Do Luara je vrlo polako dopiralo ono što mu je ona sugerirala. Usporedo s time jačalo je mahanje njegove glave. "Ne... ne... nemoj to ni pomisliti... ne..."
"Već sam pomislila na to. Prekasno."
"Onda to pusti."
"Neću."
Luaru napravi ljutit izraz lica i trzajem se digne iz kreveta. Odmah je pokupio svoje hlače i počeo ih stavljati na sebe.
"Nećeš me ni saslušati?" upita ga dok je zakopčavao hlače, pokazujući joj leđa.
"Ne! Slušati kako planiraš vlastitu propast? To sigurno neću slušati!"
"Nisam svoju propast imala na umu."
"Jesi. Ti to ne shvaćaš, ali jesi. Ako samo nanjuše urotu, njihova osveta će biti... nema riječi za to. Ako misliš da si kroz ovo što si doznala o njima shvatila kakvi su doista, gadno se varaš. Vjeruj mi, ne želiš to iskusiti na vlastitoj koži."
"Razlog više da ih ubijemo."
"Govori tiše. I nećemo ih ubiti."
"Zašto ne?"
"To je moja obitelj o kome govoriš!"
"Krasna obitelj. Čudim se da si to uopće izgovorio."
"To je jedina koju imam. Moj čitav život bili su Lösslayn i Oris. Moj čitav svijet je ovo imanje. Za mene ne postoji ništa više. Nema drugoga svijeta za mene. Za nekoga poput mene. Reci o njima što želiš, ali nisu me bacili er-vukovima. Koliko god odvratni i sebični bili, barem su me djelomice prihvatili kao člana obitelji. Vodim im imanje, za Boga miloga!"
"I što? Zavaravaš se time da su ti privrženi?"
"Već sam odavno prestao zavaravati. Samo prihvaćam ono što mi je dano."
"Tako se ponašaju psi, a ne ljudi. Zar ćeš do kraja života prihvaćati otpatke poput šugavog pseta?!"
"Ako si mi time mislila udariti na ponos, promašila si. I toga sam se već davno riješio. I bilo bi ti pametno učiniti isto. Ne možeš ih ubiti."
"Zašto ne? Zar su neranjivi? Besmrtni?"
"Oni su Saurinai. A to znači da u svakom trenutku računaju s time da ih netko pokušava ubiti. I spremni su na to."
"Ali i ti si Saurinai. Ti bi to znao učiniti."
Još joj uvijek drži okrenuta leđa. "Molim te, prestani s time." Iskreno ju je preklinjao.
"Ne razumijem. Mrziš ih. Želiš ih ubiti, duže od mene. Zašto se ne odvažiš?"
"Rekao sam ti. Moja su obitelj. Nemam drugu."
"Imaš imene."
"Imam?"
"Da. Neću te ostaviti."
"A koliko ćeš dugo ostati ako i nekako uspijem učiniti što tražiš? Saurinai nisu samo Lösslayn i Oris. Ovo je sjedište jedne cijele vojske. Ne vidiš ih, ali tu su. U blizini. Čuvaju svoje gospodare, vjerno i bezuvjetno. Što misliš što bi nam učinili kad bismo ubili sazáru i njenog nasljednika?"
"Kao prvo, morali bi pronaći živoga nasljednika."
"Nemoj..."
"To je tvoje pravo!"
"Ja nemam prava. Ja sam samo mrlja na predivnome, uglačanome grbu kuće Saurinai. Oris je istinsko utjelovljenje te blještave iluzije. I ti si joj čak podlegla. Tko njemu ne bi bio vjeran? Tko ga ne bi želio osvetiti? Pogotovo kad je počinitelj neman poput mene."
"Oris, Oris, Oris! On je možda primjereniji nasljednik za kuću poput ove, ali ti si stariji sin. Ti imaš prvenstvo. Što god netko mislio o tebi, još si uvijek Saurinai. Ti si vei-sazár."
Odmahuje glavom. "Ne..."
"Da. Da. Od trenutka kad su te začeli, zacrtali su ti vladanje nad svime što posjeduju. Samo kad su vidjeli što je izašlo iz utrobe, njihove su se nade i snovi raspršili. I čekali su novoga sina. I bio je savršen. Jednostavno savršen. Toliko savršen da su se mogli praviti da je najstariji sin. A ti mlađi. Iako svi znaju, nekako se ustalilo uvjerenje da je Oris stariji. Lösslayn je sigurno uspjela uvjeriti samu sebe u to. A najviše je uspjela uvjeriti tebe. Koliko već dugo sebe smatraš mlađim sinom? Ni ja na to uopće nisam pomislila do ovoga trenutka. Toliko je snažna ta laž. Tvoja je obitelj toliko moćna da čak zna upravljati vremenom i prostorom."
"Ništa ne shvaćaš..."
"Mrzi li te toliko upravo zbog toga? Tvoj majka? Sigurno je tako. Kako bi ti mogla oprostiti što si se ugurao ispred njezinog besprijekornog Orisa? Pa je prisiljena izvrtati nasljedno pravo. Pitamo se koliko je novaca dosad uložila za svoje vlastito tumačenje Iskonikoritasa? Čudim se što te već nije ubila. To bi bilo logično. Sigurno primjereno jednoj Saurinai. Ne bi bilo više nikakve formalnosti na putu Orisove svjetle budućnosti. Tako praktično rješenje, a ona ga nije primijenila. Zašto?"
"Jer... jer sam joj sin."
"Znači, ipak niste imuni na obiteljske veze. A ako je zapamtila da si joj sin, onda je i zapamtila da si joj prvorođenac. Dakle, negdje u zakutku svoga uma još uvijek drži misao o tebi. Potencijalnom nasljedniku. Iako te prezire, ne može te odbaciti jer ipak ima usađen nekakav osjećaj za... ne znam... poštivanje tradicije. Ne može si izbiti iz glave da bi kuća Saurinai trebala prema pravu pripasti tebi."
"Prema pravu, da. Ali to što ti govoriš... to je rezultat njenog kalkulantskog odnosa prema meni, ne sentimentalnog. Nikakvo poštivanje tradicije. Rado bi me izbrisala iz postojanja i sjećanja, ali ima na umu da joj je trenutno jedina preostala alternativa Oris. I zna da joj je on neprijatelj. Jednoga će dana doći do obračuna između njih. Možda do više njih. Možda će nekako... neko vrijeme... uspjeti postizati izjednačeno stanje, praveći se da se ništa nije dogodilo. Ali jednoga dana jedno će od njih morati umrijeti. A Lösslayn se boji da bi to mogao biti Oris. To bi bio kraj kuće Saurinai. Tu bih, naravno, bio ja. Očajnička mjera. Nepodnošljiva ideja. Kako si rekla, to sigurno drži u nekom zakutku svoga uma. Vjerojatno joj to dolazi tek u noćnim morama. Rastrgana je između onoga što želi stravstveno učiniti i onoga što ju stvarnost prisiljava činiti. Odnosno ne činiti. Njen privatni mali pakao. Kojeg joj rado priuštujem."
"Znači... ako joj Oris podari unuka..."
"Onda me više neće morati držati u rezervi. Da, ironično, ali tu smo Oris i ja u istome položaju. Naravno, to s unukom je tek nagađanje, ali mislim da sam tu dobro pogodio. I na kraju to sve nije bitno. Imao ja pravo ili ne, nitko mene ne bi slijedio. Pogledaj me."
"Zar se sluge kuće Saurinai nisu zakleli na vjernost obitelji Saurinai? Svim njenim članovima?"
"Ne nužno svima."
"Prema čemu onda određuju razliku? Prema poštenju? Prema izgledu, kako ti tvrdiš? I sam si rekao kako su Saurinai uvijek ubijali Saurinae. Loza nije propala zbog toga. Dapače, cvjetala je. U čemu je onda problem? Ako Oris ubije svoju majku, hoće li se onda njeni ljudi okrenuti protiv njega?"
"Evo, ti opet govoriš o principima. Nema ovdje principa, samo koristoljublja. Na to se ne možeš oslanjati kao što se ne možeš oslanjati ni na povijesne presedane. Svaka je situacija u krvavoj povijesti moje obitelji bila specifična. To treba uvijek imati na umu. Ni sada nije drugačije. Oris sigurno nije toliko naivan da bi očekivao slijepu odanost svojih podanika, prije svega svoje vojske, na temelju ničega osim principijelnosti. Ne, on već godinama njeguje odnose i s poslovnim kontaktima ove kuće, kao i sa saurinajskom vojskom. Tu treba posebno istaknuti henca Ouaniškaja. Već jedanaest godina vodi Ašalunovu stražu, još duže od toga je prijatelj s Orisom. To ne znači da mu je poklonio svoju nepodijeljenu odanost, to nikako. Zapravo, henc je, koliko znam, u ovom trenutku podjednako sklon i Lösslayn i Orisu. I opet, koliko znam, jedino što bi moglo prevagnuti je smrt jedno od njih. Dakle, ne podržava niti jedno od njih u njihovim urotama, ali neće biti ni previše ogorčen kada jedno od njih iznenadno napusti svijet. Pogotovo ako smrt bude prirodna. A to će posve sigurno biti, ako me razumiješ. Slično je i sa Septom. Pokazuje kako je nešto skloniji Orisu, ali to ne mora ništa značiti. Ono što ti želim reći jest... svatko će stati na stranu onoga koji će im donijeti najviše koristi. I ono što treba posebno istaknuti jest... u svim tim natezanjima i spletkarenjima... mene nema nigdje. Ubijem Orisa i Lösslayn... i što onda? Svi će kleknuti preda mnom jer nemaju pred ikim drugim? To je naivno, Sonja."
"A što bi onda učinili? Ako ne bi služili tebi, što bi onda radili? Što bi im uopće preostalo?"
"Što ja znam? Opljačkati dvorac, silovati poslugu, pobiti se oko preraspodjele imanja, uspostaviti vlastitu kuću. Još jednom silovati poslugu. Mogućnosti su beskonačne."
"A jedna od njih je da tebe prihvate kao novog sazára."
"Sanjaš."
"Sigurno nisu svi oduševljeni nastranostima Saurinaia. Među podanicima sigurno ima ljudi kojima su se zamjerili i Lösslayn i Oris. U tebi bi možda vidjeli novu nadu."
Luaru se počne cinično smijati. "Pa da! Kako mi to prije nije palo na pamet? Imaš pravo. Jedan pogled na mene i svi padaju u ekstazu. Pravi sam magnet za ljude."
"Ne rugaj mi se."
"Onda nemoj govoriti gluposti!"
"Ne govorim gluposti. Stalno govoriš o svom izgledu kao o nedostatku. Možda ti je to prednost."
"U preuzimanju vlasti?"
"U životu."
"E, sad već stvarno pretjeruješ." Udaljio se par korak od nje.
"Ne. Slušaj me, Luaru. Sad si mi objasnio kakvi su Saurinai. Kakvi su uvijek bili. Samo nemoralno častohleplje i koristoljublje. Zar nije tako?"
"Otprilike. I što onda?"
"I iako su tako odvratni, dojam koji su ostavljali na svoju okolinu uvijek je bio u najmanju ruku pozitivan. Izvana lijepi i uglađeni, iznutra truli i beskrupulozni."
"Da... i?"
"Ali nešto se dogodilo. Rodio se Saurinai koji odražava sve ono nakaradno u duši te obitelji, ali njegova vlastita duša je... čista."
"Moja duša nije čista," reče bez ikakve skromnosti.
"Ali jest. Pogotovo u usporedbi s tvojom obitelji. Ti znaš voljeti. Ne želiš posjedovati. I sam si rekao da se zadovoljavaš sitnicama. Zar je to tipično za jednoga Saurinaia?"
"Zaboravljaš da nisam odgojen kao Saurinai."
"A to je posljedica toga što si rođen potpuno neprihvatljiv za njihove standarde. To što si rođen s pravim licem Saurinaia poštedilo te njihova odgoja. Zar ne shvaćaš što ti govorim?"
"Počinjem nazirati. I ne sviđa mi se."
"Možda je tvoje... stanje na neki način... blagoslov. Da, blagoslov. Osudilo te na patnju, ali očuvalo te kao ljudsko biće. Možda si... možda..."
"Možda sam što? Hm? Predodređen? To želiš reći?"
Dok on to izgovara, zvuči nekako glupo. Ali to je doista ono što je željela reći. "Moguće je. Zašto ne?"
"Sudbina?! Sudbina me predodredila da budem... što? Novi veliki vođa? Povijesni reformator kuće Saurinai? Neka viša sila gura me prema nekom plemenitom cilju? Vječnoj slavi? Pomazanju?!"
"Luaru..."
"Dakle, netko mi preko ovih nezgrapnih šaka, leđnih ukrasa i šarmantnih očiju pokušava nešto reći! Da moram zbaciti svoju vlastitu obitelj. Da moram iskupiti grijehe svoje obitelji. Možda još nešto? Trebam li spasiti svijet? Oslobađati robove? Liječiti bolesne i hraniti gladne?"
Željela ga je ošamariti zbog njegova sarkastična nastupa. Ulijevao je toliko otrova u svoje riječi da joj je došlo zaplakati. Nije zaplakala kad joj je govorio o Orisovim nastranostima, ali mogla bi zbog ovih riječi. No neće ni ovoga puta. Nema razloga. I ne smije se osjećati povrijeđenom zbog njegove ogorčenosti. To su riječi jednog napačenog stvorenja, čovjeka koji nikada nije bio smatran takvim, muškarca koji nikad nije imao priliku biti dječakom, sina odbačenog, brata prezrenog. Ne može ni zamisliti kakav mu je pakao život bio. Ima li u svom životu barem jedno lijepo sjećanje? Nešto usporedivo s njenim lijepim sjećanjima.
Ali može zamisliti kako je to kad ti netko kaže da je pakao u kojem živiš zapravo blagoslov. Dar s neba. Može si zamisliti kako mu je sada glupo zvučala. Uvredljivo. Pretenciozno. Drži mu prodike o njegovu životu o kojem zna malo pa ništa.
"Udari me ako hoćeš."
"Molim?" Lice mu se odmah promijeni na tu njenu opasku.
Približila mu se ne silazeći s kreveta i uspravila se na svojim koljenima. Bili su si sada licem u lice. "Udari me ako hoćeš. Imaš pravo na to i neću ti zamjeriti. Sigurno misliš kako te ismijavam. Omalovažavam sve ono što si morao pretrpjeti u životu. Nitko se ne bi smio roditi kao ti, Luaru, ali moram reći što mislim. Patnja te učinila dobrim čovjekom. Neoskrnavljenim, usudila bih se reći. Ali dobri ljudi ne smiju samo gledati dok se događa zlo. Ništa ne činiti. Imamo dužnost. Ti imaš dužnost. Kao legitimni nasljednik kuće Saurinai i kao čestita osoba. Dužnost ti je zaustaviti one koji nanose zlo drugima. Makar oni bili tvoja obitelj. Znam, teško ti je zamisliti si neki drugačiji svijet. Neke druge ljude oko sebe. Ali barem ja znam kako je to. Ja sam živjela u bajci, a onda je sve jednoga dana nestalo. Nisam imala ništa, nisam imala nikoga. Ali možeš preživjeti."
"Ne ako me pokušavaju ubiti."
"Luaru-"
"Čekaj malo." Luaru joj zgrabi šake i poklopi ih svojima. Tek nakon što je to učinio zagledao se u njih, kao u nešto nemoguće. Njene ruke u njegovima, a ona se ne otima. Dapače, uzvratila mu je stiskom, što ga je dodatno iznenadilo. "Kao prvo, prije bih se odrezao ruku nego te udario. Nemoj to više govoriti."
"Oprosti."
"Kao drugo... možda i ima nešto istine u ovome što si rekla, ali... moraš priznati da ti je ipak najviše stalo do osvete."
Osjećala kao da ju razgolitio, iako je već gola. Spustila je pogled. "Možda... Ali ono što sam rekla stoji. Bez obzira na moje osjećaje."
"Sonja, ne postoji sudbina. To si ljudi izmišljaju kako bi si stvorili neku umjetnu svrhu u životu. Nema viših sila. Postoji samo ova okrutna stvarnost. I u njoj moramo preživjeti. Dok čovjek pomisli da mu je nešto suđeno, gubi osjećaj za stvarnost i stavlja se u opasnost."
"Ne vjerujem da su naši životi tako bezvrijedni. Ali ako baš nećeš vjerovati da je ovo što ti se dogodilo dogodilo s razlogom, onda to barem prihvati kao sretnu slučajnost."
"Sretnu? Što? To da sam čestit čovjek? To si mislila? Jer to i nije neko oružje protiv moje obitelji. Zapravo, to je smrtna osuda."
"Ali ne možemo živjeti ovako."
"Možemo. Imamo svoj mali kutak, nitko nas neće gnjaviti i mi nikoga nećemo gnjaviti. Sonja, gubiš se. Ovo što si sada otkrila užasno je, ali ne smiješ se sada prepustiti bijesu. Vidiš odjednom neke sudbonosne događaje i umišljaš si kako možeš sve. Ne možeš sve. Ne možeš protiv Lösslayn i Orisa. Ubit će te, shvaćaš? Zaboravi ih. Pusti ih neka međusobno pobiju."
"Ali rekao si sam... samo jedno će umrijeti."
"Pa što? Jedno manje."
"Ja želim da oboje umru. Što prije."
"Vidiš o čemu govorim? Ne razmišljaš razumno. Molim te, Sonja, zaboravi to. Ne mogu... ne želim te izgubiti." Zagrlio ju je čvrsto.
Ona je i njemu čvrsto obuhvatila ramena. Ugodno je dok su im tijela tako sljubljena. Toplina njegova tijela tako je umirujuća. Ispunjava ju snagom. Šteta što on nema potrebnu snagu u sebi. Sada shvaća da od njega traži nešto nemoguće. Isto bi tako ga mogla tražiti da si odgrize glavu. Predugo je tretiran kao životinja da bi odjednom počeo razmišljati kao čovjek. "U redu je, Luaru. Nećeš me izgubiti. Nećemo ništa poduzimati." Morat ću to sama obaviti.
Odvojili su se i poljubili. Izraz na njegovu licu nakon poljupca bio je dragocjen. Poput djeteta koje je dobilo ogroman poklon. Nasmiješila mu se i počela mu redati poljupce. "Rekao si da ti se sviđa dok se ljubimo. Sviđa ti se ovo?" govorila mu je između poljubaca.
"Da... vrlo."
Ljubili su se nekoliko minuta – mogli su to biti i sati, ali vjerojatnije je da su bile minute – i za to vrijeme nije o ničemu razmišljala. I bilo je to lijepo. Ima sreću u nesreći. U isto joj se vrijeme život urušio i našla je čovjeka koji joj može pružiti utjehu. Luaru odbija pomisao da je predodređen za nešto, ali ona je možda pogriješila oko toga nečega. Možda mu nije sudbina biti borac, već tješitelj. Možda je na ovome svijetu zbog nje. Da joj pomogne sačuvati razum. Što ako je on dar s Neba koji joj treba biti oslonac u vjerojatno najtežem razdoblju njezina života? A prava misija, pravi izazov leži na njoj? Je li na njoj sprovesti pravdu? I osvetu? A možda jednostavno gubi razum, kako je Luaru sugerirao, pa joj odjednom dolaze megalomanske ideje.
Kad su im se usne odvojile, obuhvatila mu je nježno glavu rukama. Polako je milovala palcima njegove obraze i gledala u njega kao da je to posljednji put.
"Što je?" upita ju. "Počinješ shvaćati kakvu si ludost učinila?"
Nasmiješi se. "Misliš, s tobom? Ne, nije to bila ludost. Ili je, samo... ona dobre vrste. Koje se uvijek rado sjećaš." Poljubi ga još jednom. Ruke su još uvijek bile na njegovu licu. Gledala je te ružne oči i pokušavala proniknuti njihovu tajnu. Zašto se takav rodio? Koju to svrhu može imati? Da zaista nije doveden na ovaj svijet samo zbog nje? A ako je u pravu i u vezi sa svojom ulogom, što joj je točno učiniti? I što mora žrtvovati za to? Ne Luara, valjda. Jer sad joj je baš doprlo do svijesti – bolno poput čavla u oku – kako sada ima samo njega. Nikoga više. Ništa više. A najgore je što nije potpuno sigurna da ga ima. "Što ako..."
"Što?"
"Što ako nas razdvoje?"
"Razdvoje?"
"Da. Ako doznaju za nas... tko zna kako bi mogli reagirati."
"Neće doznati."
"Siguran si? Možda već sad znaju. Mogu li se čuvati tajne na Dvoru Saurinai?"
"O, da. Ovi su zidovi impregnirani tajnama. Prezasićeni. Vječno očuvane, nikad izgovorene."
"Svejedno. Lösslayn me ozbiljno razmatra kao Orisovu buduću mladenku. To sam uspjela shvatiti prije... nego si me odvukao. Smiješno, još jučer bih skakutala od sreće na samu pomisao na to, a sad... Sad se samo naježim. Ako budu zaista ozbiljni s time... i ako doznaju da sam... da smo spavali zajedno... tko zna što će učiniti? Lösslayn to sigurno neće lako pasti, s obzirom na njen odnos prema tebi. Kada bi znala da sam bila s tobom, sigurno me ne bi pustila ni blizu Orisu. A onda bi moja vrijednost postala ništavnom. Ne bi me imali više razloga držati ovdje. Ti bolje znaš što bi poduzeli u vezi toga."
Luaru ništa ne reče, ali napeto je lice odavalo kako njene riječi nije olako shvatio.
"Nisam u krivu, dakle?"
"Ne. Ali nisi ni potpuno u pravu. Lösslayn te zaista ne bi prihvatila da dozna, ali Orisu bi bilo svejedno. On te ne podnosi iz sasvim drugih razloga. Da zna da si spavala sa mnom... to bi ga samo nasmijalo." Napravi zagonetnu stanku. "Zato bi možda bilo povoljnije kad bi Lösslayn ispala iz igre."
"Sad si me uvjerio da ne treba ništa poduzimati protiv njih. Što je sad to?"
"I dalje te uvjeravam. Neću ništa poduzimati." Otvorio je usta kako bi nastavio govoriti, ali ništa nije izašlo. Pogled mu skrene u stranu. Oklijeva s nečime.
"Luaru, što je? Znaš nešto?"
"Ne... mislim, da, ali... ne znam kako to sročiti, a da se ne naljutiš. Ne bih ti to zapravo trebao uopće reći."
"Sad je kasno. Hajde, ionako mi želiš reći."
Još je malo oklijevao. "No... dobro. Oris... prekojučer me posjetio. U ovoj sobi."
"Znam. Čula sam vas."
"Prisluškivala si? Onda znaš-"
"Slušala sam, ali nisam razumjela ni riječ."
"Aha."
"Zato si lagao da nisi vidio Orisa? Zašto? Što ti je rekao?"
"Oris i naša majka su si već prije nekoliko godina zacrtali vrlo... vrlo ambiciozne planove. Sad dolazi vrijeme kada će moći ubirati plodove svoga rada. A Oris... on će to vjerojatno iskoristiti za donošenje vlastitih važnih odluka. Nije to otvoreno rekao, ali... mislim da namjerava ubiti Lösslayn. Vrlo skoro."
"Ozbiljno?" Sonji zastane dah. Govoriti o takvim stvarima je jedno, ali naći se usred njih nešto je sasvim drugo.
Luaru kimne.
"Dobro, ali... već smo predvidjeli takav razvoj događaja. Jedan od takvih. Kakve to ima veze s ovim što sam sad rekla?"
"Da... To je sad dio zbog kojeg ćeš se naljutiti."
"Ne mogu ti obećati da se neću. Ali saslušat ću sve što mi imaš za reći."
Opet je uzeo malu stanku prije nego je nastavio govoriti. "Znaš, iako sam marginaliziran u obitelji, ipak sam upravitelj imanja. Mogu utjecati na stvari. Na ono što se ovdje događa. Oris... Oris mi je.. rekao mi je da će mi te prepustiti ako ništa ne poduzimam protiv njega. Ako se držim po strani."
Sonja makne ruke s njega. "I što si mu rekao?"
"Ništa mu nisam rekao. On zna što osjećam za tebe. Znao je da će me samo sugeriranjem takvog nečeg držati u šaci. Nisam si mogao uopće zamisliti, ni u najluđim snovima, da bi me ti mogla... Vjeruj mi, nisam ništa dogovorio s njime. Samo što... ti si mi poput droge. Budiš u meni nešto... što mi preuzme čitavo biće. Ja..."
"Znači, nisi ovo planirao?"
"Sonja, nikada nisam planirao svoj život. Niti ću s time tako skoro početi. Za mene to nema smisla. Zato je ovo što se dogodilo... to je za mene čudo. Ne možeš si uopće zamisliti... Molim te, nemoj se ljutiti na mene."
Sjedila je sklupčana na krevetu i gledala ga. Nije ništa rekla. Ne odmah. Njen pogled i njena šutnja su ga mučili, kao da ga je šibala. "Ne ljutim se na tebe. I imaš pravo: ne mogu si zamisliti kako je to biti lišen ljubavi čitavoga života i onda biti pogođen njome iz vedra neba. Samo mi se ne sviđa biti predmetom trgovine."
"Nisam trgovao s njime. Želio sam ga ubiti jer je to samo izustio. Ali..."
"Iskušenje koje je stvorio bilo je preveliko. Preslatko. Zar ne?"
Luaru kimne i klone glavom. "Oprosti."
"U redu je. Vrati se u krevet. Nervozna sam dok tu stojiš kao stražar."
Luaru se odmah poslušno popeo u krevet. Pružila mu je ruku i on ju je prihvatio. Privukla je njegovu zvjersku šaku svome licu i poljubila ju. Čudan osjećaj. Tvrda, kruta koža. Ali ne gadi joj se. Ništa joj se na ovome čovjeku ne gadi.
Luaru jedva uspije prigušiti siktaj dok su njene usne dotakle neljudsku šaku. "To još nitko nije učinio."
"Sigurna sam da ti ljudi mnogo toga nisu činili tijekom života. Imaš puno za nadoknaditi. No vratimo se Orisu. Kažeš da će ubiti Lösslayn i da će nas pustiti biti zajedno ako ga ne ometaš?"
Luaru kimne glavom.
"Tražit ćemo dopuštenje za življenje vlastita života od čovjeka koji mi je ubio oca?"
"Opcije su nam ograničene, kako god uzmeš."
"I misliš da mu možeš vjerovati na riječ?"
Luaru zamišljeno uzdahne. "Ni ti ni ja mu nismo bitni. Ako mu ne stanemo na put, neće se morati ni ubuduće opterećivati nama. Njega čekaju velike stvari. Barem on tako misli. Ako se držimo po strani, bit ćemo mu sve manje i manje u mislima."
"Shvaćam. Što ako učiniš po njegovoj volji, a on me svejedno ubije? Iz hira? Za zabavu?"
Luaru stisne čeljusti. "Onda neću imati više bilo kakvog razloga stajati po strani. Bez tebe... ubit ću ga. Ako mi te uzme, ubit ću ga. Sa zadovoljstvom. On to zna."
"Hoće li mu to biti dovoljno za suzdržanost?"
"Bolje mu je."
Sad i ona uzdahne. "Ne znam... Kako će to dugoročno izgledati?"
"To ti nitko ne može reći. Borit ćemo se za svaki dan. Jedan po jedan."
"Zvuči... iscrpljujuće."
"Dobrodošla u obitelj."
Gledala ga je, držeći ga još uvijek za ruku. Gledala ga je kako ju on gleda, iščekujući njen odgovor. Što mu može reći? Što uopće vrijedi njeno mišljenje? "Imamo li neku alternativu Orisovu prijedlogu?"
"Trenutno ne vidim nijednu."
"O čemu onda imamo raspravljati? Možemo se samo nadati najboljemu. Ili se varam?"
"Ne. To bi otprilike bilo to."
"Doduše, o nečemu bismo ipak trebali raspravljati."
Valjda je imala nekakav sugestivni izraz lica dok je to pitala jer Luaru ju je nekako zabrinuto pogledao. "O čemu?"
"Već si dvaput spomenuo te njihove planove. I dvaput si zaobišao temu. Želim napokon znati što oni rade."
"Već sam ti rekao da-"
"Ne, ne, ne, ne, ne, ne, ne. Neću živjeti u milosti toga... zlotvora i ne biti upućena u njegove poslove. Želim znati sve što rade, do posljednjeg detalja. I nemoj mi govoriti o opasnosti koju donosi znanje. Ne želiš valjda da dođem u opasnost jer nešto ne znam, želiš li?"
"Pušeš na hladno. Nemaš pojma o čemu govoriš. Ili hoćeš reći da bi namjerno nešto izblebetala, samo iz pakosti? Napakostit ćeš samo sebi."
"Eto, vidiš kako me dobro poznaješ. Potpuno sam nespremna za ovaj svijet. Nije li me onda bolje naoružati znanjem?"
"Ma... govoriš gluposti. Ako samo naslute da znaš..."
"Briga me. Što nam životi vrijede sada? I sam si rekao: borit ćemo se za svaki dan. Jedan po jedan."
"Da, ali..." Pokušao je nešto reći što bi bila protuteža ogromnom obujmu njenih argumenata. Nakon što riječi nisu izlazile, pokušao je rukama prenijeti neku gestu, ali ni to nije uspjelo. Na kraju se naslonio – zapravo se obrušio u stilu poraženog čovjeka – na jastuk na rubu kreveta. Rukom si je masirao oči i uzdisao. Na kraju ju je pogledao. "To je malo kompliciranija priča."
"Uopće ne sumnjam u to."
"I neće ti se svidjeti."
"A tako je dobro počeo dan."
"Ne budi tako sarkastična!"
"A ti ne odugovlači. Govori. Moramo uskoro ići nešto i raditi."
Luaru kimne glavom. "Da... U redu. Kad sam rekao da su si zacrtali vrlo ambiciozne planove, mislio sam to u punom smislu te riječi. Lösslayn i Oris, naime, namjeravaju postati apsolutni vladari Nesske."
"Što?!"
"Dobro si čula."
"Ali... već su najbogatija i najutjecajnija obitelj u Skriptorumu-"
"Oni žele biti iznad Skriptoruma. Žele biti iznad svega. Ne žele biti najmoćniji. Žele biti jedini koji imaju moć. Potpuna kontrola nas svim i svakim."
"To je suludo. Tko bi im to dopustio? Potakli bi otpor najmoćnijih ljudi Nesske. Ne znam mnogo o politici, ali znam da Skriptorum postoji kako bi održavao ravnotežu za nepomirljive i neutažive ambicije onih koji su... pa, poput Saurinaia. Svatko može imati mnogo, ali nikako sve. Kad se ravnoteža poremeti, nastane kaos, a onda lako ostaneš bez svega."
"Točno. Ali mali ispravak. Skriptorum ne održava ravnotežu. Skriptorum jest ravnoteža. I nije ništa osim toga. Nije ni vlada ni administrativno tijelo, iako ga većina ljudi na taj način doživljava. I govori na taj način o njemu, kao što i mi činimo sada. Što se tiče otpora, u pravu si. Otpor bi doista bio velik kad bi se Saurinai izravno izjasnili o svojim ciljevima. Ali oni to nikad ne čine. Nisu to učinili ni sad. Ali otpor postoji, to da. Samo... što kada bi se taj otpor nekako usmjerio? I umjesto da se kreće protiv Saurinaia, on se kreće tako da im daje vjetar u leđa. I taj otpor protiv Saurinaia, iako se ne zna da je protiv njih, postaje glavni motor njihovih planova."
"Ali... ako se ne zna da je otpor namijenjen borbi protiv Saurinaia, onda..."
"... otpora ne bi smjelo uopće biti. Ali što ako unatoč tome postoji vrlo dobar razlog za aktivno djelovanje?"
"To je zaista komplicirano. Reci što točno rade."
Slušala je pozorno što joj je govorio. U početku je to zvučalo tako nevjerojatno da je pomislila da ju zafrkava, govori joj smiješne anegdote samo kako bi joj zadovoljio znatiželju. No kako je nastavljao govoriti, sve sumnje, ili bolje reći nade, da se radi o šali, nestajale su. Ono što je pripovjedao bilo je teško predočiti si. Nevjerojatno je da netko uopće dođe na takvu ideju, a kamoli da ju krene sprovoditi! A činjenica da ju sprovodi uspješno posebno je nevjerojatna. I zastrašujuća. Sonji se počela smrzavati krv u žilama.
I onda je Luarova priča završila. A ona je požalila što ju je čula. Trebala mu je vjerovati kad joj je govorio o opasnostima ovakvoga znanja. Već se osjeća ugroženo samo zato što to zna. Dodatni vanjski čimbenici uopće nisu potrebni.
"To je..." Željela je nešto reći, neku osudu, ali njen um nije mogao oblikovati ništa suvislo.
"Da."
"I to im zaista polazi za rukom?"
"Tako izgleda. Ali ne bih se previše veselio da sam na njihovu mjestu. Kad velike kuće i ostali moćnici shvate da su dopustili ili čak pomogli Saurinaima postati toliko moćnima... teško je predvidjeti kako će reagirati. Neće biti lijepo, to je sigurno. I sigurno je također da će uskoro biti pogibeljno biti Saurinai. Ime će ulijevati veliko strahopoštovanje i još veći prijezir."
"To... uopće ne zvuči dobro."
Luaru odmahne sporo glavom. Time je afektivno naglasio istinitost njezinih riječi. "To zvuči gotovo jednako loše kao i Oris, neporecivi vladar Nesske."
Sonja se osjećala više omamljeno od ovoga saznanja nego zgroženo. Nekako je nestvarno. Bajkovito. Poput košmara. "Kako se mogu tako igrati s kartĥatomasurima?" Ovo ju je iz