OD POCETKA
Usnih prelijep park, prepun neobicno lijepog cvijeca. Bila je još magla, ali vec na izmaku. Polahko je sunce pocelo svjetlucati, a melodija ptica licila je Džennetskoj.
Vidjeh, malehnu rijeku, i požurih do obale. Kada skrenuh pogled, primjetih maleni drveni mostic. Bio je ukrašen bijelim cvjeticima, a nasred njega stajala je djevojka okrenutih leda. Na glavi je imala prelijepu rozu mahramu. Iznenadih se. Tko je to mogao biti?
Požurih da stignem do drvenog mostica, i baš kada nagazih desnom nogom, ona se okrenu. Moje srce je toliko užurbano kucalo, ali dušom mi se prelivao nekakav mir. Znao sam da je to ona, moja sudena. Nisam mogao olahko pronaci prave rijeci da opišem njenu ljepotu. Ali, to je kao kada alpinist dosegne najviši vrh, pa ostane nadahnut prizorom. Približih se njoj, a ona se osmjehnu i sklopi oci. Tada moji kapci postadoše teški, i suza se polahko otkotrlja niz obraz. Sve oko nas je postalo bijelo, kao da smo medu oblacima.
Upitah je: Da li ti želiš biti moja pratilja do Dženneta? – na šta njene usne zadrhtaše, izustih tiho:
– Da!
Moj pogled postade crn, otrgnut i ugašen. U uši mi je dopirao sabahski ezan. Ustao sam budan i uveliko sretan.
— Irfan Starcevic