"Ah." Odjednom je dobio snažan unutarnji poriv da smjesta pobjegne iz sobe, ali nije mogao točno odrediti zašto.
"Da. Naša djeca moraju nastaviti naš posao, ali problem je što to neće moći činiti pod imenom moje obitelji."
"Žao mi je. Stvarno. To je baš loše ispalo. I nemoj me krivo shvatiti, shvaćam kako se osjećaš... ni meni se ne bi svidjelo biti u takvoj situaciji, ali... u principu nije bitno kako se zoveš, zar ne? Buduće generacije će moći čuvati naljeđe Trpimirovića čak i ako ne nose to ime."
"U principu da, ali u praksi ne. Trpimirovići su kroz stoljeća izrasli u simbol. Čak i oni koji nas ne mogu smisliti ne mogu nam ne ukazati poštovanje. To je rezultat generacija dosljednosti u štivanju vlastitih načela. Bez imena Trpimirovića naš utjecaj neće biti ni upola tako snažan kao danas. Drugim riječima, nećemo biti ni od kakve koristi."
"Ah, tako. Da, pretpostavljam da je to među aristokracijom prilično važno. Ne znam što bih rekao."
"Možeš nešto učiniti. Ti bi mogao biti rješenje našeg problema."
"Molim? Ja? Kako?"
Nije ništa rekla. Mogao je vidjeti na njenom licu kako želi nešto izgovoriti, ali oklijeva. Kako neobično za nju. "Uzmi me za ženu," reče napokon.
"Što?!" Ivan skoči na noge.
"Uzmi me za ženu. Vjenčajmo se."
"Al... um... ti i ja?" Sad zna zašto je želio izjuriti iz sobe. Sad bi vjerojatno bilo neprimjereno učiniti nešto takvo. Bi li? Zasad je samo opet koračao amo-tamo po sobi.
Ona kimne glavom.
"Zašto ja?"
"Iz više razloga. Jednog sam ti već navela. Nas dvoje... razumijemo se. Ni s kim nećemo biti tako bliski kao jedno s drugime. A i... hm... drag si mi. Ja tebi nisam?"
"Jesi. Naravno da jesi. Samo... ovo je užasno naglo. Shvaćaš da te sve skupa ne poznajem mnogo dulje od dvadeset i četiri sata?"
"Znam da okolnosti nisu najromantičnije, ali bojim se da ćemo morati prekočiti neke formalnosti. Vrijeme nam istječe. Odluke se moraju donositi sada."
"Elena, to je... to je..."
"Uostalom, bio bi i red da me oženiš. Pošto si me iskoristio i uzeo mi nevinost prije braka, što ne odobravam, u interesu očuvanja moje časti trebao bi učiniti ono ispravno."
"Što sam te?! Iskoristio?! Jesi li ti.. jesi... što je tebi? Ti si mene zavela! Ja sam bio... ne znam..."
"Možeš to postaviti kako hoćeš, ali rezultat je na kraju bio isti. Ne bi želio biti moj suprug?"
"Suprug? Bih, naravno, ali... ne znam točno što misliti."
"Ako ti ja ne odgovaram, možeš uzeti neku od mojih sestara. Vidjela sam da se dobro slažeš s Valentinom. Ona je i ljepša od mene, zar ne?"
"Što? Ne, nije... ovaj, samo smo razgovarali... to nije bilo... hoću reći..."
"Iako bi bilo primjereno da uzmeš mene za ženu, kao što sam rekla. Ipak smo spavali zajedno. Meni to nešto znači. Nisam ja tvoja kurvetina."
"Moj... što... ti... koji... Ti to mene pokušavaš izluditi? Ako da, prestani!"
"Samo ti nabrajam opcije. I želim da shvatiš važnost-"
"Dosta!" Duboko je udahnuo. Novi šok kojeg mu je tako elegantno nabacila skoro ga je gurnuo preko ruba. Njegovo je tijelo instinktivno željelo bježati, ali u svim mogućim pravcima istodobno. Mora se sabrati. Udahne još jednom. "Dosta. Shvaćam ja važnost... Znaš što? Ne shvaćam. Zar je to tvoj plan? Bit ćete dežurni dušebrižnici kroz generacije i stoljeća? Vjerojatno ću zvučati opet uvredljivo, ali misliš da to zaslužujete? Odnosno da na to imate pravo? Mislite da ste bezgrešni pa možete biti moralna vertikala društva?"
"Ni govora. Vrlo smo grešni. Moja je obitelj zaslužna za mnogo loših stvari kroz povijest. I učinit ćemo mnogo loših stvari u budućnosti. Ne želimo biti moralna vertikala. To nikada nismo bili. Želimo... služiti."
"Služiti?"
"Da. Ono što bi svaki vlastodržac trebao činiti. Služiti svome narodu. Samo što mi to nećemo činiti s vrha, nego među ljudima. Malo po malo ćemo ispravljati stvari, gurkati događaje u pravome smjeru."
"To mi svejedno zvuči pretenciozno."
"Možda. Ali to je također preuzimanje odgovornosti. Dobro kažeš, preuzimanjem te zadaće preuzimamo i odgovornost za sve dobro, ali i za sve loše što će proizaći iz naših postupaka. To je teško breme i malo tko ga je spreman preuzeti na sebe. Uvjeravam te da nećemo imati nikakve materijalne koristi od toga, ako si to mislio. Dapače, izlagat ćemo glavu i riskirati svoje živote. I vjerojatno će biti prava rijetkost da nam netko zahvali, a kamoli nešto više."
"Zvuči... naporno."
"I bit će. Kao što će biti vrijedno svake uložene sekunde."
"Je li... je li u redu nešto takvo nametati djeci? I njihovoj djeci? To što predlažeš... to bi bila i moja djeca..."
"To nije nametanje. Predajemo im dar. Neprocjenjivi dar."
"To nije baš lijepi dar."
"Patnja je dio života. Patnja je ono što nas definira, ono iz čega izrastamo. Bez nje nema ni istinske sreće, samo površnog i prolaznog zadovoljstva."
"I misliš da biste... da bismo uspjeli ako bih te... oženio?"
"Zajedno bismo bili višestruko jači. Možemo toliko toga jedno od drugog učiti. Nas dvoje u savezu možemo učiniti velike stvari. Ili mnogo malih. Osjećam to, ovdje," stavi ruku na prsa, "da je to ispravna odluka."
"Još nisam donio odluku."
"Znam. Neću te prisiljavati ni na što. Samo želim da znaš da sam ja... spremna."
"Što to znači?"
Elena se snuždi. Stavi ruke među stisnuta koljena i spusti glavu, kao da joj je neugodno. "Neće to biti tek formalnost. Bit ću dobra supruga. Ako te to brine."
Što joj to sad pada na pamet? Srce mu je opet počelo lupati kao ludo. Sjeti se onoga noćas. Ostavila je svoj pečat na njemu. Nikada više neće biti isti. "Nisam to mislio. Samo..." Ušuti dok su mu neke nove misli počele pristizati. "Čekaj malo! Ti to mene zezaš?"
"Molim?"
"Tvoj prijedlog je besmislen. Potpuno. Ne razumijem zašto sam uopće vodio ovaj razgovor. Trebao sam to odmah shvatiti. Samo što me ti toliko zbuniš-"
"O čemu govoriš, Ivane?"
"O čemu? Na stranu činjenica da si ti plemkinja, a ja najniži puk. Kažeš da je problem što nemate muškog nasljednika? To znači da ne možete zadržati svoje prezime nakon udaje, zar ne? Nisam stručnjak za Iskonikoritas, ali prilično sam siguran da tu nema iznimaka."
"U pravu si. Nema."
"Zašto me onda prosiš? Ako se udaš za mene, svejedno moraš uzeti moje prezime. To što nisam plemenita roda ne igra nikakvu ulogu. Je li?"
Elena nije izgledala posebno dirnuta njegovim primjedbama. Izgledala je kao da samo čeka da napokon završi sa svojim blebetanjem. "Kao prvo, što se tiče tvog staleža. Moglo bi se smatrati prilično škandaloznim da se udam za tebe, ali pravno takav brak nitko ne može osporiti. I ne, tvoj društveni status također nije presudan za pravila sklapanja braka. Iskonikoritas zabranjuje da muškarac preuzme ženino prezime."
"Što, želiš onda osporiti Iskonikoritas? Zbaciti ga?"
"Ako si slušao što sam ti govorila, ja želim pridonijeti redu, ne kaosu. Neću osporavati zakonik. Iskonikoritas je izričit o preuzimanju prezimena pri sklapanju braka. Ali ne zabranjuje pojedincu promijeniti prezime."
"Promijenit ćeš prezime? Zar nećeš onda dobiti isti problem?"
"Ne, Ivane, ja neću promijeniti prezime."
Iako je bilo prilično jasno što mu ona pokušava reći, nekako se to u njegovoj glavi sporo sklapalo u jednu sliku. Vjerojatno on to nije želio čuti pa je odguravao tu misao nekamo postrance, kao što ponekad ljudi tjeraju od sebe ideju o potajnom eutaniziranju susjedova psa koji im ide na živce, a čija bi smrt jedino mogla biti problematična zbog potreba održavanja dobrih odnosa sa susjedom i prijeke potrebe da se izbjegne naći se s krive strane njegova kućnog arsenala. Ta usporedba vjerojatno nije baš primjerena za ovu situaciju, pogotovo ovaj dio o eutanaziji koji zapravo jest primjeren, ali o kojem ne želi u ovom trenutku razmišljati. Ali jasnoća je došla bolno brzo i on se ukočio na mjestu. "Ja?! Želiš da ja promijenim prezime?!"
"Ako postaneš Trpimirović prije braka, ja neću morati prezime. To bi bilo idealno."
"Idealno? Možda tebi! Ne možeš to tražiti od mene."
"Ne smijem to tražiti od tebe, ali ipak tražim. Tražim da žrtvuješ svoje obiteljsko prezime."
"Da, upravo to tražiš! Možda nisi shvatila, ali moja se obitelj nalazi u istoj situaciji kao i tvoja."
"Znam."
"I goroj. Ja sam jedini preostali Dmitar. Osim bake. Arion nije Dmitar. Ja. Samo sam ja ostao."
"Znam."
"Ako ja ne nastavim tradiciju... nestat ćemo. Tolike generacije. Znaš, mi ne pamtimo svoju povijest kao vi kroz tisuće godina, ali imamo ju. Znaš? Imamo dugu povijest, u to sam siguran. Možda misliš da je prezime Trpimirović vrijednije od prezimena Dmitar-"
"Ne mislim to. Boli me tražiti takvo nešto od tebe, ali moram. Nema drugog načina."
"Jesi li sigurna? Zar ne možeš... ne znam... ne možeš pitati nekog plemića? Ne bi li to bilo i bolje? Plemići se trebaju ženiti plemkinjama. Tako to ide."
"Vjeruj mi, razmotrila sam sve opcije. Plemenite su kuće spremne odreći se mnogo čega u zamjenu za utjecaj i novac, ali ne i obiteljskog imena. Čak i pohlepa nailazi na svoje granice. Mi ne bismo mogli ni ponuditi dovoljno za jednu takvu gestu. To otpada. Osim toga, malo kome vjerujem u ovome trenutku. Namjeravam jačati odnose s kućama, i s onima koje su nam sklone i s onima koje su nam manje sklone. Ali tek nakon što ojačam kuću Trpimirović. A za to trebam tebe."
"Još uvijek ne shvaćam kako ti ja mogu pomoći. Govoriš mi nerazumljive stvari."
"Iskreno, za početak te trebam za preuzimanje potpune kontrole nad kućom. Valentina je draga i počinje shvaćati svoje nedostatke, ali ja ne mogu računati s njenom hirovitošću. I nemam vremena čekati da ona nauči. Ja moram voditi kuću Trpimirović. Kad te poučim onome što trebaš znati, vodit ćemo ju zajedno. I nadam se da će to biti što prije. Zapravo, veselim se tome."
"Elena..."
"Da?"
"Hoćeš reći... mislim... Kako to funkcionira? Valentina je najstarija. Znači da je ona sazára. Zar ne?"
"Najstariji sin ili kćer uvijek je nasljednik, ali ako su nema muškoga nasljednika, sazárat se prenosi na kćer koja se prva uda, bez obzira koja je u liniji nasljedstva."
"I..."
"I na njezina supruga. Da."
"Znači, ja ću biti... mislim, ja bih bio..."
"Sazár Ansoridur Ivan Fye Trpimirović."
"To je... to mi je stvarno previše. Ide li to uopće? Mislim, je li to dopušteno? Da običan šljaker postane sazár?"
"Nije dolično, ali je dopušteno."
Prijeđe rukom preko lica kao da se umiva. Ovo ga je iscrpilo. "Elena, ne znam..."
"Gledaj, ako je prepreka promjena tvog prezimena, ima i tu lijeka. Ako hoćeš, možemo imati više djece. Drugom sinu možemo dati prezime Dmitar. Tako bi i ti došao na svoje. Ne bi to bilo baš po običaju, ali u biti to ne bi smio biti veliki problem. Ali ti moraš promijeniti prezime."
"Shvaćam. Hm, ne bi li to... našem sinu bilo zbunjujuće? Što ako će misliti da ga se odričemo?"
"Sigurna sam da mu to možemo objasniti. Ali o tome možemo kad do toga dođemo. Prije toga bismo se morali vjenčati."
"Da. A što bi bilo s mojom obitelji?"
"Što bi bilo? Ostat će ovdje. Neka rade što hoću. Mogu preuzeti neko zaduženje ako hoću, Arionu ćemo platiti izobrazbu. Bit će im dobro. Šrogg može također ostati."
Ivan se nasmije. "Šrogg na plemićkom dvoru. Tko bi mislio." Napokon jedna lagana misao. Ali mora se vratiti onim teškima. "Gledaj, shvaćam situaciju... donekle... i nije da ne želim..."
"Odbijaš?"
"Ne! Ne. Ali ni ne prihvaćam. Još ne. Moram malo razmisliti, a ti mi moraš još malo pobliže objasniti kakav to točno korektiv želiš biti u društvu."
"Pošteno. Koliko trebaš za razmisliti?"
"Koliko imam?"
"Bilo bi dobro kad bi se to dogodilo u roku od sljedećih nekoliko dana."
"Što? Moja odluka ili vjenčanje?"
"Oboje."
"Aha. Tako dakle. Dobro, morat ću početi dobro razmišljati."
"Gledaj, Ivane-"
"Ivek."
"Molim?"
"Prijatelji me zovu Ivek. Obitelj me zove Ivek. Pa me možeš i ti."
Ona se zadovoljno nasmiješi, kao da joj je dao kompliment. "U redu. Ivek. Razmisli o tome, ali trenutno nam to i nije najveća briga. Imamo jedan veći problem koji moramo riješiti prije nego idemo rješavati sve ostale. Zapravo, svih ostalih neće ni biti ako ovog ne riješimo."
"Opet zaobilazno govoriš. To ne sluti na dobro. Kakav veći problem? Neki kojeg mi još nisi spomenula?"
"Da."
"Veći?"
"Da."
"Veći problem?!"
"Hoćeš li još dugo tako?"
"Ne... ja... Da sjednem?"
"Vjerojatno bi bilo dobro."
"Da... da..." Ivan sjedne natrag u fotelju, ali nije se osjećao opušteno pritom. Učinak nije bio mnogo različit nego da je ostao stajati. Toliko je napet. "U redu. Kažeš da imamo veći problem. Misliš, veći od naše... hm... moguće ženidbe?"
Ona samo odmahne glavom.
"Veći od plana Saurinaia da zavladaju Nesskom?"
Kimne glavom.
"Veći od potencijalno najvećeg rata koji je ikada pogodio Nessku? Barem nakon Prijelaza."
Opet kimne glavom.
"Zar ima većeg problema od rata?"
"Vjerojatno misliš da je rat najgore za što je ljudski rod sposoban."
"Oh, za tebe je rat, znači, nešto trivijalno?"
"Jesam li to rekla? Slušaj što ti govorim."
"To je... Oprosti, nisi to rekla. Što si željela reći?"
"Samo nešto što bi trebalo biti očito, ali nije. Ne slažem da se da je rat stanje u kojem ljudi pokazuju svoju najgoru stranu. Dapače. Rat je stanje društva u kojem se odbacuje suptilnost."
"Zanimljiva definicija."
"To nije definicija i nisam gotova."
"Pardon."
"Već se uvriježilo mišljenje da je ljudska vrsta prirodno nadarena za nasilje. Da ne možemo drugačije nego da se međusobno ubijamo. Da smo agresivni i brutalni."
"A to je... krivo?"
"Da, to je krivo. Ljudi ne stradavaju jer u njima ima viška nasilja, već jer im manjka suosjećanja. Empatije. To je najveći dar čovjeka, ali dar kojeg najmanje voli koristiti. U tom se smislu za mene rat ne razlikuje od mirnih razdoblja po količini nasilja, već po količini empatije. Ironično je da su ratna razdoblja, iako krvava, upravo ona u kojima ljudi pokazuju najviše suosjećanja. Kada postaju svjesni što je zaista važno, kada napuštaju trivijalnosti koje su ih dotad morile."
"Znači... rat je dobar?"
"Ne, rat nije dobar. Pokušavam ti reći da se rat od razdoblja mira razlikuje ne po količini nasilja, već prema stanju kolektivne svijesti. U ratu su ljudi svjesni patnje, vide ju i djeluju prema njoj. Žele ju umanjiti, pa čak i ako je to nevoljko. Jednostavno zato što je potreba. A u miru? Ima li manje nasilja u miru? Ili su to jednostavno vremena u kojim okrećemo glavu od tuđih problema? Tuđe patnje. Vremena u kojima nas je manje briga?"
"Da, ali... govoriš li o patnji ili o ubijanju? Mislim da u ratu umre... pogine mnogo više ljudi."
"Moguće. No pitanje je provodi li se manje nasilja nad ljudima u miru, nego u ratu. Kao što sam rekla, razlika je u suptilnosti. Rat priziva prilično ujednačene slike ljudskih stradavanja. U miru se ljude progoni, ugnjetava i ubija na razne načine. Neke od tih načina ne možemo vidjeti, mnoge ne želimo."
"Ne razumijem."
"Mislim da razumiješ. Koliko god česti ratovi bili, stvarnost je da su prostorno i vremenski razmjerno rijetka pojava. Ali unatoč tomu ljudi neprestano stradavaju pod rukom drugih ljudi. Koliko ljudi svakoga dana umre od gladi, a moglo ih se spasiti koricom kruha? Koliko ljudi svakoga dana biva prodano u roblje i iskorištavano na načine koje si samo najbolesniji um može zamisliti? Koliko ljudi umre od izlječivih bolesti jer nisu dorasli pravilima tržišta koje barata lijekom ili terapijom za njihovu bolest? Koliko se ljudi truje raznim otrovima u vodi, hrani i zraku? Koliko je neželjene nerođene djece ubijeno? Koliko djece nikada nije začeto zbog otrovanog organizma, zbog distanciranosti čovjeka od čovjeka, zbog egoizma, zbog sebičnosti, zbog patološke potrebe za posjedovanjem, a ne davanjem? Koliko je prijateljstava razvgnuto ili nikada sklopljeno zbog nepovjerenja koje nam se usadilo u srca poput najgoreg otrova? Koliko ljudi mora umrijeti usamljeno samo zato što su propustili živjeti i dijeliti svoj život s drugima? Koliki su oduzimaju život jer im svaka sekunda života ne predstavlja ništa osim novog gomilanja tereta kojeg ne mogu podnijeti? Jer ne mogu naći ni trunku utjehe u očima ljudi oko sebe? Jednostavno zato što svi odvraćaju pogled. Nitko ne želi pogledati drugoga u oči. Znaš o čemu govorim. Nisi živio u gradu, ali provodio si mnogo vremena tamo. Znaš kakvi su tamo ljudi. I ne samo u gradovima."
Ivan kimne potišteno glavom. Da, zna kakvi su ljudi tamo. Svakakvi. Ali Elenine riječi prizvale su mu u sjećanje sliku čovjeka kojeg je neki dan sreo kod T-postaje. Obratio mu se, a nekoliko minuta kasnije vidio ga je kroz prozor T-kaspule kako skače u svoju smrt. Nije to bio jedini put da vidi takvo nešto. To je vrlo učestalo. Ponekad bi osjetio laganu krivnju kad bi tome prisustvovao, iako je znao da za to nema razloga. Sad zna da ima za to razloga. Da se treba osjećati krivim. Svi bi se ljudi trebali osjećati krivima zbog toga. "I što onda ostaje? U ratu se ubijamo, ali osjećamo nešto za ubijene i ranjene. U miru se također ubijamo, ali ne želimo to vidjeti. Ne osjećamo ništa. Znači li to da moramo stalno ratovati kako bismo bili dobri ljudi? To je nekako..."
"Čudno? Ne, ne smijemo ratovati. To možda budi u nama neke skrivene kvalitete, ali to se ne bi smjelo događati na taj način. I rat i mir su razdoblja u kojima se ljudi ne ponašaju poput ljudi, u kojima kolektivna svijest ne funkcionira ni na jednoj razini. Da ne bih zvučala mračno, postoji mnogo dobrih ljudi koji čine dobra djela, ali kolektiv je zabrazdio. A za to su suodgovorni i dobri pojedinci jer su oni neodvojivi dio kolektiva. To je odgovornost. Krivnju za to stanje ipak možemo pripisati pojednicima. Stoga ono što se događa u miru i ratu obično nije stihijsko zbivanje, već promišljena i organizirana akcija.
Često ćeš u povijesnim knjigama i člancima pročitati izraz: rat je bio neizbježan. Tu se želi reći kako dolazi do političkih okolnosti u kojim je rat jedino rješenje. Ali to je laž. Rat se gotovo uvijek da izbjeći. Manji sukobi mogu nastati spontano, ali pravi ratovi počinju jer to netko želi."
"Netko?"
"Pojedinac ili grupica pojedinaca. Oni su ti koji svojim utjecajem pothranjuju stvaranje okolnosti zbog kojih rat postaje neizbježan. I nitko za to ne zna. Povjesničari i ostali znanstvenici analiziraju unedogled što je to dovelo do ovog ili onog rata i što ga je konačno okončalo. Ne znaju da je počeo jer ga je netko želio, trebao, a završio jer ga je trebao takvog. Ne znaju prave uzroke tih sukoba jer ih ne smiju znati. Moćni su pojedinci iz sjene uvijek pokretali velike društvene promjene, pogotovo one za koje svi misle da su došle spontano. A ljudima je tako lako manipulirati."
"Zvuči slično Skriptorumu."
"To jest Skriptorum. Tako se razvijala ljudska civilizacija. Nažalost."
"No, dobro. Je li to povezano s problemom kojeg mi još nisi rekla ili smo upravo zabrazdili?"
"Nismo zabradili. Na neki način jest povezano. Želim ti nekako dočarati koliko zapravo ležerno baratamo mnogim pojmovima, a uopće ne shvaćamo njihovo značenje. Ili ne shvaćamo da nemaju značenja. Kao, primjerice, pojam mira. Zašto to zovemo mirom ako je čovjek još uvijek protiv čovjeka? Samo zato što to čini na drugi način?"
"Dobro. I..."
"Ovo što sam ti dosad rekla poznato je malenom broju ljudi. U usporedbi s brojem ljudi koji to ni ne naslućuju. Ali ovo što ću ti sad reći je drugačije. Vjerojatno je sigurno reći da u ovom trenutku za to znam samo ja na čitavom planetu. I Skel. Ti ćeš biti treći."
Želio je nešto reći, ali ova cura ima načina paralizirati čovjeka svojim govorom. Sad već zna da će spoznaja koja slijedi biti gora od svih dosadašnjih. I sad već zna da se ima razloga bojati.
"Možda ćeš imati problema to prihvatiti jer ti u ovom slučaju ne mogu ponuditi nikakve dokaze. Nikakva svjedočanstva. No moraš mi vjerovati da u to nimalo ne sumnjam. Ja to jednostavno znam zahvaljujući svom... hm..."
"...uvidu," dovrši umjesto nje.
"Tako je. Ivek, spomenula sam ti već val događaja koji nam dolazi. Ogromni poremećaj u polju kauzalnosti?"
"Da..."
"Taj poremećaj... to nije puč kojeg organiziraju Saurinai. Niti je to rat kojeg priželjkuju. Saurinai jesu važan čimbenik, ali oni nisu taj poremećaj."
Čeka. Ne diše.
"Radi se o tome da... Ivek, ljudska vrsta uskoro će nestati."
U grču se zakačio prstima za naslone za ruke. Cijelo mu je tijelo bilo poput luka za strijele s vrlo lošim karakterom. Napet i spreman odapeti u bilo kojem smjeru. Nešto se čudno komešalo u području njegova mjehura. Stisnuo je noge. Da, da, da, da. To je doista mnogo gore od bilo čega što si je mogao zamisliti. Ne mora ništa više ni reći. Vjeruje joj. I sada bi stvarno bio zahvalan da ne mora čuti detalje.
Smije čovjek sanjati.
"Kad kažeš uskoro," reče on, "misliš... ne znam..."
"Ne mislim ni na godine ni na mjesece. Najviše tjedni, vjerojatnije dani."
"Dani... Dani?!" Opet je iskočio iz fotelje. Ubrzano je disao. "Dani?"
"To je vrlo vjerojatno."
"Vrlo vjerojatno," ponovio je prazno za njom dok je dahtao. Pokušao se smiriti. Polaganije je disao. Kroz nos je udisao, na usta izdisao. Malo je djelovalo. "Dakle, ljudska vrsta će nestati?"
"Da."
"Svi? Nitko neće ostati?"
"Male su šanse i za minimalno preživljavanje. Izumrijet ćemo."
"Što, kako? Ako nije rat, što je? Bolest?"
"Pitaš, ali već znaš odgovor. Bit ćemo istrijebljeni. I znaš tko će biti odgovoran."
Ivan sklopi oči jer mu je stvarnost postala preteškom. Kako je moguće da se čovjekove najgore noćne more mogu ostvariti? I to u svakom jezivom detalju? "Kartĥatomasuri." Rekao je, nije pitao. Otvorio je oči da bi vidio kako mu ona kima s glavom.
"Kartĥatomasuri," ponovi ona.
Počne instinktivno odmahivati glavom. "Ne. Ne, to je nemoguće. Kako znaš? Kako možeš biti sigurna? Ta... stvar u polju kauzalnosti... to može biti bilo što. Zašto bi to bili 'suri? Ne mogu biti. Nisu toliko jaki. Možemo se braniti od njih."
"Možemo li?"
"Da!" vikne on i okrene se od nje. Odšetao se živčano do ruba sobe, dotaknuo zid, a onda se vratio. "Zašto to misliš? Kako si došla na to? Znam da vidiš... dalje od nas, ali jesi li sigurna u to?"
"Nikada u životu nisam bila više sigurna u nešto kao u ovo. A te riječi ne izgovaram samo tako. To je istina toliko snažna da bi mi mogla razdrti tijelo. Kartĥatomasuri će istrijebiti ljudsku vrstu."
"Kako? Zašto? Zbog Saurinaia?"
"Oni su pokrenuli lanac događaja. No ishodište toga možemo naći dugo prije njih."
"Znači, to nam je sudbina? Suđeno nam je umrijeti? Biti rastrgani od tih..." Zapelo mu je u grlu. Ne želi to izgovarati više.
"Ne, ne, ne, Ivek. Ništa nam nije suđeno. Nema sudbine. Joj, kako da ti to objasnim?"
"Čuj, nije to ni potrebno. Vjerujem ti. Mislim da ću se ja sad povući. Vjerojatno bih trebao biti sad sa svojom obitelji. Ne znam zašto nisam."
"Nemoj ići. Trebam tvoju pomoć. Moraš donijeti odluku."
"Kakvu odluku?!"
"To ti mogu reći tek kad ti objasnim situaciju."
"Kakvog to ima smisla? Sad si rekla-"
"Rekla sam da nam ništa nije suđeno. To znači da još ništa nije izgubljeno. Ostani. Molim te."
"Dobro. Slušam. Opet."
Elena po prvi put od početka razgovora promijeni položaj. Nije više sjedila uspravno na pokrivaču, već se sada naslonila na jastuke, ispruživši jednu nogu i obuhvativši rukama koljeno druge. "Ovo je kompliciranije za objasniti, a ujedno je sasvim jednostavno."
"Ništa drugo nisam ni očekivao," reče Ivan sarkastično.
"Ivek, vjeruješ li u Boga?"
"Molim?!"
"Vjeruješ li u Boga?"
"Što... kakvo je to pitanje?"
"Normalno pitanje. Onda, vjeruješ li?"
Ivan proguta slinu. Dovoljno je što je izbezumljen i prestrašen. Sad mu je još i neugodno. "Da."
Nasmiješi se.
"To ti je smiješno?"
"Ne. Samo sam zadovoljna. Kad se takvo pitanje postavi, većina ljudi obično počne filozofirati, izmotavati se. Pa to je ovako, to je onako."
"Misliš, zvuče poput tebe?" Požalio je što je to rekao čim je to izrekao.
"Uuuu! To sam valjda zaslužila." Nije uvrijeđena. "Ali ozbiljno... rijetki će dati kratak i izravan odgovor. A od njih većina će reći ne."
"Ne slažem se. Mnogi vjeruju u Boga i ne srame se to priznati."
"Ali ti si se sramio priznati."
Sad mu je još više neugodno. Nije normalno da jednog čovjeka drugi čovjek može čitati poput knjige.
"Zar ne? Možda to ne želiš sebi priznati. Ili s tim pitanjem barataš zaobilazno. Tu je negdje, ali nikada u središtu. Možda si mislio da to ne bi smio priznati. Ili čak da ne bi smio uopće vjerovati u Njega. Da nije u redu što vjeruješ u Njega. Nije primjereno čovjeku poput tebe."
"Poput mene? Kakav sam ja to čovjek?"
"Čovjek koji je izgubio više nego je to ljudski podnošljivo. Čovjek koji je iskusio tako veliku tragediju da ne bi smio vjerovati u bilo što. A opet, ti vjeruješ. Štoviše, ti moliš."
Iako ga ne gleda, Ivan odvrati svoj pogled od nje. Shvaća trenutno uzaludnost toga jer ona vidi kroz njega gdje god bio i u kojem god smjeru gledao.
"U pravu sam, zar ne? Moliš. I to redovito."
"Znaš, to je... kako možeš..." Osjeća se ogoljeno. Više nego da stoji pred njom gol.
"To se najbolje pozna na čovjeku. Na njegovoj duši. Unutrašnja snaga. Postepeno izgrađena kontinuiranom molitvom. Koliko je dizanje utega korisno za jačanje mišića, toliko je molitva korisna za jačanje duše. A ti imaš ogromnu snagu u sebi. Kadar si prevladati nemoguće. To je ono što te čuvalo kroz tvoj teški put. To je razlog zbog kojeg smo sada zajedno."
"Nešto ti ne valja s tvojim sonarom ili kako to već zoveš. Nisam snažan. I čemu sad ta rasprava? Možemo li prijeći na glavnu temu?"
"Ovo je glavna tema."
"Ovo je glupost! Pojma nemaš o čemu govoriš. Kakve sad veze ima vjerujem li u Boga? I kako znaš da nisam počeo vjerovati tek kad..." Ne. Ne, ne, ne.
"Tek kad si izgubio obitelj? Tako je, zar ne? Prije si bio nevjernik. Tek kad si vidio svoju obitelj rastrganu, počeo si vjerovati."
"Nemoj... prestani..."
"Neobično je da nevjernik zbog toga postane vjernikom."
"I opet govoriš gluposti. Nisam bio nevjernik, samo... nisam razmišljao o tome. I većina ljudi se okreće Bogu upravo zbog tragedija. Traže utjehu."
"Ali ti nisi tražio utjehu. Je li tako? Tvoja vjera... paradoksalna je. Uzdaš se u Boga, a istodobno si kivan na njega. A zbog kivnosti osjećaš krivnju. Na kraju se sve to svodi na osjećaj vlastite krivnje. Zar ne?"
Osjećao je kako su mu oči već suzne. "Zašto ovo radiš?"
"Rekla sam ti. Nemam dokaze. Moraš vidjeti što ja vidim."
"Što Bog ima s time? Kažnjava li nas On? Kartĥatomasuri su Božja kazna? O tome se radi?"
"Neću ti govoriti ono što već znaš. Ti reci meni. Jesu li kartĥatomasuri Božja kazna?"
"Ne." Odgovor je izašao brže nego je planirao. Kao da to nije sam rekao, nego je to netko drugi učinio umjesto njega. No bio je to on.
"Ne. Iako se to može činiti tako. Deprivacija je imala sva obilježja jedne izravne intervencije. Stoga se počelo postavljati logično pitanje: zašto? Zašto su Ënodi uzeli komad Mjeseca sa sobom? Zašto su zamijenili magnetske polove Zemlje? Je li stvaranje kartĥatomasura bio cilj te akcije ili tek popratni učinak? Zašto su Ënodi došli k nama i prevrnuli nam svijet naglavačke?"
"Jer... ih je Bog poslao?"
"Ne. To je otprilike isto kao da pitaš: jesam li ja sad ovdje?"
"Što?!" Očito će od svih nadolazećih osjećaja ipak prevladati