Ivan je s oduševljenjem dočekao kraj jurnjave kroz dvorac. Čim su se zaustavili, pogrbio se podupirući se o koljena i hvatajući bjesomučno zrak. Dahtao je i dahtao dok se Elena tek lagano zapuhala. Već se osjeća polako poniženim. Nije da baš ima mnogo dostojanstva, ali nešto ipak ima. I to malo mogao bi izgubiti uz Elenu. Ako poživi, morat će se ozbiljno primiti treninga ako ju želi iole dostići po tjelesnoj spremi. Iako ne zna kako bi mogao doći makar do koljena nekome tko je vrhunski istrenirao i uskladio duh i tijelo, nešto njemu nemoguće za dostići. Tako mu se barem čini dok promatra Elenu. I ne može vjerovati da tijekom svih ovih napora posljednjih dana nije nabio barem malo kondicije. Čemu su onda sve te smrtonosne situacije služile?
Srećom, nije mu trebalo mnogo vremena da ponovno počne stajati uspravno na nogama, iako su ga još boljela pluća od svog tog disanja. Elena je već bila sve skinula sa sebe i počela stavljati na sebe borbenu opremu. "I kako da ti pomognem?"
"Evo, dok ovo stavim na sebe, pomoći ćeš mi sve prikopčati i stegnuti. Ima tu dosta spojeva i svi moraju biti snažni."
"Ah... neću li nešto krivo spojiti? Ili samo loše? Ne bi li Skel to bolje obavio? Gdje je?"
"Nemam pojma. Uvijek se negdje skiče pa ne znam uvijek točno gdje je. U blizini je, ali nemam sad vremena tražiti ga. Možeš ti to. Nije to tako veliki posao jer sam već većinu opreme unaprijed spojila."
"Za slučaj da ju moraš na brzinu navući?"
"Tako je. Zato sam i mogla brzo upotrijebiti sono-disk. Čuo si ga vani, zar ne?"
"O, da. Vrlo. Hvala. Još jednom." Stalno mu spašava život. Izgleda da će morati naviknuti na to. Zapravo, već je naviknut.
Elenu je to razveselilo. "Nema problema. Dobro, to je to. Dođi, pokazat ću ti što moraš. Prvo futrole za trok-rezače. Tu i tu provuci, a onda stegni, ali muški."
"Muški. Kužim." I on krene petljati nešto na njenim leđima, dok je ona povezivala, što već, sprijeda. I on je čak obavljao dobar posao. Tako izgleda, barem. "Tako. Je li dobro?"
"Odlično. Sad ovo spoji s ovim."
"Dobro." I nastavi poslušno raditi. "Elena..."
"Hm?"
"Nemoj poginuti."
Zahihoće se. "Ne bi bilo dobro da poginem. Ne prije nego dostavim Saurinae na pravu adresu."
"Da, ali... Nemoj ni nakon toga poginuti."
"Ivek... učiniti ću ono što moram. Ali ne mogu kontrolirati sve događaje oko sebe. Možda sam ostavila dojam da mogu, ali... ja sam kao ti. Krhka i smrtna. Dogodit će se što će se dogoditi."
"Znam sve to. Samo... Eh, je li ovo dobro?"
"Dobro je, ali jače to stegni. Nemoj se ustručavati."
"Da, rekla si. Muški."
"Što si htio reći?"
"Ha? Ah... samo da ne pogineš. Jer..."
"Jer..."
"Jer bi bilo loše da propustiš vlastito vjenčanje."
Oboje prestanu s onim što su radili. Neugodna tišina nastupi. Iako Elena nema pogled, izbjegavao ga je dok se okrenula prema njemu. Primi ga za nadlaktice. S njenog lica nestane staloženost. Ipak ju se da iznenaditi. "Što točno misliš pod vjenčanjem?"
"A što bih mislio? Udaju... za mene."
Makar je sve to njena ideja bila od samog početka, njegove riječi očito su joj dolazile kao šok. Sreća je prijetila eksplodirati iz nje. "Ozbiljno to misliš? Želiš me za ženu?"
"Naravno. Tko te ne bi želio? Lijepa si, bogata i znaš ubiti čovjeka jednom rukom."
Nasmije se. "Mogu čak i jednim prstom."
"Ah, dobro da znam. A i red je da te oženim jer sam te... hm... obeščastio. Jedino je pitanje... želiš li me još? Rekla si maloprije da sam obavio svoj posao. Ako me više ne trebaš..."
"To uopće nije pitanje. Pitanje je pristaješ li na uvjete koje sam ti rekla."
Da, uvjeti. Samo je jedan, istina. Odreći se obiteljskog prezimena. Poslati Dmitre u ropotarnicu povijesti. Ništa drugo. "Pa... nije bila laka odluka, ali... Da, promijenit ću prezime. Što ne znači da sam odustao potpuno od vlastitoga. Namjeravam ga ipak nekako spasiti. Ne znam kako, doduše..."
"Zajedno ćemo smisliti nešto." Sad stavi dlanove na njegove obraze. "Znači, sad smo zaručeni."
"Da."
A zaruke su zapečatili dubokim stravstvenim poljupcem. Kad je završio, Elena uzbuđeno uzdahne. "Sad imam tri razloga da se vratim."
"Da." Samo malo! "Čekaj... koja su druga dva?"
Opet onaj prepredeni osmijeh. "Sad dovršimo ovo. Jesi li to dobro stegnuo? Da vidim... Da, u redu je. Odlično." Zgrabi kacigu i krene odmah prema izlazu.
Ivan je opet morao držati korak s njom dok je ona lepršavo napredovala kroz hodnike. "Hej... čekaj... daj, nisam se još odmorio od posljednjeg uspona. Sve te stepenice i hodnici."
"To ti je dobro za zdravlje. Jesam li spomenula da nemamo vremena?" Njen brzi hod prešao je brzo u trk. Opet sve iznova.
"Da, da... ali... Elena, koja su druga sva razloga?"
"Ha?"
Sad se pravi luda. Krasno. "Rekla si da sad imaš tri razloga da se vratiš. Jedan je udaja za mene. Što još?"
"Slavljenje opstanka ljudske vrste, dakako."
"Dobro... to su dva... joj, bole me noge... I koji je treći?"
Uputi još jednom onaj zagonetni smiješak preko ramena, a onda još malo ubrza. Tek sad dok ga ne vuče za ruku vidi koliko je zapravo spor.
"Hej, čekaj!" Ivan se zaletio koliko je mogao kako bi držao korak s njom. Nije lako. Elena ima okretnost i snagu divlje zvijeri. Ni manje ni više nego grabežljivca. Uistinu je to jedinstveni primjerak ljudske vrste. Iako svojim izgledom, kretnjama i karakterom zapravo hoda na granici ljudskosti i – nečeg drugog. Barem u okvirima onoga što se danas naziva ljudskim, što je u svojoj definiciji prilično neodređeno, ali u svakom slučaju bijedno. Tko zna, možda su ljudi nekada bili baš poput Elene. Možda se maleni djelić duha Prijelaza ponovno utjelovio Eleninim rođenjem. Ako je vjerovati onome što je Prijelaz bio, tadašnji su ljudi i morali biti poput Elene, u najmanju ruku. Poput suvremenog čovjeka sigurno nisu mogli biti. Suvremeni je čovjek proizvod brižne i kontinuirane degradacije vlastitoga bića. Ultimativni izričaj mješavine patološke potrebe za izbjegavanjem svakog uspjeha i paradoksalnog robovanja neutaživoj ambiciji. Ali Elena onda daje nadu kako ljudskost ipak nije nepovratno uništena, već možda tek dijelom zaboravljena. Duh je opstao, ali tijelo je – gadno i tromo – prevladalo.
Kad je već kod tromih tijela, možda se trebao malo više pobrinuti za njega. Primjerice, jedenjem. Možda bi onda lakše trčao. Zaista, iako mu je hrana sada mnogo dostupnija nego posljednjih godina, nije se potrudio više jesti. I to uz sve te napore i ranjavanja. Trebao bi se pošteno najesti.
Sjeti se on na Sudnji dan.
Sve je išlo tako brzo. Elena se nije zaustavljala ni usporavala sve dok nije stigla u konjušnicu, a onda je na brzinu obavila sve svoje pripreme. Galta je već stajao sa spremnim Gromovnikom, a iza njega su uz vrata prema van stajala dvoje čuvara naoružana hamanajima. Jedna od njih je čuvarica koja je ranjena u prevratu, ako se ne vara. Konj je izgledao kao nešto pobjeglo iz pakla. Metalna koža i šiljci. Je li to uopće ugodno konju? Može li se slobodno kretati? Valjda može. Ne bi ga Elena forsirala da ne može.
I Skel ju je dočekao. Sigurno je pomogao Galti pri "odijevanju" Gromovnika. Napokon, on je jedini znao za Elenine tajne aktivnosti prije izdaje u kući Trpimirović pa je sigurno pomagao, ako ne i obavljao sav posao vezan uz tog dojmljivog konja.
Oprema za jahanje kartĥatomasura čekala ju je u konjušnici. Samo ju je privezala za sedlo.
"Spremna si, vidim. Sve te ovdje čekalo."
Već se sjela u sedlo. "Očekivala sam najgore. Uvijek treba računati s najgorim. Ne slažeš se?"
"Da, da, to i ja uvijek činim. Samo što uvijek krivo procijenim što najgore jest."
Elena se glasno nasmije na to. Baš je dobre volje. To mu budi nadu. Ako je tako pozitivno nastrojena, onda to valjda znači kako nije sve izgubljeno. Nešto u što je vrlo teško povjerovati kad vam stotine i tisuće kartĥatomasura obavijaju dvorac i bezumno pokušavaju u njega prodrijeti. "Dobar si, Ivek." Priveže još dva crna užeta na sedlo, mnogo kraća od onoga koje koristi za jahanje kukaca.
"Što će ti to?"
"Idem u lov, zar ne? A lovinu trebam živu."
"Ah, da." Pametno. On se toga ne bi sjetio.
"Kneginjo, dopustite mi da vas još jednom pokušam odgovoriti od ove ludosti," reče joj Galta.
"Dopuštam. I svejedno idem."
"Onda idem s vama!"
"Neću vas moći štititi cijelim putem. Rastrgat će vas nakon deset ahata. Voljela bih pomoć, zaista, ali to nije moguće. Nažalost. Snaći ću se."
"Onda vam mogu samo poželjeti sreću."
"Ne vjerujem u sreću, predbojniče, ali hvala. Skel, ti ništa nećeš reći?" upita svog starog slugu koji je samo stajao pored nje, ukipljen i umotan u svoj oronuli ogrtač.
"Budite okretni poput pantere i lukavi poput zmije. I mudri poput svog oca. Ali ne žurite se poći k njemu."
Na spomen svog ubijenog oca lice joj se opet smrtno uozbilji. "Neću," reče jednostavno.
"Trebate li još što prije polaska?" upita ju Galta koji je držao Gromovnika za uzde na miru.
"Hm," zabrunda Elena i stavi zamišljeni izraz lica. A onda bez upozorenja povuče Ivana za kragnu k sebi i dade mu odozgo još jedan topli poljubac. Ivan je morao balansirati na nožnim prstima kako bi dosezao njene usne.
Elena ga pusti i Ivan zamalo padne natraške. "Sad imam sve," reče sa zadovoljnim smiješkom i stavi kacigu na glavu.
Ivan je još uvijek bio zatečen iznenadnim Eleninim poljupcem, a dodatno se lecnuo kad se sreo sa Skelovim i Galtinim pogledom. Oba su bila nekako hladna, iako je Galtin sadržavao i dosta neodobravanja. Nema sumnje da mu smeta što je Elena tako intimna s tipom poput Ivana. A što sve Galta zamjera Ivanovom tipu, ne želi uopće razmišljati o tome.
Galta napokon makne svoje sablasne zelene oči s Ivana i vrati ih na svoju gospodaricu, sada zakrabuljenu od glave do pete. "Imate li još kakve zapovijedi koje treba izvršiti dok vas nema?"
"IMAM," reče mu. "NEMOJTE UMRIJETI."
Ivan se naježi od tih riječi. Osjeća sige kako počinju izlaziti iz njegova tijela. Kakva je to zapovijed?!
"A SAD SE PRIPREMITE ZA OTVARANJE VRATA."
"Razumijem. Prvo ćemo odškrinuti vrata i zapucati po 'surima kako bis-"
"NI GOVORA. SAMO ĆETE ZATRPATI PROLAZ. JA ĆU IH RASTJERATI. VI SAMO BUDITE SPREMNI BRZO OTVORITI VRATA I BRZO IH ZATVORITI ČIM IZAĐEM. I ZABOLJET ĆE VAS MALO UŠI."
Galta kimne s rauzmijevanjem i okrene se čuvarima. "Čuli te ju! Budite spremni. Ja ću svejedno imati spreman hamanaj."
"U REDU. KREĆEMO." Elena aktivira svoj sonodisk i neopisiva bol zahvati sve ljude u konjušnici. Ivan se primio za uši dok su vojnici oko njega stoički to podnosili.
Elena je preuzela uzde i približila Gromovnika vratima. Konju buka izgleda ne smeta. Dvoje čuvara s vidnom agonijom na licu držala su objema rukama drške vrata. Razmijene poglede, kimnu jedan drugome i potegnu svom snagom prema natrag, otvarajući svako krilo na svoju stranu. Elena ne oklijeva ni sekunde i izjuri prema van gdje se mogao vidjeti roj kartĥatomasura izluđenih njenom bukom. Čim je izašla, čuvari su odmah zatvorili vrata i osigurali ih. Trenutak prije nego su se oba krila spojila Ivan je vidio Elenu na konju kako se smanjuje i stapa s kartĥatomasurskim krajolikom. A onda je nestala. Nema je. I ne može više ništa učiniti za nju.
Kad je nestalo Elenine glazbe, kartĥatomasuri su vani nastavili predano sa svojim poslom, a unutra su svi pali na koljena od olakšanja i boli koja je još uvijek pulsirala njihovim tijelima, pretežito glavama. Ivanu nije bilo mnogo lakše jer je imao poklopljene uši. Ovo su ipak žilavi ljudi. Pogotovo Skel. Njemu je parajući zvuk zadao najmanje muke, kako se čini. Da nije nagluh?
"Dobro," reče Galta, obračajući se dvoje čuvara. "Idemo. Imamo mnogo posla."
Ivan je još malo stajao zagledan u vrata, čekajući ne zna ni sam što, a onda se osvrne prema ljudima koji se već zamalo napustili konjušnicu. "Čekajte. Pomoći ću vam."
Galta ga opet pogleda hladno, ali ovoga puta na jedan napadno nezainteresirani način. "Hvala, ali možemo sami."
"Ah, možete? Zar ste se umnožili, a da to nitko nije primjetio?"
Galtu su Ivanove riječi porazile i on to prizna nijemim kimanjem glave. "Želite li biti u patroli?"
"Što god treba."
"Dobro. Dođite, raspodijelit ćemo zadatke."
Ivan pođe za njima van iz konjušnice. Čim su zašli u međuprostoriju, u Ivana se zamalo zaleti Rina. "Joj!"
"Rina, što ćeš ovdje?"
"Ivek, Ari stalno pita za tebe. Neće prestati plakati dok ne dođeš. Ne vjeruje da si živ dok te ne vidi. Daj, dođi."
Zaista, na to je zaboravio. Arion ga je posljednji put vidio vani dok se roj približavao. Jadnik se sigurno prestravio. Što sad? Baš sad dok se javio u dragovoljce. "Da, ali... rekao sam da ću pomoći-"
"U redu je," prekine ga Galta. "Idite k njemu. Kad budete gotovi, dođite na istočni ulaz. Tamo ćete biti raspoređeni." Začudo, nije zvučao kao da ga se pokušava riješiti, već doslovce suosjećajno.
Ivan obgrli Rinu preko ramena. "Hvala."
Galta mu samo suzdržano kimne glavom. "Zasad možemo sami, ali kasnije vjerojatno nitko neće biti višak. Idemo," reče svojim ljudima i nastavi svojim pravcem.
Ivan se nasmiješi Rini. "Hajde, idemo Ariju." I pođu.
"Ivek, strah me. Ne znam ni kako utješiti Arija. Sva sam... užasnuta." Trese se. A glas joj odaje da se grčevito bori protiv plača.
"Sve će biti u redu, obećajem."
"Kako to možeš obećati? Ljudi sigurno vani umiru. Tko kaže da mi to možemo izbjeći?"
"Nitko. Nisam to ni mislio. Ne znam kako će ovo završiti, ali," zastane i okrene ju prema sebi, "znam da će sve biti u redu. Mi ćemo biti u redu. Što god se dogodilo, koliko god... poživjeli, nemamo se čega bojati. Jer smo obitelj. Jer smo zajedno. Jer vjerujemo. Sve ostalo je nebitno. Shvaćaš?"
Nije mogla govoriti, ali se nasmiješila, kimnula glavom i pustila suzu. A onda nastave svojim putem.
"Osim toga, u ovom trenutku postoje veće brige od 'sura."
"Kao na primjer?"
"Na primjer... bi li vjerovala da sam gladan?"
Rinin smijeh odjekne hodnicima.
"Što, dovraga, rade ti idioti?!" krikne sazára. "Zašto smo ugradili automatsko zatvaranje dvorca? Zar je tako teško pritisnuti sklopku?!"
Oris ju pogleda iziritirano. Tapka prstima po danta-pušci koju odmara na svom ramenu. Vidi se da izgara od želje da ju upotrijebi na nekome. Ili nečemu. Prije nekome. "Nemamo centralizirano upravljanje, kao što dobro znaš. Ti si rekla da nije potrebno. Do nekih se sklopki nije stiglo doći. Prokletnici su prebrzo ušli."
"Neka idu u pakao! Koja je šteta? Zar ćemo izgubiti čitavo sjeverno krilo?"
"Već jesmo. Nisu se još probili tako duboko, ali unutarnje pregrade postoje samo između pojedinih krila. Morali smo žrtvovati taj dio Dvora kako bismo spasili ostatak."
Da, zaboravila je na to. "Koliko je ljudi bilo tamo?"
Oris slegne ramenima, začuđen takvim pitanjem. "Pojma nemam. Koga briga?"
"Da..." Glupo pitanje za postaviti osobi poput Orisa. On misli da ljudi rastu na drveću. "Kakvo je stanje na ostatku Dvora?"
"Ne znam, majko!" vikne ljutito. "Morao sam sve ostaviti da bih glumio tekliča za tebe. Mogla bi se udostojiti malo obići svoj Dvor, ako ništa drugo, onda barem kad je pod ofenzivom. Ipak si ti sazára!"
"I da to nikad nisi zaboravio. A sad se pobrini za osiguranje našeg posjeda. Ako izgubimo još koji dio dvorca, smatrat ću tebe osobno odgovornim. Jasno?"
"Štedi svoje prijetnje, majko. Danas mi nije do smijeha."
"Samo to učini!" zareži na njega i okrene mu leđa.
"Tvoja zapovijed je moje zadovoljstvo, majko ljubljena." Pljuvao je sarkazam iza njezinih leđa kako je ona odmicala od njega. Hodala je naprijed, mirno i staloženo, i mogla je čuti kako se on još nije pokrenuo. Nije se osvrtala, ali zna da Oris stoji. I gleda ju. Gotovo može okusiti njegovo iskušenje. Sad bi bila idealna prilika i za njega i za njegovu danta-pušku. Ubiti vlastitu majku Orisova je ultimativna maštarija. Hoće li to biti sada?
Čuje njegove korake. Odlazi. Odolio je iskušenju. Danas nije taj dan.
Naravno da joj je laknulo što ju nije ubio, ali time je zapravo Oris još jednom dokazao da je slabić. Naravno da ju je želio ubiti, ali procijenio je situaciju i shvatio da vjerojatno baš nije siguran da će se moći nositi sam s novonastalom situacijom. Treba ju, to je jasno. Ne može se odvažiti na potpunu samostalnost, iako je sigurno potpuno uvjeren kako je na nju spreman. Oris voli riskirati, da – obožava čak! – ali ne voli gubiti. I dok god je ona sazára, ona će biti ta koja će gubiti, a on će pobirati lovorike samo za ono dobro učinjeno. To je komotnost. Nespremnost na gubitke. I tu leži razlika između istinskog vladara i preambicioznog razmetljivca. Pitanje je hoće li Oris ikada prevladati tu razliku.
Trenutno je to teško povjerovati. On to uopće ne pokušava. Čak i sad, kad im je voda došla do grla, on ne sagledava situaciju smireno i s distance. Ne razmišlja o dugoročnim implikacijama. Vidjela je njegov pogled dok su sada razgovarali. Prepoznala je taj pogled. On se zabavlja. Sve ovo njemu je zabavno. Adrenalin mu pumpa kroz žile i on mora dati oduška svojim nagonima. Razumu to nema mjesta. Zbog toga je bio toliko živčan. Prekinula ga je usred najvećeg uzbuđenja.
Čime je zaslužila takvog sina?
Nekoliko joj je odgovora odmah palo na pamet i nijedan nije uključivao njenu krivnju. Ali neće sad o tome razmišljati. Ili ikada. Besmisleno je kontemplirati nad učinjenim. Nije kao da može učiti iz grješaka. Prilično je sigurna da nije učinila nijednu. Ako se Oris u cjelini ne računa kao greška. Oris i Luaru. Dvostruki promašaj. To nikako nije mogla biti njezina greška. Na to bi se ipak mogla osvrnuti jednoga lijepoga dana kad joj Oris podari unuka kojeg će modelirati prema strogim standardima koje je možda malo prekasno uvela. Ili će barem pokušati. Kao što je već zaključila, Oris nije njezina krivnja pa je teško predvidjeti bi li kvalitetan odgoj imao kakvog preventivnog učinka na njegovu djecu. On i njegov nakaradni brat rezultat su loše krvi. Krvi njihova oca. Krvi koju se prekasno sjetila proliti.
Očito je ipak činila neke greške. Presporo djelovanje. Da, to je njezin problem. Protiv kojeg više ništa ne može. Oris je tu i mora joj podariti djecu. Na njih će prenijeti krv svoga oca, a ona će to prenijeti na svoju. I tako dalje. Fundamentalna mana koja se više ne da ispraviti.
Sve joj to nekako malo znači u ovom trenutku. Okolnosti su takve da se čovjeku ne dopušta razmišljati predaleko u budućnost. Kad vam kartĥatomasuri poharaju dom usred bijela dana, ne možete se oteti dojmu da nešto ne valja. I da se to neće tako brzo ispraviti.
Krenula je prema svojim radnim odajama. Tamo je uvijek najspokojnija. Ne samo zbog velikog asortimana pića kojeg tamo drži. Tamo ostavlja dio sebe pa kad se vraća, vraća se zapravo sebi. Vjerojatno je to zbog toga što se najpotpunije osjeća kada radi. Voli raditi i voli gledati plodove svoga rada.
Iako bi baš plodovi njezina rada mogli ometati spokoj u radnim odajama. Na vrijeme je navukla oklop preko prozora pa je prostorija spašena, ali oklop ne štiti od zvukova. I kroz titanske stijenke dopirat će zvukovi udaranja i grebanja. Neće ju ostaviti na miru. Podsjećat će ju stalno da su blizu.
Bolje da izvadi mjatun čim stigne.
Čudno joj je prolaziti ovim hodnikom. Maloprije je ovdje lupala Sunčeva svjetlost, a sada jedino električne svjetiljke drže potpunu tminu na odmaku. Usred dana. I ovdje može čuti kartĥatomasure. Zvuče poput kiše. Ne, poput tuče. Koliko samo nogu na samo ovih nekoliko desetaka ahata bode i udara? Žele unutra. Osjećaju li da je ona sada ovdje? Nekako je postalo glasnije čim je počela ovdje hodati. Čuje i njihova krila. I škljocanje. A i zna kako izgledaju. Prije nego je uključila automatsko navlačenje oklopa, kartĥatomasuri su se dovoljno približili da ih dobro pogleda. Čak je nekoliko sekundi oklijevala, samo kako bi ih vidjela. Bila je to očita demonstracija mazohizma jer sad bi joj bilo draže da ih nije vidjela. Slika ogromnih letećih nemani koje lete prema njoj stalno joj je pred očima. Odvratno.
Lagala bi kad bi tvrdila da ju ova invazija ne uznemiruje. Iz više od jednog razloga. Pomisao da je barem dijelom odgovorna za nju nemoguće je zaobići. Tu je. Vreba ju poput ove gamadi s druge strane zidova njezina dvorca. Da bi im se plan mogao ovako obiti o glavu, baš i nije računala. Svakakve je opasnosti predvidjela, ali ovu nije. Kartĥatomasuri usred dana? Na Suncu? Nečuveno. Kako mogu preživjeti i još k tome letjeti na danjem svjetlu? Petsto godina držali su se podalje od Sunca i činili time dan sigurnom zonom. A sad odjednom lete uokolo kao da im to nikad nije ni smetalo! Prokletnici! Što se samo dogodilo? Jesu li njihove provokacije zaslužne za ovo ili se radi samo o slučajnosti? To je malo teže za povjerovati, ali moguće je.
Što su samo ti vražji papupari radili tamo? Trebali su ih samo malo naljutiti kako bi pojačali svoje napade na ljudska naselja. Ništa drugo. Zar su se zanesli i krenuli u razaranje koje je ostavilo nenadoknadive posljedice? Da se nije ozbiljno poremetila ekološka ravnoteža? Da su ih barem mogli nadgledati. Ali to je bilo nemoguće. Mogli su im samo platiti i vjerovati da će obaviti svoj posao.
I obavili su ga. Samo možda previše? Jesu li papupari krivi?
Ako i jesu, to ne objašnjava otpornost kartĥatomasura na Sunčevo svjetlo. Nije valjda da su se pola tisućljeća držali tmine iz čiste obijesti, samo da bi im danas puhnulo kako bi bilo zgodno malo izaći na Sunce? To nema nikakvog smisla. Najlogičnije je objašnjenje da su se prilagodili. Nije to ništa čudno. Priroda se uvijek prilagođava okolini. Životinje, biljke, čak i ljudi. Ali zašto bi se onoga trenutka kad su se prilagodili Sunčevu svjetlu odmah upustili na dosad vjerojatno najveću ofenzivu? Zna da napad nije ograničen na njeno imanje. Kao prvo, vidjela je roj kako prekriva nebo i prelijeva se poput žitke mase u smjeru Kneževe Kule u daljini. Osim toga, već je prije pojave roja čula na radiju izvanredne vijesti o napadima kartĥatomasura diljem Edhazije i Intizije. Dakako, nije vjerovala ni riječ – novinari su lažljivi ološ! – sve dok nije vidjela vlastitim očima.
Dakle, zašto su krenuli na ljude? Dakako, kartĥatomasuri ubijaju ljude, to zna svako dijete, ali napadi nikada nisu bili ove magnitude. Ako se ne računa posljednjih nekoliko noći. Sve ju vodi natrag papuparima koji su izvršavali njene naloge. Je li moguće da je svojim miješanjem u prirodu toliko poremetila ravnotežu da su kukci počeli izlaziti danju? Možda im Sunčevo svjetlo ne šteti fizički, nego ih izluđuje?! To bi moglo biti. Je li to njihova tajna?
Nebitno. Ako pojave kartĥatomasura od sada više neće biti ograničene na noći, to će biti katastrofa. Civilizacija više neće moći funkcionirati kao dosad. A o vladanju Nesskom da i ne govori.
Kako je moglo doći do ovoga? Gdje su samo pogriješili?
Odgovore sada neće dobiti. Kad se roj raziđe, možda će moći nešto doznati. Do tada treba sačuvati bistru glavu i, najvažnije od svega, preživjeti. Već su izgubili dio Dvora Saurinai. Kartĥatomasuri su imali element iznenađenja, to je istina, ali ne treba ih podcijeniti. Tko zna što mogu i na što su spremni u ovom stanju. Prema silnom nabijanju koje se pomalo prigušeno, ali svejedno jasno prenosi kroz titanske ploče, motivacije im ne nedostaje. Ne smije ih se podcijeniti. Smrtni neprijatelj čovječanstva poprimio je jednu sasvim novu dimenziju.
Konačno je stigla do svojih odaja. Prije nego je ušla, isključila je svjetlost u hodniku. Treba štedjeti struju. Tko zna koliko će dugo biti pod opsadom.
Veliki lusteri obasjaju njene odaje. Lupanje i grebanje bili su nešto teško za prečuti, ali već se i navikla. Kad se sve zbroji, ti kartĥatomasuri vrlo su jednostavna i jednodimenzionalna bića. Samo lete uokolo i trgaju ljude bez ikakva očita razloga. I mučki lupaju po kućama kad to ne mogu. Sve u svemu, neoriginalni, a time i dosadni. Već su joj sada naporni pa je i njena ogorčenost ovom invazijom poprimila jednu novu dimenziju. Ne zna što bi radila.
Dakako, jedna od prvih pomisli bila joj je pozvati pomoć preko zvukobacača, ali odmah je zaključila kako je to besmisleno. Ako je čitava država napadnuta – i šire – nitko neće doći u pomoć. Dakle, sad može samo čekati. Oris će se pobrinuti za osiguranje. Dobio je barem neku novu igru preko koje će si dati oduška. Sigurno će u obrani Dvora poslati nekoliko njihovih vrijednih ljudi u smrt, posve nepotrebno. Ali to je Oris. Već si je odavno prestala prestala razbijati glavu zbog njegova nerazumnog traćenja resursa.
Odlučna nešto popiti, krene odmah k stolu s pićima. Nesreća je što se nalazi uz prozor. Nije ju strah, ali nije baš željna dolaziti tako blizu kartĥatomasurima. Makar i preko metalne zaštite. Dakako, nije oklijevala ni sekunde i prišla stolu, odmah posezavši za mjatunom. Izvadi lipricu i napuni ju tom dragocjenom tekućinom. Nije sve sasula odmah niz grlo. Tek je srknula. Pustila je vatru da joj draži jezik i ždrijelo. Ponekad mjatun ima učinak na zube. Dobijete osjećaj kao da su vam se užarili. Nije uopće bolno. Dapače, vrlo je senzualno. Još je malo srknula. Polako će piti. Dok gleda u svoju lipricu, shvaća kako će, ako je nastupila nova era, odsad uvoz i izvoz biti daleko teži nego dosad. Lako moguće da su ovo njene posljednje zalihe mjatuna. Grozne li pomisli.
Kao da joj ugođaj nije dovoljno mračan, još su tu i ti prokleti kartĥatomasuri. Bulji u sivilo metala iza prozorskih stakala i osluškuje pucketanje, lupkanje, grebanje i struganje. I zamišlja si prizor iza sigurnosti titanskog oklopa. Gotovo da može vidjeti stotine ili čak tisuće tih glomaznih kukaca kako se bacakaju pred njenim odajama, vodeći se samo svojim idiotskim nagonima. Mozak im zaista mora biti malen. Postoji li uopće gluplja vrsta od kartĥatomasura? Ubijaju ljude i ništa drugo. Da ih jedu, čovjek bi shvatio. Ali ne, oni ubiju i odu. Kakvog to ima smisla? Nikakvog. U tome bi i mogla biti poanta. Kartĥatomasuri su defekt prirode. Pokvarena roba. Neželjeni nusproizvod tko zna kojeg procesa. Vjerojatno bi bilo milosrdno izazvati izumiranje jedne takve životinjske vrste. Spasiti ju od petlje nelogičnosti i stupidnosti u kojoj su očito zatočeni.
Tako je, kartĥatomasurima je potrebno izbavljenje.
Kad malo bolje razmisli, možda je Oris u pravu. Iako je ova gamad bila tek instrument u njihovu planu, on ih je često gledao kao ultimativni cilj. Nije skrivao tu svoju strast, tek jednu od mnogih. Poraziti kartĥatomasure. Konačno osloboditi čovječanstvo od straha i življenja polovnim životom. Ovi su kukci uistinu pretvorili ljudsku vrstu u inferirornu vrstu. Ljudi su zbog njih morali ulaziti u toliko ustupaka i kompromisa da su nakon toliko naraštaja zaboravili što to znači biti čovjekom i uživati svoju slobodu. Već petsto godina šutke uzimamo samo ono što nam se nudi.
To je možda to. Nikada nije ozbiljno shvaćala Orisovo laprdanje, ali sada shvaća kako je možda i ona bila ograničena tim kompromisnim mentalitetom. Prenisko je postavila svoje ciljeve. Svakako, biti vladaricom čitave Nesske nikako nije neambiciozan cilj, ali svejedno bi ga se moglo nazvati skromnim. Jer može toliko više. A prilika se ukazuje sada.
Mislila je kako je ovo okončanje njenih planova, ali ovo bi zapravo mogao biti jedan pozitivni zaokret. Bit će potrebno modificirati plan i metode, ali moglo bi uspjeti. Dosad su kartĥatomasuri bili sredstvo za strašenje kako bi im ljudi u panici i nesnalaženju predali vlast. Ali sad bi mogli biti vrhunskim ciljem njihove vladavine. Dosad su se svi osjećali sigurnima jer su znali da im danju kartĥatomasuri ništa ne mogu. Ali sada se sve promijenilo. Sada neće imati izbora. Jednostavno će morati ujedinjeni pod saurinajskom zastavom krenuti prema zajedničkom cilju. U pohod na kartĥatomasure. Ako bi kući Saurinai pošlo za rukom istrijebiti tu prokletu gamad, izbrisati je s lica Zemlje jednom za sva vremena, čovječanstvo ih ne bi gledalo samo kao apsolutne vladare. Ne, postali bi bogovi! Kuća Saurinai, deificirana loza. Božanska krv. Dovođenje u pitanje njihove dominacije ne bi bilo samo nezakonito. Bila bi to hereza!
Da, ovo bi mogla doista biti prilika života. Ali morat će ju brzo zgrabiti prije nego što još nešto krene po zlu. Čim se ovi nametnici raziđu, s Orisom će krenuti u Kneževu Kulu i...
Zvukovi. Drugačiji od ovih vani. Ovi su, naime, unutra. Spusti lipricu na stol. Osvrne se prema svojoj knjižnici. Koraci. Netko se spušta stubištem platforme.
"Tko je to?! Zabranjeno vam je biti tamo!"
"Ah, molim vas, nemojte se ljutiti, je l'?"
Odmah je vidjela da je to Riln'Lakorya. Iako nije vjerovala svojim očima, njegov verbalni nastup trenutno je raspirio sve sumnje. "Inspektore Riln'Lakorya? Što..."
"Molim vas. Medulin. Zaboravili ste, hm?" Nije se žurio sa spuštanjem, iako je već bio skoro pri dnu. U desnoj je ruci nosio crni kovčeg. Pomalo neobičan jer je gotovo kvadratnog oblika. Tek je nešto viši nego širi.
"Medulin," reče sazára, još uvijek zatečena. Pojava ovoga čovjeka potakla je bujicu pitanja koja su sva željela biti odmah izgovorena. Odlučila se prvo za ono najjednostavnije. "Što vi radite ovdje?"
"O