A možda bi sada trebao razmišljati o još jednom važnom problemu. Osim što ne zna hoće li moći prijeći tih nekoliko ahata do svoga praga, ne zna ni kako točno ući unutra. Pošto je noć, kuća je potpuno zapečaćena. Ni kartĥatomasur ne bi mogao ući, a kamoli čovjek na izmaku snaga i zanemarene higijene. Mogao bi pokucati, naravno. Ali bi li to funkcioniralo? Je li itko pokušao nešto takvo? Kucati na vrata usred noći? Sigurno je. Ima mnogo odvažnih ljudi na ovome svijetu. On nije jedan od njih, ali ima ih.
Bi li netko čuo kucanje? Također ne bi znao odgovoriti jer to nikada nije pokušao. Zvono ne dolazi u obzir jer je neposredno uz vrata i poklopi se zajedno s njima. Mogao bi jako glasno kucati. Da, to bi moglo upaliti.
Krene prema ulazu. Hodao je polako da ne bi ostao bez daha i onesvijestio se. Našli bi ga tek ujutro, a pitanje je bi li izdržao do tada. Iox je rekao da su kartĥatomasuri tražili njega. Nije baš tako rekao, ali nešto slično. Valjda. Ako je uopće bilo Ioxa, dakako. Što uopće ne treba uzimati zdravo za gotovo.
Čudno izgleda njegova kuća. Izgleda poput stijene. Hladne, nežive stijene. Jedan ogromni komad blijedog sivila. Ni okolne kuće također ne izgledaju baš privlačno. Ljudi bi u svom paničnom skrivanju od okrutne smrti trebali ipak više paziti na estetiku. Napokon, što bi rekao jedan stilski osviješten kartĥatomasur kada bi prošao ovdje? Bio bi sigurno toliko zgrožen nedostatkom ukusa u vlasnika tih zdanja da se ne bi ni udostojao pokušati ih ubiti.
Od te misli pobjegne mu još jedan hihot. Kakve mu samo ideje padaju na pamet u ovakvome trenutku! To je vjerojatno znak kako će za koji trenutak poludjeti ili pasti u komu ili umrijeti ili nešto četvrto. A sada mu nijedna od tih opcija ne zvuči tako loše. Pogotovo ova četvrta.
Prošao je plastenik i skoro dosegao ulazna vrata. Napreduje. Plastenik je, kako vidi, dobro osiguran. Rina i baka su bile temeljite, kao i obično. Cijela kuća je dobro osigurana, kad je već kod toga. Kao i obično. One tako dobro vode kućanstvo. Koje nevjerojatne žene. Ne trebaju one njega. Možda nisu ni primjetile da ga nema. U redu, primjetile jesu, ali ne mora biti da su se jako uzrujale zbog toga. Čime ih on inače usrećuje? Kada je kod kuće, hoda s mračnim oblakom nad glavom. I izbjegava im reći ono što im želi reći. Da on ne bi mogao bez njih. Da su one njegova obitelj.
Arion. Njemu sigurno nedostaje. Sada se tek sjetio da mu je obećao ispričati priču. Morat će mu to nadoknaditi.
Stigao je do vrata. Zapravo do mjesta gdje bi trebala biti vrata. Ona se nalaze iza debelog sloja čelika. Počne lupati po tome čeliku. Lupao je otvorenim dlanovima, ali to je bilo sramotno tiho. Onda je stisnuo šake i lupao njima, ali to nije bilo previše glasno. Ali njegovi jauci sigurno jesu jer udaranje po čeliku i nije nešto što se preporuča zdravim zglobovima.
Duboko je udahnuo. "Heeeej!!! Riiiiinaaaaaa!!" Toliko se zadihao od vikanja da se skoro srušio. Mora nešto brzo smisliti jer inače će prenoćiti ovdje. A kako je već pametno zaključio, to nije pametno. Osvrtao se uokolo i gledao.
Ugledao je kamen. S naporom ga je podigao i zamalo pritom pao na glavu. Zamahnuo je što je jače mogao i lupio po vratima. I još jednom. I još jednom. Lupao je i vikao: "Rina!! Baka!! Bilo tko!! Rinaaa!!" Ni lupanje ni vikanje nije bilo previše impresivno i oboje je ubrzano gubilo na intenzitetu. Sve dok više nije imao ni daha ni snage u rukama. Čak više nije mogao držati kamen, a o lupanju njime da ne govori. Odbacio ga je mlohavo i okrenuo se od kuće.
Nitko mu neće otvoriti. Odustajem. Spavat će ovdje, u mraku, na hladnoći pa kud puklo da puklo.
Već se krenuo spremati na počinak kada je začuo zvukove. Dolazili su iz kuće. Prišao je i osluhnuo. To su definitivno bili zvukovi. Čuo je i glasove. Netko je pokušavao otpečatiti vrata. Nisu ga valjda ipak čuli?
Metalni se poklopac naglo otvori i iz mračnog otvora izađe krupan čovjek. Čovjek je držao nekakvo upereno oružje u njega. Ne opet! Ali ovaj mu se činio poznatim. Da, lice mu je bilo jako poznato. Čovjek mu je prišao, spustivši oružje, a izraz na njegovom licu razotkrivao je zaprepaštenost. Sada ga je i prepoznao. Ali nije mogao vjerovati. "Šrogg?"
"Ivek?"
"Što ti radiš ovdje?"
"Što ja... Bože, kako to izgledaš? Što-"
Prekinuli su ga jecaji dviju žena koje su izletjele iz kuće. Baka i Rina. "Rekla sam ti da je on!"
"Ivek, Ivek, Bože moj, što ti se dogodilo?"
"Gdje si bio? Je li ti dobro?"
"Što ti je?"
"Tko ti je ovo učinio?"
"Dajte mu, cure, ući pa će nam onda reći sve."
Ošamućen tom silnom brigom, Ivan nije mogao razaznati što su mu govorili. "Em... mogu li ući?"
"Pa to sam i rekao. Dođi."
Odjednom ga je nekoliko ruku podupiralo dok je ulazio u svoj dom. Bio je napokon doma. "Može li malo svjetla? Dosta mi je mraka," reče Ivan pijano.
"Daj, bako, navini bak-krabur na najjače."
Hodnik zablista. Kako divno! Oči su mu uživale, iako nepripremljene za toliko svjetlosti.
"Ivek, je li ti dobro?"
"Daj, nemoj ga sada ispitivati!"
"Pa uopće me ne doživljava!"
"Znate," reče Ivan, "mislim da bih trebao leći. A možda prije..." Ivan kolabira. Nije pao na pod. Snažne ruke su ga uhvatile. Nekakvi glasovi su se oko njega ispreplitali, ali nije se mogao sada time zamarati. Ima previše posla sa zaklapanjem očiju.
Jednostavno je odlebdio.
XI
Bila sam ugodno iznenađena sretnim okolnostima koje su uslijedile tom nemilom događaju. Moje rane, iako površne i ne previše zasićene ostacima karavane, bile su tretirane nježnim i nadasve brižnim rukama bake Asdästrre, moje domaćinke miloga pogleda, a lokalno me stanovništvo zaprepastilo svojim nevjerojatnim razumijevanjem, čak i nakon što je pri obdukciji jedne od nesretnih krava pronađena moja košulja. Dapače, ukazali su mi duboko suosjećanje i brigu. Takvu toplinu i ljudskost teško ćete naći bilo gdje drugdje na ovome svijetu.
A koju pouku mogu izvući iz ove zgode? Nikada ne vjerujte nenaoružanoj vjeverici.
Lysdisreh Piory SweQue Raäzauafena
MOJE PUTOVANJE OKO SVIJETA –
TREĆI POKUŠAJ
Trknuo ga je. Trknuo! Nije ni stao kako bi se ispričao. Prokleti zaposlenici! Što si već sve ne dopuštaju! Očito ne zna da ga može u trenu lišiti zaposlenja, inače bi se ponizno klanjao i preklinjao za oprost. A možda ga nije ni briga. To ga uopće ne bi iznenadilo. Ti mladci hodaju uokolo kao da su gospodari svijeta, a posao – kojeg su imali nevjerojatnu sreću steći! – je nekakva gadna smetnja njihovim grandioznim ambicijama. Oni, naravno, ne znaju točne detalje vlastitih ambicija, ali znaju da one uključuju njihovu osobu u položaju u kojem im iz jednog smjera pritjeće struja zlatnih kovanica, a iz drugog struja hladnoga pića s voćnim prizvukom i niskim nealkoholnim udjelom. Kako to postići, to uopće nije nešto o čemu treba razmišljati. Sigurno je jedino da bi, kada bi ostali bez posla – za koji bi mnogi dali svoju lijevu ruku i pokoji prst poznanika – uslijed vlastita nemara i nepoštivanja minimalnih profesionalnih standarda, rekli kako je to od početka bila njihova namjera i da je to zapravo odskočnica prema njihovoj mutno svjetloj budućnosti.
Nitko više ne želi zaslužiti položaj i povlastice. Svi misle kako je to njihovo bogomdano pravo. A žrtvovati nešto za svoga poslodavca, odreći se poneke sitnice kako bi tvrtka koja im je dala utočište, smatra se uvredom i kršenjem njihovih prava. Prema njima, plodovi rada moraju doći prije samoga rada, a onda će tek odlučiti jesu li zaista i vrijedni rada.
Koje li komotnosti! Što bi on na to trebao reći? Što je on sve žrtvovao? Koliko je znoja i krvi – vlastite! – uložio kako bi barem djelić ovog masivnog poslovnoga stroja funkcionirao glatko? Previše. I najviše su profitirali ti indolentni crvi. Da nema njega, bilo bi im znatno gore. Tada bi tek vidjeli što znače loši radni uvjeti. A sada misle kako im je loše! On je taj kojem je loše. Njegovo mu zalaganje nije donijelo utjecaj, novac i slavu. Ni pribiližno koliko je zaslužio. A zaslužio je! On daje, a uzvraćaju mu samo novim zahtjevima, žalbama, novim zahtjevima, prosvjedima i novim zahtjevima. I umišljenim zaposlenicima najnižega ranga koji nemaju čak ni toliko pristojnosti osvrnuti se prema svome nadređenom kojeg su trknuli. Trknuli!
To će se uskoro promijeniti. O, da, ja ću ovdje dovesti stvari u red. A gada koji ga je trknuo već je stavio na svoj popis na odstrijel. Ne zna mu ime, ali prepoznat će ga kada dođe vrijeme da mu raspori utrobu.
No sada se mora brinuti za druge stvari pa se nije toliko uzrujavao zbog bezobraštine zaposlenika. Na takve se stvari već, nažalost, naviknuo, a sada je važnije nego ikad zadržati fokus i ne dati si odvratiti pažnju bezvezarijama. Zato je Topaz izgledao kao i uvijek. Leden i staložen. Tako je izgledao. Ali ono što nitko nije smio vidjeti jest da Topaz iznutra treperi. Srce mu je lupalo od uzbuđenja. Gotovo je mogao osjetiti težinu noža smještenog na strateškom položaju i činilo mu se čak da ga može čuti kako vrišti, kako žeđa za toplom prolivenom krvlju. Budi strpljiv, nožiću, budi strpljiv. Trenutak samo što nije došao.
Ipak, mora se sabrati. Ne smije dospustiti da mu zbog uzbuđenja ili nestrpljivosti popusti oprez. On je taj koji će danas ubijati, ali ako napravi jednu grešku, mogao bi biti tek onaj kojem natpolicija nezainteresirano odvodi tijelo. Ne da bi ga našli. Hierius bi se pobrinuo za to.
A, ne! Danas neće umrijeti. Osjeća to u svojim kostima. Može to namirisati u zraku. Udahne predivan industrijski zrak koji je ispunjavao ovu fantastičnu građevinu. Tako je, u zraku se osjeća smrt. I to Hieriusova. Slatkog li mirisa! Šteta što ga se može osjetiti samo danas i nikada više. Šteta, ali ne prevelika.
Dopustio je Hieriusu da sam odredi gdje i kada će se sastati i obaviti primopredaju dokumentacije, dok god je to u zgradi Toxi-Kole. Nije mu želio dati nikakav povod za sumnju. Morao se osjećati kao gospodar situacije. To kopile mora biti uvjereno da mu u ruke pada laki plijen. Na taj će način poduzeti tek osnovne mjere opreza.
To je već učinio.
Javio mu je da se nađu u jednoj od praznih kancelarija nad prerangonskom komorom. Tu se obično nalazi tek nekoliko radnika koji povremeno prolaze pokraj ventila i provjeravaju tlak te traže moguća oštećenja. Sustav je dobro zapečaćen, ali zna se dogoditi da tu i tamo procuri metan. A kada se to dogodi, prostorije se tim plinom brzo napune i onda ne želite biti u blizini ako zaiskri. Većina radnika je u samom prerangonu i rijetko izlaze. Uglavnom zato što se nakon svakog izlaska moraju temeljito oprati i obući novu odjeću zbog smrada koji tamo pokupe. Smrad je uistinu nepodnošljiv i lako se zadržava kamo stigne. Nerijetko se ljudi pitaju kako ti radnici mogu raditi tamo i pritom udisati taj užas. Jasan odgovor nikada nije stigao, ali većina se ljudi ipak ne opterećuje previše time. Dok je god smrad daleko od njih, a metan redovito pritjeće u energanu, sudbina prerangonskih radnika tek će im povremeno dignuti pokoju labavu vlas na glavi.
Kancelarije se nalaze u nadzornom hodniku. Hodnik kruži oko prerangona i ispresjecan je velikim cijevima. Iz njega se može ući u međuprostorije iz kojih se onda može sići u prerangon. Hodnik je velik, a kancelarije se nalaze bliže stropu nego podu. Stepenice vode do uzdignute staze uz koju su nanizani ulazi.
Te stepenice su se sada nalazile pred njim. Napustio je užurbanu promenadu i ljude koji ne znaju ni hodati kako se spada i ušao u neuglednu tamnu prostoriju. Tamnu zbog tamnih zidova i poda, a ne zbog nedostatka osvjetljenja.
Samo su dva radnika bila s njime u prostoriji, proučavajući nešto na jednome ventilu. I nisu uopće obraćali pažnju na njega dok je ušao u prostoriju. Ali je on obratio pažnju na njih. Na jednoga od njih posebno jer ga je prepoznao. Ferikus. Baš kako je i predvidio, Hierius ga je doveo kao potporu. Vidio ih je prije otprilike sat vremena kako se nešto dogovaraju u blizini središta Sanitarnoga odjela, gdje Ferikus i radi. Imao je prilično dobru predodžbu o čemu su njih dvojica razgovarali. Nisu ga vidjeli, iako je on mogao neupadljivo promatati njih. Čak je postojala mogućnost da ih neopazice prisluškuje, ali kada im se približio, već su bili gotovi.
Nije to toliko ni bitno. Ono što jest bitno je da je taj kreten Hierius toliko predvidljiv da čovjeku pozli. Točno je znao da će upotrijebiti Ferikusa. Nije imao neki veliki izbor, naravno, ali ipak je mogao pripaziti na pokoji detalj. Primjerice, na činjenicu da Ferikus radi u Sanitarnome odjelu, a sada je odjednom prerangonski radnik. Nije sumnjao da mu je bilo lako tu mrcinu ubaciti na novi odjel, ali ipak ga je mogao smjestiti na diskretniji položaj. Ovako ga je Topaz vidio odmah pri ulasku kako nadzire vrata kroz koja će za koji tren ući. Ponašao se kao normalan radnik, ali Topaza nije zavarao. Dakako, Hierius je mislio da on ne zna za Ferikusa i njegove ostale kontakte u Toxi-Koli pa onda nije ni trebao brinuti o uvjerljivosti pozornice na kojoj će se ubrzo odvijati krvava farsa. Misli da je užasno pametan. Ne krije on to, može ga se slobodno pitati.
Jedno je Topaz sa sigurnošću utvrdio. Hierius ga namjerava ubiti na sastanku, u to više nema nikakve sumnje.
Topaz se počne penjati stepenicama. Glava mu je bistra i osjeća kako sa svakim korakom ispunjuje svoju sudbinu. Svoje poslanje. Napokon će činiti ono što je oduvijek želio, ono za što se pripremao. Svaka sekunda njegovog dosadašnjeg života vodila je ovome trenutku. Sve što je do sada činio dovelo ga je do ove pozicije iz koje će za nekoliko minuta ostvariti svoj san. A ako ga neće uspjeti ostvariti, onda mu je i bolje biti mrtav. Stoga nema što izgubiti. Samo dobiti.
Kako se uzdizao prema kancelarijama, diskretno je promatrao dvojicu radnika koji se nisu micali sa svoga mjesta, a od kojih je jedan Hieriusov čovjek. Zapravo, sada kada bolje razmisli, obojica bi mogli biti njegovi. Samo mu je Ferikus poznat, ali to ne znači da je ovaj drugi bezopasan. Nije to baš vjerojatno, ali ipak nešto što treba uzeti u obir. Hierius je kreten, ali nije glup, kao što je već prije mogao utvrditi. Neće se bespotrebno izlagati. Iako nije vjerojatno da Topaza tretira kao prijetnju. Prije se radi o tome da si neće željeti naprezati svoje nježne ručice uklanjanjem tijela. A kad se već sjetio uklanjanja tijela... Tja, možda smo Hierius i ja došli na istu ideju.
Kako god bilo, Topaz se pripremio. Hierius sigurno ne misli kako će mu trebati pomoć pri ubijanju, ali Topaz se pobrinuo da ju ni u kom slučaju ne dobije. Ovaj će relativno napušteni hodnik, naime, za nekoliko minuta biti ispunjen gomilom ljudi. Topaz ima poznanika u Poluadministraciji koji mu duguje nekoliko usluga pa ga je zamolio da danas raspodjeli zadatke svome osoblju baš ovdje. Neće ih on osobno raspodijeliti, već će ih na karticama ostaviti u ovim kancelarijama gdje će ih njegovih ljudi s perverznim guštom ispremetati i okrenuti naglavačke u potrazi za karticom sa svojim imenom. Njima to neće biti ništa neobično, dolaziti ovamo pred prerangonsku komoru. Svi zaposleni u Poluadministraciji obožavaju takve bolesne igre i uvijek se trude dodatno ih zapapriti još kojom trnučicom izopačenosti ili natruhom škandaloznosti. Zadovoljstvo traženja dokumenata koji za njih nemaju baš nikakvo značenje, neujednačeno pretvaranje da traže dokumente, traženje napuklih rubova u papira kojeg drže ili bi trebali držati, ravnanje papira dok potajno gledaju pete svojih kolega i razmišljaju kako bi izgledale da pokraj njih stoji usamljeni pilić ili kvadratićasti komad veste koju čuvaju za posebne prilike u boci od ispijenog ne-vina, spremnost platiti bilo koju cijenu kako bi njihovi fascikli bili na istoj visini kao i fascikli kolega pored njih u što je više prilika moguće – to je ono što ih ispunjava. Samo zbog toga i rade u Poluadministraciji. Uglavnom, kada ovamo nahrle, Hieriusov čovjek – ili ljudi – bit će odsječen i neće moći ništa poduzeti. Gomila neće dugo biti ovdje. Brzo će se povući natrag na svoje položaje, ali Topazu će dati dovoljno vremena da bude nasamo s Hieriusom. Bez ometanja.
Njima neće ulaziti jer na kancelariji za njihov sastanak piše: "SASTANAK U TIJEKU." Topaz zastane. Udahnuo je zrak dok je promatrao vrata. Znao je tko ga iza njih čeka. I znao je da postoje samo dva moguća ishoda njegova ulaska kroz njih. I da mu se samo jedan od njih sviđa. Topaz pritisne kvaku i uđe.
Hierius ga je čekao unutra, kao što je i bilo očekivano. Topaz spusti pažljivo svoju aktovku s dokumentima na vrh jednoga ormarića. Ono što je neočekivano na ovoj slici jest sam Hierius. Nema onog arogantnog držanja. Dapače, izgledao je nekako oronulo. Pogrbljeno je stajao s rukama ukrštenim na prsima. Bio je raščupan, a njegove podočnjake bilo je teško za previdjeti. Lice mu je odražavalo duboku zabrinutost. Kao da nosi veliki teret na leđima. "Kasniš," reče samo.
Topaz zatvori vrata za sobom. "Zapravo, stigao sam točno na vrijeme."
"Da?" upita iskreno, a onda se počne osvrtati po prostoriji u kojoj su bili samo metalni ormari i jedan skromni stol. "Mogli bi ovdje ugraditi koji kronomjer. Kako bi čovjek trebao znati koje je vrijeme? Ovdje nema prozora ili bilo čega sličnoga."
Što to blebeće? Zar je poludio? Ili je to nekakva taktika? Mora biti na oprezu. Približio je ruku džepu u kojem je bio striglar za slučaj da mora hitro djelovati. "Nema ovdje mnogo čega. Nadam se da ovo nije uvod u opsežnu raspravu o kronomjerima," reče Topaz s prizvukom cinizma.
Hierius ga probode pogledom. Očito je očekivao od njega da bude smrtno ozbiljan. Kao što on bez sumnje jest. Ali ništa ne reče.
Topaz diskretno pročisti grlo kako bi malo razmutio napetost koja je naglo nastupila. Nadam se da mi nećeš pomrsiti planove. Moraš mi doći blizu. "Nešto te muči?"
"Dmitar je nestao," reče glatko.
Topaz je bio zatečen. "Molim?!"
"Dmitar... je nestao!"
"Čuo sam te prvi put! Samo mi još moraš objasniti kako se to, dovraga, dogodilo! Bio je u tvom zarobljeništvu. Kako je mogao pobjeći?"
"Nisam rekao da je pobjegao."
"Ah, da, ispričavam se. Nestao je. Što to točno znači? Da ne znaš kako je pobjegao ili da se nisi uopće trudio otkriti?"
"Pazi svoju jezičinu, Les!" reče stiskajući čeljusti više nego mu je to bilo pametno.
"Ne zovi me Les. A postavljam jednostavno pitanje. Odgovori mi."
"Nisam ja jedan od tvojih trutova pa mi nemoj naređivati. Osim toga, do ovoga ne bi došlo da si me redovito izvještavao!"
"Oh, opet ćemo s tom pričom? Neka ti bude. Ali svejedno mi reci što se dogodilo." Topaz nije dizao glas. Znao je da će to dići Hieriusu tlak i učiniti ga nervoznijim. Iako je već poprilično nervozan. To je dobro. Na taj mu način popušta oprez.
"Trebao si činiti što ti kažem, bez razmišljanja. I bez odgađanja. Tvoje samostalno ophođenje sa situacijom bilo je prkošenje mom autoritetu. I sada smo zbog toga u govnima."
A ja sam mislio da smo ravnopravni partneri. Kako lako otpadaju laži u ovakvim prilikama. Kako lako ljudi pokazuju svoje pravo lice kada stvari zaguste. Ovo su uistinu sudbonosni trenuci. "Fascinantno. I pitat ću te opet: što se dogodilo?"
Hieriusu nije trebalo puno da odustane od rasprave o raspodijeli krivnje. Očito nije imao volje za to. Nasloni lakat na jedan od metalnih ormara. "Znaš da sam jučer krenuo ispitati Dmitra prije nego što ga ubijemo. Bilo je važno doznati s kime je sve razmjenjivao informacije-"
"Da," prekine ga kako bi mu naglasio kako mu govori stvari koje već zna.
"Da. Uglavnom, počeo sam s ispitivanjem i vrlo brzo se slomio. Činilo se kako ništa ne zna, ali, dakako, nije to moglo proći samo tako. Već sam ga htio dati svojim momcima da ga počnu obrađivati, kada mi je odjednom došao glasnik. Javio mi je kako je sazár Trpimirović ubijen, a kontrola nad Hrobatozinim Vrtovima uspostavljena."
"Izdajnik je ipak krenuo u akciju? Mislio sam da-"
"I ja sam mislio, ali eto... Valjda je tako odlučio. Rečeno mi je da se javio osobno preko zvukobacača i podnio izvještaj. Kada sam to čuo, morao sam otići. Orisa i sazáru bi to sigurno zanimalo i sigurno bi imali nove zadatke za svoje ljude. Dakle, morao sam pod hitno otići. A moglo je to imati i nekakve veze s Dmitrom. Znaš da sam ga htio iskoristi upravo za-"
"Da."
"Da... Ostavio sam ga u skrovištu i... Rekao sam svojim momcima da ga ne diraju. Trebalo ga je još podosta pritisnuti, znaš. Uglavnom, kad sam stigao do svojih kontakata, rekli su mi da Oris nema nikakve nove zapovijedi jer su nastali novi problemi."
"Kakvi?"
"Izdajnik u Hrobatozinim Vrtovima trebao se redovito javljati. Zapravo, trebao je pritisnuti sazárove kćeri i natjerati ih da što prije potpišu određene dokumente. I odnijeti dokumente direktno Saurinaima."
"Ali nije?"
"Ništa! Nakon prvog javljanja nije uspostavio bilo kakav kontakt. Nisu došle ikakve vijesti s tog imanja. Jasno, nešto je pošlo po zlu, ali nitko nije znao što."
"Zar nitko nije mogao otići tamo i pogledati?"
Hierius zakoluta očima. "Da je to tako jednostavno, onda bi već odavno poslali trupe koje bi zauzele imanje i čitavu kuću Trpimirović. To je mjesto dobro osigurano i bilo bi baš zgodno kada bi im u ruke pao jedan špijun ili čak vojnik u službi Saurinaia, zar ne? Možda su baš to Trpimirovići željeli."
"Misliš da je to bila varka? Da je izdajnik lagao?"
"Moguće. Ali na kraju, to je samo nagađanje. Ne zna se ništa. Nakon ovoga idem odmah odavde i provjeriti kod Saurinaia kakvo je stanje. Nije da im je to prioritet, dakako, ali ipak im nije nebitno-"
"Dmitar!"
Hierius uzdahne. "Dmitar. Nakon tih vijesti, vratio sam se odmah u skrovište u šumi kako bih nastavio s ispitivanjem. Kad sam otišao, tamo su bila trojica mojih ljudi i Dmitar."
"A kad si se vratio?"
"Bio je samo jedan. Odsječene ruke i glave."
"Dražesno. Tvoj, dakako."
"Da. Malo sam se onda ogledao po kući. U Dmitrovoj je ćeliji bila rupa u zidu. Očito je kroz nju pobjegao."
"Rupa?!"
"Da, rupa! I nedostajala su dva konja u staji. Pretpostavio sam da su ostala dvojica krenula u potjeru, a kada ga nisu našli, odlučili su odmagliti. Znali su da neće dobro proći ako su izgubili zatvorenika pa..."
"I?"
"Tako sam na početku mislio."
Sve sporije govori. Ubrzaj, dovraga. "Ali?" Topaz digne blago glas.
"Vidio sam tragove konja. To su morala biti ta dvojica pa sam pokušao slijediti njihove tragove. Išlo mi je prilično dobro i pratio sam ih dosta duboko u šumu. Sve do mjesta gdje..." Nije izgovarao riječi. Otvorio je usta, ali samo je buljio u prazno.
"Što?"
"Naišao sam na predio šume... " Progutao je slinu. "... prepun mrtvih kartĥatomasura."
Topazu se počne penjati vrlo neugodan osjećaj niz kralješnicu. "Što?!"
"Posvuda su bili. Barem tucet. Razneseni. Kao da ih je netko razbio i otvorio lopatom."
"Jesi li siguran da su to bili-"
"Naravno da sam siguran! Ne postoji ništa slično kartĥatomasurima. Ništa tako veliko, uglavnom. I iako mi je bilo mučno to makar gledati, odlučio sam malo izvidjeti. Morao sam. Osim mrtvih kukaca, našao sam i ostatke čovjeka. Bili su sasjeckani do neprepoznatljivosti, ali prema odjeći sam zaključio kako se radi o jednom od mojih ljudi. Još sam malo prošvrljao i našao još ljudskih ostataka. Porazbacanih. Ondje sam našao komad glave. Prepoznao sam ju. Također jedan od mojih ljudi."
"Dmitar?"
Hierius odmahne glavom. "Našao sam samo te dvije... hrpe ljudskih ostataka. Dobro sam se ogledao. Nisam našao treću. Gad je pobjegao."
"I usput pobio cijeli roj 'sura?"
Hierius pakosno zaškilji u njegovu smjeru. "Teško. Očito je da mu je netko cijelo vrijeme pružao potporu. Svi ti mrtvi 'suri... To je morala biti vojska."
"Misliš?"
"Nego što? Nisi ti to vidio. Ta tijela... Jedno je bilo potpuno razneseno. Na komadiće. To je moralo biti nekakvo gadno oružje."
"Možda gadnije nego što misliš."
"Što to znači?"
Što si glup! Zaista mu je vrijeme za odlazak. "Imaš li što protiv da skinem sako? Ovdje je jako vruće. Preblizu smo prerangonu."
"Molim? Koga briga za tvoj sako?! Odgovori mi!"
Nije mu odmah odgovorio. Skinuo je sako i složio ga pokraj svoje aktovke, minucioznošću koja je Hieriusu trgala živce. Tek kad je završio s time, progovorio je. "Nisam baš stručnjak, ali dobro je poznato da 'suri ne ostavljaju svoje mrtve. Pojedu ih. I to temeljito. Nikada ništa ne ostane osim par komadića. Ti si vjerojatno jedan od rijetkih ljudi u možda čak nekoliko stoljeća koji su vidjeli tijelo kartĥatomasura."
Prema izrazu lica, činilo se kako mu tek sada sjeda pravo značenje onoga što je vidio.
"A pošto tucet lešina, koliko si rekao da ih je bilo, baš i nije neka brojka koja čini pravi roj, postavlja se pitanje zašto ih ostali 'suri nisu pojeli. Što se dogodilo s ostatkom roja?"
"Nemam pojma. Tlo je bilo poprilično razrovano. Očito ih je mnogo hodalo tamo. Ali ako je bilo još trupala, ja ih nisam vidio. Nisam ni tražio! Pobjegao sam odande što sam brže mogao... Ali imaš pravo. Izgleda da Dmitar ima moćnoga saveznika."
"Ako je živ."
"Instinkt mi kaže da je živ."
Instinkt! Topazu je došlo prasnuti u smijeh. Može si zamisliti kakvim instinktima takav degenerik raspolaže. "Hm... da. Ali radi se prije o poslodavcu nego o savezniku."
"Ne bih rekao. Ako je bio tek sitna riba, zašto su organizirali njegovo izvlačenje i upustili se u otvoreni sukob sa 'surima?"
To je isto točno, prizna mu Topaz. "Znači, podcijenio si ga."
Sada mu je Hierius uputio zaista neugodan pogled. "To znači da smo ga mi podcijenili. Ti pogotovo. Trebali smo ga odmah ubiti. Dovraga!" Lupi šakom o ormar. "I nismo samo podcijenili njega, već i njegove saveznike. Poslodavce, kako ti kažeš."
"Dakle, još uvijek misliš da je surađivao... da surađuje s Trpimirovićima?"
"Prije je to bilo tek nagađanje. Ali sada? Razmisli. Previše se toga poklopilo u nevjerojatno kratkome periodu. Svrgavanje sazára baš dok je Dmitar otet. Pa ga ostavljam kako bih se posvetio toj situaciji, tada doznajem kako su sve veze s Vrtovima prekinute, vraćam se da bih našao sve svoje ljude mrtve, bez Dmitra i još povrh toga nađem vjerojatno najveću kolekciju mrtvih 'sura od kada 'suri postoje. Ne znam što se ovdje događa, ali sigurno nije tek fantastičan splet slučajnosti. Ja ne vjerujem u slučajnosti. Nešto ovdje ozbiljno nije u redu, a taj je prokleti šljaker do grla upleten."
"A mi smo se poigravali njime umjesto da ga ubijemo."
Hierius ga pogleda čudno. Oči gotovo da su mu zasjale. "Baš tako," reče Hierius dajući smrtnu težinu tim beznačajnim riječima.
Ne bez razloga, znao je to Topaz i sam. Ovakav je tijek događaja upućivao na to da je njihova greška što se tiče Dmitra daleko veća od bilo čega što su si mogli zamisliti. I time je njihova vlastita budućnost, blago rečeno, upitna. Čak i dok jedan od njih dvojice ubije onog drugog i pokuša svaliti svu odgovornost na njega, to bi moglo biti još uvijek daleko od onoga gdje bi u očima Saurinaia izgledao vrijedan druge prilike. A Saurinai nisu poznati po davanju drugih prilika. Tko god izašao iz ove sobe živ, morat će se smisliti nešto jako dobro kako bi takvim i ostao.
Ovo bi mu zaista moglo pokvariti užitak ubijanja: vrijednost njihovih života upravo je vrtoglavo pala.
"I još nešto zbog čega mislim da se ne radi o slučajnosti," nastavi Hierius.
"Što?"
"Znaš da je noć uoči Dmitrove otmice roj poharao čitavu Kneževu Kulu. Ali jesi li čuo da su sljedećega jutra našli gotovo netaknuto tijelo 'sura?"
"Ne, nisam."
"Trebao bi više slušati radio. Znači da moj susret s onom hrpom trupala i nije baš takva rijetkost, kako si ti mislio."
Pametnjaković. "Da, i što onda?"
"Znaš li gdje je nađen mrtvi 'sur? U kojem okrugu? Pogodi."
Vragolasto se smijao dok je čekao da Topaz pogodi. Na što li je točno ciljao? Otkud je mogao znati gdje je nađena neka lešina kartĥatomasura? A onda mu sine! "Nije valjda... Vrana'Rma?"
"Pogodak! Dmitrov okrug. Koje li slučajnosti, zar ne?"
Topaz se zamisli. Teško je bilo spojiti sve te događaje u jednu sliku. Jednostavno nemaju dovoljno informacija za nekakav smisleni zaključak. Sve ovo još uvijek zalazi u područje nagađanja. Ali neki se zaključci, iako p