"To nije tako mnogo."
"Zaista nije. I zato sam znao da sam na pravome putu. Naravno, trebale su još dvije godine da nađem pravoga čovjeka za razradu projekta. Prijetnje i pokušaji utapljanja usporavali su moj napredak, ali to je cijena vizionarstva, pretpostavljam. Da skratim priču, moju je zamisao na papir stavio čovjek po imenu Hebel, laka mu crna zemlja. Nažalost, imao je mnoge probleme. Osim pijanstva i neumjerenog svodništva, bili su tu i visoki dugovi koje je nabio nakon propala obrta u kojem je želio proizvoditi majice od svinjske dlake sa smiješnim likovima na prsima. Uglavnom, nakon što se jedne noći slučajno izbo nožem, sav njegov posjed prešao je onima kojima je dugovao. I to su bili baš Saurinai. Nekako su nacrti došli u njihove ruke i... to je bilo to."
"I upoznali ste samu sazáru?"
"Što? O, ne. Ne, samo su mi provalili u kuću jednoga dana i natjerali da potpišem ugovor u kojem predajem svoje idejno rješenje kući Saurinai. Ali bili su vrlo ljubazni. I sazára mi je nakon toga poslala vrlo lijepo pismo."
"Što je u njemu pisalo?"
"Ništa. Ali bilo je vrlo lijepo."
"Tako. Znate, shvaćam zašto novinari nisu pozvani na otvorenje, ali ne mislite li da su vas ipak mogli pozvati? Bez vas ovoga ne bi bilo."
"Možda bi, možda ne bi. Znate, ovakav se toranj ionako ne bi smio gledati izbliza. Tako je velik da ga se mora gledati izdaleka."
"Ako je tako, onda smo zaista privilegirani jer nalazimo se zaista daleko od tornja. Jedva ga vidim."
"To su sigurnosni razlozi. Krema društva će se okupiti tamo. Ne možemo očekivati da baš svatko može došetati, je li? A što se tiče moje nazočnosti na otvorenju..."
"Ipak ćete biti nazočni?"
"Ne. Spomenuo sam vam već svoje rukavice. Rekao sam vam da me baš stežu. Vrlo su neudobne i bojim se da će ostaviti trag na koži."
"Ne nosite rukavice."
"I ne idem na otvorenje. Vidite kako se te stvari uvijek nekako same od sebe poslože."
"Ako vi kažete. To je bio gospodin Grantwexa. Mi smo još uvijek na breželjku Sentina. Za one koji su se tek uključili, ovdje čekamo razotkrivanje najviše zgrade na svijetu, tornja Saurinai, izgrađenog na Kernentskoj poljani, na jugoistočnom rubnom dijelu Kneževe Kule. Mi ćemo vas i dalje izvještavati o razvoju događaja... koliko ćemo moći vidjeti odavde... i razgovarati s mnogim relativno zanimljivim ljudima o vrlo zanimljivim stvarima. No prije nego nastavimo, čujmo što imaju za reći naši sponzori."
"Tražite iskustvo u vrtlarstvu? Želite biti najljepši vrtlar ili vrtlarica na svijetu? Želite se u društvu dičiti svojim vrtlarskim škarama? Nemate škare? Onda se odmah zaputite u Zelzakov pješčanik, jedinu nepotopljenu trgovinu škarama u gradu! Mi ćemo vas razrezati-"
Klik. U posljednji tren. Ne razumije zašto se uopće trude oko izvještavanja. Neka samo puste ono zbog čega postoje – reklame. Zar je to novinarsko izvještavanje? To oni nazivaju informiranjem javnosti? Upravo je strašno koliko se novinarstvo srozalo. A nije bilo osobito dojmljivo kada je nastalo. Neki vole reći da je to bilo u doba Prijelaza, dok većina voli reći da se nijedna osoba ne može smatrati povijesnom nakon što joj u potpunosti istrune tijelo. Argument za to je da pošto nekome tijelo u potpunosti nestane, ne može nitko sa sigurnošću reći da je osoba kojoj je to tijelo pripadalo doista postojala pa joj se stoga ne može legitimno ni realno pripisivati bilo kakva zasluga ili djelo. Čak ni ako ta osoba ostavi za sobom mnoštvo pisanih zapisa, vizualnih prikaza svojih djela, bogato kulturno naljeđe, društvene promjene koje sežu u sadašnjost i u kamen uklesanu te od javnog bilježnika ovjerenu potvrdu da postoji. Dakako, takav se stav većine javlja uglavnom u dane kada ta većina nema što za raditi i pokušava to prikriti sigurnošću u sve što je izrekla na teme koje bi ju možda mogle dostići u obliku lutajućeg nedostatno raspadnutog trupla.
I zbog toga se smatra da je novinarstvo prije sedamsto godina utemeljila Jisna Jula Kramberg Helenštar kada je mačem probola prvu osobu koja se izdavala za novinara.
I ova se Dekla izdaje za novinarku. Grozno čime se zagađuje zrak ovih dana. Sad vidi da se uopće ne bi smio čuditi popularnosti onog kopileta Efisa. Slušatelji su morali toliko sniziti svoje kriterije da su jednostavno morali početi slušati samoljubljivo bljezgarenje tog kretena krnjeg imena. Oni koji slušaju radio. A tih je svakom riječju Dekle i njoj sličnih sve manje. Ne zna ni sam zašto je to išao slušati. Naravno da zna, ali ne zna zašto je očekivao da bi mogao doznati nešto iole informativno. Valjda se nakon posljednjih nekoliko dana već naviknuo na čuda. Očito se malo previše na njih naviknuo.
Zapravo on to gleda s krive strane. Efis je kriv za takvu situaciju. On je taj koji piše nove medijske pseudostandarde. Već se u Deklinoj boji glasa može nazrijeti njen pokušaj imitiranja Efisa. A tu je i ona prepozantljiva arogancija i samodopadnost zbog koje je taj gad osvojio srca tolikih praznoglavih budala. Zato ga upravo boli kad se sjeti da njegova vlastita sestrična gaji još uvijek previše simpatija za tu radijsku zvijezdu. Ne mnogo, ali i to je previše.
Ne smije kriviti Rinu. Ali ni Deklu. Vjerojatno ju njeni šefovi u Heksagonu tjeraju mijenjati svoj nastup. Radio Heksagon je gorki protivnik Radija Kule koji zapošljava Efisa Asturu. Heksagon je nekada bio broj jedan među radio postajama na ovome području, ali to je bilo prije Efisova dolaska. Treba biti pošten – i slatko zajedljiv – i reći kako Efis nije baš toliko pridonio kvaliteti Radija Kule, ali zato je uspio djelovati na ljude tako da doista počnu slušati radio, što je stavilo Heksagon u jedan vrlo nezgodan položaj. Radio Kula se dojmljivo istaknuo naspram Radio Heksagona koji je svoju popularnost do tada zahvaljivao uglavnom posvemašnjoj nezainteresiranosti za slušanje radija i kolorističko razvrstavanje šljunka. Odjednom se našao prisiljen zaista nešto emitirati u eter, i to ovoga puta bez uobičajenih višednevnih stanki. U međuvremenu je smanjio svoj zaostatak za Kulom, ali još uvijek sanja o stjecanju izgubljenog primata na tom tržištu.
Heksagon se uvijek pravi kako ne smatra Efisa nečim posebnim i kako oni nikada ne bi zaposlili nekoga takvog jer bi im to samo smanjilo kvalitetu produkcije. Koliko god istinite bile te riječi, nisu ih izgovarale iskrene osobe. Istina je da bi Heksagon više od svega volio imati Efisa pod ugovorom. Pokušaji nagovaranja i podmićivanja toga podmitljivog gada propali su. No Heksagon nije imao namjeru odustati.
Zato je to rezultiralo s nekoliko Efisovih otmica. No osim što je pritom potrovano nekoliko stotina ribica iz Gradskoga akvarija Gradske jezgre, a polovica žena u gradu ostala bez mogućnosti kupnje jesenske kolekcije donjega rublja sljedećih pedesetak godina, otmice nisu dale nikakva rezultata. Efis je ostao vjeran Radiju Kuli, a glasine o prišivljavanju njegova prsta kojeg su mu otmičari navodno odrezali i poslali na krivu adresu učinili su ga još omiljenijim među narodom, posebice damama. To je, naravno, rezultiralo još većom slušanošću Radija Kule, a to opet još većom frustriranošću Radija Heksagona.
Zaista je tragično na što žene danas padaju. I tragično je koliko su muškarci spremni biti u toku. Kad bi Ivan bio siguran da bi rezanje vlastita prsta i šivanja natrag na ruku povećalo njegovu popularnost među ženama, odmah bi to učinio. Što je prilično odvažna tvrdnja za nekoga tko se nikada ne bi usudio učiniti nešto takvo.
Sreća je ipak što se Efisova rastuća popularnost još uvijek zadržava na prilično niskim granama. Iako je opća percepcija da radio slušaju svi – što je već rezultiralo novim uređajima, laganim i malenim, koje možete nositi bilo kamo gdje će vam tolerirati pravljenje buke, ali pogotovo tamo gdje neće – istina je daleko od toga. Puna je istina da radio slušaju svi, ali zato vrlo nerado i neredovito. Dakako, to se protivi i njegovim iskustvima, ne samo kod kuće, nego i kod prijatelja koji također rado slušaju radio i vole komentirati emisije kroz ponekad vrlo žućne rasprave koje nerijetko završavaju letenjem šaka i fragmenata zuba. Prava je istina vjerojatno negdje između zablude i pune istine, a u sebi sigurno sadrži opise ljudi koji slušaju radio bez ikakvog smislenog razloga i opise nesreća za koje ljudi nikada neće čuti jer nisu pronašli dovoljno praznine u svom životu da bi po čitav dan slušali radio.
Dakako, sve bi se to moglo promijeniti kad bi radijske postaje počele emitirati, na primjer, glazbu. Većini to ne pada na pamet. Postoje glazbene emisije. I u tim glazbenim emisijama voditelji najavljuju puštanje raznih pjesmi i skladbi, ali to se nikada ne dogodi. To ide toliko daleko da voditelji komentiraju glazbu koja je navodno bila emitirana, što nije. Najzanimljivije je da slušatelje takvo varanje uopće ne smeta. Dapače, izgleda da je uvjerljivost pojedinih radijskih voditelja na toliko visokoj razini da su ljudi posve uvjereni da su slušali glazbu, pa čak se i naljute kad im netko sugerira da nema glazbe u glazbenim emisijama.
Prva glazbena emisija koju je on slušao bila je Rafalov refren. Njezin voditelj iskoristio je svoje primime Rafal i prezime Refren kako bi naslov emisije bila dovitljiva igra riječima koju je, doduše, tek jedanaestoro ljudi smatralo dovitljivom u mjeri u kojoj je on želio. I, dakako, naslov emisije bio je čvrsto jamstvo njezina voditelja da će se u njoj sve vrtjeti oko njega. Treba biti korektan i reći kako bi uvijek počeo govoriti o glazbi, ali to bi prestalo negdje u drugoj polovici prve rečenice. Nakon toga bi u monologu ili sa svojim gostima raspravljao o svojoj omiljenoj temi, ili bolje reći fetišu – valjanju zečeva u brašnu. Na taj su način deseci ljudi naučili kako temeljito nabrašniti jednog zeca, kako spriječiti da mu brašno uđe u oči, kako spriječiti ulazak kiše kroz otvoreni prozor te kako spriječiti zeca da odskakuće u ključnome trenutku tog osjetljivog procesa – trenutku kad zeca prisilite gledati kako valjate vjevericu u brašnu.
Emisije bi često bile prekidane glazbom, samo što bi se umjesto glazbe čule samo reklame, a nakon njih bi se Refren pravio kao je to zaista bila glazba. I čini se kako je goste u emisiju dovodio uglavnom kako bi potvrdili njegovu verziju događaja. Tako pravljenje budala od slušatelja, osim povećane slušanosti, nije imalo neke veće posljedice. Kritičarima je uvijek odvraćao kako reklame također spadaju pod glazbu, što je, koliko god apsurdno zvučalo, bilo teško pobiti. Naime, prema Svjetskoj enciklopediji zdravlja i rudarskih izgovora za nedolazak na posao, međunarodno priznatoj riznici svekolika znanja napisane od strane stanovitog doktora Deskusa Femiralija Swe'Ustera Nahvisarija, uglednog preparatora leptira i nedostatno dokazanoga obljubitelja mladica crnogoričnih stabala, definicija glazbe glasi: "Sve što može završiti u uhu." Ironično, ta je definicija glazbe išla na ruku ubojici doktora Nahvisarija kad mu se sudilo. Sud je, usprkos svojoj volji, bio prisiljen proglasiti šiljak koji je zaboden u Nahvisarijevo uho glazbom pa tako i čin ubojstva umjetničkim djelom. Zato ubojica nije mogao biti osuđen zbog ubojstva. Sud ga je mogao osuditi tek na standardnu kaznu koja se i inače izriče ljudima za koje nitko nije čuo, a koji imaju obraza baviti se nečim što imaju obraza zvati umjetnošću – dvadeset godina teške robije.
Bilo kako bilo, iz današnje mu se perspektive čini kako je Refren bio preteča Efisa. Odvratan, popularan i nedodirljiv. Samo to je dovoljno da mu bude mrzak, čak i unatoč činjenici što o mrtvima treba misliti najbolje. Naime, Refren je također skončao od "glazbe" u uhu. Svi njegovi obožavatelji, koji su prvi bili ispitani, tvrdili su da to nisu bili oni. I unatoč dvama pogubljenjima kojima je rezultirala kriminalistička istraga, nikad se nije doznalo tko je krivac. Za Ivana će to uvijek biti sam Refren.
Srećom, Efis nije uspio pokoriti čitavo tržište. Iako je Radio Kula najpopularniji radio, sam za sebe nije popularniji od svih radio postaja zajedno. Radio Heksagon, Radio Cvrčak, Radio Krevet, Radio Mjehur, Radio Segregator i Radio Edhazija zajedno imaju uši većine slušateljstva na području Kneževe Kule. Efisovo moderno sladunjavo blebetanje ipak nije po ukusu mnogih ljudi. Tradicija i kontinuitet imaju još uvijek svoju vrijednost. Primjerice, Radio Segregator otkad postoji pušta redovito, šest sati na dan, snimku vađenja šljunka na lokaciji gdje je izgrađena postaja. To je, naime, bio tek drugi izbor lokacije. Na prvoj se lokaciji počelo graditi, ali kad se uvidjelo da šljunka nema dovoljno pa da samim time snimka njegova vađenja neće biti dovoljno duga da solidno popuni program, pod hitno se išlo tražiti novu lokaciju.
A to je u vezi s još jednim faktorom popularnosti. Starost postaja također ima dobar odjek među slušateljstvom pa je izbila prava bitka u kojoj se svaka od postaja pokušala učiniti što starijom. I tu je Kula već bila poražena jer se mnogi još sjećaju kad je pokrenuta ta postaja. Ostale su u tom pogledu ostale u igri i nisu birale sredstva. Pa tako Radio Krevet i Radio Heksagon tvrde da su oba stara šesto godina i trenutno se sudski spore oko toga tko ima pravo polagati patent na brojku šesto. Radio Cvrčak tvrdi da je star tisuću i petsto godina, dok Radio Mjehur i Radio Edhazija tvrde da su stariji od četiri tisuće godina i da su kao takvi živi relikti iz Prijelaza. Najdalje je otišao Radio Segregator koji tvrdi da je star pet milijuna godina. To ga čini svojevrsnim pobjednikom. Ne mogu dokazati da su stari pet milijuna godina, ali nitko ne može dokazati da nisu. Stoga, prema svakoj relativno prihvatljivoj logici jesu.
Vlasnica Radija Segregator zbog toga uživa najveću popularnost među narodom. Gospođica Esunia, kako sebe voli zvati – i to ne samo zato što se zaista tako zove – osim starosti svoje postaje, to može zahvaliti i svome navodno dobrom izgledu, ali i glasinama o svom dobro utvrđenom i dokumentiranom promiskuitetu. Njena popularnost nije izmišljena, već stvarna. Naime, natpolicija je objavila statistiku prema kojoj je gospođica Esunia prošle godine preživjela u prosjeku deset pokušaja atentata tjedno, što ju čini najpopularnijom osobom neplemenitog prodrijetla otkad postoji kriminalistička statistika. Za usporedbu, vlasnik Radija Kule imao je tek tri pokušaja atentata tjedno.
Baš su ga iziritirali tim svojim prijenosom. Od novinara očito ništa neće moći doznati. A bilo bi dobro barem nešto znati. Elena je poslala svoje agente – barem je tako rekla – ali ona je stalno tajnovita. Želio bi imati nekakav pregled nad situacijom. Uključit će kasnije radio. Više će doznati kad se uzvanici okupe oko tornja. Trenutno može čuti samo blebetanje i prenemaganje.
Istina, nije da bi čak i s punim pregledom nad situacijom mogao nešto učiniti. Što nije razlog ne znati, dakako. Ipak bi volio nekako pridonijeti. Posjedovati znanje koje on posjeduje nikako ne može dati čovjeku mira. Nakon jučerašnje pustolovine – još mu je uvijek teško prihvatiti da se to sve zaista dogodilo – željan je akcije. Nevjerojatno, ali istinito. Ne radi se o ovisnosti o adrenalinu, već o golemoj odgovornosti. Samo on i Elena na cijelom svijetu znaju kako sačuvati ljudski rod od istrijebljenja. I malo toga mogu učiniti glede toga. S napomenom da od toga maloga velika većina otpada na Elenu, a na njega u svakom praktičnom smislu ništa. Ono jučer je bilo donekle unutar njegovih sposobnosti. Otimanje najmoćnijih i najbolje čuvanih ljudi na svijetu u svakom slučaju nije. Upucati bi ih još nekako mogao. Da mu stanu pred nišan. Ali probiti njihovo osiguranje i zgrabiti sazáru i njena sina bez da bilo tko od njih pogine – nema pojma kako bi se to moglo izvesti.
Elena bi mogla znati, ali izgleda da ni ona nije baš sigurna. Čini se da otvorenje Saurinai tornja neće biti prilika koju čekaju. Saurinai se vjerojatno neće pojaviti, makar je najavljeno da hoće. S druge strane, nije najavljeno da će svi uzvanici biti ubijeni, ali vjerojatno hoće. Otvorenje gaji mnoga iznenađenja, ali opet, ne onakva kakva bi išla u prilog Eleni i njemu. I ostatku ljudske vrste.
Da ni Elena ne vjeruje kako će otvorenje otvoriti priliku za otmicu, dokazuje sama Elena time što je ostala u Hrobatozinim Vrtovima. Ni ona ne polaže nade u incident koji će protresti čitavu Nessku. Saurinai su to sigurno tako detaljno isplanirali da nema mnogo izgleda da se nađe neka rupa u njihovoj mreži. Na kraju će jedina mogućnost ostati ipak ona najgora. Prodor u Dvor Saurinai. Jasno je vidio kako je Elena zdvojna zbog te opcije. U tom bi ogromnom kompleksu svojim izvantjelesnim osjetilima možda i mogla locirati Saurinae, ali suočiti se i s čitavom saurinajskom vojskom, to je više nego problemčić. Čak i da ima svoju gardu kompletiranu, što nema, njihova potpora joj vjerojatno ne bi bila od velike koristi. Samo se ona može neprimjećena ušuljati na njihovo imanje. Spretna poput mačke i sokola zajedno. Njene bi ju sposobnosti možda provukle neprimjećenu i do samih Saurinaia. Vidi ju kako šeće uokolo i gotovo može osjetiti njene misli. Smišlja kako to učiniti. Zamišlja sebe kako to čini. Sama. A Ivan joj ne može pomoći niti s jednom jedinom zamisli.
Uglavnom, vrijeme im istječe. Zadah konačnosti je u zraku. Elena je zapovijedila da se gotovo čitav dvorac zapečati kao da je noć. Samo je nekoliko ulaza i prozora ostavljeno otvorenima. I naložila je da se dvorac napušta samo ako je to prijeko potrebno, i kad se to čini da se ne udaljava više od trideset ahata. Vidi zbunjenost na licima osoblja i njezinih sestara zbog takvih mjera, ali nitko ne propitkuje previše. Nakon nedavne krvave bitke koja se ovdje dogodila, svi vjerojatno pretpostavljaju da se to nove mjere opreza protiv neprijatelja kuće.
Elena nije rekla svojim sestrama kako stvari stoje. Valjda misli kako one to ne bi shvatile. Ivan je mišljenja da bi im trebala reći, ali nije se želio miješati u njenu odluku. On je svojoj obitelji rekao. I nije baš siguran da su shvatili. Ali drago mu je što im je rekao, makar ga gledali kao luđaka.
Nisu samo Elenine sigurnosne mjere ono što izaziva opasnu slutnju. Ivan osjeća kako to dolazi. Nešto. Prije bi rekao da je to strah, paranoja, panika. Ali ne sad. Jučerašnje iskustvo nekako je ispralo strahove iz njega. Nekako je sada očišćen od dijela svoga tereta i može lakše disati. Lakše misliti. Lakše gledati. Ono što sada vidi ispunjuje ga tugom, ali ne i strahom. Iako nije izgubio nadu, već je pronašao spokoj s onime što će se najvjerojatnije dogoditi. Neće odustati, ali više ne može ni zdvajati nad budućnošću. Više ne vidi ikakva smisla u tome. Ako mora nestati zajedno sa svom svojom ljudskom braćom i sestrama – neka tako bude. Ali tuga ostaje.
Pogotovo kada gleda Ariona pri igri. Rina je željela imati zaposlene ruke, a baka ju je u tome podupirala. Već su htjele početi s čišćenjem, kuhanjem, sađenjem ili čime već kad im je on došao i rekao da puste to i provedu dan igrajući se s Arionom. Nisu isprva to shvaćale ozbiljno, ali Ivan je inzistirao. Kad su ga pogledale u oči, prihvatile su njegov prijedlog. Ne zna što su to vidjele. Možda težinu njegovih riječi. Važnost iskorištavanja svake sekunde života. Usud? Uglavnom, njegov su poziv shvatile ozbiljno i ostavile sve kako bi bile s Arionom.
On nije poslušao svoj prijedlog. S njima je, ali ne igra se s njima. Sjedi na klupi uz dvorac i gleda Ariona kako veselo trčkara na stazi između dviju tratina s prekrsnim žuto-crvenim cvjetnim aranžmanima. S njime su baka i Rina, ali i Ana, Mihaela i Valentina. Elenine su ga sestre već toliko zavoljele da je teško vjerovati da bi se ikada više mogle odvojiti od njega. Stalno ga tetoše i govore mu kako je sladak. Rina s vremena na vrijeme gleda s negodovanjem njihovo zujanje oko Ariona. Sigurno se boji da će ga tolika pažnja razmaziti. Ali uglavnom joj je drago što dobiva toliko ljubavi. To se jasno vidi.
Čak im se i Šrogg pridružio. Donio je nekakvu lopticu i sad svi igraju nekakvu igru. Nije baš siguran koja bi to bila igra. Čini se kako se pravila stalno mijenjaju, ali u svakom je slučaju Arion glavni igrač i nema sumnje da će biti i pobjednik, ako se radi o takvoj igri. Drago mu je što je Šrogg ovdje. Sada. Primjetio je da je Arion zapravo okružen samim ženama. Zato je dobro što se Šrogg uključio i razbio žensku monotoniju. Arion treba muški uzor. To bi zapravo trebao biti Ivan, ali ne može iskreno reći da bi on bio bolji od Šrogga. Muževnije od te mrcine jednostavno ne ide.
Što se vidi i u njegovu neprestanu suptilnom očijukanju s Rinom. Ona to zasad ignorira, ali izgleda da je Šrogg ozbiljno zabrazdio pa ne odustaje.
Pridružio bi im se on, ali ne može. Gleda ih sve, tako sretne, kao da su upravo izašli iz najljepša sna, a sve što on može jest truditi se da mu srce ne pukne. Stišće ga u grudima. Opet. Ne može ni trčati ni stajati. Svu energiju troši na spriječavanje suza. Da ovom dječaku ne može osigurati ni djetinjstvo – kako to ne smatrati vlastitim neuspjehom?
Na trenutak je zatvorio oči. Ne može ih više gledati. Ne može se prepustiti igri ili bilo kakvom odvraćanju pozornosti. Mora se koncentrirati na problem. Mora smisliti način da spasi svijet! Apsurdne li ideje za nekoga poput njega. Istina je da sve što može jest položiti svoje nade i vjeru u ovu ženu koja mu prilazi svojim uobičajenim elegantnim korakom.
Elena sjedne pokraj njega na način koji nikako ne sugerira bilo kakvu bliskost među njima. Bliskost koja postoji. Polako shvaća da ga Elena uvlači u svoj tajnoviti svijet i da ga pritom udaljava od onog starog. Zato mu se vlastita obitelj sve više čini dalekom, makar su blizu. Imat će sve manje zajedničkih tema za razgovor, sve će im manje se susretati pogledi, sve će manje tražiti njegovu prisutnost. A gdje je tu on? On će biti uvučen u osamljeno putovanje stazom koja vodi do nečega zastrašujuće nepoznatoga. Ne posve osamljeno. Elena će biti s njim. Ona je i razlog svemu pa mora biti s njim. Ali to je sve. Njih dvoje će se morati sami otisnuti na to putovanje. Nema nikoga tko bi im mogao pomoći, nikoga tko bi ih mogao razumjeti. Njih dvoje sami u bezdanu beskonačnosti. A koliko to malo razumije svjedoči činjenica kako na to gleda kao na mračnu viziju. Ako je suditi prema Eleninim riječima, otvorit će mu se svijet koji nadilazi hladni materijalni horizont, prepun topline, svjetlosti i Božanske ljubavi. Ali ne razumije. Pa se boji.
Ali strahom se sada ne može zamarati. "Hej," reče joj šturo, izbjegavajući gledati direktno u nju.
"Hej." Elena prekriži noge i preklopi dlanove na koljenu. "Lijep prizor, zar ne?"
"Molim?"
"Oni." Nije napravila nikakvu gestu, ali zna da misli na njegovu i njezinu obitelj zajedno u igri.
"Da."
"Nećeš im se pridružiti?"
"Ja... slušao sam što govore na radiju. Da čujem što se zbiva na otvorenju."
Elena kimne u razumijevanju. Zna da ona vidi odgovore u njemu prije nego ih izgovori pa je i znala prave razloge zašto se ne igra s Arionom i ostalima. Ali ona i zna da on zna pa joj može reći bilo što. Ne može joj lagati pa zato ni nije lagao. "I što kažu na radiju?"
"Ništa pametno. Ionako je besmisleno to slušati. Stoje ne znam koliko udaljeni od tornja. Jedva da će nešto vidjeti. Nadam se da su tvoji agenti bliže."
"Nešto bliže. Nije potrebno da budu na licu mjesta. Ni preporučljivo. Kad otvorenje postane krvavo..."
"Jesi li ih upozorila?"
"Jesam. Neće ništa riskirati. Samo će promatrati i javljati mi ako se ukaže nešto što bismo mogli iskoristiti."
"Ali ne vjeruješ da će se nešto ukazati."
"Ne." Otkad su se pozdravili njegov pogled i njen "pogled" bili su usmjerni prema grupici ljudi koja je skakutala.
Kimne glavom. "I kako ćemo dalje?"
Šuti. Šutnja koja govori sve.
"Već si odlučila, zar ne?"
"Za tri dana krećemo. Napast ćemo Dvor Saurinai."
Uzdahne s grčem u grlu. "Jesi li to dobro promislila?"
"Još razrađujem pojedinosti. Čitava garda, osim Galte, će sudjelovati."
"Zašto ne Galta?"
"Netko mora ostati i voditi osiguranje. I izgraditi novu gardu. Ostali najvjerojatnije neće preživjeti."
"Jesi li im to rekla?"
"To sam im prvo rekla. I nisu ni trenutka oklijevali dragovoljno se javiti. Uključujući Galtu. Osjeća se osramoćeno što sam ga tako izuzela, ali shvaća zašto sam morala."
"Napast ćete noću?"
"Da. Jedino tako imamo neke izglede za uspjeh."
"Misliš, ti imaš? Jedino ti možeš izvući Saurinae i isporučiti ih 'surima."
"Da. Ali prije napada ćemo morati evakuirati Hrobatozine Vrtove."
"Što? Zašto?" Sad se okrenuo prema njoj.
"Kao prvo, zbog osiguranja. Bez prave garde, makar i krnje kakvu imamo, ne možemo misliti da smo sigurni. Za misiju ću možda morati upotrijebiti i lažne pripadnike garde. Tada ćete pogotovo biti ranjivi. Galta može voditi organizaciju, ali ne može se boriti za one kojih nema. A tu je i ono što dolazi kasnije."
"Što?"
"To će biti otvoreni napad jedne kuće protiv druge. Ako i uspijemo obezglaviti kuću Saurinai, njihovi vazali i saveznici neće prijeći samo tako preko toga. A vjerojatno ni oni koji nisu skloni Saurinaima. Obrušit će se na Trpimiroviće, i to žestoko. Morat ćemo se povući u ilegalu. Sakriti."
"Sakriti? Misliš, baš sve napustiti?"
"Da."
"A vaši posjedi, dionice? Toxi-Kola?"
"I toga ćemo se morati odreći. U principu će nam ostati samo ono što ćemo moći ponijeti sa sobom."
"Elena... to će biti propast tvoje kuće."
"To je cijena spasa čovječanstva."
"Gesta koju neće znati cijeniti."
"A kad je čovječanstvo znalo nešto cijeniti? To je potpuno nebitno. Ne činim ovo za nečiju zahvalnost. Činim ovo jer je potrebno. Točka. Osim toga, nećemo baš propasti. Dok smo živi, bit će Trpimirovića. A i uzet ćemo novac sa sobom. Unovčit ćemo što možemo u ovom kratkom roku. Nije to kraj."
"Svejedno... Ali zašto bi morali znati da je to bila kuća Trpimirović?"
"Kad ostavimo tijela svoje garde na njihovom imanju, shvatit će."
"Neka se zamaskiraju."
"Neće pomoći. Čak i ako će biti goli, identificirat će ih i povezati s nama."
"Ali-"
"Ivek, možda neće povezati napad s nama, ali moramo biti spremni ako hoće. Shvaćaš? Riskirat ću posjede i ugled svoje kuće, ali ne i živote svoje obitelji i ljudi koji nam služe. Osim toga, gledaj to sa svjetlije strane. Ako kuća Trpimirović padne, nećeš me morati oženiti." Nasmije se.
"Nije smiješno. Osim toga, ne moram te oženiti ni sad. Ali zar baš mora biti ovako? Ova kuća postoji tisuću godina! Zar nemate saveznike? Prijatelje? Zar se baš nikome ne možeš obratiti za pomoć?"
"Imamo mnoge prijatelje. Nekoliko mi imena pada na um, ali... Ne mogu biti sigurna da im se može vjerovati. Jednostavno ne mogu riskirati. Previše je toga na kocki."
Ponovno se razvali u klupi i glasno uzdahne. Počne si masirati oči. "Bože, iz gorega u gore."
"Ni ja baš nisam oduševljena ovom perspektivom, ali trenutno mi ništa bolje ne pada na um."
"Jesi li rekla sestrama?"
"Ne. Morat ću smisliti način kako im to priopćiti. Pogotovo Tini. Ako ne shvati razlog zbog koje moram napasti Saurinae, mogla bi mi oduzeti svu kontrolu. Ipak je ona sazára."
"Da, shvaćam." Kratko je šutio, samo sjedio pokraj nje. Ni ona ništa nije rekla. Samo je odgađao ono što ionako reći. "Idem s tobom."
"I mislila sam si. I što bi radio?"
"Ne znam! Pucat ću u zrak. Nosit ću Saurine! Snažna si, ali sigurno ne bi mogla sama nositi dvoje odraslih ljudi. Barem ne dugo."
"To je istina. Ali tko će te održavati dovoljno dugo na životu da bi postao koristan?"
Njena iskrenost je poput oštroga noža, očišćenog, sterilnog, koji reže ljudski ego precizno i bez pravljenja nereda. Ah, da, i boli. "Nisam baš toliko beskoristan. Mislio sam da sam to dokazao."
"Nisam te nazvala beskorisnim. Ali ne uspoređuj ono što si činio u koloniji s ovim što mi namjeravamo učiniti. Ovo je vojna operacija, ništa manje od toga. Tu mora svaki čovjek odlično znati svoj posao i mora znati da može računati sa svojim suborcem. Ti nemaš vojnu obuku i ne znaš se ponašati u takvim situacijama. Ako će drugi morati brinuti o tebi i zbog tebe, ometat ćeš ih u radnjama i ugroziti im živote. A time i čitavu operaciju."
"Mrzim dok si tako savršeno logična. Ipak bih mogao neš