Prišao je sobi koja je odzvanjala glazbom s bezrazložnim oprezom. Stavio je ruku na kvaku, ali nije ju odmah pritisnuo. Valentini tako dobro ide, ne bi ju želio prekinuti. Omesti izvođenje remek-djela. Lagano je pritisnuo kvaku. Polako je otvorio vrata i ušao.
Valentina je sjedila za glasovirom, pokazujući mu leđa. Tijelo joj je bilo u pokretu, što je bilo naglašeno zrakama Sunca koje su obasjavale sobu, odbijajući se od jednog jezerca vani. Pokraj nje je stajala Qeignlastrila, učiteljica glasovira koja se nije dala zanijeti melodijom, već je suzdržano slušala Valentininu izvedbu, pomno odmjeravajući svaki ton. Vrhunska je učiteljica, iako mu se oduvijek činila malčice prehladnom za jednu osobu koja toliko voli glazbu.
Ima ih svakakvih, valjda.
Na dugačkom desetosjedu uz zid sobe sjedile su Valentinine sestre, Ana i Mihaela. I one su samo slušale. Iskreno zadivljene. Mihaela ga prva ugleda i stavi prst na usne, dajući mu do znanja kako mora biti tiho. Mislav ponovi gestu, pokazujući kako neće ničime ometati svoju kćer.
Refren je došao kraju. A time i Valentinina izvedba. S vidljivom iscrpljenošću pusti svoje ruke visjeti i uzme par dubokih udaha. Za to vrijeme njene sestre počnu aplaudirati. Mislav im se pridruži.
Čim je čula njegovo pljeskanje, Valentina se okrenula i s osmijehom na licu ustala u njegovu smjeru. "Tata! Nisam čula dok si ušao." Priđe mu i poljubi ga u obraz.
"Drago mi je. Bilo bi mi jako krivo da sam te prekinuo. Zvučalo je divno, draga. Zaista si postala majstorica. Ali ja nisam stručnjak. Što vi kažete, milostiva Qeignlastrila?"
"Valentina je nadmašila sva moja očekivanja, to je nesumnjivo. No ima još nekoliko slabosti koje će morati prevladati prije nego postane velemajstorica."
"Oho! Čuješ li to? Bit ćeš velemajstorica, Valentina."
"To je zaista vijest," reče Ana. "Još prije šest mjeseci mislili smo da ćemo od njene svirke dobiti samo račun za novi glasovir." Ona i Mihaela se zahihoću složno.
"Ti šuti!" naroguši se Valentina.
"Ma zezamo te!" dobaci joj Mihaela. "Stvarno si prvoklasna. Jesi li rekla tati za priredbu?"
"Priredbu?" Mislav uputi pogled Valentini.
Valentina je ostala zatečena. Očito su ove izbrbljale nešto što je htjela njemu izložiti s malo više takta. "Da... hm... Za tri mjeseca se u Kraljevu Domobranu održava velika kulturna manifestacija. Bit će raznih natjecanja pa tako i pijanističkih. Pa sam mislila..."
"Pa si se mislila sama prijaviti."
"Učiteljica Qeignlastrila misli da bih do tada uz vježbu mogla imati šansu za prolaz."
"Ne znam. Nije to za niže slojeve. Ako se plemkinja prijavi, mislit će svi da će dobiti poseban tretman."
"Ne ako čuju kako svira," reče Ana.
"Tako je," nadopuni ju Mihaela.
"Što misliš, tata?" upita Valentina s molečljivim očima.
"Ah, tri mjeseca je mnogo vremena. Puno se toga može u međuvremenu dogoditi. A tebe čekaju i druge obaveze, zaboravila si?"
"Pa da, ali-"
"Sve vas. Morat ćete s uhvatiti u koštac s ozbiljnim stvarima. To ja vaša dužnost kao kneginja. U budućnosti ću trebati vašu potporu sve više."
"Da, tata," reču sve tri, sada već snuždenije.
"Da. Kad smo kod toga, gdje je Elena? Zar ne može bar jednom biti s vama u društvu?"
"Bila je s nama," reče Ana. "Ali onda je rekla kako mora nešto obaviti."
"Da, obaviti," reče Valentina posprdno. "Valjda je morala ići udisati nekakav dim s onim fosilom."
"Valentina!" digne Mislav svoj glas.
"Oprosti, tata," reče Valentina pokorno. "Ali znaš da ona ne poznaje nikakav red."
Vrata sobe naglo se otvore, a svi prisutni se prenu iz svoga razgovora. Štap proviri iza vrata, a odmah potom i njegova nositeljica. "Ne ogovaraj vučicu dok je ona na vratima. Nikad nisi čula tu izreku, Tina?" Elena zatvori za sobom vrata. Na sebi je imala nekakvo prostačko odjielo od sivoga pralana. Sastojalo se od majice na gumbe s dugim, širokim rukavima i visokim ovratnikom, uskih hlača preko kojih je nosila crnu suknju koja joj je sezala tek do koljena i imala proreze sa svake bočne strane koji su sezali gotovo do pojasa. Mislavu padne mrak na oči. Nije joj to prvi put da se odijeva kao prodavačica s tržnice.
"Ne zovi me Tina! I izreka ne ide tako."
"Da? Sigurna sam da ide nekako slično. A i prikladna je za prilike kada te ogovaraju iza leđa. Zaboravila si da imam dobar sluh?"
"Kako bih? To je jedino što je dobro na tebi," uzvrati joj Valentina prkosno.
Elena se široko nasmiješi. Kao da joj je godila uvreda.
Mislavu ništa od ovoga nije godilo. "Dosta je bilo. Do kada ćete se ponašati kao mala djeca? Vi ste kneginje! Vrijeme je da pokažete malo dostojanstva."
"Tata, pa ona me stalno provocira!" zajeca Valentina.
"A što kada te suparnici naše kuće počnu provocirati? Hoćeš li se tada samo uvrijeđeno držati po strani? Ili trčati meni?"
Valentina pokunjeno spusti glavu.
"Neću zauvijek biti ovdje. Morate se naučiti nositi s napadima."
"Eto, vidiš kako sam korisna," reče samouvjereno Elena.
"Ti se ne javljaj! Ovo što sam rekao posebno vrijedi za tebe. Trebala bi pružati potporu svojoj starijoj sestri. Vi ste obitelj, za Boga miloga! Još ste mlade i ne shvaćate koliko je obitelj važna. Samo svojoj obitelji možete vjerovati. Prijatelji, saveznici, savjetnici... nikome ne možete potpuno vjerovati. Prepušteni ste sami sebima. Ako ćete se međusobno klati, nećete daleko dogurati." Mislav je unio što više patosa u svoj glas. Nije bio toliko ljutit koliko im je dao naslutiti, ali mislio je svaku izgovorenu riječ. Posebno mu je važno da one dopru do njih.
"Tata," prozbori Valentina. Glas joj je sada zvučao kao kada je bila malena djevojčica. "Mi smo ti kao prave sestre. Moramo se malo svađati."
"Da," reče Elena, "kao što si rekao, treba nam vježba. Za pravi život."
"Nadam se da je tako. Morate crpiti snagu jedne iz drugih. Vi ste kuća Trpimirović. Esencijalno je da osjetite težinu toga. Morate biti svjesne koju snagu to nosi sa sobom. I gorčinu."
Nisu ništa odgovorile. Osvrnuo se oko sebe i vidio je samo svoje kćeri s očima punima spoznaje koja ne prija. I snage. Ipak je prodro do njih. Nadao se samo da će im ta spoznaja sjesti za stalno. U Eleninim praznim očima nije mogao vidjeti ništa. Smatrao je da ona razumije ono što im govori neusporedivo bolje od svojih sestara, ali i da ima neke svoj ideje. Potrebu sve raditi po svome, čak i kada to radi po starome. A ako nije razumjela... Tja, tri od četiri isto nije loše.
"Dobro. To smo riješili. Nadam se. Pa bih sada-"
"Samo bih se htjela ispričati Valentini," prekine ga Elena. "Nisam htjela otići dok je svirala. Ali čula sam kroz hodnike. Jako si lijepo svirala."
Mislav ju je s čuđenjem gledao. Elena da se samoinicijativno ispričava? Nije jedini bio zapanjen. Valentina je bila bez riječi. Razrogačila je oči i zinula. Trebalo joj je nekoliko sekundi da se pribere. "Em... da, nije bitno. Ionako još nisam... sve svladala. Bit će još prilika. Ali hvala."
Elena lagano nakloni glavu.
"Da... hm," oglasi se ponovno Mislav, "kad smo već kod toga, gdje si bila, Elena?"
"Skela su opet zaboljeli zglobovi. Morala sam mu pripremiti obloge."
"Skel je tvoj sluga, Elena," reče Ana. "Kakva korist od sluge kada ti moraš dvoriti njega?"
"Ne može mi biti sluga ako ima bolesne zglobove, zar ne? A za naše se podređene moramo brinuti. Je li tako, tata?"
"Što? Ah, da, naravno-"
"A Skel mi nije samo sluga, već i prijatelj. Eto."
"No dobro. Ali mogla bi ga onda već poslati u mirovinu, kada ti je toliko stalo do njega. Koliko već ima godina? Osamdeset?" Ana je s oprezom postavljala pitanja, uzimajući u obzir Eleninu poznatu privrženost svome dugogodišnjem slugi.
"Ne znam koliko je star. Takvo što nije pristojno pitati. Je li tako, Valentina?"
"Molim?! Pa... nije, da..."
"Eto."
"Drago mi je što smo to riješili," ubaci se Mislav s trunkom sarkazma. "Milostiva Qeignlastrila, žao mi je što ste ovo morali slušati. Biste li nas mogli ispričati?"
"Naravno, Vaša Milosti. Kneginja i ja ćemo sutra nastaviti. Doviđenja." Nasmiješi se i nakloni. I izađe iz sobe.
"Nešto si nam važno želio reći, tata?" upita Mihaela.
"Zapravo sam to već rekao. Ali ovo vam je pouka za budućnost. Možete učiti iz mojih grešaka: nikada se ne svađajte pred podređenima."
"Ali učiteljica je praktički obitelj," reče Valentina.
"Da... valjda. Svejedno treba kod takvih stvari biti što diskretniji. Pogotovo nisam želio da čuje ovo: zašto se, dovraga, moraš odijevati kao da si došla iz nekakve tvornice, Elena?"
Ona se samo nasmiješi. "Očito dugo nisi bio među pukom, tata. Ne vjerujem da tvorničke radnice nose ovako nešto."
"E, pa, kneginje to sasvim sigurno ne nose. Imaš bogatu garderobu. Zar ne možeš odabrati nešto ljepše?"
"Pa... u ogledalu mi je izgledalo dobro kada sam to odjenula," reče Elena.
"Uf, ta ti je fora stvarno već istrošena," odgovori joj Mihaela. "Ne možeš li smisliti nešto novo?"
"Tom forom, draga sestro, uvijek iznova pokušavam naglasiti nešto što vama očito još uvijek nekako izmiče. Ja sam slijepa. Nemam izražen smisao za estetiku kao vi. Izgled mi ništa ne znači."
"Ali tvoj izgled znači nešto," nadoveže se odmah Mislav, ne dopuštajući da se izvuče ponovno. Uvijek ista demagogija. "Krećeš se među ljudima. I to kao kneginja. Stoga moraš ostavljati i pravi dojam. Ako nemaš osjećaj za lijepo, ima ljudi koji ga imaju. Zašto ne uzmeš jednu sluškinju koja će ti pomoći pri odijevanju?"
"Zato što to želim raditi sama! Nisam ni bolesna ni bespomoćna!"
"Ali svejedno bi trebala voditi računa o svome izgledu. Ne bi vjerovala koliko to mijenja percepiju o tebi kod drugih ljudi."
"Znam ja više nego ti misliš, tata."
Da, i rado bih znao što to znaš, kćeri.
"No dobro," Elena puhne. "Je li to nešto presudno za opstanak kuće Trpimirović? Lijepe haljine i cipelice?"
"Moglo bi biti," reče Mislav ozbiljnim glasom, ali pritom se smiješio.
Elena kao da je osjetila taj smiješak. Jer mu ga je uzvratila. "U redu. Razmislit ću o tome."
"Lijepo od tebe."
"Znači, ništa od mojeg natjecanja, tata?" skrene Valentina na staru temu.
"Molim? Ah, to. Zasad ti samo vježbaj na glasoviru za sebe. Glazbena vještina je važna za razvoj. Čovjek to ne bi trebao učiti zbog nagrada."
"Da, tata," reče potišteno.
"Ali ako će biti vremena, možda ćemo te ipak prijaviti. Tko zna, mogla bi to biti dobra promidžba za obitelj."
"Da, tata," reče Valentina, ovoga puta s osmijehom.
"Svakako, svi će nam se bacati pod noge čim čuju da jedna Trpimirović zna bez greške odsvirati Malakova," reče Elena.
"Samo si ljubomorna! Uostalom, za natjecanje uopće ne bih svirala Malakova. Prije Fliiagëra ili L'Skeokcava."
"Moja greška. To je onda nešto sasvim drugo." Elena je pljuvala otrov bez milosti.
"Tata, reci joj nešto!"
Bože, pomozi! Mislav si je pokrio rukom oči u osjećaju bespomoćnosti koji ga je preplavio. "Ne smijem se žaliti. Izdržale ste čak trideset sekundi bez svađe."
"Bila je to više minuta," reče Elena, neumorna.
Mislav ju prostrijeli pogledom. Lecnula se na to. Valjda. Uglavnom, spustila je glavu lagano, što je bio znak da će se smiriti. Barem na trenutak. Njeni instinkti su ga uvijek iznenađivali. Potpuno je slijepa, ali svejedno zna dobro što se događa oko nje.
Ostale ništa nisu rekle. Samo su ga zabrinuto gledale, znajući da je na rubu toga da plane. Nije to bio. Ne zaista, ali nije im htio uskratiti taj strah. Mislav puhne. "U redu. Ja sad imam posla pa ću morati otići. Vjerojatno se nećemo vidjeti do večere. Što je vama na rasporedu?"
"Sada bi trebale imati poduku iz asocijalne protoekonomike," javi se Mihaela.
"Da? Dobro, onda ću vam poslati nekoga da uz to proučite i neke manifeste. I pokoji ogledni ugovor iz našeg poslovanja. Tako ćete se polako uvoditi u posao. U redu?"
Njegovi kćeri samo poslušno kimnu.
Sve osim jedne. "Ne moram valjda i ja?"
"Da, Elena, moraš. Zašto bi ti bila izuzeta?"
"Zato što sam proučila već sve manifeste nekoliko puta. A i s našim sam ugovorima u potpunosti upoznata."
"Gle ti nju!" dobaci joj Ana.
"Dosta! Otkud tebi naši ugovori? I kako ih možeš čitati?"
"Ugovore sam dobila od Mahhamuna. A Skel mi ih je preveo na slijepopis."
"Skel čita ugovore kuće Trpimirović?!"
"Ah, to je problem?"
"Ma kakvi! Već sam razmišljao o tome da ih objavim u novinama. Zašto skrivati takve delikatne stvari od nevjerojatne važnosti za našu budućnost?!"
"Nema diskretnijeg čovjeka od Skela," reče Elena s uvrijeđenim tonom.
"I bolje mu je da nema. A pošto si toliko upoznata sa situacijom, onda će biti dobro ako ostaneš na poduci. Moći ćeš pomoći svojim sestrama ako nešto neće razumjeti. U redu?"
Elena skrene glavu u stranu uslijed neskrivenog nezadovoljstva. Mogao je vidjeti kako steže čeljusti.
Što ću ja s ovom djevojkom? "U redu?" ustrajao je.
"U redu, tata," reče Elena tiho. Zvučalo je to više poput predaje nego poput promišljene odluke.
"Odlično! A sada me ispričajte. Moram se pozabaviti važnim stvarima. I povesti ozbiljan razgovor s Mahhamunom." Krene prema vratima.
"Nemoj se otresati na njemu, tata," dovikne mu Elena s leđa. "Nije mi imao razloga bilo što uskratiti. Ipak sam tvoja kćer."
Stajao je trenutak na mjestu, njima okrenutih leđa. Nije se osvrtao prema Eleni. "Vidimo se za večerom," reče i, dalje se ne osvrčući, izađe iz sobe.
Kretao se velikim uzrujanim koracima hodnikom. Posjet njegovim kćerima iznervirao ga je više nego je ikada mislio da bi to moglo biti moguće. U tome i jest stvar. Posjetio ih je. Otac bi trebao odgajati svoju djecu, a ne ju posjećivati. Učinio je koliko je god mogao bez svoje supruge. Je li zakazao? Ima predivne kćeri, samo nije siguran jesu li sposobne za veće odgovornosti. A tu je i Elena, poseban slučaj. Neumoljiva. I imala je pravo glede Mahhamuna. Što bi mu on trebao reći? Da nije smio držati njegovu obitelj informiranu? I ako ga pita treba li ubuduće uskratiti dokumente njegovoj kćeri, što bi mu trebao odgovoriti? Ne može mu reći da. To bi bilo apsurdno. Elenina je poduzetnost zapravo pohvalna. Iako joj nedostaje stila i discipline. Je li to njegova krivnja? Ne zna što bi trebao misliti.
"Tata!" dođe glas iza njega.
Nevjerojatno! Zar ju je dozvao u mislima? Okrenuo se i ugledao Elenu kako ubrzanim korakom ide prema njemu. "Elena, zar ne možeš barem jednom učiniti što ti kažem?"
Zbog brzine kretanja nije napipavala put svojim štapom. Samo ga je držala u ruci, a samo bi povremeno dotaknula zid radi orijentacije. "Vratit ću se odmah, obećavam. Učitelj ionako još nije došao." Nije dobro procijenila gdje on stoji pa se zaletjela u njega.
"Pazi." Uhvatio ju je. Ona se primila za njegove ruke.
"Samo sam te htjela još nešto pitati. Nasamo."
"Ah, je li? Znaš, previše toga skrivaš od sestara. I od mene, kad smo već kod toga."
"Nisam ih htjela gnjaviti. Vidiš da ih more svjetski problemi."
Mislav odmahne glavom. "Što si me željela pitati?"
"Ideš li danas u Kneževu Kulu?"
Mislav se namršti. Zašto ju to zanima? "Nisam namjeravao. Ne danas. Zašto pitaš?"
"Kako zašto? Sigurno si čuo za komešanja u Vaarlanskom odboru. Izgleda da su nekakvi prevrati u Skriptorumu na vidiku."
Sada ga je zaista zaprepastila. "A otkud ti to znaš?"
"Imam ja svoj izvore."
"Mahhamun?"
"Ne zna ni Mahhamun sve. Zapravo, zna vrlo malo. Imam ja ljude koji me obavještavaju."
Mislav prekriži ruke na prsima. "Ma nemoj. Tek si postala punoljetna, a već imaš svoje ljude. A tko bi bili ti ljudi?"
"A zašto bih ti rekla? Ni ti meni ne govoriš sve."
"Aha..."
"Onda, ne misliš li da bismo trebali otići u Kneževu Kulu? Ako se na političkoj sceni događaju promjene, trebali bismo biti na licu mjesta, zar ne?"
"Mi?"
"Da, mi. Tata, zar mi ne bi trebao dati malo više odgovornosti?"
"A što nedostaje tvojim sadašnjim odgovornostima?"
"Nemam ih! Eto što im nedostaje. Učenje o glupostima zajedno sa svojim sestrama nije moja predodžba korisnosti. A one u tome uživaju. Zabavljaju se svojom kosom i hobijima, a naša baština je za njih tek kuriozitet. Ne zanimaju njih poslovni ugovori, udjeli u tvrtkama i političko trgovanje. Samo žele biti poslušne kćerkice. Ali ja ti želim iskreno pomoći. I mislim da bih to mogla."
"Elena... ne znam što bih rekao. Ja..."
"Reci da mogu od sada raditi s tobom."
"Samo polako. A što je s tvojim sestrama? Ipak je Valentina najstarija."
"Što ne znači da je pametnija. Ja bih mogla-"
"Čekaj! Slušaj me, vjerujem ti da si sposobna. Zapravo sam vrlo... vrlo impresioniran tvojim angažmanom, ali... U ovome poslu to nije dovoljno. I oprosti mi što ću biti netaktičan, ali ti si slijepa."
"Pa... što onda?"
"S tvoje strane to sigurno nije prepreka. Ali nitko te neće shvaćati ozbiljno. Žao mi je što to moram reći."
"Ne ispričavaj se. To što me neće shvaćati ozbiljno ne znači da ne mogu dati svoj doprinos. Znam već mnogo toga. Upućena sam."
"Vjerujem. Zato i želim da se slažeš sa Valentinom."
Elena odmahne glavom.
"Ako ti je zaista stalo do dobrobiti kuće, stavit ćeš ponos na stranu i pomoći joj svojim savjetima, ako ničime drugim, da bude dobra glava obitelji."
"No dobro. Pomoći ću joj. Ali ipak trebam iskustva. A pošto si ti još uvijek glava obitelji, onda te želim pratiti i gledati... slušati kako radiš."
Mislav je zurio u ovu nevjerojatnu djevojku pred sobom. Zar je to zaista njegova kći? Koliko je on doprinio tome, osim što ju je začeo? "Dobro. Namjeravao sam otići u Kulu ovih dana. Možda čak danas. Ali vjerojatnije sutra. Pa bi me onda mogla možda pratiti... ako hoćeš."
Lice joj se razdragano nasmiješi. "Hoću."
"Ali samo kao pratnja. Osluškuj i budi neprimjetna. Ako ćeš raditi probleme, odmah ću te poslati natrag. Jasno?"
"Bit ću dobra, obećajem."
"I lijepo se odjeni. Ne kao uličarka."
"Dogovoreno."
Mislav uzdahne. U što se sada upušta? "U redu, javit ću ti. A sada idi natrag svojim sestrama i tretiraj ih kao oko u glavi."
Elena digne obrve.
"No dobro... kao oko u mojoj glavi."
"Dobro. Hvala, tata."
"Hajde, idi."
Mislav je promatrao svoju najmlađu kćer kako odmiče od njega. Nije se žurila natrag u sobu gdje ju čekaju njene sestre i suhoparna predavanja. Štapom je polako mahala lijevo-desno. Mislava odjednom stegne u grudima dok ju je gledao. Svijet oko njega postane nekako dalek, a Elenin lik je potamnio. Kao da nestaje u tamnoj jami. Dah mu zastane i grlo mu se stisne. Osjećao je da će briznuti u plač.
A onda je prošlo. Kao usputni val koji ga je okrznuo. Što je to bilo? Tuga? Zbog čega bi bio tužan? Nema razloga za to. Ali osjećaj je bio tako snažan. Nešto slično je osjetio kada mu je žena umrla. Neobično.
Sada kada ga je to prošlo, krenuo je dalje svojim putem. Premišljao se kamo bi zapravo krenuo. Prvotno je htio Mahhamunu, ali sada bi to možda bilo bolje odgoditi i krenuti u svoju radnu sobu. Ali prvo bi trebao naći Deamusa. Želi se s njim posavjetovati i bilo bi dobro kada bi to učinio što prije. I trebao je to već učiniti, ali nekako se zapustio. No kada je Elena spomenula Vaarlanski odbor, osjećaj hitnosti ga je obuzeo. Da, nešto se događa tamo, a on još ništa ne poduzima.
Kvragu, postao sam preinertan!
Najveći je problem što je teško dobiti nekakve suvisle informacije. Ništa neobično kada se radi o Skriptorumu. Zakon šutnje i ušutkavanja njegovi su temeljni postulati. Ali njegovi bi agenti ipak trebali nešto izvući. I to na vrijeme. Možda je to sve povezano s nepravilnostima o kojima su mu javili u Toxi-Koli. Možda. Uglavnom, s tim bi se problemom svakako morao pozabaviti. Toxi-Kola je važan izvor prihoda za obitelj i ne smije dopustiti da ga nešto ugrozi.
Informacije. Treba informacije. Možda bi trebao upitati Elenu što je točno ona čula. Udružiti informacije. Pod uvjetom, naravno, da svoje informacije nije stekla prisluškivanjem njegovih kanala. Nešto mu je govorilo da to ipak nije slučaj. Zaista je vjerovao da je Elena uspostavila vlastitu mrežu agenata. Ako jest, to sigurno nije učinila preko noći. Kada je samo započela biti tako duboko uvučena u politiku? S petnaest, šesnaest? Ili čak prije.
To ga je uznemirilo. Ni on u tim godinama nije bio toliko dijaboličan. A ona već radi punom parom. Takav je barem dojam ostavila. Morat će povesti jedan dulji razgovor na tu temu. Ako već sada nešto petlja na svoju ruku, morat će joj povjeriti odgovornosti koje su još godinama udaljene. Morat će, htio on to ili ne. Najgore je s tim mladima što misle da znaju sve. Ona jest pametna. Ali sigurno ne zna. Ne zna kako opasno mjesto Skriptorum jest, koliko god mjesto Skriptorum nije. To je prirodna sila. Koja gazi sve pred sobom. I sve u sebi.
Elena ga je ipak iznenadila. Oduvijek je bila svojeglava i buntovna, kako i priliči najmlađoj sestri, ali njen je slučaj uvijek bio ekstreman. Nemali utjecaj imao je i njen invaliditet. Kad je bila malena, vrištala bi i trčala uokolo. Panično i bezglavo. Njeni odgajatelji su ju pokušavali podučiti životu sa sljepoćom još od rođenja, ali slabo je reagirala na bilo kakvu komunikaciju. Čula je što joj se govori, ali bila je toliko nedisciplinirana da to nije značilo mnogo. Nije znala obavljati nuždu kako treba, teško je bilo navući bilo kakvu odjeću na nju pa nju je često bila gola, nije znala jesti, čak ni s rukama, pa su joj hranu morali na silu gurati u usta. Rijetko bi ju bilo moguće držati mirnu u rukama. Stalno bi se trgala i počela bježati, nerijetko na sve četiri. Stalno je zadobivala ozljede po cijelome tijelu, a iscjelitelji su redovno dežurali u ovome dvorcu. Navodno djeca koja se rode slijepa prihvate sljepoću kao nešto normalno i čak si ne mogu zamisliti što bi to značilo vidjeti. To očigledno nije bio slučaj kod Elene. Kao da je bolno znala da joj nešto nedostaje, da svi oko nje imaju nešto što ona nema, kao da je svojim divljačkim ponašanjem htjela natjerati svoje oči progledati. Nasilu natjerati svjetlost u svoju svijest, što koštalo da koštalo. Zapravo, doimala se kao da osjeća svjetlost, ali ju ne vidi. Nešto što joj je nadomak ruke, a zauvijek uskraćeno. Mislav si to nije znao objasniti.
Zbog mnogobrojnih ozljeda često su ju morali vezati. Iako je bila mala, bila je i brza, i kada bi jednom krenula, teško je bilo uhvatiti ju. Bila je tragična zvijer koja od silnoga očaja nije bila sposobna prihvatiti ljudsko ponašanje. I Mislav je bio očajan. Njeno stanje nekoliko ga je puta natjeralo u plač. Preklinjao je samoga sebe jer je smatrao da je zakazao kao roditelj. Nije znao što učiniti. Sram ga je dok se toga samo sjeti, ali u to vrijeme ozbiljno je razmatrao mogućnost da ju jednostavno smjesti u nekakav sanatorij pa neka se oni brinu o njoj. Ne zato što je mislio da bi njoj bilo bolje, već njemu i njegovoj obitelji. Maknuti ju od očiju i brinuti se za svoje tri zdrave kćerke. Pomiriti se s gubitkom i nastaviti dalje. Srećom, imao je dovoljno hrabrosti to ne učiniti. Ili se možda radilo o nedostatku hrabrosti? Vjerovao je da će Elena ipak pronaći načina da se pomiri sa svijetom. U njoj je tekla krv i ljubav Trpimirovića, a to je nešto značilo. Duboko je vjerovao da to nešto znači.
Njegova se vjera na kraju isplatila. Kada je imala otprilike sedam godina, počela je biti mirnija. Učila se nositi sa sljepoćom i oslanjati se na svoja ostala osjetila. Ipak, nikada nije prestala ostavljati dojam osobe koja je izgubila vid, umjesto osobe koja ga nikad nije ni imala.
Taj se prevrat dogodio brzo i učila je začuđujuće brzo. Nije prošlo mnogo vremena pa je mogao s njom među ljude. Nije imala osobito uglađene manire – ni tada! – ali se manje-više dobro uklapala. Znao ju je često voditi zajedno s njenim sestrama u Kneževu Kulu i pričati joj priču o knezu Trpimiru koji je i osnovao taj grad. Govorio joj je o blještavoj prijestolnici kojom je trebao postati i smrdljivom ruglu koje danas jest.
Svejedno je bila svojeglava – tu se ništa nije dalo promijeniti – a time i neposlušna. Kada bi bili u gradu, znala bi povremeno krenuti nekim svojim putem, nevjerojatno odabravši baš onu sekundu dok ni on ni bilo tko od slugu ne bi gledao. A jednom ju je to skoro koštalo života.
Sjeća se dok je netragom nestala pa su je počeli panično tražiti. Potraga, srećom, nije trajala dugo, ali kada su je našli, nova panika je nastupila. Hodala je uz rub staze, visoko nad tlom. Nikoga nije bilo u blizini, a oni su bili predaleko, iako su trčali prema njoj što su brže mogli. Ona je ipak bila brža i zakoračila preko ruba. I pala.
Barem je trebala. Ali tada je iz prilazne uličice suknula pojava i nevjerojatnom brzinom prešla put do Elene i uhvatila ju u posljednji tren, dok je već bila u zraku. Ta pojava je bio nekakav olinjali starac u raspadajućim dronjcima za kojeg se ne bi reklo ni da može hodati, a kamoli kretati se poput sokola. Ali spasio joj je život, to se nije moglo poreći. Mislav je upitao kako mu se može odužiti, ali ovaj mu je samo odsutno odmahnuo rukom i krenuo prema mračnoj uličici iz koje je doletio. Tada se Elena sjetila kako mu se mogu odužiti. Željela je da ga uzmu sa sobom doma. Mislav se nasmijao na tu ideju, misleći kako se šali. Ali nije se šalila. Bila je ustrajna u tom zahtjevu. Čudovišno ustrajna, rekao bi. Na kraju je Mislav popustio i pristao uzeti starca na neko vrijeme u dvorac. Kada je pristao, starca nije trebalo posebno nagovarati, što je samo pojačalo Mislavovu zabrinutost.
Skela – ostatak mu imena nikada nisu uspjeli doznati – su držali pod strogim nadzorom u prvim danima njegova boravka u Hrobatozinim Vrtovima. Mislavu se uopće nije sviđalo imati nekakvog klošara o kojem ne zna ništa na svome imanju, a još manje u blizini svoje obitelji. A još manje u blizini svoje najmlađe i slijepe kćeri. No upravo se od nje nije odvajao. I bio je zapanjujuće poslušan prema njoj. Stalno bi hodao uz nju, kao uz gospodaricu. A to mu je ubrzo i postala. Elena ga je zamolila da Skela službeno zaposle kao slugu i davaju mu plaću. Mislavu je to bilo mrsko, ali ona mu je već bila toliko privržena da nije mogao odbiti. Ali svejedno je dao svojim ljudima zadatak držati ga na oku. Držati njih na oku.
Najzabrinjavajuće od svega bilo je to što se uopće nije ponašao poput sluge. Niti joj je pomagao nositi stvari, niti joj je otvarao vrata, niti je činio bilo što bi jedan sluga trebao činiti. Zapravo, rijetko je i išao nekamo s njome. Držao se u jednom malenom predijelu dvorca, onom oko Elenininih osobnih odaja. Mislav se počeo brinuti da ne rade nekakve nastranosti dok su sami pa ju je dao dodatno špijunirati. Što je ona otkrila i očitala mu bukvicu. "Molim te samo da mi vjeruješ kao što ja vjerujem Skelu," rekla mu je tada. Takve riječi iz usta djevojčice koja donedavno još nije znala držati žlicu u rukama bilo je teško zaprimiti. Ali ujedno su mu i ulile povjerenje. Zašto, ne zna ni sam.
Najzanimljivije je bilo to što, čini se, gotovo nikada nisu razgovarali. Barem ne dok su ih ljudi gledali. Samo bi si bili blizu – kada bi si bili blizu – i nijemo razmjenjivali misli. Ili tako nešto. A Skel se do dana današenjeg nije prestao odijevati kao klošar.
Što se tiče nastranosti, bilo ih je, ali ne onakvih kakve je on zamišljao. Ponekad bi njih dvoje našao u dvorištu kako rade neke vježbe. Ona bi radila vježbe, a on bi samo stajao. Uglavnom su to bile nekakve vježbe ravnoteže. Stajala bi na jednoj nozi, skakutala na jednoj nozi pa je onda kasnije čak stajala na rukama! A često bi ih znao on ili netko drugi uhvatiti u njenim odajama kako sjede na podu pokraj nekakve posude iz koje izlazi groteskno smrdljiv dim. Elena mu je objasnila da ju Skel podučava tehnikama meditacije kojima bi trebala povećati svoju sposobnost koncentracije. Mislav ju je tada upitao što nedostaje tehnikama meditacije kojima ju njezini učitelji podučavaju. Mislav je i sam znao često meditirati u mladosti, iako u posljednje vrijeme baš i ne. Deamus, recimo, to čini još uvijek redovito.
Elena mu je odgovorila da su Skelove tehnike puno prikladnije jer je njoj izrazito teško sabrati misli i fokusirati se na jednu stvar. Tako se pokazalo da ju njena novostečena samodisciplina košta previše snage. I to ju je iscrpljivalo. Dok mu je to objasnila, Mislav više nije bio tako kritički nastrojen prema njihovom odnosu. Do tada je mislio da je ona divljajuća zvijer u obliku gole vrištuće djevojčice čarobno nestala, da je to tek bila prolazna faza. No onda je shvatio da ta neob