MLACO
Meni je vec evo sedamdeset i peta godina. Moje ruke su kroz svašta prošle, zato su ovako naborane. Vjerujem da je to samo zbog ovoga putovanja kroz život. Jer znaš šta smo mi? – Obicni mostovi preko kojih život nesebicno gazi i gazi.
Vec neko vrijeme, živim u ovome mjestu koje je odavno vec napušteno. Godine su bile previše nasrtljive, pohlepne. Znate, mene su voljeli uvijek zvati Mlaco. Možda jer sam previše znao biti milostiv, a sad ko ce ga znati. Nemam nekih sikirancija oko toga. Pod nogom od stola vazda mi stoji komad papira iz onog starog kalendara. Bitno mi je da se ne pomjera, jer kahva mora ostati u fildžanu, inace bi mi rekli da je dobitak – a ja na to: Šipak! Eto ti našeg naroda, gledaju samo gdje da ture kakvu pametnu. Znate, danas je petak, dan za džumu. Vec je deset godina. Da, punih jd deset godina kako sam stupam na taj namaz. Džamija ispod moje avlije je prazna. Dunjaluk je stjerao u prašinu. Šta ceš, mi ti ne prepoznajemo zavicaj. Polako cu i ja da krenem, jer gledajuci prema nebu, uskoro ce i podne. Ja na to sve gledam kao prolazno. Prolazno je ovo sve dragi moji insani. Eno, i svaka baglama vec škripi.
Procitaše posljednju recenicu iz tog pisma, nisu znali ime autora. Ali na omotu te požutjele koverte pisalo je: “Allah nam je svjedok, da smo mi samo stvoreni da tražimo Njegovu milost.“
— Irfan Starcevic