Uspon je bio naporniji nego je očekivao, ali ipak je uspio dovesti spremnik do desetog kata. Brkovi su ga počeli malo svrbiti zbog znoja. Ušao je u prijemnu dvoranu. Jednostavno je morao zinuti. Koja elegancija. On je izašao iz servisne osovine koja se proteže središtem. Lijevo od njega i desno od njega nalazi se ista uvijena široka staza koja se proteže u beskonačnost. Soba bez kraja. Možete kružiti i okretati se na sve smjerove svijeta unedogled. Ovaj kat nema pregrada. Soba bez kraja. Stolovi koji postavljeni po dvorani također su uvijeni. Površina im je ravna, ali rubovi zaobljeni, krivudavi, tangencijalni. Ovdje se stavlja naglasak na organske oblike, očito. Stolovi su pretrpani svakakvim skulpturicama, čašama, pokalima i sličnim kičastim tričarijama. Topaz se odmah zaputio prema svom cilju.
Kružio je dvoranom, uz servisnu osovinu. Pritom se zagledao kroz prozore. Vidik je bio zaista lijep, a bio bi mnogo ljepši da nema te glupe plahte koja ga zaklanja. Srećom, kroz plahtu je ulazilo dovoljno svjetla, a to je bilo sve što je zasad trebao.
I našao je ono što je tražio. Slika se pružala od poda do stropa i bila je uvijena kako bi bila prilagođena zakrivljenosti zida servisne osovine. Slika je, inače, degutantna i zastrašujuća. Tko još slika slatke male mačiće?
A ono što nitko ne zna...
Čučnuo je i izvadio ključ iz džepa. Napipao je sitnu bravu koja se nalazila u lijevom donjem kutu okvira slike. Umetne ključ i okrene ga. Očekivao je da tako malena brava gotovo nečujno šljocne, a kad tamo čitava slika pucne. I lagano se odškrine. Odlično. Sve ide po planu, sve je tamo gdje bi trebalo biti.
Topaz otvori tajna vrata skrivena neukusnom slikom. Dočekala ga je malena otvorena kabinica. Tajno dizalo koje vodi prema podzemnim razinama. Ovo okno dizala podsjetilo ga je na ono drugo okno, također tajno, kroz koje je bacao krvava trupla Hieriusa i njegove ispodprosječne bande. Srce mu se razgali na to. Već osjeća nostalgiju za tim sentimentalnim trenucima. Koliko samo žudi za ponovnim proživljavanjem tih neprocjenjivih osjećaja.
Nije trošio vrijeme na sanjarenje, već je krenuo nagurati svoje tijelo i kolica u dizalo. Nema mnogo mjesta, ali teoretski bi trebao stati on zajedno s kolicima. Nije to išlo baš lako, ali nekako je uspio namjestiti i jedno i drugo da pašu. Sad je počeo tražiti sklopku. Ne vidi ju. Trebao je prvo nju potražiti, a onda se naguravati. Možda ju je pokrio tijelom. Sad će morati izaći.
Ne, neće. Vidi utor u stjenci dizala. U njemu je sklopka. Unutrašnjost je od nekakvog tamnog metala pa nije odmah vidio. Gurnuo je prste i potegao prema dolje. Ne da se. Upro je snage koliko je god mogao iz tog nespretnog položaja. I povukao sklopku prema dolje. Čim je škljocnula, dizalo je krenulo prema dolje. Baš se u tom trenutku Topaz sjetio da je zaboravio zatvoriti tajna vrata. Srećom, nije posegao rukom za njima jer bi mu je inače dizalo odsjeklo. Nije bitno. Ionako još nitko neće ovamo navraćati, a kad dođu, imat će se čemu čuditi. To će ih samo zadržati dovoljno dugo da dočekaju svoju smrt.
Zaista, vrlo praktična improvizacija s njegove strane.
Dizalo se kretalo bešumno. Razumljivo, ipak se radi o tajnome dizalu. Ali ipak je fascinantno da se baš ništa ne čuje. A pošto nema svjetla u dizalu, ništa ni ne vidi. Dizalo se kreće presporo da bi osjetio uzgon. Njegova mu osjetila uopće ne govore da se kreće. Ali kreće se. Prilično je siguran u to.
Malo se ipak čudi. Mislio je da će dizalo fućkati jer je pretpostavio da će funkcionirati na istom principu kao T-kapsule. Ali ništa od toga. Ne visi ni na kablu, to također zna. Znači, kreće se pomoću elektromagneta. Iznimno uzbudljivo. I dojmljivo. Ovo je zaista posljednja riječ tehnike. Osjeti blagu tugu zbog toga. Ovo će remek-djelo od tornja za tri sata biti samo golema hrpa otpada. Da Saurinai toliko ulože u izgradnju jedne kolosalne smrtonosne klopke, samo svjedoči da su oni zaista kraljevi ljudi. Ljudi koji razmišljaju isključivo u superlativima. To je njegov tip ljudi. Napokon se kreće u pravome društvu. A za nekoga tko se dosad kretao kroz blatni ocean ljudske osrednjosti i kratkovidnosti, to je zaista šok za organizam.
Sve je u redu. Ne treba ni za čime žaliti. Pogotovo ne za ovim tornjem. Kad postane šef Toxi-Kole, dat će ugraditi u zgradu ovakva dizala. Za isključivo vlastitu privatnu upotrebu, naravno. Možda bi se čak dalo složiti da se dizalo kreće i vertikalno i horizontalno! Hoho, kako mi radi mozak! Posljednji su dani bili istinski stimulativni za njega. Ideje mu samo pršte iz glave. Morat će ih početi zapisivati. Zapravo, čini to oduvijek. Neće biti skroman, uvijek je bio čovjek od vizije, mislilac, generator ideja. Ali njegova se inspiracija tek sada raspojasala. Iskoračio je iz mraka i stupio na svjetlost. Okružen ljudima koji znaju upotrijebiti svoju maštu, zbacio je okove koji su sputavali njegovu.
Dizalo je stiglo na svoje odredište. Osjeti sudbonosnost svog pristajanja. Ovo je dizalo izrađeno isključivo za njega, odnosno za osobu koja će postaviti bombu. Nema nikakvu drugu svrhu. Zapravo, ima. Njegov povratak. Zato mu je sad palo na pamet kako bi se ipak trebao vratiti gore prije nego ljudi nahrupe u prijemnu dvoranu. Iako nije toliko ni bitno. Može uvijek koristiti stube. Dizalo je instalirano samo kako bi se smanjio rizik pri transportu bombe. Doduše, već je bio rizik što se morao uspinjati do desetog kata s bombom pa onda spuštati. Tu vidi manjkavost plana, ali neće sad cjepidlačiti. Spuštanje bi ipak bilo opasnije. Sad je na dubini ekvivalentnoj dvadeset nadzemnih katova. Utroba prerangonske jezgre. Ili barem je to na službenim nacrtima ovoga tornja.
Izašao je iz dizala i krenuo prema konačnom počivalištu svoga tereta. Ovdje se na sve strane pružaju debele cijevi i pregrade, sve u srebrnom sivilu čelika i titana. Isprepletena metalna mreža na kojoj stoji čitavi toranj. I tu je poanta čitave priče.
Stigao je do središta. Debela osovina na koju je direktno nataknut toranj. Na ovome mjestu iz nje izlaze potporne titanske grede koje se radijalno šire i koje dodatno osiguravaju stabilnost. Ovo je središnja točka stabilnosti najveće ljudske tvorevine ikada izgrađene nakon Prijelaza. Ovdje završava put bombe.
Kolica je samo uspravio i priljubio ih uz osovinu. Mehanizam za paljenje već radi, vrijeme detonacije je namješteno. Njegov je posao obavljen. U redu, nije još. Mora još malo dežurati. Tek je dvanaest sati. Toranj se razotkriva u pola dva. Bomba će eksplodirati četrdeset minuta kasnije. Ako mu do deset minuta nakon razotkrivanja tornja ne jave da je došlo do promjene plana, to je njegov znak da se pokupi što je brže moguće. Imat će pola sata da se popne i napravi dostatan odmak od tornja. Izgleda da će ipak morati ići stubama. Ako bane iz dizala među svim tim plemstvom, odjeven u nešto vrlo neplemenito, mogli bi početi vrištati, a to bi moglo uzrokovati paniku i napuštanje tornja. Ne, to neće ići. Bolje mu je da se pripremi za uspon. Brzi uspon. Neće imati mnogo vremena, ali to je dio uzbuđenja.
Kako će znati da nije došlo do promjene plana?
Dobro pitanje. Bolje da nađe komunikacijsko čvorište. Trebalo bi biti u blizini odredišta bombe. Malo je lutao oko osovine da bi ubrzo našao široku cijev koja se horizontalno pružala čitavom širinom ove goleme prostorije. Na jednom je mjestu na nju prikovan maleni stup. To je ono što mu treba. Na stupu je kronomjer koji čak pokazuje točno vrijeme. To mu ne treba, ima svoj džepni kronomjer. Na stupu je također zvučnik s gumbom pokraj sebe. Topaz ga pritisne.
"Poštar zove bazu, Poštar zove bazu."
"Krrrc... ovdje baza. Izvještaj."
"Paket je isporučen. Ponavljam, paket je isporučen."
"Primljeno. Slijedi radijska šutnja u skladu s dogovorom."
"Primljeno. Poštar se odjavljuje."
U redu, komunikacija funkcionira. Može biti miran. Rečeno mu je da je prvobitni plan bio Poštaru dati prijenosni radio-primopredajnik, ali srećom je netko primjetio da radijski signali ne dopiru ovako duboko. Zato su ugradili ovo čvoriše povezano s odašiljačem koji stoji na vrhu Saurinai tornja. Tako su mogućnosti za bilo kakve smetnje u komunikaciji otklonjene. Organizacija i oprema u ovoj operaciji zaista su na visini.
Tako i treba biti. Saurinai poznaju aristokratski kodeks, i pridržavaju ga se. A kodeks jasno kaže kako pri masovnom ubijanju nekoliko stotina ljudi treba pod svaku cijenu izbjegavati prozaičnost. I ocat. Ali u svakom slučaju prozaičnost. I u tom se pogledu kuća Saurinai potpuno iskazala. S octene strane ne, ali u pogledu originalnosti i sustavnosti – da je sposoban gajiti duboke osjećaje, došlo bi mu zaplakati. Toliko je to predivno.
Ovaj toranj je oružje. Izgrađen s jednom i samo jednom svrhom – da bude srušen. Ali ne prazan, već krcat najvažnijim ljudima Nesske. Statika čitavog tornja osmišljena je tako da ima uporište u jednoj jedinoj točki. Na toj je točki postavio bombu. Kad eksplodira, veličanstveni toranj neće biti ništa više od kuće od karata. Jednostavno će se urušiti, bez ikakva odlaganja. Tako su mu barem rekli. Urušavanje će početi neke dvije-tri sekunde nakon eksplozije. A sve će se sliti ovamo. Ispod tornja bi se službeno trebali nalaziti ogroman prerangon i najsnažniji računalni procesor ikada izgrađen. Neslužbeno se ovdje doista nalaze šuplji rudimentarni kosturi tih golemih konstrukcija, ali nikada nije bilo zamišljeno da se to zaista izgradi. Što ne znači da podzemne prostorije nemaju svrhu. Upravo je praznina ono što ih čini vrijednima. Ovdje se mjesecima iskapalo kako bi se stvorio prostor za prerangonsku i računalnu komoru, ali zapravo se samo iskapalo. Radi samog prostora. Naime, kad se toranj uruši, sve će završiti ovdje. Šupljina će biti popunjena, a prostor na površini neće biti zatrpan otpadom. Čisto i savršeno. Saurinai neće samo ubiti sve one ljude gore, već se odmah pobrinuti i za njihovu grobnicu. Ako to nije gospodski, ne zna što je. Sve je tako savršeno osmišljeno da ti ljudi, kada bi znali da će biti zatrpani pod stotinama ropada betona, čelika, titana i stakla, uopće ne bi imali razloga žaliti se zbog toga ili imati bilo kakve druge prigovore osim onih vezanih uz buku, nehigijenu i neudoban osjećaj u gornjem području nogavica kakvi sigurno i inače prate slučajeve usmrćivanja ljudi stambenim objektima.
Topazu je bilo malo zagonetno zašto Saurinai žele ubiti praktički čitavo nesskansko plemstvo na vlastitoj zabavi. Prvo je pomislio kako žele odaslati poruku svoje nadmoći čitavom svijetu, ali nekako mu se to činilo nepotpunim objašnjenjem. Upoznat je on s naravi i metodama kuće Saurinai, i zna da su uvijek pucali visoko, ali zato nikad preglasno. Uvijek su pazili da dobiju što više privlačeći što manje pažnje.
Ovo će svakako biti bučno i apsolutno će privući pažnju pa je pomislio kako su Saurinai promijenili svoju višestoljetnu taktiku. A onda mu je sinulo ono što je cijelo vrijeme očito. Upravo jer će događaj privući toliko pažnje prema Saurinaima, sumnja na njihovo sudioništvo u njemu će ih zaobići. Tko će vjerovati da bi pobili uzvanike vlastite zabave? I još važnije, kome bi palo na pamet da bi za to upotrijebili vlastiti toranj, u koji su uložili bogatstvo? Psihološki efekt. Sve što će se danas dogoditi bit će nekako povezano sa Saurinaima. I baš će se zbog toga krivac tražiti negdje drugdje.
Ne bi ga čudilo da sami Saurinai ispadnu najveće žrtve ovoga masakra. Preživjele, dakako.
Pitanje je hoće li ikada doznati istinu. Takve se tajne nose u grob. Pozadinu ovoga događaja, onu cjelovitu priču, znaju sigurno samo sazára i vei-sazár. Za njega, čak i ako ostavi dojam na njih današnjim sigurnim uspjehom, bilo bi pogubno postavljati previše znatiželjnih pitanja. Zapravo, bilo bi pogubno postavljati pitanja, točka. Ali to ne znači da ne može donositi vlastite zaključke. U sebi. Katastrofa kojoj je on upravo dao finalni pečat dignut će na noge čitavu Nessku. To bi moglo utjecati na cijelokupnu političku scenu na kontinentu, pa čak i udariti u same temelje Skriptoruma. Tko zna. Pitanje će biti samo što će od tih promjena biti ono što su Saurinai očekivali, a što će biti ono što će morati nagaziti i smrviti, brzo i nemilosrdno. Bit će zaista zanimljivo gledati razvoj događaja.
Začu nešto.
Čudan zvuk. Tupi. Nije ga mogao locirati. Ovdje previše odzvanja. Previše metala. Evo ga opet! Možda mu je odredio izvor. Krenuo je smjerom kojim ga je zvuk navodio. I čini se da će ga to dovesti do komunikacijskog čvora. Zar mu nešto već javljaju iz baze? Doduše, nije se toliko udaljio da ne bi dobro čuo signal, a i nije zvučalo kao nešto što bi izašlo iz zvučnika. Za svaki slučaj je izvadio svoj mali striglar iz džepa. Ovo je opasno područje. Ne može se biti preoprezan.
Došao je do komunikacijskog čvora kojeg je maloprije napustio. Malo se okrenuo oko sebe kako bi bio siguran da mu se nitko ne prišuljava, a onda prinio uho čvoru. Ništa. Iz ovoga ne dolazi nikakav zvuk. Ali negdje odavde je došao, u to je, recimo, napola siguran.
Evo ga opet. Kao neko duboko mrljanje. Kao kad susjedi u stanu iznad vas razmještaju pokućstvo. A vi ih želite rasjeći od uha do uha, a onda nastaviti prema preponama, i tek onda ih zamoliti da prestanu praviti tu prokletu buku dok pokušavate pročitati tri tjedna stare novine!
Sva sreća što nema nikakve novine sa sobom. Ova bi ga asocijacija inače jako uzrujala. Ali uspio se sabrati i shvatiti da zvuk dolazi negdje iza cijevi. Kreće li se zaista netko ovim kompleksom? Moguće. Saurinai imaju mnogo neprijatelja. I svi su bili pozvani na zabavu koja se održava gore. Ali ne smije brzati sa zaključcima. Mora, prije svega, biti oprezan. I izgledati opasno. Striglar pomaže, ali možda bi u tu svrhu trebao skinuti i kapu. Prilično je siguran da izgleda užasno obično s tom radničkom kapom. A ni brkovi sigurno ne pomažu. Užasava ga pomisao da bi mogao stati sučelice s nekim tko ga želi ubiti, a da taj pomisli kako gleda nekog običnog i prosječnog. Nije bitno što trenutno ima tajni identitet. Ako ga netko u ovom trenutku ima na nišanu, možda oklijeva jer misli da ima posla s nekime tko nije vrijedan truda i municije. A on je vrijedan biti ubijen! I opasan je ako ga se ostavi na životu. Dakako, uviđa neke mane takvog razmišljanja pa se koncentrirao na njihovo otklanjanje izbjegavanjem situacija u kojima bi njegov eventualni protivnik mogao imati stanovitu nesklonost prema Topazovom konzervativnom stavu da mu vlastita krv teče isključivo žilama.
Ako postoji opasnost, mora se s njome suočiti i otkloniti ju. Ima prostora između poda i cijevi pa se provukao ispod nje kako bi mogao izvidjeti što se skriva iza nje. Na prvi je pogled uočio samo ono što je uočio i bez puzanja po podu. Još više cijevi. Ove su podjednako debele kao ova horizontalna, samo što su vertikalne i bez ikakvih očitih sklonosti prema horizontalnosti. Sežu od poda pa sve do svoda. Prišao im je. Oprezno.
Opet taj zvuk. I još jedan odmah potom. Da, dolazi od tih cijevi. Prolazi li nešto tim cijevima? Koliko je on shvatio, sve je ovo kulisa. Nište ne teče tim cijevima. Ipak, zvuk dolazi od njih. Obišao ih je kako bi bio siguran da nešto ili netko izvana ne proizvodi zvukove u blizini, a kad se uvjerio, prislonio je uho na jednu od njih.
Naravno, dok on prisloni uho, zvukovi prestanu. Barem oni glasni. Nešto ipak čuje. Kao nekakvo lupkanje. Da, čuje odzvanjanje neke vrste vibracija. Kontinuirano je. A onda onaj snažniji zvuk. Na to je refleksno odstupio od cijevi. A onda odmah natrag prislonio uho. Slabiji zvukovi nisu prestali. Očito je da nešto lupka dovoljno glasno da odzvanja i prenosi te vibracije ovim cijevima. Ali otkud to dolazi. Odozdo? Ne zna što bi tamo moglo proizvoditi bilo kakve zvukove. Nema nikakve mehanizacije. Tamo je samo ogromna šupljina. Onda mora biti odozgo. Ali ni to nema mnogo više smisla. Što bi moglo proizvoditi takve vibracije? Ili još bolje pitanje, gdje? Ni u samome tornju nema nikakvih teških pogona. Bi li dizala proizvodila takve vibracije? Ni govora. A ni ne zvuči kao nešto mehaničko. Više kao tapkanje. Odnosno, to njemu zvuči kao tapkanje. Da bi on to mogao sve dovde čuti, to moraju biti prilično snažni udarci. Ali po čemu? Po vanjskoj površini tornja? Možda je počela kiša.
Samo što kiša ne bi mogla udarati tako snažno. Prije bi to bila tuča. Ali morala bi biti neka gadna. Moguće je. Zna se dogoditi da ledene kugle budu veće od ljudske šake. Čovjeku mogu glavu razbiti. Ali bi li toliko odzvanjalo? Napokon, čitava je površina staklena. Sve sami prozori. Toranj navlači metalnu kožu samo noću, kao zaštita od kartĥatomasura. Doduše, takvo nešto bi bilo učinkovito i kao zaštita od tuče. Nije siguran jesu li stakla dovoljno čvrsta da bi podnijela takve udarce. Nije upoznat s tehničkim detaljima izgradnje tornja, osim s onim nužnima za njegovo rušenje. A ako bi ledene kugle porazbijale sve prozore, bi li udarci po unutrašnjosti katova toliko odzavanjali? Teško. Tuča bi mogla padati samo po rubovima.
Je li počela padati tuča – to mu baš ne zvuči previše uvjerljivo, ali mora priznati da mu ništa drugo ne pada na pamet – pa su navukli oklop protiv kartĥatomasura kao improviziranu zaštitu? Ako je to točno, onda su se ljudi sigurno povukli u sam toranj. A to bi predstavljalo radikalnu promjenu plana. A to bi, opet, bio dobar povod da ga netko kontaktira. Ali od komunikacijskog čvora nije došao nikakav signal. Topaz spremi striglar za kojeg je već zaboravio da mu je u ruci i krene prema čvoru.
Na svom je putu malo usporio zbog novoga vala zvukova odozgo. Posve sigurno dolaze odozgo. I sada jasno čuje ono što je maloprije mogao čuti samo prislanjanjem uha na cijev. Sad to nisu isprekidani izboji. Nešto tamo gore bubnja i lupa. Snažno. To nikako ne može biti tuča.
Što se to tamo gore događa?
Iznova se provukao ispod horizontalne cijevi. Prišao je komunikacijskom čvoru i stao zuriti u njega nekoliko sekundi u iščekivanju. Samo je zurio, očekujući da će se svakog trenutka oglasiti.
Ništa.
A on ne bi smio zvati bazu. Zapovijed je da se javi kad postavi bombu i onda se pridržavati radio šutnje. Izričito su mu rekli da će ga oko svake promjene plana smjesta obavijestiti. Vjeruje u to. Ne vjeruje u njihovu naklonost prema njemu, ali vjeruje u njihov pragmatizam. Nije toliko naivan da bi mislio kako je Saurinae već sada uvjerio da nije potrošna roba. Prihvaća mogućnost da bi tajni dio tajnoga plana mogao biti da i sam skonča zajedno s onom ruljom gore. Ne bi ga čudilo kad bi ga smatrali opasnim svjedokom njihovih spletki i kao takvoga krenuli eliminirati. Ali ono što ne prihvaća jest da bi to učinili nauštrb uspjeha operacije. Ne morate biti genij – iako je sasvim praktično i spomena vrijedno što on to jest – da biste zaključili da je njegov zadatak vitalno važan. Ne bi ga ugrozili samo kako bi ga se na brzinu riješili. Nejavljanje o promjenama u planu ne bi imalo smisla jer tada bi bomba mogla eksplodirati prerano ili prekasno. On je ovdje samo kako bi bila osigurana pravovremena detonacija. Osim toga, nejavljanje ne bi ugrozilo njegov život. Jer u slučaju nejavljanja on će otići odavde prije nego ga ekplozija dohvati.
Hoće li? Sad mu je palo na pamet da su mu mogli lagati o vremenu detonacije. Ali zašto bi mu onda dali mogućnost podešavanja vremenskog mehanizma? Dakako, i to bi onda mogla biti laž. Izgovor da ga se zadrži ovdje. Da mora ostati u slučaju da ljudi ne uđu u toranj prema predviđenom rasporedu. Problem je što ta mjera ima smisla. Ovako veliki plan ima mnogo detalja. I svašta može poći po zlu. Bilo bi kratkovidno od Saurinaia ne uzeti u obzir takvu mogućnost. Čak i da su osigurali i način kojim će nepogrešivo nagurati tu plemenitu gamad u toranj u pravom trenutku, ne bi mogli biti potpuno sigurni da bi to dalo očekivane rezultate. Ne, njegova zadaća ima smisla. Neophodna je prema svakoj zdravorazumskoj logici. Inače ju ne bi ni prihvatio.
Vjeruje da bi ga se Saurinai mogli željeti riješiti – već su jednom imali tu namjeru – ali ne vjeruje da bi bili tako neoprezni. Ima mnogo lakših i sigurnijih načina da ga ubiju. To su ljudi koji misle na duge staze. Ovaj toranj živi je smrtonosni dokaz tomu. Da takvi ljudi ugroze postizanje svojih ciljeva zbog nestrpljivosti i nervoze koje im izaziva neki činovnik, makar i ključni čimbenik njihove operacije? Nikada to neće povjerovati. Ovo je prevažno za takvo nezrelo razmišljanje. S ovime imaju samo jednu priliku. Ovaj je toranj oružje koje može opaliti samo jednom. Ako se toranj uruši prije nego se uspije napuniti svitom, gotovo je. Siguran je da Saurinai raspolažu ogromnim novčanim izvorima, ali nije baš siguran da bi si mogli priuštiti još jednu ovaku građevinu. A čak i kad bi izgradili još jedan Saurinai toranj, kako bi mogli nagovoriti svu tu aristokraciju da u njega uđe nakon što je pred njihovim očima nestao prvi?
Ne, ne, ne. Razmišljanje o takvim teorijama posve je bespredmetno. Plan je onakav kako su mu rekli.
Samo... zašto ga onda ne zovu? Najočitiji odgovor bio bi jer nemaju razloga zvati. Sve je u redu, sve se odvija po planu. Problem je što njemu baš ne zvuči kao da se sve odvija po planu. Ipak, to nije zadovoljavajuća argumentacija. O onome što se događa gore može tek naslijepo nagađati. Usprkos tome trebao bi biti informiran da je sve u redu. Da prekrši protokol i kontaktira bazu? Nije siguran da bi trebao. Ako nema problema, ostavit će dojam paranoika kojeg hvata nervoza pri svakom neidentificiranom šumu. A to ne bi bio obećavajući početak njegove karijere u kući Saurinai. S druge strane, ima obavezu prema svom zadatku. Nitko mu ne može zamjeriti što ga želi što bolje obaviti. Naravno, to baš i nije utemeljena tvrdnja jer mnogi bi mu mogli to zamjeriti. I shvatio bi njihov stav jer je i on u mnogim slučajevima nalazio mane u vrlinama drugih ljudi samo zato što ih je želio ubiti. Ipak, to ga ne smije ometati u izvršavanju zadatka. Kako će ocijeniti njegove postupke, to će vidjeti kasnije. Sadašnjost je sada. A sada mora provjeriti je li operacija ugrožena, kud puklo da puklo.
Zato je stisnuo gumb za poziv baze.
Iz zvučnika je izlazio samo šum. Statika. Topaz svejedno pokuša komunicirati. "Halo... baza... ovdje Poštar. Javite se, molim. Halo, baza?"
Nema odgovora. I ne bi smio izlaziti takav zvuk iz zvučnika. Čini se da je prekinuta veza. Samo, kako je to moguće? Prije tek koju minutu razgovarao je s bazom. Što se moglo dogoditi u tih nekoliko minuta?
Mnogo. Primjerice, mogao je stradati primopredajnik. Ako je nešto udarilo u antenu, veza bi svakako mogla biti prekinuta. A to onda predstavlja problem. Ako su te pretpostavke točne, plan se doista promijenio, samo što on ne zna kako reagirati na to.
Plan ipak ima nekoliko mana i rasprostiru se pred njim poput smrdljive i moljcima izgrižene deke za piknik. Saurinai su računali s nepredvidljivim okolnostima i poslali njega kako bi mogao intervenirati po potrebi. To je bilo dobro popunjavanje očite rupe u planu, ali ono je razotkrilo još jednu. Sredstvo dojavljivanja. Zar se nisu pobrinuli da radio veza bude sto posto sigurna? Njegov jedini kontakt s vanjskim svijetom ovdje, i već je zakazao. Komunikacija. Nešto naizgled banalno, a u ovome trenutku ključno za čitavu operaciju. Na to se ipak trebalo paziti. I trebalo je osigurati alternativne kanale sporazumijevanja.
Ali posve je jasno da se radi o previdu. Nitko nije pomislio na mogućnost zakazivanja radio veze. To se vidi iz činjenice da mu nitko nije rekao što činiti u takvom slučaju! A nije ni on bez grijeha. Trebao je pitati. Vrhunski organizator i komunikolog, kakav sasvim slučajno jest, trebao bi imati oko baš za takve sitnice. I on je, dakle, zakazao.
Ako ne postoji protokol za ovaj tip situacije, nalazi se na mrtvoj točki. Ili možda da bude precizniji – prepušten je samome sebi. I što bi sad trebao činiti? Detonacijski mehanizam radi. Vrijeme istječe. Njemu pogotovo. Da se ponaša čisto birokratski? Pošto mu nitko nije javio o promjenama u planu, mogao se jedino držati izvornoga plana. Nije njegova krivnja što je komunikacija zakazala. Zvuči idealno i bilo bi idealno da nije toliko toga na kocki. Ako preživi, a Saurinai doznaju da se samo slijepo držao svojih uputa, vjerojatno će poželjeti da nije preživio. Jer njegov zadatak, naposljetku, nije ostaviti bombu na određenom mjestu, već pobiti najmoćnije ljude Nesske koji stoje nad njegovom glavom. To mu je zadaća i ako zakaže, ukazivanje na propuste u planovima njegovih nalogodavaca sigurno ne bi bio najbolji put opravdavanja.
U ovakvoj pat poziciji logika bi mu nalagala obustaviti čitavu operaciju. Zaustaviti odbrojavanje mehanizma za paljenje. I to bi vjerojatno sada krenuo činiti. Da može. Mehanizam se, naime, ne da zaustaviti. Dali su mu samo mogućnost mijenjanja vremena detonacije, i to u vrlo uskome području. Eksplozija je neminovna i ništa ju ne može zaustaviti. Možda bi mogao izvaditi napravu iz spremnika i pokušati ju nekako zaustaviti, ali bez potrebnog tehničkog znanja gotovo sigurno bi samo požurio detonaciju.
Ako su mu dali mogućnost manipuliranja bombom, zašto mu nisu dali i mogućnost deaktivacije? To jest nekako čudno jer mogla je nastupiti situacija u kojoj bi bilo potrebno obustaviti čitavi plan. Možda je takva situacija nastupila upravo sada. Za Topaza je takvo nešto sasvim predvidljivo i ne može vjerovati da Saurinaima to nije palo na pamet. Već se pitao o tome kad su ga upućivali na njegov zadatak, ali nije ništa rekao. Radilo se o toliko očitome propustu da se očito nije radilo o propustu. To je bilo sasvim sigurno uračunato. Ali ne zna zašto. Ne poznaje dovoljno poslovne zavrzlame u koje se Saurinai upuštaju da bi shvatio što to oni točno ovdje rade. S kojom će točno svrhom pobiti sve one ljude? Topaz osobno ne bi trebao razlog, ali pošto se radi o vrlo uglednim osobama, pitanje je ipak vrlo osjetljivo.
Mogao bi nagađati. Jasno je to da je ova operacija neka prijelomna točka. Čega, nema pojma. Nemogućnost zaustavljanja eksplozije sugerira situaciju tipa "sad ili nikad." To znači da su Saurinai porušili sve mostove za sobom i da neuspjeh ove akcije uopće nije opcija. A to opet znači da je na kocki njihova gola egzistencija. Ova operacija mora uspjeti. To ne bi bila samo povoljna okolnost. To je apsolutna nužnost. U to nema nikakve sumnje.
Dakako, to je vrlo neuobičajeno. Je li moguće da su Saurinai otišli riskirati tako daleko da su stavili sve što imaju na jednu kartu? To nije njima slično i ne zna što bi bilo vrijedno tolikog rizika. Oni sigurno znaju i sigurno neće njemu reći. Pogotovo ako zakaže danas.
Razlozi Saurinaja nisu bitni. Niti je na njemu da to propitkuje. Ali dobro je što je malo razmislio o tome jer sad zna da se ne smije vraćati bez radosnih vijesti o nesskanskoj aristokraciji zatrpanoj pod ropadima veličanstvenoga Saurinai tornja. Činjenica da je on sve savršeno obavio i da neuspjeh operacije nikako ne bi bio njegova krivnja teško da bi bio argument koji bi ga održao na životu kod Saurinaia. Zato mu je bolje da nešto smisli.
A da se jednostavno popne gore i izvidi što se događa? Nije loša ideja. Pogotovo zato što je to jedina ideja koja mu pada na um.
Prije nego ode, pokušat će još jednom pozvati bazu. Možda se neki eventualni kvar u međuvremenu otklonio.
Pritisne gumb. Samo statika. Pokuša svejedno govoriti. "Halo, baza? Ovdje Poštar. Bazo, javi se. Halo?"
Beznadno. Tu neće naći spasa. Bolje mu je odmah krenuti. Teoretski ima vremena otići gore i izvidjeti, ali u praksi ne zna na što će naletjeti.
Zato i ide izvidjeti. Bolje da požuri. Svaka bi se sekunda mogla kasnije pokazati dragocjenom. Zaputi se odmah prema bombi. Otuda će proslijediti natrag prema dizalu kojim je stigao. Možda nije najmudrije koristiti ga – ako je doista došlo do nepredviđenih događaja, mogao bi izaći u prijemnoj dvorani prepunoj finih, uglađenih i zapanjenih gostiju – ali pošto mora štedjeti na vremenu, mora i riskirati nešto.
Zadubljen u svoje misli i uzimajući svoju usamljenost u ovoj golemoj podzemnoj prostoriji zdravo za gotovo, nije gledao pred sebe kako se približavao bombi. Zato se ukipio od straha kad ga je ugledao. Prizor ga je doslovce paralizirao i tih nekoliko sekundi nije bio u mogućnosti apsolutno ništa poduzeti. Moglo bi to imati nekakve veze sa slikom pred njegovim očima. Nije odmah povjerovao u to što vidi. Pomislio je da mu se od stresa možda priviđa. Nije osoba koja bi podlegla stresu na tako prostački i potencijalno financijski štetan način, ali nije ni osoba koja odbacuje neku mogućnost samo zato što mu se čini malo vjerojatna. Osim ako se ne radi o njegovoj genijalnosti, obrazovanosti i samodisciplini. Kad se o tome radi, svako propitkivanje mogućnosti može dovesti isključivo k potpunoj potvrdi tih njegovih vrlina.
I upravo je zbog svoje genijalnosti, obrazovanosti i samodiscipline nakon samo nekoliko sekundi odbacio sve tlapnje i strahove, i objektivno procijenio situaciju. A situacija je da nad njegovom bombom stoji postariji punašni čovjek. Nad njegovom glavom nalazi se sjekira, a njegovo držanje i izraz lica nedvojbeno ukazuju na to da je spreman zamahnuti prema spremniku u svakom trenutku.
Mora ipak priznati da ga je malo strah. Ako ovaj zamahne sjekirom prema spremniku, posljedice bi se mogle vrlo loše odraziti na njegovu buduću karijeru. Nema pouzdane podatke o takvim stvarima, ali sigurno je za pretpostaviti da je teško probijati se u poslovnome svijetu dok vam je tijelo razbijeno na atome. A o otplaćivanju kredita i ubijanju ljudi u slobodno vrijeme ne želi uopće razmišljati.
Iznenađeni pogledi Topaza i čovjeka sa sjekirom susretnu se.
Zaista, zaista, zaista lijep dan. Ima li ičeg boljeg od šetnje i rada u šumi na ovako zaista, zaista, zaista lijep dan? Vjerojatno ima, ali ništa mu bolje ne pada na pamet trenutačno. Prema čemu je logično zaključiti da nema ničeg boljeg. Da ima, njemu bi sigurno palo na pamet. Kome, ako ne njemu? Uistinu je divno što na neka pitanja postoje tako univerzalni odgovori.
Baskut stane. Istegne vrat prema gore. Tada primi glavu objema rukama i zavrne ju za pravi kut prema lijevome ramenu. Krcne. A onda prema desnom ramenu. Opet krcne. Pucne čak. E, to je to. Baš je godilo. Okrene se svom šegrtu koji je poslušno stajao i čekao riječ ili gestu od svog učitelja. "Vidiš, Quislly, tako se namješta vrat. Treba uvijek naštimavati zglobove u glavi i vratu. To je dobro za pokretljivost, to je dobro za mozak, a i, miješane mu nožice, dobro je za probavu. Ako se dobro brineš za svoje kosti, vjeruj mi, svakoga ćeš dana ići