"Dobro. Elena, gdje ti je štap?"
"U mojoj sobi."
"Ne trebate ga više?"
"Već ga dulje vremena ne trebam."
"Znači, glumila si?"
"Ivek!" javi se opet Rina, sad s preklinjajući tonom. Strah ju je da će ju trajno uvrijediti. Ona ne razumije.
"U redu je. Da, glumila sam."
Rina iznenađeno pogleda. "Što? Ali... znači, niste-"
"Ne, slijepa je," reče joj Ivan. "Nije to mislila."
"Točno, Ivane. Nisam." Još uvijek se kretala graciozno naprijed, bez ikakve naznake nemira ili nesigurnosti. Glas joj je cijelo vrijeme miran i spokojan.
"Što se dogodilo s vašom gardom? Brava na vratima barijere su raznesena. A pred njima je mrlja od krvi."
"Mislite, ovakva," reče ona mirno dok su zašli iza ugla. Čim su skrenuli u novi hodnik, na lijevome je zidu bilo nemoguće ne primjetiti maštoviti krvavi uzorak. Trag poprskane krvi pružao se nekoliko ahata. Bilo je krvi i na podu.
Rina zajauče pred prizorom i stisne Arionovo lice uz sebe kako to ne bi morao gledati.
Šrogg načini izraz gađenja na licu. "U, sranje! Pardon, Rina." No Rina nije ni primjetila Šroggovu psovku.
"Čija je to krv?" upita Ivan.
"Naše garde," reče Elena.
"Kako... Tko ih je napao?"
"Naša garda."
"Ali..." Nije znao što točno pitati. Strah od odgovora bio je prisutan, ali problem je bio i u tome što je imao previše pitanja. Ne zna koje je pravo. "Ne razumijem. Mislio sam da onaj vaš siur Kakosezove..."
Elenina se ramena lagano napnu na spomen siura. Ivan ušuti. "Siur Pasetequs-Virias je u jednom od naših dvorišta. Veći dio, barem. Možete ga pitati što vas zanima, ali ne vjerujem da će mnogo reći."
"Je li on ubio tvojeg oca?" Nema pojma otkud je došlo to pitanje. Samo je izletjelo iz njegovih usta, bez dopuštenja, bez razloga.
Elena na to naglo stane. Jako polako se okrene prema Ivanu. Tužan izraz lica, ali nikako patetičan ni poražen. To je ono što se naziralo ispod njenog smiješka. "Da."
"O, Bože, tako mi je žao!" reče Rina s tugom.
"Ajme, kakva tragedija," zajeca baka. "Neka ga Bog čuva, djevojko."
Ivan ju je samo gledao. I ona kao da je gledala... kroz njega. Njene oči nisu vidjele ništa, ali osjećaj da ga gleda, da ga čuje, da mu govori tako je snažan. Podjednako kao i dok mu je bila okrenuta leđima. Neobjašnjivo. I tako stvarno.
Ivan se lecne. "Tvoje sestre!"
"Dobro su. Uskoro ćete ih upoznati." Okrene od njih i nastavi hodati. "No imamo mali problem s osobljem."
"Primjetili smo. Nekako su čudni bili oni čuvari na barijeri."
"Vjerujem. Do jučer su radili u konjušnici. Nemaju pojma o vođenju osiguranja."
"Konjušnici?"
"Da. Nisu ravni našoj gardi, naravno, ali stavili smo ih u odore kako bi se stvorio privid pune borbene spreme. Za nekoga tko bi došao špijunirati. Pogotovo je važno da se pokazuju na vratima barijere koju si spomenuo."
"Zašto samo ne stavite lanac s lokotom na vrata?" upita Šrogg.
"Zato što ga nikada prije nije bilo. To bi bila prva naznaka da se ovdje nešto promijenilo. A to ne želimo. Osim toga, nije poanta u uništenoj bravi. Kad bi netko napao, zaključana bi im vrata bila tek neznatna prepreka, ne slažeš li se, Šrogg?"
"Aha. Pa da." Šrogg uputi Ivanu afektivan izraz da mu pokaže kako nije baš potpuno razumio. Ivan mu nije imao srca reći kako djevojka pred njim vjerojatno zna kakve grimase radi. A ne bi mu ni znao objasniti kako to zna. Jer to ni sam ne zna.
"Očekujete napad?" upita Ivan.
"Otkad je sagrađen dvorac," reče jednostavno Elena.
"Mislim da moj bratić pita," reče Rina, "jesmo li sigurni ovdje?"
"Sigurniji ste nego biste bili bilo gdje drugdje."
Rina napravi poraženi izraz lica. Odgovor je bio daleko od zadovoljavajućeg, ali zadovoljit će se morati njime. Nije ništa više rekla.
U hodniku kojim su se kretali dežurao je jedan pripadnik garde. Kad su prolazili pokraj njega, Elena mu službeno kimne u pozdrav. "Alistate."
"Kneginjo," reče čuvar i također nakloni glavu.
Ivan i njegova družina su mu također ljubazno kimnuli. Rina je čak rekla "Dobar dan." Čuvar nije ni mrdnuo.
Kad su se dovoljno udaljili od njega, Ivan se obrati opet Eleni. "Je li i taj..."
Elena slegne nehajno ramenima. "Ne znam. Što ti misliš?"
Tako znači. A otkud bi on znao? Baš on može prepoznati vojnika po držanju. I nije kao da mu je to najveća briga u ovom trenutku. Iako bi mu možda trebala biti. Nalazi se na stranom teritoriju. Trebao bi se upoznati s njime što bolje i što brže moguće.
"Besjede čuče u neizgovorenosti porećenoga," javi se odjednom Lizip.
"Sviđa mi se vaš mačak," reče Elena.
Dio hodnika kojim su sad prolazili ima mnogo vrata. Iz jednih od njih odjednom istupi netko i stane im na put. Žena odjevena u crnu haljinu. Krene im ususret.
"Valentina."
"Elena," odvrati joj žena u crnom. Valentina? To je ona koja se derala na Elenu posljednji put. Sada je potpuno transformirana. Ne samo zbog crne haljine. Njena zlatna kosa više nije pretenciozno raskošno visjela u savršeno uređenim uvojcima već je bila čvrsto stegnuta u konjski rep. A lice joj je bilo nekako umorno. Starije. Očito ga nije njegovala. I podočnjaci joj se počinju nazirati. Još uvijek je vrlo lijepa, ali izaziva potištenost u čovjeku kada ju gleda. Naravno, posve je prirodno da je u crnini zbog korote i posve je prirodno da nije pazila na izgled dok su se stravične stvari događale oko nje, ako je presuditi prema onome što su dosada vidjeli. I naravno, bilo bi dobro kad bi se netko od njih odvažio pitati što se to točno dogodilo ovdje. Nitko neće forsirati, valjda. Ivan zna kako je to kada si obilježen tragedijom i kada ne želiš progovarati o njoj. Zapravo, čini se da svi u ovome hodniku znaju kako je to. Osim možda ovo dvoje slugu i čuvarice. Ne zna za njih. Ali ni njima sigurno nije lako.
Ipak, to nisu pitanja koje Ivan želi postaviti. I ulazak Elenine sestre nije znatno poremetio njegov kaotični tijek misli. Još je uvijek fiksiran na Elenu. Izluđuje ga dok mu je okrenuta leđima. Doslovno izluđuje. Stišće ga u grudima i ne zna što bi trebao učiniti glede toga. Hoće li otvoreni razgovor s njom biti dovoljan za osobni mir ili će se morati upustiti u nešto mnogo opasnije? Potonje bi objasnilo tjeskobu.
"Valentina, sjećaš se Ivana od neki dan."
"Ah, da, naravno." Ona spoji ruke pred sobom i blago se nakloni. "Drago mi je."
"Ivan i njegova obitelj trebaju smještaj. Ja ću sada morati obaviti neke poslove. Bi li im ti mogla pomoći da se smjeste? Ovo im je sve pomalo strano."
"Da, naravno."
Kako je ljubazna i uslužna. Nikako ista osoba od prije tri dana.
"Rina, vidiš, ima sinčića. Ne znam kakve potrebe ima. Rina?"
"Hm? Ah, ništa posebno. Krevet. Kada. Topla voda. I htjela bih biti s njime u sobi. Neću da spava sam u ovom ogromnom dvorcu. Em... bez uvrede, mislim."
"Ništa."
"I ja ću s tobom, kćeri," javi se odlučno kćeri. "Neću te ostaviti samu."
Elena se nasmiješi slušajući njih dvije. "Dobro. Vas troje ćete dijeliti sobu. Hoće li onda i muškarci dijeliti sobu?"
"Svejedno nam je. Nemamo neke prohtjeve."
"Mogu onda u one dvije sobe na kraju hodnika," reče Valentina. "Dovoljno su prostrane i spojene su."
"Dobro, onda ćemo tamo. Pođite za mnom." Svi zajedno krenu do kraja hodnika.
"Likry," reče Elena u hodu. "Reci ostalima da donesu prtljagu naših gostiju u one sobe."
"Da, kneginjo." Sluga se odvoji od njihove skupine i krene natrag hodnikom.
Stigavši konačno do kraja hodnika, Valentina povede baku, Rinu i Ariona do posljednje sobe. "Valentina će vam pokazati što je gdje," obrati im se Elena.
Valentina samo nasmiješeno kimne na to.
"Dečki, vi ste u ovoj sobi. Izvolite." Elena pokaže pretposljednja vrata u hodniku.
Šrogg ih otvori i svi zajedno uđu. Onaj preostali sluga također je ušao, čuvarica je ostala pred vratima.
Soba je bila, nemaštovito rečeno, lijepa. S prozorima. Urešenim, starinskim prozorima. Zavjese su bile grimizne s bijelim dezenom. Soba je imala čak tri velika kreveta, dva na jednom kraju, tek ahat udaljena međusobno, a jednog na suprotnoj strani. Bio je tu i trosjed, englan, maleni stol za objedovanje i drveni radni stol s derepresivnim ladicama.
"Sviđa vam se?" upita Elena. "Ja, nažalost, nemam neki osjećaj za estetiku pa..."
"Savršena je," reče Ivan. "Previše je. Ne znam hoću li moći spavati dobro u... ovakvom ambijentu." Pogled mu je prelazio preko savršeno uređene sobe. Tapete su imale decentni ornament, a čak je i strop imao nekakav reljef preko čitave svoje površine. S njega je visjela svjetiljka koja kao da je načinjena od raspršenih lebdećih staklenih krhotina. Lijepo.
"A inače dobro spavaš?" reče Elena nehajno.
Ivan se trgne i pogleda ju. Držala se kao ništa nije rekla, ali prizvuk koji je imala u glasu... To nije bilo pitanje, već insinuacija. Kako može znati?
"Što se žališ, Ivek?" drekne se Šrogg. "Koliko ljudi ima priliku uopće vidjeti ovakvo nešto, a kamoli prenoćiti u tome. Fiju!"
"Eto, tvoj se prijatelj već prilagodio. Služavke će vam doći promijeniti posteljinu. Mislim da već dugo nije mijenjana."
"Možemo mi sami. Ne treba nas nitko dvoriti."
"Ha, čuj, Ivek," ubaci se Šrogg, "ako dama inzistira..."
"Ne treba nas nitko dvoriti!" odvrati mu rezolutno.
Šrogg samo digne ruke u obranu i nasmije se.
I Elena se razveseli. "Dobro, ali donijet će vam posteljinu. To ne možete sami. Afa, hoćeš li se pobrinuti za to?"
"Svakako, kneginjo. Odmah ću poslati nekoga." Sluga se nakloni i ode iz sobe. Sada je u njoj bio samo s Elenom i Šroggom.
"Elena?"
"Hm?"
"Kad sam prvi put bio ovdje, dočekao me stari... stariji sluga. Em... vjerojatno je glupo pitati..."
Elena kimne glavom. "Šiufalah. Bio je dugo s nama. Jako dugo. Nažalost, nije preživio."
"Ubijen je?"
"Ne. Imao je sreću doživjeti srčani udar. Ako se to može nazvati srećom. Ali šok je ipak bio taj koji ga je ubio. S novonastalom se situacijom nije mogao nositi, izgleda."
"Ni tvoja sestra?"
"Da. Gubitak oca je i nju potresao. Bila je vrlo marljiva ovih dana, vodila kućanstvo i slično, ali nije trenutno baš svoja."
"Ali zato ti jesi. Svoja."
Elena stavi smiješak kao da je rekao nešto intimno i golicajuće. "To je pravo pitanje."
"To nije bilo pitanje."
"Znači, nije bilo dobro postavljeno."
Što to radi? Što oni rade? Zar odmjeravaju snage? Djeluje predjetinjasto da bi se upuštali u to u ovakvom trenutku. Ivan skrene pogled na Šrogga. On je zbunjeno promatrao njihov kriptični razgovor.
"Ako je to sve, ja bih trebala-"
"Elena! Zaista mi je žao zbog tvog oca. I svih ostalih koji su stradali. Moja iskrena sućut."
"Da... hm... i moja," nadoveže se Šrogg.
"Hvala."
"Ali bismo li mogli doznati što se ovdje dogodilo? Ovo sve je prilično zastrašujuće. I to ne kažem samo zato što su posljednji dani bili užasno zastrašujući. Shvaćam da je teško govoriti o takvom nečemu-"
"Ne radi se o tome, Ivane. To je komplicirana priča. I ne može se ispričati baš svakome."
"Možemo otići negdje razgovarati? U četiri oka? Hoću reći, moramo razgovarati."
"Točno. Ali ne sada. Imam važnoga posla za obaviti. Za nekoliko sati. Ti se odmori i najedi. Poslat ću nekoga po tebe." Okrene i pođe prema vratima.
Ivan ju je gledao kako odlazi, nezadovoljan njenim posljednjim riječima. Nestrpljiv je. Ne može još čekati. Ne može to više podnijeti. Već je razvio kroničnu alergiju na neizvjesnost. No morat će i to otrpjeti.
Elena otvori vrata, opet bez napipavanja. Krene ih zatvoriti za sobom, ali onda zastane. Napola se okrene prema Ivanu. "Ah, da, Ivane, još nešto. Bilo bi dobro kad bi se i okupao. Užasno smrdiš."
Ivan se lecne i baci pogled na svoje tijelo.
"Kupaonica je samo par vrata dalje," pokaže prstom na hodnik i zatvori vrata. Ode.
Iako je otišla, Ivan je nastavio buljiti u mjesto na kojem ju je posljednje vidio. Vrata su stajala tamo, neuljudno nepomična, rugajući mu se svojom nenametljivom prisutnošću i tim posvemašnjim nedostatkom bilo kakvog osjećaja kojeg vrata toliko vole demonstrirati kada se nitko njima ne koristi ili kada pokraj njih prolaze – a u iznimnim slučajevima, ne prolaze – ljudi koji se također njima ne koriste jer misle da im se rugaju.
A siguran je da se vole rugati i psima.
Dok je on buljio, Šrogg mu je prišao s desne strane. Mogao ga je vidjeti krajičkom oka, ali nije se osvrtao. Bio je fiksiran na vrata. Možda se vrati. Možda dođe odmah po njega! Otkud mu samo takve misli? Što on uopće hoće od nje?
Hoću da to izgovori!
"Stari," govorio mu je Šrogg sa strane, "što je to sad bilo? O čemu to vi morate razgovarati? I zašto mi ne smijemo biti prisutni?"
Ivan samo šturo odmahne glavom.
"Ivek, sve ovo... je prilično jezivo. Dovoljno je loše ono što se tebi dogodilo. A sad smo došli na poprište pokolja. Nisam ja picajzla, da se razumijemo, ali, mislim... trebali bismo se dobro upoznati s ovdašnjom situacijom. Hej, Ivek, slušaš li ti mene?!" Šrogg mu pucne prstima nekoliko puta, ali Ivan ne odvoji pogled od vrata.
"Slušam."
"Aha... Čuj, vas dvoje ste mi zvučali malo previše... blisko. Nešto znaš, Ivek. Nešto znaš i ne govoriš nam."
Ivan opet počne odmahivati glavom. "Ne shvaćaš, Šrogg. Nikada u životu nisam ovako malo znao kao sada." Okrene se napokon od vrata i prema suprotnoj strani sobe, tek ošinuvši pogledom Šrogga. Sjedne umorno na trosjed, objesi glavu iznad koljena i spusti ruke na glavu.
"Ivek, što ti je? Sad sam već stvarno zabrinut."
Ništa ne reče. Samo škrto slegne ramenima, ne dižući glavu.
"Dobro... Ne znaš ništa, ha? Možeš li mi ipak možda objasniti kako jedna ženska koja je slijepa kao prebita letva može hodati uokolo kao da vidi. Mislim, neka mi nitko ne priča priče! Vidio sam sad kako je posegla za kvakom i uhvatila ju od prve. Da poznaje dvorac ne znam kako, ne bi to mogla tako precizno. I otkad smo ju vidjeli, kreće se kao da savršeno vidi. Tko je ovdje lud? Ja nisam, to je sigurno. Barem ne još. Kako je to moguće?"
"Nemam pojma," reče gledajući pod. Osjećao je kako mu krv nadire u glavu.
"Je li stvarno slijepa?"
"Je."
"Da možda ne fulira?"
"Ne."
"Kako ti to znaš?!"
"Nemam pojma!"
"Ma super. Daj, što ti je? Pozlilo ti je?"
"Nije još."
"A... ha..."
Začu se zvuk vrata. Ivan odmah digne glavu i pogleda prema vratima kroz koja je prije koji trenutak otišla Elena. Ništa. Nepomična su. Samo... stoje tamo. U zidu. Krivo je procijenio izvor zvuka. Došao je od vrata koja spajaju ovu i susjednu sobu. Kroz njih istrči Arion, a za njim Rina i baka. Njegov nećak je bio ushićen. Trčkarao je veselo, istražujući ovaj njemu nepoznati novi svijet.
"Hej, dečki," reče Rina. "Ni vaša soba nije loša. Nem... Hej, Ari, nemoj toliko ludovati! Ako nešto razbiješ, nećemo to moći otplatiti da živimo dvjesto godina. Hajde, gledaj tamo kroz prozor pa me onda izvijesti što se vani događa. Što sam htjela reći? Ah, ludo, zar ne? Prepavat ćemo u pravome dvorcu. Nisam mislila da ću to doživjeti."
"Ludo, ludo, da," reče baka. "A pred vratima ispiru krv. Kamo si nas to doveo, sinko?"
"Nemojte ga ništa pitati," obrati im se Šrogg. "Mislim da je polako skrenuo."
"A ti ne bi? Nije prošlo ni dvanaest sati otkad su ga posljednji put pokušali ubiti. Da ne govorim o tome kako mu je tijelo izmučeno i kako bi se trebao odmarati!" Rina je govorila u trećem licu, ali oštro je gledala Ivana.
Ivan se nije na to obazirao.
"Što sam ti rekao? Uopće te ne doživljava," reče joj Šrogg.
"Daj, Ivek, legni se u krevet. Previše si toga pretrpio. Strah me da ćeš se razboljeti."
"Neću, Rina."
"Ah, ne? Daj se pogledaj u zrcalo. Zdravo ne izgledaš!"
I opet ništa ne reče. Sjedio je pogrbljen na tom trosjedu, trljajući polako ruke pred svojim licem, iako su ga pekle zbog toga. "Možda nismo smjeli doći ovamo."
"Nismo?" reče Šrogg. "Meni se čini kao da smo došli kao naručeni. Samo što nisu rasprostrli tepih pred nama."
"Ivek... zašto misliš da nismo smjeli doći?"
Ivan šuti.
"Zbog nje? Zbog Elene? Misliš da nam želi zlo?"
"Jeziva je, to uopće nije u pitanju!" reče Šrogg.
"Šrogg! Ivek, je li to? Ako je, išuljat ćemo se i otići."
Ivan šuti. Zuri u ta vrata, sad već i bez nekog razloga.
"Ivek!" vikne Rina.
"Ne! Ne želi nam zlo. Ali..."
"Ali?"
"Ali bi nam se zlo uz nju moglo dogoditi."
"Ne vidim neku veliku razliku," komentira Šrogg.
"Šrogg!" opet ga prozove Rina.
"Što je?! Više ništa ne smijem reći?"
"Hej, Ivek, nešto više od toga sigurno znaš. Elena se ponašala kao da ste stari prijatelji."
"A znaš da je to nemoguće," odgovori joj Ivan.
"Da, znam. Premlada je da bi bila stara... bilo što."
"Ha!" vikne Šrogg. "To si dobro rekla."
"Što sam rekla?"
"Pa premlada je. Znamo da je stari sazár proizveo četiri kćeri."
"Proizveo?" reče Rina uvrijeđenim tonom.
"No... znaš što hoću reći! A Elena sigurno nije najstarija. Ona Valentina je bez sumnje starija. Nisam posve siguran, ali mislim da bi ona mogla biti najstarija. I time nasljednica. Predvodnica kuće."
Rina kimne glavom. "Da. A čini se da je Elena ovdje glavna. Tako mlada. I još k tome slijepa."
"Slijepa! Možeš misliti!" nafunji se baka.
"Nemoj tako," obrati joj se Šrogg. "Ivek je siguran da je stvarno slijepa. Naravno, ne zna kako to zna! Jesam li dobro shvatio, stari?"
"Pusti ga, Šrogg!"
"A tko ga drži? Pusti ti njega neka nešto reče. Nešto si nam ipak prešutio. E, da, niste bile ovdje. Ivan je dogovorio sastanak s mladom kneginjom. Bez nas."
"Šrogg..."
"Opa! Nećeš mi valjda odgovoriti na jedno pitanje?"
"Shvaćam da si frustriran. Meni je još gore. Nemam odgovore. Nemam. Ali sve što doznam, prenijet ću vama. Iako će vam većina toga sigurno biti neprihvatljiva."
"Zbog toga će Elena razgovarati samo s tobom?" upita Rina. "Jer misli da ćeš znati prihvatiti... što to već je?"
"Možda. A možda jer misli da sam ja taj s odgovorima."
"Ali nisi. Ili jesi?"
"Koliko ja znam, nisam. Ali jedan odgovor ipak imam. Sada znam zašto smo došli ovamo."
"Pa da! " reče Šrogg. "Jer si nam ti rekao da moramo ovamo. Tu ćemo biti sigurni i tu su svi odgovori. To si rekao."
"Da, ali pogriješio sam."
"Pogriješio?" reče Rina. "Hoćeš reći, ovdje nismo sigurni i ovdje nećemo naći sve odgovore?"
"Točno!"
"Zašto si tako veseo dok to govoriš? Pa to je loša vijest!"
"Na takve smo se već navikli. Ali znam da smo došli ovamo... da sam nas doveo ovamo jer ovdje moramo biti."
"Ali... maloprije si rekao da možda nismo smjeli doći ovamo."
"I bio sam u pravu."
"Joj, Ivek, dobit ću glavobolju od tebe." I doista, Rina se primi za glavu.
"Što hoćeš reći?" nastavi Šrogg umjesto nje. "Ovdje smo jer je sudbina tako htjela?"
"Ne. Ne sudbina." Nema sudbine. Budućnost nije strukturirana determinizmom, već bogatom i užasavajućom raznolikošću. Toliko zasad zna. I nije se dobro izrazio. Oni ne moraju biti ovdje, već trebaju biti ovdje. Mogli su biti bilo gdje, uključujući i mrtvi. Ovdje su jer su potrebni. Ja sam potreban. I tu nema zablude s ijedne strane. Spoznaja da on nekome treba nekako je ispunjavajuća, ali i prestrašna. Jer ono za što je potreban sigurno neće imati želuca. Svejedno, ne osjeća više nemir. Osjeća se kao da ima cilj. I to što još ne zna koji je to cilj, najljepše je na čitavoj stvari. Sudbina, ako ćemo ju baš tako nazvati, doista je imala svoje prste u ovome, ali ova sudbina ima dvije ruke i dvije noge. Od krvi i mesa je. I ima vlastito ime. Neće im ga reći. Ne sad. Ne dok ne dobije potpunu istinu. Već mu je ionako dojadilo pripovijedati fragmente istine koji nasumce izviru iz njegove ničim provocirane i pregaženom sviscu slične intuicije. Već mu je zlo od samoga sebe. Sva sreća što je kročenjem u ovu kuću postao netko drugi.
Ivan se nasmiješi.
"Što je tako smiješno?"
"Ha, rekao sam ti da je skrenuo!"
"Mislim," reče Ivan, "da ću se zaista oprati. Nisam ni primjetio da se na meni zadržao smrad iz Središnje jezgre. Trebali ste mi to reći." Ustane i krene prema izlaznim vratima.
Rina ga je zabezeknuto gledala. I nije bila jedina. "O čemu ti govoriš? O čemu on govori? Ivane, mi razgovaramo s tobom!"
Otvori vrata i okrene se prema Rini s iskrenim smiješkom. "I drago mi je što to činite."
Ivan zatvori vrata za sobom na izlasku iz sobe.
"Ima li još puno?" pitao ga je.
Ništa.
"Mislim... idemo pravim putem, zar ne?"
Ako je čuo pitanje, očito ne osjeća ni najmanju potrebu odgovoriti na nj.
"Ne želim reći da se ne snalazite po dvorcu. Siguran sam da nemate nikakvih problema... hoću reći, uopće ne sumnjam u vašu snalažljivost..." Odustao je.
Starac pred njim je samo hodao ujednačeno naprijed. Njegovo blebetanje ga nije ni na koji način omelo. Ni potaknulo da proizvede nešto zvučno svojim grlom.
"Hm... čujete li vi mene?"
Ništa.
"Dobro... glavno da čujete." Ne vjeruje da je gluh. Gluh čovjek bi imao mnogo više razumijevanja za ono što čuje nego ovaj starac.
Kad mu se Skel pojavio na vratima, zahliknuo se od straha, mora priznati. Drevno lice u kombinaciji s već odlazećim sumrakom koji se još probijao kroz prozore uoči njihova pečaćenja. Prilično uznemirujuće. Linije crta jasno sugeriraju kako se čovjek ne smije prečesto. Ili čak manje nego često. Ili se možda smije na način koji je podjednako prikladan i za deranje kože na divljači. Pokucao je na vrata njegove i Šroggove sobe baš dok se Ivan opustio na svome krevetu. Kivan zbog prekida odmora, ali i nestrpljiv zbog razgovora s Elenom, pohitao je prema vratima i otvorio ih. Pred njim je stajao onaj starac odjeven podjednako klošarski kao i u dva kratka navrata kad ga je vidio prilikom svoga prvog posjeta dvorcu. Starac se nije zamarao formalnostima ili bilo kakvim suvišnim, iako možda primjerenim gestama, nego je prozborio onog trenutka kad je Ivan otvorio vrata. "Dobro veče. Ja sam Skel, osobni sluga kneginje Elene. Gospodarica je poslala po vas. Pođite za mnom."
I odmah se okrenuo i pošao svojim putem. Nije stao provjeriti slijedi li ga Ivan. To mu je bilo nekako poznato, ali nije znao točno reći zbog čega. Ivan nije odmah krenuo za njim jer bio je zatečen starčevim hitrim uletom i odlaskom. Kad je Ivanu u potpunosti doprlo do svijesti što mu je taj čovjek rekao, ovaj je odmakao već nekih petnaestak ahata.
"Hej, čekajte!" viknuo mu je, ali ovaj nije čekao. Ivan je morao prvo potrčati kako bi uhvatio umjereni korak s njim. Odmah mu je počeo postavljati pitanja, ali ovaj nije uopće reagirao. Tada mu je počeo iznositi tek općenite tvrdnje kojima nije potreban komentar, ali na to je reagirao još manje. Ivanu nije trebalo dugo da odustane. Samo ga je nastavio pratiti, hodajući iza njega.
I Lizip je želio poći s njime, ali Ivan ga je odvratio od toga jednom vrlo promoćurnom taktikom. Rekao mu je da ode.
Srećom, noge su mu bile u boljem stanju nego prije nekoliko sati pa može prijeći i taj put bez preizražene nogobolje. Zapravo, ovaj kratki boravak u dvorcu uspio je iskoristiti za obnavljanje snaga. Čudivši se pritom sam sebi.
Zaista se išao prvo okupati. I zaista je smrdio kao dva tjedna mrtvi konj. To je došlo do izražaja tek kad je skinuo odjeću. Užasno. Bio je natopljen smradom iz Središnje jezgre. Prizvao je tada slike Procesora. Ne svojevoljno. Izvrnuo mu se želudac kad se sjetio tih odvratnih gnojnih kolosa. Kako nekome uopće padne na pamet stvoriti nešto takvo? I kako mu ne dođe ubiti se – ili barem zapaliti sve gaće koje može naći – kad to ipak učini? Još mu se k tome na koži stvorila nekakva ljigava patina. Nevjerojatno, ali smrad je bio toliko intenzivan da se nataložio na njemu. Ivan se morao posebno temeljito oribati kako bi izašao iz kade čist.
Kad je odjenuo čistu odjeću, osjećao se doista osvježeno. I odjeveno. A onda je došlo ono najbolje. Došla je posluga u obje sobe, noseći pladnjeve s hranom. Prepune hrane. Svi su sjeli za stol u sobi u kojoj su bili Rina, baka i Arion, i bacili se na hranu. Svašta su im donijeli. Bilo je repastog kruha, nadšunke, nemetalnoga sira, lagunastih okruglica, jetrene paštete, kozjeg mlijeka i čaja.
Svima je bilo neugodno dok su ih dvorili drugi, ali glad je nadjačala sve druge osjećaje. I bili su doista gladni. A pred njima nikad nije bilo toliko hrane odjednom. Počeli su svi halapljivo trpati gozbu u sebe. Sve je bilo slasno. Vidio je Ivan da nije jedini gladan. Svima je obrok dobro došao. No bio je voljan okladiti se da je ipak bio najgladniji jer koliko je god jeo, osjećao je kao da je premalo. Tijelo mu se stvarno iscrpilo izvan svih prihvatljivih granica, shvatio je u tom trenutku. I nastavio jesti.
Prilično je siguran da su ostali primjetili da je on najgladniji jer su mu diskretno prepuštali veće porcije. Prvo im je želio reći kako ne moraju to činiti, ali odmah je shvatio kako bi ih time uvrijedio pa je prihvatio njihovu dobroćudnu gestu. Također diskretno.
Baka je pokazivala najviše nezadovoljstva zbog načina kojim se njima ophode. Svi su to osjećali, ali ona kao najstarija među njima osjećala je to nadublje. Cijeli život radi i zarađuje svojim vlastitim rukama. Ima žuljeve od desetljeća mukotrpnog rada i ponosna je zbog toga. Da ju odjednom netko opslužuje i dvori, to je nešto poput bogohulja.
Svima je bilo neugodno. Uvijek na dnu društvene ljestvice, oni su bili ti koji su služili drugima. Gledati kako netko podjednako siromašan udovoljava njihovim potrebama izazivalo je u njima osjećaj tjeskobe. Jednostavno je nepravedno. Da, nepravedno.
Nepravednim je to posebno smatrala baka pa je, kad je stigla sluškinja s posteljinom, krenula u ispravljanje nepravde. Prvo nije željela ni čuti da joj netko drugi mijenja posteljinu, a onda je nudila djevojci da se sjedne i odmori. Nakratko je čak u tome uspjela, ali kad je htjela zapodjenuti neobavezni razgovor, djevojka je skočila na noge, rekla kako ima mnogo posla za obaviti i nestala iz sobe. A onda se baka osjećala krivom što je djevojku stavila u takav položaj. Ni ta sluškinja nije željela biti stavljena izvan okvira svoga ranga. A bilo je tu i još nešto.
"Čini li se to meni ili je ova posluga blago istraumatizirana?" pitala je baka.
"Sigurna sam da imaju razloga to biti," odgovorila joj je Rina.
"Nadam se da razlog nismo mi. Majko mila!"
"Nismo," umirio ih je Ivan. "Mislim da smo im čak ugodna distrakcija."
To ih je doista umirilo. Nije čak morao ni lagati. Oni sigurno nisu razlog njihovom raspoloženju, iako su vjerojatno bili dosta smeteni kad je njihova kneginja ugostila priproste seljačine.
Što ih je istraumatiziralo, kako je baka rekla, to bi mogao sada doznati. To, dakako, ne smije uzeti zdravo za gotovo. Pitanje je što će mu Elena reći i koliko će biti spremna odgovarati na pitanja, a koliko će odgovora sama tražiti. I to samo ako ga Skel doista vodi k njoj, što također ne smije uzeti zdravo za gotovo.
Zanimljivo je da si nije uopće razbijao glavu time. Dapače, ovih posljednjih nekoliko sati potpuno se prestao opterećivati svim tim neizvjesnostima, smrtnim prijetnjama, nelogičnostima i ostalim divotama kojima su bili počašćeni u posljednje vrijeme. Bilo je to nešto neuobičajeno za njega. Jednostavno je prestao brinuti. Nije se zavaravao: to je sigurno bio rezultat posebnog stanja u koje je njegov mozak prešao nakon što je potpuno pregorio. Prenapregnut i neuhranjen, jednostavno je pregorio, poput beskućnika nakon onih uličnih natjecanja u roštiljanju madraca koji se svakih nekoliko mjeseci održavaju na Jesenskom trgu pod pokroviteljstvom Lige za suzbijanje narkotika i Saveza za zaštitu suzbijanja madraca bez narkotika. Uskoro će se vratiti na staro. Uskoro će se početi brinuti, i to na načine koje si dosad nije znao zamisliti. Opet će osjetiti nepodnošljivi teret koji će ga pritiskati i pritiskati dok ne pukne.
Nije da se brine zbog toga. Zapravo, moguće je da je to re