"Kao što rekoh: ili to ili pješice. Prepustit ću ovoga puta odluku tebi." Glas joj je nekako hladan. Izgleda da je izrekao malo preteške riječi maloprije.
"Hajdemo prvo preživjeti."
Već je stavila i svoju kacigu na glavu. "MOŽE." Okrene se i krene naprijed, putem kojeg valjda zna.
Ivan ju je pratio u stopu. Iako to ničemu nije služilo, osvrnuo se kako bi pogledao mrtvog kartĥatomasura. Tijelo mu je naslonjeno na jedno od ovih glatkih stabala, a utroba rasplinuta po istom. Okrenuo je glavu naprijed. Dovoljno je vidio.
"Koliko si rekla da smo daleko došli?"
"TISUĆU DVJESTO ZARATA. TO JE MOJA PROCJENA."
"I kako smo dugo putovali? Čini mi se kako je tek počelo izlaziti Sunce."
"I JEST. PUTOVALI SMO MANJE OD ČETIRI SATA."
"Četiri sata? Tko zna koliko bi to trajalo alo-gusjeničarom. Brzi su, ha?"
"IZNIMNO BRZI. A OVAJ SE NIJE NI ŽURIO."
"Ma da? I to tvoje... jahanje... možeš li određivati smjer kretanja ili..."
"DONEKLE. NE MOGU BAŠ TOČNO ZADATI ODREDIŠTE. OVOG SAM, PRIMJERICE, MORALA ODVLAČITI OD SVOGA CILJA. KAD SMO GA SPUSTILI, BIO JE NA PUTU OD KOLONIJE, A NE PREMA NJOJ. MORALA SAM GA PRVO MALO NATEZATI SVE DOK NIJE SHVATIO DA NEĆE STIĆI KAMO JE NAMJERAVAO. PA SE OKRENUO I VRATIO U KOLONIJU. NAKON TOGA NISAM MORALA MNOGO ČINITI OSIM ČEKATI. I PAZITI DA MI NE PADNEŠ."
"Ah. Hvala."
"MOLIM."
"I što nas točno očekuje? Koliko ima točno... njih u koloniji? Ah, da, rekla si. Milijuni, zar ne?" Zašto razgovara o tome? Zar je poludio?
"NAJMANJE."
"Da, i to si rekla."
"TO TE BRINE?"
"Koga, mene? Ma kakvi! Da su milijarde, već bih se zabrinuo. Ali nekoliko milijunčića 'sura... Što je to danas?" Koja pitanja ona postavlja! Zar ju je toliko uvrijedio pa ga provocira?
"MISLIM DA SE NE RADI O TEK NEKOLIKO MILIJUNA. MOJA SMJELA PROCJENA JE OKO PEDESET MILIJUNA PO KOLONIJI."
"Pedeset?!"
"DAKAKO, NISU SVE KOLONIJE ISTE, ALI BROJEVI SU U SVAKOM SLUČAJU IMPRESIVNI. KOLONIJE ZADIRU ZARATE DUBOKO U ZEMLJU."
"Zar je baš bilo potrebno reći mi to? Ono je bio sarkazam, ako nisi primjetila. Pedeset milijuna! I od čega žive te nemani? Treba prehraniti sve te milijune. Ne mogu si zamisliti koliko hrane treba samo jedna takva monstruoznost. Još dok to pomnožiš sa silnim milijunima... Ljude očito ne jedu. Jedu li neke druge životinje? Ili su biljojedi?"
"NI JEDNO NI DRUGO."
"Kako sad to? Mora biti barem jedno."
"NE. NE JEDU NI ŽIVOTINJE NI BILJKE. TO JE VJEROJATNO ONO NAJNEOBIČNIJE NA NJIMA. DUGO ME TO MUČILO. NAKON NEKOG VREMENA ISTRAŽIVANJA OTKRILA SAM DA SE KROZ NJIHOVE KOLONIJE PROTEŽE MREŽA USKIH KANALIĆA. NEŠTO POPUT KRVOTOKA ČITAVE KOLONIJE. U TIM SE KANALIĆIMA NALAZI GUSTA SUSPENZIJA U KOJOJ USPIJEVAJU BAKTERIJE. ONE PREUZIMAJU OTPAD 'SURA I PRETVARAJU GA U HRANJIVE TVARI."
"I to jedu?" Elena nije mogla vidjeti njegov izraz gađenja, ali siguran da je mogla osjetiti samo gađenje. Ovo su vrlo neukusne priče.
"DA. A JEDU I SVOJE MRTVE, KAO ŠTO ZNAŠ."
"A ja sam mislio da su samo ljudi gastronomski podmazani. Tko bi rekao? Dakle, ta bakterijska juha i mrtva trupla dovoljna su za život."
"NI PRIBLIŽNO."
"Molim?"
"SVE OVO ŠTO SAM NAVELA NE MOŽE ZADOVOLJITI TOLIKE JEDINKE. OD TAKVE ISHRANE 'SURI NIKADA NE BI MOGLI NARASTI DO TIH NEVJEROJATNIH VELIČINA, A KAMOLI ZADOVOLJITI ENERGETSKE POTREBE RADA I LETENJA S TAKVIM VELIKIM TIJELIMA. A O BRZINAMA KOJE DOSTIŽU DA I NE GOVORIM."
"Što onda još mogu jesti?"
"NIŠTA. IVEK, DA BI SE NAHRANILI STVOROVI TIH VELIČINA I TE BROJNOSTI, NE BI BILA DOVOLJNA SVA VEGETACIJA, ŽIVOTINJE I LJUDI U NESSKI."
"Pa koliko ih ima?"
"MILIJARDE I MILIJARDE."
"Mil... Kako onda mogu opstati?"
"NE ZNAM. OČITO CRPE MATERIJU I ENERGIJU S NEKOG DRUGOG MJESTA."
"Misliš... s nekog drugog mjesta na Zemlji ili..."
"NE. S NEKE DRUGE RAZINE POSTOJANJA. REKLA SAM TI VEĆ DA JE ČITAV SVEMIR URONJEN U ŽIVOT. ONI SU TO OČITO USPJELI ISKORISTITI DIREKTNO, BEZ IKAKVIH KONVERZIJA. JEDNOSTAVNO CRPE ŽIVOT IZ SAME STRUKTURE SVEMIRA I TIME IZGRAĐUJU SVOJA TIJELA I ENERGIJU ZA NJIH. NEMAM DRUGO OBJAŠNJENJE."
"Nemam ni ja. Da sam znao da se može živjeti bez jedenja, ne bih tako dugo radio u Toxi-Koli."
"DA, IMA NEČEG PRAKTIČNOG U TOME."
"Bi li čovjek takvo nešto mogao?"
"I IMA LJUDI KOJI TO MOGU. ZATO MI JE TO PALO NA PAMET. POTREBNA JE VELIKA DUHOVNA DISCIPLINA ZA TAKVO NEŠTO, ALI MOGUĆE JE. ČOVJEK MOŽE FUNCIONIRATI BEZ HRANE I VODE, BEZ ŠTETE ZA ZDRAVLJE."
"Onda bi i ti to mogla. Ne?"
"MOŽDA. NISAM POKUŠALA. SVOJU DISCIPLINU TROŠIM NA DRUGE STVARI."
"Da... Ja isto volim jesti."
Ništa ne reče. Ali sviđa mu se pomisao da se pod tom kacigom možda nasmiješila.
"Ovo je nizbrdica. Stalno ćemo se spuštati?"
"DA. KAD DOĐEMO NADOMAK KOLONIJE, BIT ĆE JOŠ STRMIJE."
"Znaš li kako ćemo ući?"
"TO NIJE PROBLEM. KOLONIJA JE ŠIROM OTVORENA. PROBLEM JE ONAJ VEĆ SPOMENUTI."
"'Suri." Uzdahnuo je u nadi da će mu to pomoći. Nije. Pa je uzdahnuo još jednom. Došlo je blizu da mu pomogne, ali još uvijek ništa. "Kad-" Ivan se spotakne i zamalo padne. S teretom na leđima na kakav nije naviknut teško je održavati ravnotežu. Nije pao, iako je tu pomogao četveronožni rad i mnogo sreće koja očito intervenira tek u ovakvim trivijalnim stvarima. Kad se ponovno uspravio, pogledao je što ga je to zamalo srušilo. Iz pepljestoga tla stršio je bijeli kamen. Bijeli bijelcati. Taj je zapravo bio malen. Do njega je stršio jedan još veći. A do tog još jedan. Pa još jedan. U savršenom nizu. Nije to primjetio prije nego je nogom naletio jer je dosta lišća napadalo po tom kamenju. To ga, doduše, nije zaprljalo. Kad se razgrne lišće – koje je, usput, trapezatog oblika, a to očito nije posljedica sušenja! – vidi se da ništa ne narušava bjelinu kamenja.
Vjerojatno zato što to nije kamenje.
Protegnuo je pogled dalje niz red tog nekamenja. Bilo je prekriveno svime i svačime, ali mogao je vidjeti kako se pruža duboko u šumu. U jednoj se točki spajao s još jednim nizom pod pravim kutem.
"Elena, je li ovo nekakav zid?"
"ZIDOVI. NEKAD BILI. SAD JEDVA JOŠ DRŽE NOS IZNAD POVRŠINE. USKORO ĆE IH PRIRODA IZJESTI."
"Da, ali... to je vlaknasti vapnenac, zar ne?"
"TAKO JE. I TO NE BILO KAKAV. TO JE ALSKAR."
"Alskar?! Ne može biti. To bi onda značilo..."
"DA."
"Nemoguće. Mislio sam da nije ostalo ništa. Čak ni ruševine. Tako svi tvrde."
"LJUDI SVAŠTA TVRDE. ALI OVO JEDVA DA ULAZI U KATEGORIJU RUŠEVINA. GOTOVO NIŠTA NIJE OSTALO. MANJE OD SJENE ONOGA ŠTO JE NEKADA BILO."
"Ne mogu vjerovati. To je stvarno to?"
"DA, IVEK. UPRAVO SE KREĆEŠ TERITORIJEM NEKADAŠNJEG LAUNNSARAGA."
XXII
Nikad ne pokušavajte biti pametniji od samoga sebe. Tri su razloga za to. Ako želite znati sva tri razloga, onda uopće niste shvatili što vam pokušavam reći.
Amoja Iyy Poanuanna
POČETNICA ZA TRGOVAČKE PUTNIKE
Iz Mraka, Leda i Tla Čovjek je kročio. Njegov dah postade vruć, a sjemenom njegova duha zasijana je Nova era. Trg'Laow. Erma. Qwesuh. Čovjek se zagleda u srž Prirode i pronađe oruđe za svoj Naum. Civilizacija se rodila, narodi su buknuli, Znanje je usplamtjelo.
Prijelaz je započeo.
Daur i K'Ala, praotac i pramajka Novoga puta, začetnici ideje Uirašijnije, Oambe i Trećega Sunca udarili su temelje novoga grada. Istinskoga grada. Živoga grada. Zvao se Bkasa, a vika oduševljenja rasprostrla se cijelim Svijetom.
Tehnika je bila nova riječ vodilja. Ali ne bilo kakva tehnika. Prijelaz je označio golemu i nikad obuzdanu eksploziju inspiracije. Tehnika Prijelaza nije bila tek puko uobličavanje materije u vrhunske namjenske proizvode. Znanstvenici i inženjeri nisu zatvarali oči pred bilo kojim putem razmišljanja, spoznavanja ili poimanja. U tehnološki razvoj ugradili su puteve Materije, Energije, Entropije, Duha i Misli. Nezamislivo je postala nezamisliva riječ. Sve što je ljudska mašta mogla začeti, to su ljudske ruke znale poroditi. Risanamiaq, nova paradigma za odvraćanje ljudskoga uma od isključivo materijalnog i konačnog, ustoličila se ne samo kao doktrina velikih umova znanosti, inženjerstva i politike, već i kao životna filozofija svakog običnog čovjeka u potrazi za Istinom.
Duh Risanamiaqa najbolje se iščituje u riječima hequla-matematičara Sausamorikana iz njegove knjige Analiza konvergentne misli: "Traženje je proces i singularnost u polju spoznajne ekspanzije. Traženje nikada ne može biti definirano pronađenim. Pronađeno je tek suputnik, trenutak u beskonačnosti. Stoga, čitatelju, budi mudar i ne znaj ništa. Budi mudar i ne donosi zaključke. Zaključak je put u najveću zabludu ljudskoga roda. U zabludu o konačnosti Znanja i dosega poimanja. Traženje jest jedino što zaista možete pronaći. Jedino apsolutno Znanje jest da ćemo vječito tragati za Znanjem i nikad dostići apsolutno. To je paradoks, istodobno nevjerojatno okrutan i nevjerojatno predivan, iz kojeg izrasta Život i Bit."
Nepoznato je kako su točno nastajali gradovi, ali postoje mnogi dokumenti, iako fragmentirani, koji potvrđuju da su nicali iz pustoši u komplekse velebnih građevina koji su bili. Prema nekim tvrdnjama, gradovi su nastajali i preko noći. Kako je to bilo moguće, potpuno je nepoznato. Postoji mnogo podataka o urbanističkim principima, arhitekturi i infrastrukturi, ali nije sačuvan – a možda nikada ni zabilježen – niti jedan podatak koji bi dao naznaku kakvim su se graditeljskim tehnikama služili.
No to je nešto vrlo specifično za Prijelaz.
Generacije nakon Prijelaza raspodijelile su to razdoblje od dvadesetipet tisuća godina na četiri razdoblja. Ta su razdoblja prozvali Četiri razdoblja Launnsaraga. Zašto?
Prijelaz je započeo – ili barem današnji povjesničari tako smatraju – utemeljenjem prvoga grada, Bkase. Istina je da je Bkasa, uzimajući u obzir nevjerojatnu brzinu nicanja gradova, jedva uspio postati prvim gradom. Otprilike u isto vrijeme izgrađivani su mnogi drugi gradovi diljem kontinenta kojeg se danas naziva Nesskom i susjednog sjevernog kontinenta koji se tada nazivao Upa, Diktu, Vill'Vau, Joktara'N i još mnogim imenima. Danas taj kontinent nema imena jer je tek jedan od kontinenata koji čine neplodno bespuće zvano jedinstvenim imenom Neživa domena.
Bkasa je nastao u jednom uskom području zajedno s još tri grada. To su bili Arkonas, Lau i Sen-Šna. Nije trajalo dugo da se iz različitih razloga – koji su navodno imali neke veze s djecom određenih uglednika koja nisu znala prepoznavati majke, s ljetinom koju nitko nije želio zvati novim imenom koje previše zvučalo kao uvreda na račun prehrane nečije rodbine, s određenim vjetrovima koji doveli previše slanoga zraka u kanalizacijske sustave, s inflacijom ljudi koji su inzistirali da ih se zove Gana, s povredama trgovačkih ugovora između ljudi koji su ih željeli potpisati i ljudi koji su sve dali kako ih ne bi potpisali, da bi na kraju popustili pred vjetrovima koji su donijeli previše slanoga zraka – ta četiri grada spoje u jedan jedini golemi grad. Launnsarag.
Danas se ime grada Launnsaraga poistovjećuje s nazivom Prijelaz. Razlog za to je razumljiv. Launnsarag jest simbol Prijelaza. Ne neki površni, neodređeni simbol, već dominantan faktor kroz to čitavo golemo razdoblje. Naime, Launnsarag je jedini grad koji je preživio Prijelaz od početka do kraja. Opstao je punih dvadesetipet tisuća godina!
Kako je to moguće, tek jedna od bezbrojnih nepoznanica. No njegova je simbolika utoliko jača i zbog njegove presudne uloge u sudbini čovječanstva na kraju Prijelaza. Danas se Launnsarag često koristi kao sinonim za Prijelaz. Zbog toga je razumljivo što su faze Prijelaza prozvane upravo prema tom dugovječnom gradu.
Tajna opstanka Launnsaraga sigurno nije bila tek splet sretnih političkih, klimatskih i geoloških okolnosti. Očito je postojao razlog, a s njim obavezno i neka iznimno učinkovita metoda, njegove otpornosti. I po svojoj prilici, ti razlozi morali su biti potpuno suprotni razlozima opstanka svih ostalih gradova. Naime, niti jedan grad nije dosegao ni približnu starost Launnsaraga. Isto je vrijedilo za države i kraljevstva. Brzina kojom su nicali gradovi i čitave civilizacije očito je određivala čitavu kulturu tih civilizacija. Jer mnoge su nestajale podjednako brzo, ako ne i brže, kao što su i nastajale.
Tako, na primjer, postoje zapisi o gradu-državi zvanom Kln'Laffa. Prema sačuvanim dokumentima, njegova je izgradnja trajala devedesetisedam sati, a područje koje je zauzimao pri dovršetku izgradnje bilo je široko oko šezdeset onplata, što preračunato u današnje mjere iznosi oko petnaest zarata. Tri međusobno nezavisna povijesna izvora jednoglasno i jasno potvrđuju kako je Kln'Laffa potpuno nestao nakon šezdesetitri dana postojanja.
Države su nastajale, širile se, smanjivale se, nestajale, mijenjale su se kulture, običaji, jezici i tehnologije. I čitavo to vrijeme Launnsarag je stajao. Dakako, to što je fizički grad ostajao relativno nepromijenjen ne znači da su ljudi u njemu uvijek bili isti. Mijenjao je vlasnike nebrojeno puta. Isto tako i kulture, jezike i namjene. Nije ništa čudno da je grad koji je toliko obilježio Prijelaz bio i dobar indikator njegovih mijena. Tako su se Razdoblja Launnsaraga i njihovi prijelazi najbolje poznali na samom Launnsaragu.
Podjela na četiri faze Prijelaza temelji se na prijelomnim događajima koji su prouzrokovali velike društvene mijene. Za ta je razdoblja još specifično što je svako bilo kraće u odnosu na prethodno. Osim prvoga, dakako. Iako je to samo jedna pretpostavka čija je funkcija popuniti veliku prazinu u sjećanju čovječanstva. Naime, ne zna se što je bilo prije Prijelaza. Zna se, ili bolje rečeno, nagađa se kako mu je prethodilo jedno neobično dugo razdoblje u kojem se čovjek tek borio za golu egzistenciju. Što se tada događalo, što je čovjek radio, otkuda je došao, potpuna je nepoznanica. Taj se dio povijesti naziva jednostavno Prazninom.
Prvo razdoblje Launnsaraga i sam Prijelaz počeli su utemeljenjem grada Launnsaraga. Prvo su razdoblje obilježile mnoge propulzivne kulture poput Dal'Trara, Iuvinata ili Plavga. Launnsarag je vrlo brzo postao prijestolnicom moćnoga Sunčevog carstva. To je carstvo trajalo dvije tisuće godina i u tom se razdoblju proširilo na četiri kontinenta. Njime je od početka do kraja vladala dinastija Xev i mnogi povijesni izvori govore kako je svaka generacija dala po jednog, isključivo muškog nasljednika i kako su svi ti nasljednici bili potpuno istog fizičkog izgleda. Mnogi povjesničari to smatraju hiperbolama ili alegorijama kakve obično prate povijesne ličnosti, no neki povjesničari smatraju da to ovdje nije slučaj jer neki tekstovi izričito naglašavaju jednak izgled svih Xev vladara. Slikovni zapisi nikada nisu nađeni, što je još nešto vrlo specifično za Prijelaz.
Nakon pada Sunčevog carstva i dvjestotinjak godina neujednačenog ratovanja, formirale su se nove velike države, iako nijedna nije dostigla veličinu Sunčevog carstva. Launnsarag je postao jedan od većih gradova nove arho-sublimacijske – nitko nema ni blagu predodžbu što bi to trebalo značiti – države Wefni'Bne koja se prostirala diljem čitave Nesske koja se u to doba zvala Garana. To je bio najčešći naziv za taj kontinent, ali ne i jedini. Zvali su ga još i Estra, Affriyos, Leč, Onih-Kle.
Kontinentima sjevernije od Garane zagospodarili su Bjanićani i Olklitsko poslanstvo. Ostali su se kontinenti rascjepkali na manje države, dok su dva polarna kontinenta bila domena Zefatskog carstva, iako su se narodi koji su tim carstvom vladali konstatno izmjenjivali.
Prvo razdoblje Launnsaraga obilježila su još carstva poput Crigskoga dominija, Liuhne, Psega'Yadara, Jila, Isinije. Bilo je tu i na desetke država koje su plamtjele kratkim sjajem. Brzo bi se uzdigle i još brže nestale, Navodno su neke trajale tek desetljećima, neke čak godinama, a ima i naznaka o državama čije se postojanje moglo izmjeriti u danima.
Bilo da su te kulture i države trajale dugo ili kratko prema ljudskim kriterijima, neupitno je da se kroz njihovo postojanje provlačio strelovit tehnološki napredak. Postoje mnoge priče o tom razdoblju. Priče o strojevima koji mogu letjeti, mislećim strojevima, živim metalima, trenutačnoj komunikaciji preko tisuća zarata, munjevitom pripremanju jela, pa čak i o putnicima prema zvijezdama!
Dominantan događaj Prvog razdoblja Launnsaraga, u tome se slažu svi koji su u životu koristili knjige za još nešto osim podmetanja klimavih stolova, bila je izgradnja Darškala. Doduše, teško ćete naći dvoje ljudi koji će se složiti oko toga što je Darškal točno bio. Prema zapisima radilo se o nekoj vrsti mosta. No to nije bio bilo kakav most. Taj se most pružao preko čitavog planeta. Kako neki tvrde, obavijao ga je. Tu se odmah nameće pitanje kakav je to most koji vodi u samoga sebe. I što je to on točno premošćivao? I dan danas namjena Darškala potpuno je nepoznata i nedokučiva. Zna se pouzdano da su u njegovu izgradnju uloženi znatni resursi i da je njegova izgradnja bila rezultat suradnje naroda koji inače nisu bili skloni međusobnoj suradnji – osim ako ona nije podrazumijevala izbjegavanja svakog mogućeg konakta, pa i pod cijenu ratovanja – što njegovu namjenu čini još tajanstvenijom. Što je to moglo biti toliko važno da su ljudi sklonili na stranu netrpeljivosti i udružili se s onima koje ne podnose? Darškal je očito imao neko golemo značenje, ali ne postoji ništa što bi dalo barem naznaku u čemu je bilo to značenje.
Pogotovo zato što je Darškal bio vrlo kratka vijeka. Naime, odmah po izgradnji došlo je do svađe između dvaju velikih carstava, Oceanskog i Sjeverozapadnog. Oceansko je carstvo Sjeverozapadnom predbacivalo neovlašteno zadiranje u njihov teritorij kako bi postigli što veću kontrolu nad Darškalom. Sjeverozapadno je pak carstvo Oceanskomu zamjeralo preveliku rastrošnost i crpljenje resursa koje je za posljedicu imalo migriranje nekih otrovnih tvari na teritorij Sjeverozapadnog carstva. I nešto mu je manje zamjeralo što je dovodilo zbrku u međudržavne trgovačke sporazume samo kako bi zadovoljilo potrebu jednog dijela svoga stanovništva za izbjegavanjem apstinencije od zlostavljanja jedne vrlo specifične pasmine ovaca.
Uglavnom, završetak izgradnje Darškala bio je završetak Prvog razdoblja Launnsaraga koje je trajalo jedanaest tisuća godina. Pošto se ne zna što je Darškal točno bio, ne zna se ni što se točno s njime dogodilo. Osim očite činjenice da ga više nema. A nestalo ga je vrlo brzo. S njime i svih tadašnjih carstva, republika i poluautonomija. Nije se naglo promijenilo samo teritorijalno ustrojstvo čitavog planeta, već su i odjednom nestale sve dominatne kulture, jezici i običaji. Kao da je netko protresao Zemlju i ispremiješao njen sadržaj do neraspoznatljivosti. Je li Darškal bio uzrokom te nagle planetarne mijene ili tek jedna od njenih žrtava, nemoguće je točno reći. Ili uopće.
Uslijedilo je Drugo razdoblje Launnsaraga. Nakon kraćega perioda spajanja i razdvajanja, uzdizanja i razaranja državica diljem Zemlje, iz kaosa je izronila nova kultura koja će dominirati Drugim razdobljem, ali i ostaviti pečat na ostatku Prijelaza, kao i na eri koja mu je uslijedila.
Nova kultura koja se naglo proširila kontinentima zvala se Ilirioum. Zanimljivo je što su Ilirii bili jedan narod, ali nisu svi živjeli u jednoj državi. Najveća ilirijska država bila je Marijanska Republika. Prijestolnica joj je isprva bio Launnsarag, ali vrlo je brzo izgrađen novi grad, i to usred oceana, prema nekim izvorima, nekih tridesetak zarata istočno od obale Nesske. Nova prijestolnica bio je ljudskom rukom stvoren otok. Zvao se Perun, a jednako se zvao i grad na njemu. Ne zna se je li taj umjetni otok doista postojao. Bilo bi to tek jedno od mnogih čudesa Prijelaza, no, uglavnom, danas nema nikakvih dokaza o njegovu postojanju. Treba, dakako, istaknuti kako, s obzirom da se dokazi mogu naći samo na dnu oceana i da se radi tek o jednoj od mnogih priča u koje može, ali i ne mora vjerovati, nikome nikada nije bilo dovoljno stalo ići to provjeravati.
Koliko je poznato, bilo je pet ilirijskih država i one su zauzimale tri četvrtine svega kopna na Zemlji. To su još bile Havara, Batonsko kraljevstvo, Lea i Ronik. Njihovo zajedničko podrijetlo bila je osnova za miran suživot svih petero država, iako je bilo i nekih bitnih razlika među njima. Bilo kako bilo, dominacija ilirijske kulture omogućila je razdoblje s najmanje sukoba i ratova nego u bilo kojem drugom dijelu poznate ljudske povijesti. Ilirijske su države nastavile sa strelovitim tehnološkim razvojem – postoje priče o kućama i palačama lakšima od zraka koje su mogle stajati na igli – ali su stavile poseban naglasak na duhovni aspekt razvoja. Stoga su ilirijski gradovi bili prijestolnice religije, umjetnosti i filozofije, a Launnsarag je bio najutjecajniji od svih. Zvali su ga Prijestolnicom uma. Ili Utočištem zečeva, ovisno kojeg prevoditelja pitate.
Ilirii su mnogo napora uložili u nešto što su zvali transdimenzionalna percepcija. Njihova želja za shvaćanjem duhovnoga svijeta tjerala ih je na sve odvažnije mentalne tehnike i metode nefizičke komunikacije. To je naposljetku urodilo plodom u događaju kojeg su Ilirii nazvali Vajmnaška. O čemu se tu točno radilo, još je jedna od većih nepoznanica Prijelaza. U jednoj od rijetkih sačuvanih kristalnih knjiga, Qegnal-Neji, izneseni su opisi bića koja su se kretala među ljudima, ali koja nisu imala karakteristike materijalnih bića. Knjiga sadrži opise razgovora između visokorangiranih državnika i tih bića, što je sugeriralo nešto poput političkih aktivnosti. Govori se i o djeci koja su se igrala s tim bićima i poklanjala im svoju lastbru – riječ u čije značenje nikada nije proniknuto – koju su ta bića rado prihvaćala, a zauzvrat su stvarali nešto što je opisano u knjizi kao jata od zlata. Nejasno je što su pod time mislili.
U Qegnal-Neji ta tajnovita bića nikada nisu imenovana. To u neku ruku nije čudno jer autor ili autori tvrde kako su ta bića, unatoč svojim natprirodnim karateristikama, ljudi. Zapravo, inzistiraju na tome. Opisi odgovaraju nečemu potpuno stranome i neljudskome, a opet, u tekstovima ih se izričito oslovljava kao ljude. U te je tajne teško proniknuti ne samo zbog malenog broja fragmentiranih povijesnih izvora, već i zbog načina izražavanja ilirijskih naroda. Način razmišljanja im je očito bio toliko različit od onoga koji je danas poznat da je gotovo nemoguće reći što su svojim riječima željeli prenijeti.
Ilirii su iznimno cijenili umjetnost. Za njihove vladavine nastala su najljepša umjetnička djela ikada stvorena. Navodno. Ne postoji niti jedan vizualni zapis pa je teško makar i subjektivno procijeniti te tvrdnje. No da se umjetnost cijenila više nego kao puka simbolika koja uljepšava ljudski ambijent svjedoči činjenica da su se na visoke državne položaje postavljali u velikom broju slučaja slikari, kipari i glazbenici.
Iako je Ilirioum bila dominantna kultura, ona svakako nije bila jedina u Drugom razdoblju Launnsaraga. Bili su tu Apoki i njihove otočne države, Ferejni, Člak'Erst plemenska kraljevstva, a posebno mjesto, dostojno stajati bok uz bok s Ilirioumom, zauzima Aqria-Enssesu konglomerat naroda, poznat po tome što je umijeće diplomacije razradio do savršenstva.
I po neprirodno ogromnim količinama hrane koje je proizvodio.
Iako se prema opisu čini kako ništa nije moglo narušiti navodnu idilu koja je vladala Zemljom u to vrijeme, upravo se to dogodilo. Jedan malen narod zvan Uhikati polagano se uvukao na teritorij tada najmoćnijih država i napao njihove najvitalnije dijelove. Ilirii, već previše naviknuti na izostanak ratova, nespremno su dočekali te napade. Plan Uhikata bio je odsjeći pojedine dijelove teritorija jedne od drugih i postupnom pljačkom i porobljavanjem jačati svoje vojne snage i širiti svoju dominaciju.
To je bio plan. Koji je očajno propao. Kaos koji su Uhikati prouzrokovali nisu znali dugo kontrolirati. Teritorij ilirijskih država nastavio se silinom lavine dalje mrviti, napredna infrastruktura se urušila, ljudi su u panici i očaju počeli spašavati što su mogli pa se nisu libili ni dignuti ruku na vlastite prijatelje i susjede. Nemiri su se ubrzo proširili izvan granica ilirijskih država, što je rezultiralo tisućama malenih ratova diljem planeta.
Sjaj Drugoga razdoblja bio je ugušen dimom milijuna zgarišta. Nakon sedam tisuća godina čovječanstvo je doživjelo novi kolosalni pad.
Treće razdoblje Launnsaraga je počelo.
Početkom nove faze Prijelaza smatra se utemljenje grada Onuanšàra. Grad je bio nekoliko stotina zarata širok pa je današnja pretpostavka da je to bila i neka vrsta države. Tko je izgradio taj grad-državu nije baš jasno. Zapravo je vrlo malo toga jasno glede Trećega razdoblja. Kao što je bio trend da svako sljedeće Razdoblje bude kraće od prethodnog, tako je bio i trend da svako sljedeće Razdoblje ostavi za sobom sve manje pisanih artefakata. Iako je linerarno skraćivanje razdoblja bilo teško objasniti, još je teže objasniti pad povijesnih izvora iz Razdoblja u Razdoblje. Njihov broj je opadao upravo eksponencijalno. Tako je iz Trećeg razdoblja Launnsaraga ostalo tek nekoliko pisanih povijesnih izvora, od kojih je najpoznatiji Ishiönetikon. Neki to nazivaju okultnom knjigom zbog nekih prilično opskurnih i mračnih poglavlja, dok drugi Ishiönetikon smatraju jednim od najboljih spjevova ikada napisanim.
Što se tiče Onuanšàra, postoje naznake da ga je izgradio narod po imenu Jestrriyh. Pripadnici toga naroda navodno su imali običaj svoj djeci, kad bi dosegla određenu dob, ugrađivati nekakve metalne niti u leđa. Prema svemu sudeći, te niti nisu imale nikakvu obrednu ili simboličku, već čisto praktičnu svrhu. Koja bi to bila svrha, samo je još jedna od nepoznanica. Još se zna da su pripadnici Jestrriyha svi imali na obrazu istetoviran specifičan simbol. Danas se nagađa da je to bilo u svrhu identifikacije, ali bez potrebnih podataka to ostaje tek nagađanje.
Dakako, neće se svi složiti da su Jestrriyh izgradili Onuanšàr. Neki drugi izvori zasluge za to pripisuju Kaltedontima, narodu čiji su pripadnici navodno posjedovali krila. Nije jasno jesu li krila metafora za nešto ili opis neke tehnologije ili su im doslovce rasla krila. Kaltedonti bi doista mogli biti graditelji Onuanšàra jer navodno su bili narod mnogo vičniji graditeljstvu od Jestrriyha. Ali i to je tek nagađanje.
Zanimljivo kod Onuanšàra je to što je navodno – a to potvrđuju svjedočanstva o ruševinama iz preddeprivacijskih stoljeća – bio povezan fizički s Launnsaragom nekom vrstom kompleksne ceste. To je sugeriralo nekim povjesničarima i arheolozima da za Onuanšàr nisu zaslužni ni Jestrriyh ni Kaltedonti, već tadašnji stanovnici Launnsaraga koji je, čini se, imao potpunu autonomiju i nije potpadao pod ičiju vlast. U njemu je živjelo nekoliko naroda: Gravvi, Ilirii, Čalklati, Mesfaqes i još neke manje skupine. Ilirii su, izgleda, nakon kraja Drugog razdoblja opstali tek na sjevernom polarnom kontinentu i u Nesski. I čini se kako su najviše koncentrirani bili upravo oko Launnsaraga.
Ti su narodi podjednako sudjelovali u vlasti i smatra se da je Onuanšàr bio njihov zajednički projekt. A to je dio jedne vrlo zanimljive teorije. Prema nekim izvorima Onuanšàr gotovo da uopće nije bio naseljen. U jednom od najvećih gradova ikada čini se da nije živio gotovo nitko. To bi značilo da Onuanšàr nije bio ni grad ni država, već nekakav pogon ili platforma za nešto, i sve u funkciji Launnsaraga. Što je to točno bilo, naravno, ne zna se.
Onuanšàr, koja god njegova funkcija bila, nije dugo opstao. Navodno je propao već nakon stotinjak godina.
Oskudni povijesni i arheološki izvori ne daju ni približno cjelovitu sliku svijeta u Trećem razdoblju Launnsaraga. Zna se za postojanje još nekoliko gradova na drugim kontinentima. Primjerice, grad Vexa koji je navodno u potpunosti bio izgrađen od nekog prozirnog materijala. Tu su još i Pandanara, Jexox, Htrefj, Onda i Onikastriug. Nije poznato pod kojom su vlašću ti gradovi živjeli, ako uopće jesu bili pod ičijom nadležnošću. Jedina država za koju se zna da je postojala u Trećem razdoblju bila je Sedqs-Matiha na kontinentu zapadno od Nesske. Navodno je to bila binarna država, nastala spajanjem dviju. O političkim sustavima, običajima, vjerovanjima i znanstvenim dostignućima Trećeg razdoblja Launnsaraga zna se malo pa ništa.
Prema nekim izvorima, Treće razdoblje okončao je udar nebeskog tijela, no vjerojatnije je da se radilo o masivnoj erupciji vulkana. Ta kataklizma nije bila dovoljna da izbriše cijelo čovječanstvo, ali bila je dovoljna da uništi gotovo sve što je to čovječanstvo izgradilo. Treće razdoblje Launnsaraga trajalo je otprilike pet tisuća godina.
O Četvrtom razdoblju Launnsaraga zna se najmanje od čitavog Prijelaza. To nije toliko začuđujuće, ali posebno je frustirarajuće s obzirom na ono što je uslijedilo toj posljednjoj etapi Prijelaza.