam peh što si ti došla ovamo. Prokleta bila zbog toga."
"Zašto me mrziš?"
"Mrzim? Mrzim?! Misliš da bih koristio svaku raspoloživu priliku da te potajno gledam jer te mrzim? Misliš da bih sanjao nemoguće snove o tebi jer te mrzim? Što čudovište poput mene može osim gledati? Nisam te gledao zbog uzbuđenja. Gledao sam te... jer te tako lijepo gledati." Suze su potekle niz njegove obraze.
"Luaru..." Ne, ne, ne! Ne može još i to podnijeti. Šuti! Ništa nije uspjela izreći. Suze su ponovno navrle, usta su joj zjapila, ali nisu mogla ispustiti jecanje koje je poput lavine željelo van kroz stegnuto grlo, mahala je glavom kao da ju vode grčevi.
Luaru makne zvijerske šake s očiju i ponovno ju pogleda. Oči su mu crvene, suzne. Počne ponirati. Noge su mu malaksale i on polako posrne na pod. Sada ju je na koljenima gledao u oči. "Reci mi što mi je preostalo. Što sam mogao? Rekla si mi da ne znam kako je to voljeti i biti voljen. Zaista ne znam kako je to biti voljen. Ali... možda... znam kako je to voljeti."
"Nemoj... prestani..."
"Barem mislim da znam. Nemam s čime usporediti. Odrastao sam uz mržnju. Najbliža osoba u životu bila mi je vlastiti brat. A njega sam mrzio. I još uvijek mrzim. Pogotovo otkad ga moram gledati kako uzima svu tvoju ljubav, a uzvraća ti tek prikrivenim prijezirom. Majku mrzim što me stalno podsjeća da sam joj sin i da je to njen najveći neuspjeh. Mrzim ju što je ubila moga oca. Da, i meni je uzela oca. A mrzio sam i njega, gotovo onoliko koliko i on mene. Uvijek je bio najglasniji kada je trebalo reći da se tog izroda treba riješiti. Nije se libio ni govoriti to u mojoj prisutnosti. Možeš li si zamisliti kako se osjeća jedan maleni dječak koji ne razumije ništa od svijeta koji ga okružuje, ali dobro razumije oca koji se svađa pred njim s majkom oko toga zašto se te... stvari nije riješila? Stvar! I ništa bolje nisam dobio od ostalih ljudi koji su me okruživali tijekom odrastanja. Gledali bi me uvijek kao da nosim neku strašnu kletvu sa sobom, jedva se usudili dotaknuti me, kao da sam kužan. I mrzim sebe."
Sonja je zagrlila noge. Njen se plač već pretvorio u groznicu. Tresla se i bilo joj je hladno. Željela se ugrijati. Željela je odvratiti pogled od ovog pretužnog čovjeka, ali nije mogla. Željela ga je prestati slušati, ali nije mogla više prisiliti noge na poslušnost. Prepuštena mu je na milost i nemilost. A suze još uvijek teku.
"Pogledaj me!!" krikne on, pokazujući joj svoje neljudske ruke. Uplašila se dok joj je držao te ubojite kandže neposredno pred licem. Odmah ih je povukao i zagledao se u njih. "Zašto sam još živ? Što me spriječava da ovu noćnu moru jednostavno okončam? Koje bi to olakšanje bilo! Meni, mojoj majci, Orisu. Ali ja im nikada nisam želio bilo što olakšati. Živ sam uvijek bio otvorena rana za njih. To je bila dovoljna motivacija da ostanem živ. Mržnja može biti veći izvor snage od ljubavi, znaš. Tako sam barem vjerovao. Dok ti nisi došla. Tako lijepa. Kad si došla, nisam znao je li to ljubav što osjećam, ali bilo je jače od mržnje koja više nije predstavljala oslonac. Ubio bih se da se ti nisi pojavila."
Luaru...
"Ostao sam... da te motrim. Nisam te... mogao... ostaviti... s njima. Znao sam što su ti učinili... tvome ocu... nisam mogao... ne bih podnio da ti netko... naudi..." Ispružio je ruku prema njoj. Njegove drhteće kandže približavale su se njenome licu. Želi ju dotaknuti! Ali ta ruka još uvijek unosi nemir u nju. Zašiljeni vrhovi njegovih prstiju upereni prema njenom licu prisilili su ju ustuknuti. Makar samo malo.
Vidi strah u njenim očima. Stisnuo je šaku i počeo ju povlačiti.
Sonju odjednom preplavi neopisivi spokoj. Zgrabi Luarovu šaku prije nego ju je potpuno povukao. "Čekaj!" Samo je držala njegovu ruku i gledala ga u oči. Jednostavne riječi nastanu u njenom umu. Što ako... Zar nije dosad u svemu bila u krivu? Što ako... Njegova šaka u njezinoj nema onaj osjećaj kao prije. To nije šaka zvijeri. To je Luarova šaka. Što ako... Posegne i za drugom kojom se podupirao o pod. Kad ju je primila, on ju je bojažljivo izvukao. "U redu je." Sada su se držali za ruke, klečeći na podu, s licima mokrim od suza. I bilo je to... lijepo. Što ako... Nije primjetila da je prestala plakati. Oboje su prestali plakati. To više nije tako bitno.
Što ako...
Onaj spokoj ju je prožimao. Otkud to dolazi? Već je mogla normalno disati. Tijelo joj se opustilo i počela je osjećati ugodnu toplinu. Odjednom se sve čini tako jednostavno.
Što ako...
Sve one misli, sve dvojbe, sve one unutarnje rasprave sada su se činili smiješnima, besmislenima, uzaludnima. Odbacila ih je kao da joj nikada ni nisu prošli kroz glavu. Pustila je Luarove ruke i poletjela prema njemu. Primila ga je za glavu i stala stravstveno ljubiti. Tijelo joj je u trenutku počelo gorjeti. Luaru joj je uzvratio poljubac i zagrlio ju. No nakon dugog poljupca, Luaru je na silu odvojio svoje usne od njezinih, iako ju nije pustio iz naručja. "Sonja... ne moraš... ne moraš ovo raditi... ja..."
"Šuti," rekla mu je brzo i nastavila ga ljubiti. Bila je to gola strast i tek je počela rasti. Rasla je u oboje. Tijela su im počela pulsirati zajedno, a srca zajedno kucati u divljačkom ritmu. Sonja je osjećala da će joj srce eksplodirati od bujice osjećaja koji su ju preplavili, da će se rastopiti od krvi koja joj je kroz žile vrila. Njene su ruke već počele pokušavale skinuti Luarovu košulju bez da ga prestane ljubiti. A na sebi je osjećala Luarove ubojite kandže kojima je oprezno izvlačio njenu košulju iz hlača. Znala je što će se sada dogoditi i znala je da to ne može spriječiti.
Nije ni željela.
XVIII
Šutim kako bi me se bolje čulo, govorim kako bi me se bolje vidjelo, a sutra ću nestati kako bi me uvijek bilo.
Vogonal Faraja Laudatem Ibriss tel Pirodhne
ŠTO JE SAPUN I ZAŠTO NAM
NITKO NIJE REKAO ZA NJEGA?
Mora priznati kako je buđenje bilo ugodno. Spavao je duže nego to ima običaj. Osjeća to. A ni noćne more nisu bile tako intenzivne. Nekako daleke. I miješale su se s nekim drugim snovima. Ali ne zna reći kakvi su to snovi bili. Zapravo, ne bi uopće znao reći što je noćas sanjao. Teško mu je pod novim okolnostima reći što se događa dok je budan, a kamoli dok spava.
A nije da je noćas samo spavao.
Sjeti se toga dok je pogledao Elenu. Bila je već odjevena i sjedila za svojim radnim stolom, ako se to tako može nazvati. Nije imala više onu bijelu haljinu na sebi, već nešto mnogo manje glamurozno. Radnička odjeća, tamne boje, nešto slično odjeći koju je imala na sebi kad ih je dočekala jučer. Je li to bilo jučer? Tijelo mu govori da je prospavao noć, ali pošto ovamo ne dopire Sunčeva svjetlost u bilo koje doba dana, osjećao se malo dezorijentirano. Jedina svjetlost dolazila je od električne svjetiljke na stropu. Zar je cijelu noć bila upaljena?
"Dobro jutro," reče Elena još uvijek okrenuta onome što joj je zauzimalo pažnju, da bi se onda okrenula u svome stolcu prema njemu. Razdragani smiješak blistao je na njenom licu.
"Ah, jutro je? Nemaš ovdje nikakav kronomjer?"
"Ne, ali mogu nabaviti jednog ako želiš." Ustane i obiđe krevet. Baci se na slobodnu stranu, na kojoj je ona spavala. Stavila je ruku na njegova gola prsa. Nije skidala smiješak s lica. Dok ju je gledao, osjećao se tako opušteno. I tjeskobno istodobno.
"Sad je negdje oko sedam. Ne znam kad se budiš, ali tako si slatko spavao da te nisam željela buditi. Ja sam imala posla. Inače bih ostala s tobom." Prešla mu je prstom preko obraza. Koža mu se naježi i disanje mu postane dublje.
"Voliš dok te diram?"
"Pa... nakon onog noćas to je valjda očito."
"Da, valjda. Bojala sam se da će te zahvatiti panika kad se probudiš. Kad shvatiš s kime si proveo noć."
"Misliš, s Ioxom?"
"Još smo na Ioxu? Mislila sam sa mnom. Vjerojatno nisam ostavila baš romantični dojam. Prestrašila sam te i izbezumila, a onda sam te... hm... zaskočila."
"Ako me pitaš je li mi žao, nije. Ali to je jedino što ti sada mogu sa sigurnošću reći. Jučerašnji mi je dan još uvijek poput sna. Teško mi je vjerovati da se sve to dogodilo. Da sam zaista ovdje."
"Shvaćam. Mijenjaš se, Ivane. Nemoj se tome opirati. Uskoro ćeš se morati suočiti sa stvarima koje će tvoj um još teže prihvatiti. To će se ubrzo dogoditi. Moraš biti spreman. Trebam te, Ivane."
"Ne mogu shvatiti kako bi me ti mogla trebati. A je li... ono bila neka vrsta pripreme?"
"Što, vođenje ljubavi?" Elena sad položi glavu na njegova prsa i zagrli ga. "Ja ne spletkarim. Nema sve što činim za cilj služenje nekoj nedostižnoj svrhovitosti. Zar nismo mogli biti samo muškarac i žena? Bliski u svojoj usamljenosti? Spojeni? Predani jedno drugome? Nije li puno ljepše ako se to nije dogodilo zbog nekog razloga, već zato što je to bilo nešto prirodno za tebe i mene? Ti to nisi tako osjetio? Da je vođenje ljubavi sa mnom poput izlaska i zalaska Sunca? Tako je zato što jest? I ništa osim toga nije potrebno. Nisi se tako osjećao?"
"Pa... bilo je nekako... poznato. Ako si to mislila."
"Vidiš da neke stvari možeš prihvatiti, iako nemaju smisla." Poljubi ga u prsa nježno, a onda se još udobnije smjesti na njegovu tijelu, a on ju obgrli.
"Znači li to da sam spreman čuti sve tvoje tajne?"
"Nisi još. Ali vrlo brzo. Još malo pričekaj. Budi još samo malo strpljiv. Dugo čekati ionako više ne možemo."
"Možeš li mi onda barem reći što se dogodilo ovdje?"
"Ovdje..."
"Mislim, glede-"
"Shvaćam što si mislio. Da, trebala bih ti reći."
Čekao je da progovori dok je njena glava mirovala na njegovim prsima. Nije ispustila ni zvuka. "Elena?"
"Prođe li ikada bol? Jenjava li?"
"Molim?"
"Kad si izgubio oca, majku... i ostale... na tako nasilan način... Je li se bol umanjila kroz godine? Pomaže li vrijeme?"
"Ne znam. Ponekad mi se čini da ne. Ponekad... izgleda kao da mi se vrijeme ruga tako što mi odbija izblijediti sjećanja. Kad zaspim, kao da nije prošao ni dan. I onda je bol podjednaka. A kad sam budan... Ne znam, bol se čini ponekad manjom, ali mislim da ipak nije manja, nego samo... mijenja se u nešto drugo. Ne znam to točno objasniti."
"U redu je. Shvaćam. I želim da sve znaš. Dan nakon što smo se upoznali..."
Ostali su ležati tako u njenom krevetu. Ivan se pokušao opustiti dok je iz Eleninih usta u njegove uši dolazilo najgrotesknije šaputanje na jastuku u ljudskoj povijesti.
"U redu, javit ću ti. A sada idi natrag svojim sestrama i tretiraj ih kao oko u glavi."
Da mu kaže? Da bude osorna ili sarkastična opet? Ne može ljudima spočitavati apstraktno metaforičko izražavanje. I nije kao da nema oči. Samo što ne rade. Vjerojatno bi trebala biti manje analitična. To bi ju možda učinilo manjom strankinjom među vlastitoj obitelji.
No izgleda da je iščitao nešto na njenom licu. "No dobro... kao oko u mojoj glavi."
"Dobro. Hvala, tata."
"Hajde, idi."
Okrenula se od njega. Natrag svojim sestrama. Štap. Ne smije zaboraviti napipavati svoj put. Ponekad to jest naporno. A ponekad dobro dođe. Kao sada. Uzet će si vremena za povratak. Nema previše strpljenja za svoje sestre trenutno. Ne kada svijet vrišti, a ona kao da je jedina koja mari. Ili uopće čuje.
Osjeća tatine oči na sebi. Gleda ju s nekim novim osjećajem. Doprijela je do njega maloprije. Nije ju bez razmišljanja odbacio. Čak ga je i zaprepastila, iako se jako trudio to prikriti. Ali ne gledaju te oči zbog toga. Neki novi... strani osjećaj ušao je u njega. Kao da je na njegovu mjestu nešto napravilo rupu u oceanu svjetla. Konvergencija. Ne, ne konvergencija. Nabor. Na trenutak je prošao kroz njega. Je li to zbog nje? Na trenutak je hodnik postao težak i mogla je osjetiti svoju vlastitu pojavnost kako klizi prema tati. U tom je trenutku osjetila ono što ga je izbilo iz kontinuuma. Hladno. Da, hladno. I ima veze s njome. I on to zna. Ne zna kako to zna, ali zna. Je li nešto učinila? Učinila krivi pomak? Kako se kretati kroz ocean svjetla bez da činiš valove? I što si ih svjesniji, to su intenzivniji. Moguće je da ju je njena zabrinutost previše vodila u razgovoru. Trebala se više koncentrirati na svoje riječi, a manje na ono iz čega proistječu.
Ne može sad tu ništa. Čak se ni obratiti tati. Za nekoliko će sekundi to zaboraviti. Prestrano je to da bi učinio svojim. Bitnim. A ne može mu se obratiti. Kako bi mu objasnila kako zna što on osjeća? I da to bolje razumije nego on. A ona to ne razumije. I nije kao da bi priznao bilo što.
Može samo čekati. Čekati i dalje ne razumijeti.
Došla je do sobe. Tina radi već punom parom. Tonovi koji se meškolje kroz zrak meki su poput ruku koji ih proizvode. Njenu bezbrižnost može osjetiti i kroz silne zidove ovoga dvorca. Isijava ju poput najžešćeg ljetnoga Sunca koje joj pali kožu. Zbog toga ju ona toliko nervira. Tina pripada onome tipu ljudi koji će biti uvjereni da stoje na livadi, iako se nalaze duboko u džungli. Neće se obazirati na divovsko drveće koje blokira svjetlost, ni na zmije i krvoločne zvijeri koje ih gledaju očima u kojima se ne može nazrijeti ni trunka nedostatka apetita.
Nema ona ništa protiv džungli, kao što nema ništa protiv svoje najstarije sestre. Problem je što su i jedno i drugo nepredvidljive varijable. Za divljinu je to prirodno i nezamijenjivo. Za njenu sestru nikako nije. Njen otac će se uskoro morati suočiti s najvećom krizom koja je ikada pogodila kuću Trpimirović u povijesti, a sve o čemu ona brine jest hoće li dobro pogoditi lekero na kraju dionice. Nasljednica kuće Trpimirović.
Tata joj pokušava nekako dati do znanja koliko je sudbonosno važno da ona shvati pune implikacije svoje odgovornosti, ali nekako su joj misli uvijek na nekim "važnijim" stvarima. A i tata je previše popustljiv. Teško mu je bez mame. Često osjeća bespomoćnost koja iz njega struji. Tijek je uvijek usmjeren prema njima, njegovim kćerima. I nema mu zapravo tko pomoći. Djecu mogu odgajati guvernante, učiteljice, tete i bakice. Ali sazáre mogu odgojiti samo sazári. Otud ta bespomoćnost. A često to prati i strah. Strah da će zakazati, a da će ga njegove kćeri razočarati.
Trebala bi možda ona nešto učiniti u tom pogledu. Samo što ju nitko ne shvaća ozbiljno. Još je dijete. I slijepa. Da im kaže što zna i može, smijali bi joj se ili ju čak poslali u ludnicu. Da im demonstrira, prestrašila bi ih, a onda bi ju također poslali u ludnicu. Tek toliko da budu sigurni.
Ali nešto bi trebala učiniti kako bi pomogla Tini. Osim ju zadirkivati. Samo što Tina razočara već i pri zadirkivanju. Umjesto da inteligentno uzvrati, ponaša se poput četverogodišnjakinje. Urliče, grakće, sikće i tužaka tati. Jadno. Boli ju što to mora reći za vlastitu sestru, ali to je jadno.
U ovome trenutku ima još manje strpljenja za sudjelovanje u hobijima svojih sestara. Um joj je uzburkan i fiksiran na onoga muškarca. Ivan! Nije mogla vjerovati da je on došao k njoj. Već tako dugo traži izvor te svijesti, taj nevjerojatni diskontinuitet koji muti vode vjerojatnosti. Taj čovjek poput plimnoga vala remeti, ruši čak, samo tkivo kauzalnosti, tjerajući ga da se stalno iznova organizira i spaja. Taj čovjek može potpuno restrukturirati svjetsku pozornicu, podići i izgraditi carstva, a živjeti do svoga posljednjega sata potpuno nesvjestan toga, umrijeti bez da je itko ikada čuo za njega.
Kad ga je dotakla, bila je sigurna. Nije bilo sumnje. I nju je protresao, iako u principu nema ni djelić njene snage. On samo šeće uokolo u blaženstvu vlastitog neznanja. Zbog toga je tako opasan. Mora s njim nekako uspostaviti kontakt. Trajni kontakt. Možda i više od toga. Čudne je osjećaje pobudio u njoj. Ne razumije to ni sama. Još. Ali lijepi su to osjećaji. Dobri.
Barem su bili. Nedugo nakon što je otišao, nešto se promijenilo. Njegova svjetlost kao da je promijenila boju. Postala neujednačena. Ne zna kako to protumačiti. Nije to ni ništa neuobičajeno. Njena osjetila nisu toliko izoštrena, iako nadmašuju sva ona konvencionalna. Ali jest zabrinuta. Ako to samo pusti, mogla bi to kasnije požaliti. Zna da će požaliti. Dolazi ogroman val događaja. I Ivan se kreće na njemu. Gotovo kao prethodnica. Što ako je u opasnosti? Možda to ni ne zna. A ako jest u opasnosti, moguće je da je već zakasnila.
U ovome bi trenutku bilo dobro odmah djelovati. Svako odgađanje moglo bi biti pogubno. Nalazi se u kritičnome vremenu. Varijable se spajaju u koban uzorak. Manevarski prostor za protudjelovanje sve je manji. I sve manji. Ona i njena obitelj uskoro bi mogli biti stješnjeni u kutak iz kojeg više neće moći mnogo postići. Osjeća višestruku prijetnju sa svih strana, na obzoru njene percepcije već se previše toga kovitla. Previše toga mračnoga. Sve je teže zadržati pregled. Kao da je to ikad i bilo moguće. Ali jasno je kao dan da dolazi do disbalansa u polju kauzalnosti. Novi će obrasci uzeti prevagu, oni nespremni bit će izbrisani. Mora nekako doći do Ivana. Apsurdno je da joj je to prioritet kada ima oko toliko toga brinuti, ali zna da je to ispravno.
Kako je samo slaba. Kako su joj mogućnosti ograničene. Da nije slijepa, rekla bi da je borba s povezom na očima prikladna analogija za njenu situaciju. Koliko samo treba učiniti, a koliko je ona malo učinila. Da barem ima slobodnije ruke. Ali ne, ona mora glumiti invalida. Mora se vucarati po ovome drevnom dvorcu sa svojim sestrama i ukazivati im ljubaznost, učiti s njima stvari koje već zna ili za koje zna da su krive i trošiti uludo svoje dragocjeno vrijeme. Da, njene tajne ekskurzije imale su neki slabi učinak, ali to nije ono što je potrebno da bi se izbjegla katastrofa. Sada zapravo postoji samo jedno čime se može izbjeći totalna šteta, a ona djelomična i kratkoročna može se već nekako usput popravljati.
Dakako, mogla bi odustati u potpunosti od ove šarade i posvetiti sve svoje vrijeme svojoj misiji. U principu bi to bilo idealno, pa čak i presudno. Ipak, to bi vjerojatno dovelo do negodovanja njezina oca. Velikog negodovanja. Povremeni će neposluh on već nekako podnijeti. Totalni neposluh – nikako. To bi dovelo do ograničenja njene slobode. Iako je prilično samostalna, uvelike ovisi o resursima svoje kuće. Kad bi ju otac počeo motriti svakog trenutka svakoga dana, ne bi mogla više komunicirati sa svojim ljudima na terenu. Čak ni preko Skela jer tata njemu gotovo uopće ne vjeruje. I ne bi mogla više ići u svoje noćne pohode. Ne bi mogla ništa bez da oda svoju tajnu. Elena je to vidjela. Kad dođe do neke kritične točke u polju kauzalnosti, putevi vjerojatnosti joj postanu vidljivi. I vidjela je da bi ju ispravni postupci na kraju doveli do nikakvih postupaka.
Razmotrila je ona i mogućnost da sve prizna tati. Da mu sve izloži i predloži udruživanje snaga. Nekoliko je puta u razgovorima s njime željela sve priznati, ali to su ujedno bile i one kritične točke. Staze vjerojatnosti su se rasprostrle pred njom i gotovo su sve bile uvjerljivo nepovoljne za nju. Da mu je priznala, njen tata to ne bi dobro primio. Koju god argumentaciju da mu dade, ništa ga ne bi uvjerilo da joj može vjerovati. Povjerovao bi joj, ali bi se i razočarao u njoj. Ne razočarao. Uplašio. Što bi uvjerljivija bila, to bi on nepovjerljiviji bio jer bi sve više shvaćao da ona nije osoba za koju je mislio da je. I iako je njen tata velik intelektualac, promišljeni vladar i mudar državnik, u nekim je stvarima pretvrdokoran. Pa tako bi na kraju svake otvorene rasprave s njime prevladale njegove predrasude prema njenome... stanju. Ona je za njega slijepa djevojčica koju treba paziti. Bilo što osim toga ne bi znao podnijeti.
Tvrdoglav je, ali nije nepopustljiv. Maloprije mu je dala natruhu istine i to ga je zaprepastilo. Odjednom ju je potpuno drugačije doživljavao. I to na dobar način. Bez ikakve tjeskobe i straha razmislit će o onome što mu je rekla. Da mu je rekla sve, sve bi i blokirao, i to bi bilo to. Posve je uvjerena da bi prihvatio istinu o njoj kad bi mu ju pomalo dozirala. Tako bi se postepeno privikavao. Ali za to je potrebno mnogo vremena. Vremena više nema. Ta bi opcija bila dobra da joj se prije domislila. Sada ne vrijedi ništa.
I tako ispada da je njena obitelj nezamjenjivi resurs i ogroman uteg oko vrata. Paradoks. Istina je da trenutno na ovome svijetu postoji samo jedna osoba koja bi ju mogla shvatiti. Samo taj jedan muškarac koji bi ju znao prihvatiti onakvu kakva je i znati kročiti njenim putem. Dijeliti teret. Neobjašnjivo. Već je poslala po informacije o njemu. Čitala je te suhoprane podatke, ali oni joj nisu razotkrivali ništa novoga o njemu. Ništa što je ljudska ruka napisala ne može ni približno dati uvid u dušu kakva je njegova, a kakav ona ima. Osim možda onoga dijela sa smrću njegove obitelji. Pobili ih kartĥatomasuri. To je ona ljuska koju je izgradio oko sebe. Zid kojim želi odvratiti sve što bi ga natjeralo previše osjećati. Čovjek koji toliko osjeća. Upravo će zbog kartĥatomasura biti teško prodrijeti do njega. Ali da je lako, onda on ne bi bio onaj kojeg je tražila.
Dakako, morala bi ga prvo pronaći. A to u ovom trenutku ne može. Sve što sada može je što glasnije zatvoriti vrata za sobom. Tinina je izvedba time bila ometena. Čuje kvrckanje kostiju i grčenje mišića uslijed hitrog okretanja njene glave. A njen pogled nije mogla vidjeti, ali kao da je vrištio. Osjeća njenu ljutnju. Tinini su osjećaji većinu vremena jednolični i vrlo neoriginalni. Sada upravo misli: "Namjerno to radi. Ogorčena je što je slijepa i ružna pa se iskaljuje na meni jer si je nekako utuvila u glavu da bi bilo bolje kad bih ja bila slijepa i ružna. Mrzi me jer nisam kao ona."
Kako samo griješi. Elena se ne bi ni s kime mijenjala. Pogotovo ne za sposobnost vida. Već dugo zna koliko su zapravo ljudi koji gledaju očima pod dojmom onoga što u njih ulazi. Ne shvaćaju da ih ta fizička svjetlost u stvarnosti zasljepljuje i sprječava vidjeti svu slavu i raskoš Svemira. Da Elenine oči odjednom progledaju, ona bi tek tada oslijepila. Istina je da voli živcirati Tinu, ali samo zato što ju voli. Želi da nadiđe samu sebe. Ali ona je uporno prezadovoljna sobom da bi htjela bilo što poduzeti u tom pogledu. Samo ništa mijenjati. A da joj Elena to izravno objasni, Tina bi nesumnjivo zaključila kako je ova smislila tek još jedan način izrugivanja.
"Šššššš," čuje se tiho kroz glazbom zasićen zrak. Mihaela. Ona i Ana sjede na desetosjedu i pobožno slušaju Tinu. Elena krene prema njima. Ispruži ruku prema Mihaeli koja joj je najbliža kako bi ju oprezno navela do desetosjeda. Mihaela joj je uvijek rado pomagala, još otkad su bile malene. Ne na pokroviteljski način, već iz čiste ljubaznosti i miline. Zna ju ona i pošteno podbadati, ali to uvijek ostaje na razini bezazlenog sestrinskog zadirkivanja. Nikada ne prijeđe u žućno nadmetanje kao s Tinom.
Često osjeća krivnju zbog zavaravanja svoje obitelji, ali najviše kada je Mihaela u blizini. Mnogo puta je poželjela biti iskrena s njima i ponašati se u skladu sa svojim mogućnostima. Neka vide da ne treba pomoć, da su njena zdrava osjetila sasvim dovoljna za funkcioniranje u svijetu gledajućih. Ali njena osjetila nadilaze fizičku percepciju. I postalo bi uskoro svima sumnjivo kako može doživljavati stvari koje ne bi mogla ni sa zdravim očima. Mogla bi, naravno, taj dio odglumiti, pretvarati se da taj neprirodni – iako nema ničega neprirodnog u nečemu toliko ukorijenjenom u prirodi – vid ne postoji, da ne može ono što može. Ali na kraju bi to opet bilo pretvaranje. Pa se odlučila održavati standardnu sliku slijepe djevojke. Jer koliko god joj je stalo do osjećaja njene obitelji, njena misija ipak ima prioritet. A dojam bespomoćnosti ipak je odličan paravan. Možda ih podcjenjuje. Možda su spremni prihvatiti više nego im pripisuje. Samo što ne može riskirati, kao ni s tatom, tako ni sa sestrama ni s bilo kime drugim. Osim sa Skelom. Ali on se ne računa. On sebe doživljava kao promatrača. Svijet mu je izvan dosega i on je njemu izvan dosega. To voli govoriti.
Tina i dalje svira. Može čuti gotovo nečujno tapkanje Aninih prstiju po svojem koljenu. Tapka u ritmu skladbe. Mihaela lupka zubima također slijedeći ritam, ali svako malo ubrza takt dalje od onog koji se čuje. Valjda joj izvedba ide presporo. Kao da pokušava snagom volje natjerati Tinine prste na brže kretanje po tipkama. Kad ubrza zubima, dođe do točke kada takt kojeg želi isforsirati i takt koji jest dođu u takav nesklad da naglo uspori i nastavi pratiti kompoziciju. A onda malo poslije počne opet. Često to radi. Elena nije sigurna je li Mihaela uopće svjesna da to čini, s obzirom da su udarci zubima tako lagani da ih vjerojatno ne može ni osjetiti u svojim ustima.
Kad je kod osjetila, njena su ju odjednom ošamutila. Val vrućine ju zapljusne. Njena koža postane vrela. Zavrtjelo joj se. Samo malo, ali dovoljno intenzivno da se zabrine. Jer nema pojma otkud je to došlo. Nije zaista postalo vruće u sobi niti je njena koža vrela. To su njena unutarnja osjetila zabrujila poput tisuću zvona. Ne zna zbog čega. Nije uvijek lako protumačiti podražaje iz svoga okruženja. Pošto se ne radi o fizičkim pojavama već o apstraktnima, ne zna reći radi li se o nečemu blizu ili daleko, sada ili u budućnosti. Ili u prošlosti. Jesi li to nečije misli ili izostanak nečega iz nečega drugoga gdje mu je inače mjesto. Pošto su to na kraju sve riječi za u principu istu stvar, teško je razlučiti jedno od drugoga. Teško je i prikladna riječ za nekoga tko vidi ocean svjetla. Ona neprestano balansira u tom beskonačnom bezdanu koji ju okružuje sa svih strana i nerijetko se osjeća nedoraslom onome što iz njega dolazi. Na nju. Pomalo je nespretno reći da netko balansira u bezdanu, ali ona to čini. To ju često iscrpljuje. Predivno je, ali iscrpljuje.
Ne zna što je bio taj val vrućine, ali uvjerena je da ne predstavlja ništa dobro. Lagana ju tjeskoba zahvati. Ne zna razlog ni tome. Za takvo nešto inače joj je potrebno mnogo više od neodređene slutnje. Nešto se čudno događa. Sada bi bilo vrlo praktično biti na nekom mjestu koje nije ovdje.
Tina dođe napokon do kraja svoje izvedbe. Poljednjih nekoliko tonova odradila je odjednom, udarom šaka po klavijaturi. Ana i Mihaela su poskočile na to. Elena nije, iako je bila začuđena čuti jedan tako surov dovršetak glazbene izvedbe od Tine koja inače teži perfekcionizmu i nepogrešivosti. Lupanje rukama po klavijaturi i inače nije dobar pristup za nekoga tko je sklon muziciranju, za razliku od, primjerice, nekoga tko za život zarađuje izbjegavanjem svakog umjetničkog dojma prilikom nemilosrdnog razbijanja glasovira. Ili nekog manjeg puhačeg instrumenta.
"Dobar finale, Tina. Danas si odlučila biti originalna?" upita ju Elena, sjedeći do Mihaele, oslanjajući ruke o svoj štap. Nekako nije uspjevala ne biti osorna kad je razgovarala s Tinom. Pogotovo sada. Iz ljutnje je prasnula po tipkama, a ljutnja je nepogrešivo gravitirala prema Eleni. Što sam joj sad skrivila?
"Kao da ti znaš što je originalno! Je li bilo zaista toliko potrebno bučiti dok se ja koncentriram na sviranje?"
"Moraš naučiti svirati i uz ometanja. I to je vještina."
"Ah, dakle, to si učinila iz obzira, je li?"
"Ja sve činim iz obzira, Tina. Šteta što to ne primjećuješ."
"Ah, je li? I ne zovi me Tina. Jesi li iz obzira izašla iz sobe dok sam svirala pa se onda opet vratila? Moram naučiti svirati i na prometnim mjestima poput, primjerice, T-postaja, možda? Možda bih trebala reći sluničadi da trčkara uokolo dok sviram, je li? Hoću li tako postati vrsna glazbenica?"
"To je retoričko pitanje ili..."
"I zašto si izašla? Razgovarala si s tatom, zar ne?"
"Ne tiče te se, ali jesam."
"I o čemu ste razgovarali?"
"Hm, jesam li spomenula da te se to ne tiče?"
"Razgovarali ste o meni, zar ne? Ogovarala si me kod tate? Priznaj!"
"Daj, Valentina," uključi se Ana, "što ti je? Elena te nikad ne ogovara iza leđa."
"Ne, samo me uvijek otvoreno vrijeđa. Možda je odlučila promijeniti taktiku."
Koji prijezir odjednom u njenom glasu. Što ju je spopalo? Sva je zajapurena. Srce joj ubrzano radi, a krv joj je navrla u obraze. Osjeća toplinu njene kože. Ali ne osjeća u njoj ono što je i u glasu. Nije to prij