"I s ovom smo se porukom oprostili od uvaženog doktora Tetrijeba. Veselimo se njegovom ponovnom gostovanju u što bližoj budućnosti i nadamo se da će i tada nositi Oku'Na odijelo, najbolje nekarbonizirano odijelo za modernog muškarca.
Nakon ovog intrigantnog edukativnog sata, osvrnimo se malo na aktualne događaje. Tako je, vrijeme za Efisove vijesti. Pa da vidimo... Strašno se ubojstvo noćas dogodilo u podzemnoj promenadnoj cijevi u Lokotnoj četvrti. Mlada žena nađena je izbodena i odrezane kose. Natpolicija u svom priopćenju tvrdi da je to užasno razbojstvo počinila osoba ili osobe nepoznatog identiteta i brojnosti. Više će moći reći za nekoliko dana kada posjeti mjesto zločina i obavi očevid. Taj gnjusan i nehumani čin nad nevinom mladom djevojkom sasvim se slučajno odvio nedaleko obiteljskog obrta Pistobal i unuci, profesionalne punionice kreveta. Pistobal i unuci nude opsežne usluge punjenja kreveta po cijenama pristupačnima svakom građaninu. Nedavno su obogatili svoju ponudu pa sada možete birati između desetaka vrsta punjenja sa žicama debljine po vlastitom izboru, s mliječnim cijevima u čak tri tonaliteta, sa ili bez plinskih boca.
Onda... udruga Pravo na sve održat će danas prosvjedni skup u blizini Gradske jezgre. Kako je najavio predsjednik udruge, Nasta Klarikan Rijeëla Masiguna, povod prosvjeda je ogromno nezadovoljstvo koje vlada među građanima zbog neučinkovite politike gradskih vlasti koje se ne žele suočiti s problematikom štanda koji stoji na Vječnoj aveniji. Članovi udruge smatraju da se vlasnika štanda, stanovitog gospodina Kikrata, diskriminira jer je pjesnik. Da je pjesnik je, naime, bilo objašnjenje u uhidbenom nalogu kad je natpolicija došla uhititi gospodina Kikrata zbog davljenja ljudi koji su prolazili pokraj njegova štanda. Da pjesnik davi ljude, nije u skladu sa zakonom i gradskim propisima, stoji u izjavi natpolicijskog glasnogovornika koja je uslijedila negativnoj reakciji anonimnih građana neutvrđenog postojanja na uhićenje. Udruga Pravo na sve ne pristaje na takvo, i citiram, 'nazadnjačko ponašanje' pa će prosvjedovati kako bi dali do znanja svijetu da postoje ljudi koji se bore za ljudska prava. Na prosvjedu će tražiti trenutno otpuštanje gospodina Kikrata iz pritvora u koji je stavljen nakon što je neposredno nakon puštanja iz pritvora pokušao zadaviti polujavnog smetlara. Isto će tako i tražiti da štand gospodina Kikrata, na kojem prodaje ništa, i dalje ne bude predmetom bilo kakvih rasprava o njegovom uklanjanju s avenije. Prosvjedni skup će sponzorirati Grona, tvornica mačje obuće u stečaju. Udruga očekuje veliki odaziv građana, čemu u prilog govori iznimno blaga retorika pismenih prijetnji smrću koje su ovih dana stizale na njihovu adresu. Pa, nemam pojma o čemu oni govore, ali Efis vam želi mnogo sreće. Možda se uskoro sretnemo u jednoj od mojih brojnih emisija.
I, dakako, vijest dana je već ofucana vijest, ali uvijek sjedne na mnogo znatiželjnih ušiju. Noćas se dogodila još jedna ofenziva kartĥatomasura i, prema prvim procjenama, to je najveća koja se pamti od razdoblja Deprivacije. Izvješća još pristižu raznim kanalima, ali prema svemu sudeći, nijedan dio Nesske ovoga puta nije bio pošteđen. Roj je bio poprilično aktivan i u Edhaziji, ali, vjerovali ili ne, ovdje nije bilo jedno od žarišta napada. Doznajemo kako su najžešći napadi pogodili Tiasianu, Uqe i Organu Nu. Još nema službenih potvrda, ali čini kako tamo rojevi nisu bili samo najgušći, nego su njihovi napadi bili i najduži. Primili smo svjedočanstva o napadima koji su trajali satima, gotovo do svitanja. Koliko znamo, takvo nešto je bez presedana. Kartĥatomasuri obično bježe pri najmanjoj naznaci izlaska Sunca, a čini se da su ovoga puta ustrajali sve do prvih zraka. Primamo izvješća o probijenim oklopima kuća i zgrada. Broj žrtava je još nepoznat, ali sigurno je da nadilazi sve dosadašnje prosjeke. Stručnjaci razbijaju glavu oko sada već vrlo zabrinjavajućeg ponašanja kartĥatomasura. Oni koji bi voljeli da ih se zove stručnjacima, čine to još jače. Nude se razne teorije, ali nijedno prihvatljivo objašnjenje. A pošto se ovakve tragedije događaju ljudima, a ne stručnjacima, odlučili smo pogledati izbliza kako kartĥatomasuri utječu na ljudske sudbine u ova nesigurna i opasna vremena. Zahvaljujući čudu moderne tehnike, došli smo do izjave jednog priprostog seljaka iz Organe Nu kojem je roj demonskih kukaca noćas promijenio život zauvijek. Intervju je dao preko radio veze, a mi smo ga snimili na žau-kocku. Unaprijed se ispričavamo zbog loše kvalitete zvuka, ali imajte na umu da je zvuk prenošen preko tisuća zarata."
"Garo Julu Ahonna Wesderakler je predan seljak koji vodi svoju malenu farmu zamoraca. Noćas je sa svojom obitelji legao u krevet bez ijedne brige na svijetu. No san je bio kratkoga daha. Jer tada je počela noćna mora. Poput najstrašnije oluje, roj kartĥatomasura se obrušio na njegovu apri-kuću. Voljeli bismo da svi vi slušatelji možete vidjeti jezivi prizor kojem mi upravo svjedočimo. Čistom upornošću kartĥatomasuri su uspjeli napraviti rupu u debeloj čeličnoj ploči. Rupu su tada proširili i počeli prodirati unutra. Gotovo trećina apri-kuće je rastrgana. Ne uništena, doslovce rastrgana. S nama je i sam gospodin Wesderakler. Njegova žena i djeca ne mogu trenutno razgovarati s bilo kime jer su u šoku i ne mogu prestati plakati. S njima ćemo razgovarati za koju minutu. Gospodine Wesderakler, možete li vi objasniti zašto su kartĥatomasuri takvom žestinom napali ovo područje, a pogotovo vaš dom?"
"Što?!"
"Pitao sam, možete li vi-"
"Ma čuo sam te prvi put, mamlazu! Otkud bih ja znao zašto štetočine gmižu uokolo! Izgledam li ja kao kart...ama... turo... surolog, kako se već zovu ti pametnjakovići? Ha? Recite vi meni zašto."
"To je bilo više-"
"I dajte se maknite! Kog vraga stojite na ulazu? Zar ne vidite da tu ljudi prolaze?"
"Ah, ispričavam se... Dobar dan... Um, tko su ti ljudi, gospodine Wesderakler?"
"A tko, tko! To su moji poslovni partneri. Moram se pobrinuti za budućnost nakon što su mi ti usrani 'suri razorili posao."
"Kolika je šteta?"
"A koliko bi bila?! Imate oči! Pogledajte što su učinili! Pogledajte!"
"Ma... pitam to radi naših cijenjenih slušatelja koji to ne mogu vidjeti. Stoga..."
"A što... jesam li im ja kriv za to? Imam ja svoje probleme. Što oni uopće imaju gledati? To je moj dom! Pogledajte što su učinili! Pogledajte!"
"Da, zaista strašno. Kolika je točno šteta?"
"Ah... nekoliko je zamoraca poginulo dok su se 'suri probijali, a ostatak je pobjegao glavom bez obzira. Štakori nezahvalni! Ja ih udomim i hranim ih, a kako mi oni vraćaju? Prvom prilikom pobjegnu. Bez oklijevanja. Misle da će im biti bolje tamo, na slobodi? Vraga! [zvuk pljuvanja] Do sada su ih vjerojatno već sve pojele hijene!"
"Zar ovdje ima hijena?"
"Što? Da, ovaj... Ma nema hijena! To se samo tako kaže! Vraga me hvatate za svaku riječ!"
"Nije mi bila namjera. I kako će se ovo odraziti na vaš posao?"
"Uf... čujte, sad ću morati dići novi zajam. Dok ne uzgojim nove... proklete [zvuk pljuvanja] zamorce, morat ću se oslanjati na prihode od svog drugog posla."
"A to je?"
"A vi baš sve 'oćete znati, je li? Ja sam trgovački putnik, kad već pitate. I radim za Uranum korporaciju."
"O, to je vrlo razvikana marka. Što točno prodajete?"
"Ah, svašta... potplate za cipele, poklopce za potplate za cipele, rezače markica, ručno oružje, smrdljive loptice, čajnike od potplata za cipele... svašta."
"Kakve su vam cijene?"
"Najbolje! Uranum proizvodi su najpovoljniji. U odnosu na svoju visoku kvalitetu. I najpristupačniji. Zahvaljujući ragranatoj mreži trgovačkih putnika poput mene, čak i prometno slabo povezani predjeli ne moraju biti bez životnih potrepština. Uranum korporacija redovito organizira akcijske prodaje. Prošlog su tjedna ljudi u okolici mogli kupiti sve iz naše ponude u pola cijene ako su uzeli veću količinu. Tako su se dugoročno opskrbili i pritom mnogo uštedjeli."
"Može li se uskoro računati na još kakve popuste?"
"Naravno! Sljedećeg se mjeseca nudi dvadeset posto popusta na sve neodjevne predmete, a u pojedinim danima moći ćete kupiti punjenje za striglare, i to dva punjenja za cijenu jednog."
"To zvuči fantastično!"
"To i je fantastično. A od prošloga mjeseca imamo trajno niske cijene noževa na napuhavanje, lepezastih olovaka..."
Taj prokleti Efis. Kao i uvijek, uvali slušateljima srcedrapateljnu priču, priču o "stvarnim ljudima," a na kraju to ispadne još jedna reklama za jednog od njegovih bolesno brojnih sponzora. Ne može to više slušati. Srećom, nepoznata kolegica s etanolskim radijom u ruci ne ide više u njegovu smjeru.
To je najmanji radio kojeg je ikada vidio. Bio je tek nešto veći od njene šake. Tehnika napreduje. Kao i obično, u neželjenom smjeru. Uskoro će svi hodati uokolo s radiom u ruci, prisiljavati sve oko sebe da slušaju prosvjetljene gluposti za koje su sigurni da ih svi žele čuti. A ako neće biti baš sigurni u to, znat će nekako živjeti s time. A najviše će se sigurno slušati Efis.
Koga vraga ljudi moraju slušati vijesti od tog idiota? Zar su njegove vijesti bolje, točnije, preciznije? Nisu. Ali izlaze na njegova usta, što je očito dovoljan razlog za slušanje. Nitko ni ne primjećuje kako se sprda s ljudima o kojima "izvještava." Njemu su napadi kartĥatomasura samo prilika za naslađivanje. Ivan može doslovce vidjeti sliku Efisa kojem cure sline kada govori o nekoj tragičnoj žrtvi ubojstva, silovanja ili, kao u ovom slučaju, napada kartĥatomasura. On živi za takve katastrofe. Jer njima može staviti sebe u prvi plan. A on živi za sebe.
Kao da nije već dovoljno uzrujan noćašnjim aktivnostima roja. Pakleni kukci nisu propustili posjetiti K'Treo. A on nije propustio bdjeti zbog toga. Iznova su se svi u kući okupili i hrabrili jedni druge. A najviše su hrabrili Ariona. Začudo, nije plakao ovoga puta. Možda se već pomalo navikava na život s kartĥatomasurima. Grozne li pomisli. Ali to je sudbina svih ljudi. Naučiti živjeti s noćnom prijetnjom, naviknuti se na nju kao na ružne zavjese koje se na daju skinuti s prozora samo zbog toga što je prozor zapravo tip gadna pogleda, naoružan kao što ne priliči nijednom prozoru. Kako se ljudski rod uopće uspio prilagoditi takvom nečemu? Najočitiji je odgovor da nije imao drugog izbora, ali svejedno je jeziva činjenica da je čovječanstvo kapituliralo i pristalo na takav monstruozni ustupak.
S druge strane, kad vidi ljude koji sa sjajem u očima i nagrizlim usnicama gutaju Efisove riječi, teško se oteti dojmu da čovječanstvo bolje nije ni zaslužilo.
Napad nije bio tako intenzivan kao one noći uoči njegove otmice. Dulje je trajao, ali broj kartĥatomasura bio je daleko manji. To njemu nije pomoglo. Noć nije bila ništa manje uznemirujuća. Pri svakom zvuku koji je jedan od kartĥatomasura proizveo, Ivanu su navrle pred oči slike urezane u njegovo sjećanje. Slike od one noći. Kad je našao svoju obitelj raskomadanu, mogao je vidjeti plodove njihova rada. Ali te noći u šumi mogao je vidjeti kako rade, kako se kreću, kako lete, kako ubijaju. Ta divovska tijela koja se gibaju užasavajućom gracioznošću. Te spretne noge koje trgaju čovjeka na malene krpice poput najfinije ugođenog stroja. Taj miris sigurne smrti kojeg šire oko sebe. Što god ljudi o kartĥatomasurima mislili, kakve im god košmarne asocijacije dolazile pri spomenu njihova imena, kakve god strahove u njima budili, zavaravaju se – stvarnost je neusporedivo gora. Ništa u vezi s kartĥatomasurima nije prenapuhano ili preuveličano. To je demonska vrsta. Oni su zlo.
Time se njegovo preživljavanje čini toliko nestvarnim. Kako je moguće da je preživio nešto što se u pravilu ne može preživjeti? To je gotovo prirodni zakon, a on ga je prekršio. Iox ga je prekršio. Zašto mu je pomogao? Zašto ga je spasio? Je li ga spasio? Ili je samo odgodio neizbježno? Kad je noćas roj navalio i počeo strugati i škljocati, prisjetio se Ioxovih riječi. Vratit će se zbog vas. Te ga riječi progone. Zašto bi kartĥatomasuri željeli njega? Kad je u svome domu strepio s Rinom, bakom i Arionom, čekajući da ti prokletnici napokon odu, pitao se: Bi li došli ovamo da ja nisam ovdje? Pomisao da bi on mogao nekako privlačiti kartĥatomasure steže mu utrobu u gluntu. Ali ne može je se sada nikako riješiti. Povlači se po njegovom umu, družeći se s ostalim opačinama.
Pa mu je mozak počeo analizirati. Istina je da je K'Treo češće napadan od ostalih naselja. Ne mnogo češće, ali svakako iznad prosjeka. I napadi nikada nisu bili kao ovi koji se događaju po cijeloj Nesski u posljednje vrijeme. Ali ipak. Ne može se otresti tih misli.
Kao da to nije dovoljno za brigu, sada doznaje kako stvari uvijek mogu biti mnogo gore. Iako sklon preuveličavanju i uspješnom izbjegavanju kompleksa manje vrijednosti, Efis nije lagao o sinoćnjim napadima. Čuo je na nekoliko radijskih prijemnika na putu za posao. Zaista je gotovo čitava Nesska bila napadnuta. Roj nije bježao od Sunca, samo se kretao s njime. Sklanjao se od Sunčevih zraka i napadao ciljeve koji su još bili pod okriljem noći. Nije siguran da je ikada došlo do ofenzive roja takvih razmjera. Da odjednom napadnu čitavi kontinent! Prilično je siguran da do toga nije došlo čak ni u doba Deprivacije, u zoru kartĥatomasurske vrste. Ako jest, onda se to nije zbilo previše puta.
Tada ih vjerojatno ni nije bilo koliko danas. I svejedno su pobijedili. A sada su demonstrirali svoju punu snagu. Možda to uopće nije njihov cijeli potencijal. Možda ih ima još više. U svakom slučaju, vrijeme za zabrinutost je došlo. Ovo više nije normalno. Ovo nije ni neka puka anomalija. Do sada se čovjek osjećao prilično sigurno, ali noćas su kartĥatomasuri pokazali kako mogu probiti i najbolje oklope ako su dovoljno ustrajni.
Gotovo kao da šalju nekakvu poruku čovječanstvu. Kako bi kukci mogli slati poruke? Apsurdno. A opet, što ljudi uopće znaju o njima? Većina ne zna ni kako izgledaju, a kamoli što rade kada ne pokušavaju ubiti ljude, što jedu, o čemu... razmišljaju? Zaista, od čega živi roj od milijuna divovskih kukaca? Ne bi smjelo biti dovoljno hrane za njih, a kamoli za bilo koja druga bića. Naizgled vrsta potpuno neadekvatno prilagođena svom okolišu, a ipak, ona se širi, prosperira i dominira kontinentom. A možda i čitavim planetom.
Što tu čovjek može uopće učiniti osim čekati i nadati se boljemu?
Vidi to na licima ljudi pokraj kojih prolazi. Pitanja kojima su se trebali i prije pozabaviti, a sada se nameću svojom samom težinom, neizdržljivom i nemilosrdom. Što će se sada dogoditi? Što će biti sa mnom? Zašto ne može sve biti kao prije? Pitanja vrište iz njih, ali nitko ih ne izgovara.
Čak ni on.
A sada bi trebao prestati razmišljati o kartĥatomasurima. Ta prijetnja je poput crnog oblaka koji se sve više navlači nad glavama ljudi, ali on ima jednu mnogo neposredniju prijetnju nad glavom – ili možda još bolje, pod vratom, poput noža. I s njom se sada mora suočiti.
U ovoj zgradi postoje ljudi koji ga žele ubiti. Možda čak prolaze pokraj njega na hodniku, odmjeravaju ga, spremni izvjestiti svoje nadređene ili suradnike kako je meta stigla. Meta u smislu da će ga ubiti. Od te ih je nesmotrenosti, koju najvjerojatnije do kraja života ne bi požalili, došao odgovoriti. Ne, ovamo nije došao brinuti o kartĥatomasurima, vidjeti koliko su njegovi kolege zabrinuti ili čak raditi. Ovamo je došao sprovesti u djelo svoj idiotski plan.
Već sada, dok korača hodnikom prema svome radnom mjestu, osjeća promašenost i uzaludnost svog tragično loše koncipiranog nauma. Već sada mu njegova pametna strana govori da se okrene i potrči prema najbližem izlazu, a onda najkraćim putem nestane iz grada pa onda iz države. I bilo bi sasvim logično ponašati se kao da je pametno činiti pametnu stvar. Ali ne u ovom slučaju. Ne smije popustiti svojim strahovima – koliko god njihove sugestije praktične i inspirativne bile – nego kretati se samo naprijed.
Dio plana je uključivao njegov potpuno neupadljiv, opušteni, svakodnevan dolazak na posao. Već je u tome dijelu zakazao jer je zaboravio na to kako izgleda. Lice puno posjekotina, iako ne tako neuobičajeno za višegodišnje zaposlenike velikih tvrtki, ipak privlači nešto više pozornosti od, primjerice, lica bez posjekotina ili nosa. Pogledao se nakon ustajanja u zrcalu i nije tako loše izgledao. Nije izgledao dobro, ali nadao se da tragovi njegovih pustolovina neće biti tako uočljivi. Modrica nije bilo, a posjekotine izgledaju već vrlo staro. Ipak se vide. I ljudi oko njega vide crvene tragove na njegovu licu. Ne smeta mu što bulje u njega. To je sada zaista posljednje što bi ga trebalo tištiti. Ali nadao se da će privlačiti ipak nešto manje pažnje.
To sad nije bitno. Dospio je dovde u jednom komadu. I bolje je da je stalno okružen ljudima. Ne smije slučajno ostati negdje sam, gdje ga nitko ne vidi i ne čuje.
Još nije posve siguran kako će pristupiti Topazu. Ili Noraalu. Ili obojici. Vidjet će kakvo će stanje biti kada stigne do Rakkanis terminala. Odjednom mu padne na pamet da ih možda uopće nema. Možda su u svjetlu novih događaja odlučili povući se na sigurno. Izvan dometa znatiželjnih očiju. Bi li to učinili samo zato što im je on pobjegao? Malo vjerojatno. Uostalom, Topaz je fanatik. Teško je vjerovati da bi napustio svoje radno mjesto iz bilo kojeg drugog razloga osim svoje smrti. A možda ni tada.
Koža mu je naježena i srca mu lupa. Mora se smiriti. Ako će glumiti pred tim ljudima koji će odlučivati o njegovom životu ili smrti, mora se smiriti. Nema mjesta strahu, sada se samo mora usredotočiti na svoj zadatak. Zapravo je najviše straha okusio kada je krenuo od kuće. Svi su ga otpratili. Sve ih je zagrlio za oproštaj – morao je to tretirati kao oproštaj – i bez mnogo riječi krenuo na svoj put na dvociklu kojeg je Šrogg zaplijenio. Ta se mrcina također dala zagrliti. Mogao je vidjeti da i njemu teško pada ova situacija. Ivan nije dosad bio svjestan kakvog dobrog prijatelja ima. Osjeća se mnogo bolje dok zna da je on uz njegovu obitelj.
Dakako, još bolje bi se osjećao kada bi se vratio svojoj obitelji.
Ali to tek predstoji. Ubojita ga neizvjesnost doista ubija. A ublažiti ju neće žena s ogrtačem od pamučnog goveda čija su mrtva glava i noga poskakivali dok je trčala prema njemu. Zapanjila se čim ga je vidjela i bez oklijevanja pojurila prema njemu. Čim ga je dostigla, privila ga je uz sebe, unatoč njegovu opiranju.
"Bože, Ivek, što ti se dogodilo? Tko ti je to napravio? Jesu li te 'suri dohvatili?"
"Bok, Atula... Ne, nisu, ovaj..."
"Primjetila sam ja odmah da te nema. Nitko ništa nije znao." Stavila je svoje ruke nježno na njegovo lice. "Ajme, tko ti je to napravio, Ivek?"
"Ma... nekakvi pljačkaši. Ništa strašno. Samo su me malo... izritali."
"Kako ništa strašno! Tvoje lijepo lice. Zato te nije bilo? Oporavljao si se od napada, ha?"
"Je." Malo mu je neugodno dok ga ovako dira, i to još dok je tako mnogo ljudi oko njih. Iako mora priznati da mu je drago što postoji još netko tko misli na njega. Osim ljudi koji ga žele mrtvog. Atula je oduvijek bila mnogo ljubaznija prema njemu nego prema ostalim kolegama. On joj to nikada nije znao prikladno uzvratiti. Poglavito zbog njenog lijevog uha čije je odsudstvo tako rado isticala. "Hvala što si se brinula."
"Ja se brinem za sve svoje prijatelje, Ivek." Opet se privila uz njega. Srećom, batrljak njenog uha bio je na suprotnoj strani pa ga nije morao gledati izbliza. "Mogu li ti kako pomoći?"
"Hvala, ali... Sada se trebam javiti natrag na posao. Previše sam izostao, a nisam to najavio."
"Ta neće te valjda kazniti jer te netko pokušao opljačkati?"
"Ne bi me čudilo. Moram sad ići. Bolje da ne zakasnim."
Atula ga poljubi na obraz. "Dobro. Ali ako si opet u nevolji, javi mi, dobro? Imam ja svoje veze, znaš..."
"Vjerujem." Zaista joj vjeruje. "Vidimo se."
"Vidimo se, Ivek." Dok je odlazila od njega, namignula mu je preko ramena. Uvijek voli koketirati.
Krenuo je dalje, ali mora priznati da mu je Atula malo digla samopouzdanje. Ili mu barem dala malo osjećaja smirenosti. Možda to nema smisla, pošto mu ni ona ni bilo tko drugi ne može pomoći, ali to nije bitno. Glavno da djeluje.
Lažna smirenost je baš ono što mu treba sada. Ono što mu ne treba je Hioppcernax'T i njegovi mrki pogledi. Ali baš mu je mrki pogled uputio kad je prošao pokraj njega. Kakvi sve ljudi rade u ovoj tvrtki! Da možda Hioppcernax'T nije jedan od njih? Uhoda, doušnik, izvršitelj, što već? Ivanovo tjeskoba naglo naraste. Oči su mu počele tražiti uokolo.
Diskretno se ogledavao oko sebe, tražeći sumnjivo ponašanje. To i nije baš lako s obzirom da svi zure u njega. Objektivno gledajući, on je ovdje sumnjiv. Što li si sve ne misle njegovi kolege dok proučavaju rane na njegovu licu? Koliko ih naprečac zaključi da je žrtva nečega čega žrtvom nitko ne bi smio biti, a koliko ih naprečac zaključi da je dobio baš ono što je zaslužio, iako ga i ne poznaju i nemaju volje raspravljati o tome čime bi bilo tko zaslužio batine jer im paušalne prosudbe baš dobro leže, nešto s čime se osjećaju udobno i neopterećeno? A koliko ih zaključi da je taj Dmitar, koji je već trebao biti mrtav, došao provocirati svoje progonitelje? Koliko njih upravo sada prati svaki njegov korak i nema nikakvu namjeru prestati s time sve dok mu se ne dogodi neka tragična, nepredvidljiva, ničim izazvana nezgoda?
Ivanu se zamuti vid. Ogromni hodnik kroz koji se kretao postane užasno velik. Ima još malo do stolova za kojima radi, ali sada mu se to čini poput tisuću zarata. Slabost mu obuzme noge i on uspori. Tek sada primjeti da mu se s čela cijedi znoj. Zato mu se zamutio vid. Znoj mu je ušao u oči. Obrisao je vlagu rukavom i odmah primjetio da sada privlači još više pažnje. Tetura. Očito se ponaša daleko upadljivije nego to on dopušta. Nema kontrolu nad sobom. Ne može biti siguran, ali sasvim je moguće da upravo ima napadaj panike.
Ako to zaista jest napadaj panike, onda je sasvim opravdan, iako vrlo nepoželjan. Jer kroz glavu mu se počela probijati jedna vrlo solidna, logična, nepretenciozna i očita misao: ovo je bila loša ideja! Što mu je bilo doći u lavlju jazbinu? Nije stručnjak, ali prilično je siguran da si je upravo odsjekao mogućnost izlaska iz zgrade. Samim ulaskom u nju. Ubit će ga prvom prilikom, samo ga moraju dobiti nasamo na sekundu. A možda ne trebaju ni to. Može se dogoditi neka nesreća. Možda su čak voljni žrtvovati nekoliko vjernih radnika kako bi sredili njega. Ako je to škvadra u kojoj netko poput Topaza ima važan položaj, to ga uopće ne bi čudilo.
A jedino što ga sada može spasiti od sigurne smrti njegova je moć uvjeravanja i pregovaranja. Dvije vještine kojima nikada nije smatrao potrebnim ovladati jer mu je život jedna velika bijeda u kojoj će morati do kraja života uzimati ono što mu se nudi. Šutke i sa smiješkom. To dosad nije bilo neopravdano jer nikada dosad nije došao u poziciju iz koje bi mogao izvući nešto više nego mu je već određeno. Od strane nekog drugog. Sada mora od tog drugog izvući više. Daleko više nego je taj drugi trenutno spreman dati. Kvragu.
S druge strane, možda to sve sam sebi prenapuhava? Kolika je on zapravo smetnja njima? S obzirom da su ga oteli s namjerom da ga muče i ubiju, vjerojatno velika. Dakle, ne treba polagati nade u vlastitu beznačajnost, iako ga je do sada tako dobro služila. Kad bi samo znao o čemu se tu uopće radi. Da barem ima malenu natruhu onoga što je u očima moćnih igrača krivnja zbog koje ga treba trajno ukloniti. Zna da to ima nešto s Trpimirovićima. I Saurinaima. Možda. I s nekakvim projektom koji ima nekakve veze s Toxi-Kolom. Niti je dovoljno upućen da bi bio kriv za nešto niti je dovoljno upućen da bi se te iste krivnje znao osloboditi. Jednostavno je nigdje, kao u nekakvom limbu, rastrgan između dviju sila, nemajući pojma koje to sile uopće jesu. A analogija pakla bila bi doista primjerenija trenutnoj situaciji.
Tko bi rekao da će pakao naći u Toxi-Koli? Ne računajući, dakako, sve zaposlenike Toxi-Kole.
Čini se da bi doista bilo bolje da je Šrogg pošao umjesto njega. On bi barem imao veće šanse u razgovoru. On zna fulirati, napipavati teren, natjerati druge da spontano otkriju nešto što inače ne bi. U to se osvjedočio prilikom njegovih mnogobrojnih osvajanja cura. Ivan mu se uvijek divio zbog toga. I zavidio što ne može i sam motati cure oko malog prsta.
Za žalopojke je prekasno. Znao je u što se upušta – vraga je znao! – i nije preuveličavao svoje izglede. Neće drugima prepuštati svoje odgovornosti. Nikada to nije učinio.
I nije još poražen. Možda bi se sada napokon i trebao ugledati u Šrogga. On doista zna s ljudima. Iako je općenito gledajući neugodan, uspijeva ostaviti dojam šarmantnog momka kojeg želite uvijek imati u društvu. Ne baš uvijek. Pristup mu je dosta izravan. Grub, ali fleksibilan. Kad bi barem mogao to primijeniti sada na Topazu ili Noraalu-Hieriusu. Kako to Šrogg radi? Izravan je, ali ne navaljuje do kraja. Gleda reakcije žene koju hoće obrlatiti i ravna se prema njima. Ne kaže previše, ali ni premalo. Da, treba biti odmjeren. Reći pravu riječ u pravom trenutku.
Ali koja je prava riječ i koji je pravi trenutak? I hoće li to djelovati kod ubojica i onih koji bi to željeli postati? Valjda će to znati kada dođe vrijeme. Ako neće znati, ishod će biti primjereno nepovoljan za njega. Sada ionako više nema što za izgubiti. Obitelj će mu biti na sigurnom, to je velika utjeha.
Njegova je tjeskoba još ometala njegove tjelesne funkcije, ali sve manje. Pribrao se. Približava se svom radnom mjestu. Uskoro će se suočiti s nepoznatom opasnošću nepoznatim sredstvima. Već je dosta razmišljao o onome što će reći, ali nije siguran što od toga treba upotrijebiti. Mnogo važnije od toga, sada je siguran, potrebno je imati dobar stav. Mora biti muškarac. Nešto čemu je uvijek stremio, a gotovo uvijek polovično postizao i tješio se kako ni drugi nisu puno bolji.
Budi jak! Druge prilike za to neće biti.
Došao je napokon u ogromnu dvoranu. Sunce je blijedo obasjavalo te ogromne površine, te ogromne stupove i razgranate potporne konstrukcije, čak i kroz divovske prozore. Oblaci su se navlačili na nebu. Ništa ozbiljno, ali nebo je sada nekako ružno, sivkasto, neodređenih nijansi bijele i ne tako bijele. I njegovi su kolege stizali na posao. Srce mu se razgalilo vidjevši ta poznata lica. Kako se u trenutku može promijeniti čovjekov svijet da počne sa sjetom gledati na stvari i ljude koje je do tog trenutka uzimao zdravo za gotovo. Osjećao se gotovo sigurno samo gledajući ih. Gotovo.
Očekivano, dočekali su ga zapanjeni izrazi lica. "Ivek, Bože moj! Ivek, gdje si bio? Što se tebi dogodilo? Kako to izgledaš? Možeš mi posuditi ognar?" Zasuli su ga svojim žamorom. Neugodno mu je dok ga toliko ljudi gleda, a još je neugodnije kada ga toliko ljudi odjednom ispituje.
Ruka dođe s leđa i snažno sleti na njegovu ramenu. Napet kakav je, Ivan se ukoči. Srce mu je tako jako zalupalo da je skoro iskočilo kroz njegova prsa. Tek kada se osvrnuo na muškarca koji ga je pozdravio na tako nesmotren način, odahnuo je.
"Ivek, stari moj, što je tebe pogodilo?" upita ga Ridion. "Nisu ti to valjda Trpimirovići učinili? Nisam znao da su tako surovi. Što si učinio, nabacivao si se sazárovim kćerima?" Ridiona je Ivanovo stanje očito jako zabavljalo, malo više nego je to Ivanu bilo drago, a ni njegove insinuacije nisu bile primjerne trenutku.
"Baš si idiot, Ridion," dobaci mu Iona. "Baš bi si Ivek stavio glavu na panj. Nije on ti."
Zanimljiva je bila ta metafora o stavljanju glave na panj koju je upotrijebila. Ivan osjeti poriv napipati svoj vrat. Tek toliko, radi provjere. Potisne taj poriv.
"Što hoćeš reći? Da sam nesmotren?" Ridion nije ustuknuo pred Ionom.
"Ne, samo dovoljno glup učiniti ono što si sada sugerirao Iveku."
"Ma nemoj..."
"Dajte, ljudi, ispitujete čovjeka, a nedate mu doći do riječi." Suris kao glas razuma. Za promjenu. "Reci nam što ti se dogodilo."
Ivan je zatečen. Ali nešto im mora reći. Njegovo lice budi previše pitanja. "Pa... na povratku s Hrobatozinih Vrtova zaskočili su me razbojnici."
"Ajoj!"
"Hm... ništa posebno. Obični pokušaj pljačke. Uspjeli."
"Zar si se opirao? Zašto su te premlatili?"
"Hm... nisam imao baš previše novaca. Zapravo, gotovo ništa. A moj im dvocikl također nije predstavljao neki zgoditak. Barem ako je suditi prema silini njihovih udaraca." Pokaže prema ogrebotinama na svome licu.
"I dvocikl su ti ukrali? Gamad lopovska!"
"Tom kriminalu zaista nema kraja."
"A ti se javljaš! Što je s onim tvojim pogonom u podrumu?"
"Daj šuti!"
"Šutite oboje," reče Ridion. "Ivek, samo sam se šalio s onim. Jesi li dobro?"
"Sada jesam, hvala."
"Zašto si se već vratio na posao? Trebao bi se oporavljati," reče Kale'H.
"Došao sam vidjeti imam li još posao. Ne želim..."
Nije uspio dovršiti,