"Što onda predlažeš? Bijelu svilu? Plavi saten? Crveni baršun?"
"Zašto ne?"
"To bi se Lösslayn jako svidjelo. Već vidim."
"Možda bi joj se zaista svidjelo. Dobro radiš svoj posao. Ako malo poradiš na svom izgledu, mogla bi malo promijeniti svoje mišljenje o tebi."
Luaru digne svoju ruku u njenom smjeru. Otvori šaku i raširi svoje ubojite prste. "Zvijer u dvorskoj odori? Čudovište umotano u svilu? Pribila bi me za zid da to pokušam ponovno."
"Ponovno? Onda se-"
"Da! Nakaze trebaju izgledati kao nakaze. Ljudi ne pristaju na ništa manje i ništa više od toga. Čak ni brižne majke." Riječ majke je izgovorio kao da pljuje.
Sonja spusti pogled. "Lurau, nisam htjela..."
"Znam da nisi. Ti si mnogo više opterećena izgledom nego ja. Još jedna razlika između nas koju ćemo ubuduće morati ignorirati. A sada... možemo li se posvetiti onome zbog čega smo došli ili se moram pripremiti za još jednu modnu prepirku?"
Kimne glavom. "Na posao."
"Odlično. Iza onog gaja je polje rargalina. Sada je urod na vrhuncu pa je dobra prilika da se upoznaš s time. I ljudima koji tamo rade."
"Već se veselim," reče na to Sonja.
Luaru digne obrvu u sumnjičav položaj.
"Ozbiljno. Vodi."
Bez riječi potjera svog ružnog konja i zaputi se među vitus stabla. Sonja ga je slijedila.
Drveće je prilično gusto ovdje. Sunce jedva probija svoj put kroz te kitnjaste krošnje. Nad njima se nadvija predivan svod prepun tekstura u tamnozelenom tonu. Sonja nije jahala uz Luara, već malo iza. Bio je vidno uzrujan. Nije trebala načinjati temu njegova izgleda. Mislila je najbolje – kao i onda davno kada je skočila u oho-bunar kako bi povisila razinu vode pa da njena gotovo najdraža sluškinja može oprati svoju litijsku mačku – ali sada shvati kako to bio još jedan od njezinih glupih poteza. S čovjekom poput Luara upuštati se u raspravu o izgledu zajamčen je put u... Nešto loše. Bijelodano je očito da je to osjetljiva tema, a upravo je doznala kako ima i neke dodatne traume u tom pogledu.
Luaru sigurno ima mnogo trauma. Kako može znati o čemu je sigurno razgovarati?
"Ovdje je baš lijepo, zar ne? Zelenilo, visoka stabla, igra svjetla i sjene. Baš divno."
"Moguće," reče škrto.
Krasan odgovor. "I tvoje čizme su lijepe."
"Točno," reče Luaru. Nije se trudio pogledati ju.
Neočekivani odgovor. Sonja zakoluta očima. "Ti si glup, Luaru. Znaš li to?"
Nije se okrenuo prema njoj. "Već neko vrijeme naslućujem," reče umornim suhim glasom.
"I divan si konverzacionalist. Ne znam zašto se moraš ljutiti na mene. Samo sam htjela unijeti malo razbibrige. Da ne razgovaramo samo o poslu. Otkud sam ja mogla znati da razgovor o odjeći u tebi budi ružne asocijacije? S tobom, izgleda, nema lakih tema. Jesam li u pravu?"
"Nisi u krivu. Ali ne ljutim se. Već sam zaboravio tvoje trabunjanje."
"Trab... Ma nemoj!"
"Da. Već razmišljam o nečemu drugom."
"Ah, da? O čemu?"
"O tvojoj raskopačnoj košulji."
"Molim? Što..." Sonja spusti pogled. Prsluk joj je bio raskopčan i košulja ispod njega također, na istom mjestu. Razotkrivala joj je golu kožu između grudi. Ne mnogo, ali dovoljno da lagano vrisne. "Aaa!" Krene se odmah zakopčavati. I bilo joj je nekako hladno, ali mislila je da se samo prelagano odjenula. Nije joj palo na pamet da se mogla nepravilno odjenuti! Kako se to samo moglo dogoditi? "Prostak jedan! Samo si gledao i šutio? Mogao si nešto reći."
"Ništa nisam ni vidio. Osim toga, primjetio sam tek prije jedne minute."
"Mogu misliti." Napokon je zatvorila obnažujuću rupu.
Napokon se okrene prema njoj. "Nazivaš me lažljivcem?"
Izraz mu je bio uobičajeno mrk pa se malo zabrinula. Možda ipak ne bi smjela tako otvoreno s njim razgovarati. "N-ne. Hm, naravno da ne."
Luaru vrati pogled prema naprijed. "Trebala bi. Raskopčanu košulju sam primjetio prije najmanje deset minuta."
Što?
Opet se okrene prema njoj, ovoga puta s onim vragolastim smiješkom.
"Oh! Ti..."
Luaru potjera svoga konja i odgalopira naprijed. Sonja ga nije imala nikakvu namjeru pustiti i jurne za njim. "Hija!! Nećeš mi pobjeći!"
Njen je veličanstveni konj ubrzo dostigao Luara. Shvativši kako ovo nije potjera, već utrka, podbola je još malo konja i prestigla svoga partnera. Takvom brzinom nije trebalo dugo da izađu iz gaja. Luaruu nešto duže, dakako.
"Ha, ha, nisi znao da sam tako dobra jahačica, ha?" Srce joj je udaralo. Ovaj svježi zrak joj baš godi.
"Nisam," reče Luaru, opet suzdržan. "Evo, vidiš polje?" kimne glavom naprijed.
Sonja se okrene. Pred njom se zaista nalazilo polje. Ljudi su marljivo radili na njemu, a najviše je u oči upadao ogroman kristalni šiljak u sredini.
"Dođi," reče Luaru koji je opet vodio.
Slijedila ga je, razmišljajući o njegovim promjenama raspoloženja. Prije koju sekundu bio je opušten – zabavan čak – a sada je opet ozbiljan. Valjda zbog toga što će stati pred ljude koji su mu podređeni. A možda jer ne želi da se ona osjeća preopušteno uz njega.
Mora priznati kako se prilično dobro navikla na njega u fantastično kratkom roku. Uopće ju ne smeta ova njegova šala od maloprije. Luaru nije ono što je mislila. Iako ni sada ne zna što bi trebala misliti. Zna samo da su se nekako sporazumjeli. Koliko je to moguće između ljudi toliko različitih, dakako. Našli su zajednički jezik kako bi što lakše prebodili ovaj težak put pred njima. Put je isti, ali ciljevi različiti. Ona se želi dokazati Orisu, posebice njegovoj majci, a Luaru... Što on želi? Privlačiti što manje pozornosti, pretpostavljam. I ne povećati razočaranost svoje majke, možda. Bez obzira na njihove ciljeve, činjenica je da se ne osjeća ni približno onoliko neugodno, sablažnjeno, cmizdravo i vrištavo koliko je mislila da hoće. Njih dvoje bi mogli postati nešto poput braće.
Ne. Ne braće. To je ipak pretjerano. Luaru bi prije bio bratić. Ili još bolje, rođak. Daleki rođak bez izravnih ili barem teško dokazivih krvnih veza. Koji povremeno navraća u tvoj dom, donosi stare kekse kao poklon i raspituje se koliko vrijedi tvoja srebrnina iz čiste znatiželje.
Da, to bi mogao biti Luaru. Jednoga dana.
A onda Sonja ugleda oblutak na svom putu. Obuzme ju milina jer ju je oblutak podsjetio na njenog krpenog medvjedića iz djetinjstva. Zvao se Vihi. Što li se dogodilo s njime? Posljednje čega se sjeća je da ga je željela baciti u onaj oho-bunar, ali on ju je ipak uvjerio kako bi bilo mnogo razboritije i daleko manje vulgarno ako ona skoči unutra. Ne može se sjetiti ničega nakon toga u vezi s Vihijem.
Ipak, lijepe su to uspomene, mislila je raznježena Sonja. Svi bi obluci trebali ličiti na Vihija, zaključi razdragano, promatrajući još jedan oblutak čija je donja polovica sličila Vihijevoj desnoj polovici.
Kako su se približavali polju, jedan ih čovjek tamo uoči. Prvo je samo stajao, gledajući, a onda je počeo polako hodati njima ususret. Imao je na sebi prljavogrimiznu tuniku i hlače iste boje. Svi koji su radili na polju bili su slično odjeveni, koliko je mogla vidjeti, s iznimkom da je čovjek koji im je prilazio imao šešir s kratkim obodom.
Jahala je sada uz bok s Luarovim konjem. Držao se ukočenije nego inače. Zar će sada glumiti veleposjednika? Odjednom iz kaputa Luaru izvadi neki predmet. Nije mogla odmah vidjeti što je to, ali kada ih je stavio na nos, već je bilo jasno. Naočale. Sa zatamnjenim staklima. Naravno – sazárin sin ne smije pokazivati svoje deformacije tolikim ljudima.
Došli su nadomak polja, ali prije toga je čovjek sa šeširom došao do njih. Nasmiješio se kada su mu prišli i činilo se kao da smiješak nije lažan. Kao da ne mora forsirati mišiće na svom licu u prisutnosti crne ovce kuće Saurinai. Čovjek ima vedro lice, iako ne baš vedre zube. Mogao bi se malo više brinuti za njih. "Gospodaru Luaru," čovjek digne šešir s glave u znak pozdrava, "čime zaslužujemo čast?" Baci pogled na Sonju. "I to još u tako divnoj pratnji."
Sonji se nasmiješi na kompliment, no Luaru ostane hladan. "Diaspass, ovo je gospa Yaria, kćer pokojnog orara Yarie i sazárina štićenica."
Čovjek se sada opet skine šešir i napravi duboki naklon. "Plemenita gospo, posebna je čast kada nam u posjet dođe netko takve izrazite ljepote. Uistinu sam počašćen."
Sonji je bilo neugodno zbog gospodskog ophođenja ovoga seljaka. Kad je završio naklon, sa smiješkom se susreo s Luarovim licem koje je bilo zbunjeno zbog silne časti od koje je ovaj čovjek očito prštio. No ne iznenađuje da je gospodin krivo shvatio Luarov izraz lica. Osmijeh mu naglo zamre. "Ne želim reći da vi niste lijepi, gospodaru. Hoću reći... ovaj... ne bi mi palo na pamet reći da niste lijepi... samo... sam želio reći kako je... uopće ništa nisam želio sugerirati o vašem izgledu... samo..."
Luaru je samo buljio u njega, čekajući da prestane s blebetanjem.
"... gospina ljepota je ono što... mislim, nije veća od vaše, nego... ovaj... tek je drugačije lijepa... to... to uopće nije za usporedbu... ovaj... Želite li pregledati polje, gospodaru?"
"Želim. Sonja, ovo je Diaspass, on vodi ovu grupu i nadgleda uzgoj rargalina, od sjetve do žetve. Njegov rargalin je najbolji u cijeloj Edhaziji."
"Gospodaru... cijeloj Nesski," ispravi Luara, gledajući Sonju s neskrivenom namjerom impresionirati ju.
"Pardon, u cijeloj Nesski."
"Drago mi je upoznati vas, Diaspasse." Sonja mu udijeli naklon glave.
"Dias, gospo. Svi me zovu jednostavno Dias."
Sonja se zahihoće. Dias zrači takvom toplinom i prijateljstvom da se čovjek mora odmah opustiti uz njega. I ne skida svoj koketni smiješak s lica. "Dobro, onda Dias."
Luaru okrene glavu prema njoj. Lice mu je pokazivalo natruhu negodovanja zbog njena neobaveznog ophođenja s Diasom. Sonja suspregne smijeh. Ali ne potpuno. Neće mu dati da baš sve pokvari svojim mrgođenjem.
Okrene se natrag Diasu. "Da... Gospa Yaria će od sada dijeliti sa mnom dužnost upravljanja imanjem. Doveo sam je kako bi se malo upoznala s gospodarskim aktivnostima na našem posjedu."
"Ooo, svakako, svakako. Siguran sam da će u vašim rukama sve ići savršeno, plemenita gospo." Pogled mu se opet susretne s Luarovim i osmije mu opet zamre. "Ne želim time reći da vi-"
"Shvatio sam," prekine ga prije nego što se iznova ne zaplete u nervozno izmotavanje. "Mislio sam da bi joj mogao pokazati malo što se ovdje radi, kako se uzgaja rargalin i tako."
"Bit će mi čast, gospodaru. Gospo." Nakloni joj se opet.
"Da. Za to vrijeme bih malo pogledao inventar. Sazára ne voli kada se resursi uludo troše pa želi imati dobar uvid u vašu potrošnju."
"Svakako. Sazára je vrlo mudra. Uvjeravam vas da nismo trošili više nego trebamo. Čak smo na gnojivu uštedjeli ovaj mjesec. Nekih deset posto, mislim."
"Drago mi je. Supruga je u skladištu?"
"Je, je. Pođimo k njoj. Ona će vam pokazati sve što vas zanima." Dias krene prema kućicama koje su se nalazile s druge strane polja. Nisu izgledale kao prave građevine. Prije montažne kuće. Vjerojatno skladišta i mjesto gdje se seljaci opremaju za rad. Vjerojatno služe i kao stražarnice. Rargalin je vrijedna roba, ne smije se s njega skidati pogled. Ni na sekundu.
Dias se kretao na nogama, Sonja i Luaru su kaskali za njim na svojim konjima. Hodali su uz rub polja kako bi ga što brže obišli. Sonja je pritom promatrala ljude koji u znoju lica svog obrađuju zemlju. Nije mogla točno razaznati što oni rade. Biljke su već poprilično narasle, a plodovi također. Purpurni ovali su jako uočljivi u ovome zelenilu. Vjerojatno ne obrađuju samo tlo nego stabljike rargalina. Navodno se ta vrijedna biljka mora mukotrpno održavati kako bi dala bilo kakav prinos. Koliko tek posla zahtijevaju najbolji rargalini u Nesski, ako je vjerovati Diasovim riječima?
Nekako joj je neugodno. Ona, gospodična, visoko na svome konju, a ovi jadni ljudi svinutih koljena, pogrbljenih leđa, lica tek pola ahata od tla. Gotovo priljubljena uz prljavštinu. Svako malo vidi kako netko obriše rukom znoj s lica, unatoč hladnome vremenu.
Prolazeći, ljudi bi na trenutak digli pogled prema gospodstvu koje im je došlo disati za vratom. Samo na kratko bi pogledali. Diskretno. Ne žele biti uhvaćeni kako bulje. Jedna mlađa žena duge crne kose bila je odvažnija. Pogledala je u njihovu smjeru i ostala tako gledati, zapostavivši svoj posao na nekoliko sekundi. Izraz joj je lica nekako bio kiseo. Nije baš zračila zadovoljstvom. Nitko od ovih ljudi nije. Ali ona je otvoreno pogledala prema svojim gospodarima. Ostali su se samo potajno nalukivali. Je li to jer misle da nisu dostojni gledanja u oči svojih gospodara? Ili ih možda smeta što ih prekidaju u rutini? Da se možda ne boje?
Zašto bi se bojali?
Možda gubitka posla. Njoj je to teško pojmiti. Njoj gubitak posla – prije ovoga nikada nije ni bila zaposlena – znači gubitak komocije. Povlastica. Perspektive. Njima gubitak posla gotovo sigurno znači gubitak egzistencije. Neki bi vjerojatno i umrli od gladi. Ne samo oni. Većina sigurno ima obitelji koje o njima ovise. Sonja to shvaća, a opet – ne shvaća. Odrasla je u okružju u kojem strah od gladi ne postoji čak ni u snovima. Nešto nezamislivo. Nikada nije razmišljala o svom materijalnom statusu, pa ni kada je njezina kuća propala. Novac je uvijek bio u blizini, poput zraka kojeg udiše. Čak i dok sada vidi ove ljude, čak i dok suosjeća s njima, ne može si zamisliti kako je to biti oni. Koliko malo zna. Koliko je malo sposobna znati.
Zaista joj je već bilo neugodno. Htjela je da malo ubrzaju prema tamo. Kamo god da su se kretali. Ali samo su nastavili pratiti usporeni korak gospodina Diasa.
Možda ti plahi pogledi ljudi nisu ono što je mislila. Možda ona nije ta kojoj bi trebalo biti neugodno. Možda su ljudi uznemireni jer sazárin mlađi sin trenutno obitava među njima. Njegovo stanje svima je poznato. Iako detalji nisu. No to sigurno samo potiče raznorazne priče. Legende o čudovištu Dvora Saurinai. Luaru se dobro prekriva. Njegove su osobitosti dobro skrivene od znatiželjnih očiju. Samo što to još više golica maštu.
Podebljanje na leđima koje prikriva njegove bodlje ima za posljedicu da izgleda poput grbavca. Nije jako izraženo, ali svakako ne izgleda prirodno. Svoje zvjerske šake spremio je u rukavice, ali svejedno izgledaju glomazno i nezgrapno. Preuočljivo. Preuočljive su i njegove tamne naočale. Danas nema previše Sunca. Ipak, mora priznati kako mu lice izgleda nekako normalno s tim naočalama. Kad ga je pogledala, djelovao je poput normalnog momka. Kao neki drugi čovjek. Pravi čovjek. A možda pojedinosti o njegovim očima nisu izašle u javnost pa su naočale ne tako abnormalan dodatak. Sve u svemu, već joj je pun nos šetkaranja na konju!
"Ove će godine urod biti maksimalan, gospodaru. I gospo," reče Dias u hodu. "Raspodjela energije je bila osobito povoljna posljednja dva mjeseca. Uvjeren sam kako će količina rargalinskog ekstrakta ove godine biti znatno veća nego za posljednje žetve."
"Sazári će to biti drago čuti. Jeste li imali problema s pljačkašima otkad sam posljednji put bio ovdje? Vaša izvješća nisu imala mnogo za reći na tu temu."
"Nisam imao razloga. Bilo je tek nekoliko prljavaca koji su mislili da su pronašli način za brzu zaradu. Svi oni misle kako se mogu samo došuljati i uzeti što hoću. Ali posljednjih tjedana," digne ponosno prst u zrak, "nijedan jedini plod nije odnesen. Obeshrabrili smo mi sitne lopove, ali nađe se još koji tu i tamo. I zamislite... uglavnom dolaze noću! Da čovjek ne povjeruje."
"Danju ni ne bi imali šanse, zar ne?" reče Luaru.
"Dakako, gospodaru, ali noću? To je stvarno odvažnost. Ili glupost. Prije glupost, hahaha! Osim toga, iste su im šanse i danju i noću. Dok ja ovdje vodim glavnu riječ..." Zavrti teatralno prstom iznad svoje glave. A onda ga ponizno spusti. "Hoću reći, vodim glavnu riječ u vaše ime, dakako. Gospodaru."
"Dakako," odvrati mu Luaru nezainteresirano.
"Možda su ljudi gladni," javi se Sonja.
I Dias i Luaru s nevjericom ju pogledaju.
"Zašto bi se prljavci, kako ih zovete, htjeli bogatiti s voćkama?" nastavi ona. "Nije li vjerojatnije da su ljudi samo očajni utažiti glad?"
Dias ju pogleda s smiješkom. Smiješak je, doduše, ocrtavao nesigurnost. Nešto joj je želio reći, ali nije znao treba li se usuditi. "Gospo... sigurno znate da je čisti neprerađeni rargalinski ekstrakt otrovan. Njegovi se derivati mogu konzumirati, ali... njima ne možete nahraniti nikoga. To nema smisla."
"Nisam znala."
"Ispričavam se, gospo, nisam želio-"
"Ali ako to ne znam ja, vjerojatno to ne znaju ni mnogi drugi. Svi znaju za regenerativna svojstva rargalina, ali sigurno ne znaju svi da se sam plod ne smije jesti. A dok su ljudi gladni, vjerojatno neće ni razmišljati o takvoj mogućnosti."
"Pa..."
"Ima tu nešto, Diase," reče Luaru.
"Gospodaru?"
"Siromaštvo raste... I dalje će rasti. Ljudi će se upuštati u sve odvažnije pothvate."
"Zašto to kažete, gospodaru?"
"Svakoga trenutka može izbiti kaos. A ljudi su onda za sve sposobni."
"Mislite li na situaciju sa 'surima?"
Sonja je bila zbunjena Luarovim riječima koliko i Dias. Njegove su opaske bile neodređene, ali prizvuk – i opet vrlo suptilan – iznimno zlosutan. Gotovo navješčujuć. Nije odgovorio na Diasovo pitanje. Samo je nastavio jahati dalje, ne gledajući ni jedno ni drugo. Kao i cijelim putem. "Postavite dodatne straže."
"Ako vi mislite, gospodaru..." Dias čudno pogleda Sonju pritom. Da možda ne misli kako ga je u nešto uvalila? Da ga nije zaista u nešto uvalila?
"Mislim. Urod treba čuvati. I dobro je ako će žetva biti plodonosna. Sazára upravo takvu i očekuje. Potreba je ove godine velika."
"Da, gospodaru. Nećemo ju razočarati."
"Da. Nećete," reče Luaru Diasu kojem je veselje kojim ih je dočekao malo utihnulo. Izblijedilo.
Što li je Luaru mislio kada joj je dao za pravo u pogledu kradljivaca rargalina? Je li joj samo povlađivao? Moguće, ali misli da nije to. Bio je negdje drugdje kada je to rekao. Ima osjećaj da njegov istup nije imao nikakve veze s onim što se upravo izreklo. Gotovo kao da je iskoristio slobodnu priliku da kaže nešto što mu je na duši.
Kako li samo izgleda Luarova duša?
Polje rargalina je okruglo. Možda čak savršeno okruglo, iako to ne može zasigurno reći. Krenuli su s točke koja je nasuprot nastambama s druge strane polja. Otuda joj se učinilo da su to jedine nastambe u blizini. No prolazeći rubom polja shvatila je da je to krivo. Oko polja se nalaze stabla. Izgleda da je rargalin posađen usred šumarka koji je raskrčen samo u tu svrhu. Među tim stablima također ima građevina. Ali te nisu uočljive kao one prema kojima idu. Stopljene su s pozadinom. I manje su. Čovjek ih spazi tek ako jako dobro pogleda. Po noći bi ih teško netko mogao vidjeti. Jesu li to promatračnice ili nešto slično? Dias je naglasio kako brižno nadgleda polja i čuva ga od kradljivaca. Bdiju li svake noći u tim zakamufliranim kutijama njegovi ljudi kako se nitko ne bi približio izvoru dragocjenog rargalinskog ekstrakta? Da bi Saurinai bili još bogatiji? Izgleda da je tako. Te su prikrivene nastambe duž čitavog kruga. Sigurno ih ima i s druge strane, samo ih odavde ne može vidjeti.
To ju je podsjetilo na jednu priču iz doba Prijelaza. Prispodoba o Nijeh-Suëër-Puquedxu, hrabrom Efirionu. U malenom kraljevstvu Ziealymen Efirion je bio jedan od najvećih junaka. Obranio je neviđenom snagom i lukavštinom svoju domovinu od brojnih i izrazito moćnih agresora. Bio je štovan i obožavan. Bio je i prezren. Kralj Ziealymena, Vlleklae-Wargnnaw nije podnosio što Efirion ima toliko veći ugled, što je stekao toliko više poštovanja, što ne može biti on. Živio je u konstantnom strahu da bi mu junak mogao oduzeti vlast, zbaciti ga s prijestolja i sebe posjesti u njega. Znao je da bi ga ljudi slijedili ako bi se odlučio na takav čin. Vlleklae-Wargnnaw u tom slučaju ne bi imao dovoljno saveznika da se održi na vlasti.
Stoga ga se odlučio riješiti. Srezati opasnost u korijenu. Kako bi to postigao, dirnuo je u same sile tame. Nesvetim je činom isprovocirao Oiunaioaersa, čovjekolikog aru-demona, besmrtnog bića sačinjenog od krvi, žući i pijeska. Naredio je Efirionu da uzme najbolje ljude i okruži aru-demona te mu tako spriječi proboj. Zvijer je trebalo neprestano potiskivati, neprestano ubijati kako se ne bi zaputilo među ljude i uništilo ih jednog za drugim. Jer Oiunaioaersova je krvožednost vječna koliko i on sam. Efirion je poslušao svog kralja i uspješno držao aru-demona u obrambenom krugu. Postavio je ogradu i barake oko nemani. Postavio je ljude duž kruga kako bi se Oiunaioaersu presjekla svaka mogućnost bijega. I borio se s njima. Tjeranje Oiunaioaersa bila je njegova osobna misija. Ubio bi ga i zvijer bi oživjela. Ubio bi ga ponovno i iznova bi zvijer oživjela. I tako iznova i iznova. Bez prestanka.
Efirion je znao za kraljevu kivnost. Znao je da je sam Vlleklae-Wargnnaw doveo Oiunaioaersa u svijet osjetila. I znao je kako bi mogao brzo riješiti problem prijetećeg aru-demona. Da dovede kralja samom aru-demonu i dopusti mu da ga konzumira, napast bi prestala. Oiunaioaers bi se povukao u svoju domenu.
Ali Efirion to nije mogao učiniti. Njegov duboki osjećaj časti branio mu je da se okrene protiv svoga kralja. Dužnost mu je bila braniti prijestolonasljednika do posljednjega daha. Jednostavno ga nije mogao žrtvovati, koliko god to logika nalagala. Isto je tako bio odlučan ne dopustiti Oiunaioaersu da se kreće slobodno zemljom i čini svoja opaka nedjela. Stoga je držao obrambeni krug. I njegovi ljudi i on zavjetovali su se da će držati krug koliko je to god ljudski moguće. Koliko god je potrebno.
To su i učinili. Stoljeća su prolazila, generacije nestajale, ali Efirion i njegovi junaci držali su krug, ubijajući Oiunaioaersa iznova i iznova, znajući da tome nikada neće biti kraja. Kraljevstvo Ziealymen se pretvorilo u prah, a oni su držali krug. Njegovi ljudi su posustajali, pretvarajući se i sami u prah jedan za drugim. Jedino se Nijeh-Suëër-Puquedx, hrabri Efirion nije predavao. Držao je krug sam. Više od dvije tisuće godina.
Ne zna se kako završava priča. Tko je na kraju pobijedio. To čini priču još tragičnijom. Kad je prvi puta čula za tu legendu, duboko ju je dirnula. To je istinska tragedija o ljudskome umu nezamislivoj patnji uzrokovanoj ljudskome umu poznatom neodlučnošću između onoga što čovjek mora činiti i onoga što bi čovjek trebao činiti.
I ovi će ljudi morati držati krug. Čuvati blago od pokojeg jadnika i očajnika. Kako bi zarada bila što veća. Oni sigurno neće osjetiti porast te zarade niti će im itko na njoj zahvaliti. Bit će sretni ako će smjeti zadržati posao. Sretni i zahvalni. Sigurno nikada neće imati ni prilike okusiti blagotvorno djelovanje rargalinskog ekstrakta i ostale prednosti njegovih derivata. I to baš oni, ljudi koji će najvjerojatnije provesti cijeli svoj život u njegovoj blizini, uzgajajući ga.
Sonja protrese glavu. Mora se sabrati. Ovim je ljudima teško, ali nemaju ni prohtjeve kakve ona ima. Većina sigurno ne očajava nad svojim životima. Uostalom, ona je plemkinja. Ne može si dopustiti toliko suosjećanje prema ljudima čijim se radom održava njen status i njen svijet. Jedini svijet u kojem zna funkcionirati.
To bi ju razmišljanje podosta rastužilo da se nije opet sjetila Vihija.
Rastužiti ju ne bi smio prizor žene koja je upravo izašla iz kućice do koje su napokon dojahali. Nikako rastužiti. Možda prestrašiti, sablazniti ili natjerati njenu kosu da posjedi pa pocrni. Pa opet posjedi. Te je žene bilo podosta. Da je samo tručnicu veća – ništa se bitno ne bi promijenilo, ali ljudsko bi oko znatno teže moglo pratiti grotesknost njezina lika, bez obzira na udaljenost. Bila je nekih dva ahata visoka i gotovo toliko široka. Čovjek bi na prvi pogled rekao da je ta žena – istina je da bi bilo koji čovjek prije svega duboko zdvajao nad time koliko ta osoba koju gleda može uopće biti žena i postoji li način kojim bi mogao potpuno zaobići tu dilemu, kao i ženu koja ju je svojom upitnom ženstvenošću stvorila – debela. Problem s takvim ishitrenim zaključkom bi bio taj što ona posve sigurno nema ni pola konuga sala na sebi. Ta je žena izgrađena od mišića. A to savršeno pristaje njezinoj bujnoj tamnocrvenoj kosi koja se širi u nepredvidivim smjerovima poput rasplamsane buktinje. I sivoj haljini koja joj je preuska i razotkriva u nepoželjnim razmjerima krivulje njezina tijela, a koja je, sudeći prema šavovima, nekada bila dijelom čak nekoliko mrtvačkih pokrova. Rabljenih, nesumnjivo.
"Ah, evo moje supruge," reče Dias.
Upravo se bojala da će takvo nešto reći. I on je to rekao. Ona na to, dakako, ništa nije rekla i neće reći sve dok joj netko ne kaže da smije. Zapravo ni nije željela nešto reći.
Luaru sjaše i Sonja učini isto. Prenula se kad su joj noge dotekle gustom travom prekriveno tlo. Naglo je osjetila vrućinu u vršcima prstiju na stopalima i odmah se ta vrućina prenijela ostatkom stopala, pa gore duž njezinih nogu, da bi se rasplinula kada je prešla njezinu stražnjicu. Čudan osjećaj. Sigurna je da nije uzrokovan naprezanjem tijekom jahanja. Nikada prije nije nešto takvo iskusila.
Luaru joj da diskretni znak rukom da pođu za Diasom koji se zaputio prema onome što je nazvao svojom suprugom. A onda Dias stane i da bez riječi znak svojom rukom da stanu i drže se podalje. Od njegove žene. Luaru nije ništa pitao pa nije ni ona. Okrenuo je nezainteresirano glavu prema konju kojeg je još uvijek držao za uzde. Ona je svog pomazila po grivi dok je upitno čekala nešto.
To nešto možda ima veze s bocama koje je gospođa donijela sa sobom iz nastambe. Četiri boce, po dvije u svakoj ruci. Posložila ih je jednu do druge uredno uz zid neposredno pokraj vrata kroz koja je izašla. Bile su to obične boce. Sve četiri posve identične. Prozirne, bezbojne, bez čepa, s dugim vratom. I sve su četiri bile posve prazne. Ali ne baš jednako prazne. Prva je bila prazna u obliku planinskog lava koji želi izgledati poput sginjskog medvjeda ili možda sginjskog medvjeda koji ne želi izgledati poput planinskog lava. Druga je bila prazna kao da želi nešto sugerirati o dvostrukom dnu treće boce kojeg ova očito nije imala. Kao ni ostale tri. Treća je pak boca bila prazna kao da ju je netko natjerao ili da šuti ili da šuti samo kada ne treba šutjeti o loptama u prolazu ili da se u prisutnosti lopti ponaša posve neprimjereno, na primjer, jednoj boci. Četvrta je bila posve obično prazna. Iako je pokazivala naznake da bi joj uskoro mogli početi rasti zubi, no to joj se vjerojatno samo čini.
Sonja je s neobjašnjivom napetošću iščekivala događaje koji će uslijediti, a koji su zahtijevali da se upravitelji ovoga imanja ponašaju mirno i ne ometaju ljude koji su njima podređeni. Luaru je djelovao pomalo iziritirano, ali unatoč tome pokazivao je ogroman stupanj strpljenja. Očito se nešto važno trebalo upravo dogoditi.
Diasova, prema njegovom vlastitom priznanju, supruga uzela je prve dvije boce u ruke. Tada je dno jedne prislonila na otvor druge i bile su točno jedna na drugoj u njezinim rukama. Pozamašna žena počne svojim uznemirujuće debelim rukama pritiskati jednu bocu na drugu u položaju u koji ih je stavila. Pritiskala je gornju za grlo, a donju za dno. I tako su te dvije boce bile zaista jako pritisnute, iako ne mnogo bliže jedna drugoj nego da su, primjerice, jednostavno stavljene jedna na drugu. Ali doista su bile iznimno pritisnute jedna na drugu. I činilo se da je to jedini efekt koji je ova žena postigla. Jedini koji je mogla postići. Osim ako ih je željela zdrobiti.
Sonji padne na um da je gospođa ipak željela postići nešto drugo kad je vidjela da pri pritisku malo vrti gornju bocu. Iako je to posve nemoguće i izvan svake rasprave, činilo kao da ona želi nagurati jednu bocu u drugu. Dakako, postoji mogućnost da se želi postići nešto posve deseto, ali prizor je bio toliko uzbudljiv – to nije prava riječ, ali jedina postojeća koja dolazi blizu onome što je osjećala – da joj je ponestalo hipoteza.
Kada su se boce usred nadljudskog stiska razbile, a gospođino lice pocrvenjelo od bijesa, Sonja zaključi kako je ipak željela nagurati jednu bocu u drugu. Od silnog su nezadovoljstva mišići oko njenog desnog oka počeli divljački treperiti. A pošto se tu nije radilo o uobičajenim mišićima nego o mišićima koji su na skali s njenim rukama, desna joj je polovica lica počela nalikovati ogromnoj šaci koja se otvara i zatvara u ubrzanome ritmu. Grozno je vidjeti da ljudsko tijelo može sebe deformirati u takvome stilu koji ni približno ne otvara apetit.
Diasova supruga baci zdrobljene boce na preostale dvije koje su bezbrižno stajale na tlu. Sve su se razbile, ali žena počne gorljivo po njima gaziti, vjerojatno kako bi njihova razbijenost bila što potpunija. "Dovraga, dovraga, dovraga!!! Svaki vražji put!!" vikala je.
Dias se okrene prema Sonji s onim nesigurnim smiješkom. Očito mu je bilo pomalo neugodno zbog supruginog stravstvenog nastupa. Priđe bliže obilatoj ženi, ali držao joj se izvan dohvata ruku. "Draga, draga..."
"Što je?!" vikne ona. Prekinula je gaženje stakla i okrenula se prema posjetiteljima i svome suprugu.
"Hm... gospodar Saurinai je došao u nadzor polja. I doveo je novu suupraviteljicu."
Ženin bijes nestane s lica. Odjednom je izgledala preplašeno. Čini se kako uopće nije primjetila da ima tako uvažene posjetitelje. "Oh, gospodaru! Ispričavam se... ovaj... nisam primjetila da ste stigli..."
"Sve u redu," reče Luaru.
Sonja ga pogleda začuđeno.
Dias se opet okrene prema Sonji. "Gospo Yaria, ovo je moja supruga Criskika. Morate joj oprostiti, ali od