Usko i stjenovito podnožje Velikog verjenskog gorja, pored kojeg je bujala gusta šuma, bilo je upravo toliko prostrano i prohodno da bi djevojke mogle bržim korakom napredovati kroz njega. Konja su nažalost izgubile. Strah od neobičnih pojava otjerao ga je predaleko da bi ga djevojke stigle i mogle potražiti. No upitno je bilo koliko bi brzo mogle na njemu uopće napredovati ovim putem. Na određenim dijelovima stara je cesta bila potpuno raspadnuta i vrlo opasna za neoprezne noge, pogotovo nakon što je nastupila noć. Želja za što bržim napredovanjem pojačavala je opasnost od ozljede u takvim uvjetima, ali nisu željele dati mnogo vremena verjenskoj vojsci da im pripremi novu stupicu pred glavnim gradom.
Nakon susreta s čarobnjakom, više nije bilo mjesta nikakvoj sumnji da pozlaćeni kipić zbog kojeg su krenule u ovu avanturu, ima mnogo zanimljiviju prošlost nego što su one mogle sanjati. Uvjerile su se da su stare priče o nevjerojatnoj moći čarobnjaka bile istinite, a štogod da ih je sprečavalo da se pojavljuju i koriste svoje moći na kontinentu svih ovih godina, prestalo je djelovati.
- Nema sumnje da verjenska sveta statueta s time ima veze. Mag je izričito nju tražio - Tenen je u jednom trenutku počela razmišljati naglas.
- I ja tako mislim. Ne može biti slučajno da se povratak prvog maga nakon toliko vremena dogodio samo dva dana nakon što se Tarlaeth slomio.
- Priznajem, nakon ovoga događaja vidim više smisla i svrhe u odlasku pred verjenskog kralja po odgovore.
I Dlori je bilo drago što je njezina odluka da sa statuetom krenu pred kralja Yaraela Dvadeset Sedmog dobila potvrdu svoje svrhovitosti. Moć koju je čarobnjak iskazao, a još više razoran bijes i zloba koje se moglo tako lako iščitati iz njegovih očiju, jasno su upućivali na to da je dragocjena svaka sekunda u traženju rješenja protiv novih čarobnjačkih napada.
No približavanje konačnom cilju, nakon čitave noći napornog i žurnog putovanja, obje ih je potaknulo na razmišljanje o tome na koji će način izvesti ulazak u Yaraelen i kako će nakon toga probiti se do kralja. Za prvu opciju najsmisleniji plan je bio zaskočiti neke putnike na ulazu u grad, pa pokušati ući zamaskiran u njihovu odjeću. Čekanje novog mraka za pokušaj ulaska preko visokih, glatkih i dobro čuvanih gradskih zidina pod okriljem noći, bila je pričuvna opcija ulaska, ali predstavljala je i možda ključno gubljenje vremena koje nisu priželjkivale.
Mrak, umor, žurba, razmišljanje o prethodnim događajima i planiranje onih budućih, uzrokovali su novi i ponovno ključni pad koncentracije. Na jednom zavoju pred samim krajem zaobilaznog puta, sasvim blizu mjesta na kojem se stara cesta vraćala na onu glavnu, probijajući se kroz gusto grmlje, izbile su iznenada na čistinu i našle se sasvim nenadano pred grupom mračno zakrabuljenih osoba.
Prvi, oni najslabiji zraci jutra, otkrivali su deset silueta. Stajale su u mraku, odjevene u tamnosmeđe plašteve s kapuljačama, tako da im se niti jedan dio tijela nije mogao vidjeti, i svojim tijelima formirale široki krug. Ruku ispruženih ispred sebe, mrmljale su potiho i savršeno usklađeno. Njihova pjesma zvučala je jednako sablasno koliko je i cijeli prizor jezivo izgledao.
Dvije ratnice su naglo izvukle svoje mačeve i spremile se napasti prije nego budu napadnute. Prvi zaključak koji se objema nametnuo bio je da su naletjele na nove magove. Ovoga puta njihov broj bio je zastrašujući i djevojke su brzo pomislile kako protiv ovoliko njih neće imati šanse.
No već prva reakcija zakrabuljenih likova ih je razuvjerila. Većina osoba u tajanstvenom krugu uzmaknula je u strahu i pokazala da nema napadačkih sklonosti. Tek dvije-tri od njih su ostale na svojim mjestima, tek okrenuvši kapuljačama prekrivene glave prema pridošlicama.
- Oh, pa to su naše alejnske kolegice - rekla je jedna od njih, jasnim glasom starije žene, a zatim podignula ruke i zbacila s glave kapuljaču, otkrivši mnoštvo dugih sjedih vlasi i bora ispod njih.
Prvo razotkriveno lice, kao i sva ostala koja su se nakon ovog odlučila prikazati, ponudila su objašnjenje. Tetovaže na njihovim čelima poručivale su kako se radi o verjenskim svećenicama. Osim toga, i riječi ove koja je prva skinula kapuljaču upućivale su na isto. Ahlea ratnice prozvala je kolegicama jer su one u svojoj zemlji pored svega imale i status svećenica. No njihove obredne uloge bile su minimalne. Alejnska religija nije zahtijevala toliko mnogo ceremonija u iskazivanju njihovih vjerovanja.
Dvije zaraćene zemlje dijelile su vrlo slična religijska uvjerenja. Ukratko, i jedni i drugi vjerovali su u Sve. Smatrali su kako je sve što postoji zapravo jedno, svevišnje božanstvo. Svako živo biće i neživa tvar, ono što postoji i ne postoji, postojalo je ili nije te postojat će ili neće, čini važan dio Svega. Živjeti u skladu sa Svime bila je zajednička filozofija. Za nemir koji su ratom unosili u Sve, obje zemlje su naravno krivile onu suprotnu stranu. Kao u svim takvim slučajevima, opravdanje za svoje ratne postupke nalazili su u potrebi da pobjedom unesu ponovni sklad u Sve.
Verjenska religijska tradicija nosila je mnogo više obreda i potreba da se Svemu odaje redovita počast. Strah od unošenja nesklada kroz zanemarivanje vjere i vjerskih obreda bio je mnogo snažniji nego u Ahleynu. Kraljevina Ahlea ratnica bila je uvjerena da nema toliko razloga za brigu. Samim uspostavljanjem jedinstvenog sustava u kojem je potpuna kontrola bila u rukama žena, smatrali su da su unijeli ključan element stabilnosti u Svemu. Pored toga, ravnotežu u Svemu su težile postići ravnotežom između duha i tijela. No, Waeryehen je bolje pamtio vremena u kojima su se čarobnjaci svim silama trudili preuzeti što veći kontrolu nad Svime, unosivši tako neravnotežu i veliki nemir, zatrovavši tako zlom i svoja srca. Trudili su se živjeti u većoj vezi sa Svime i tako spriječiti da se veliko zlo ne ponovi.
Među Waeryehencima svećenice su smjele biti i žene, iako su imale mnogo manji ugled i utjecaj od muških svećenika. Imale su svoje redove, i svoje obrede, a dvjema Ahlea ratnica bilo je brzo jasno da su naletjele među njih, usred jedne od molitvi.
Dvije Ahleje su se pogledale i, kao da čitaju jedna drugoj misli, odlučile vratiti mačeve u svoje korice. Opasnosti od verjenskih žena od vjere nije bilo, one su bile poznate po miroljubivosti. Sasvim suprotno aleanskoj filozofiji, one su smatrale da svako nasilje unosi nemir u Sve i da nikako ne može biti stabilizator velike ravnoteže.
- Ispričavamo se što smo vam poremetile ranojutarnji obred. To nam nije bila namjera - Dlora se odlučila na sasvim miroljubivi pristup. Vjerovala je da se sa svećenicama može normalno komunicirati.
- To je dobro znati - nastavila je ona ista žena, očito najstarija i najcjenjenija među njima - Neke od mojih sestara su previše mlade da bi mogle obuzdati strah. Previše su strašnih priča čule o vama. Ja sam ipak nešto starija i pamtim da postoji i druga strana vašeg poziva i vaše prirode.
- Sigurno vas zanima zašto smo ovdje - nastavila je Dlora i, ne čekajući odgovor, iz džepova svoje jakne izvukla dvije polovice polomljenog kipića i pružila ih da ih svećenice jasno vide. Znala je da će tim potezom uzrokovati snažan efekt.
Poslije jednog kratkog vriska jedne od mlađih djevojaka, zavladalo je nekoliko dugih trenutaka potpune tišine. Većina njih je prekrila usne i raširila oči u nevjerici. Bilo je jasno da ih je ono što su vidjele potpuno šokiralo.
- To je... - jedna mlađa plavokosa skupila je snage pustiti glas - …to je Tarlaeth? Onaj pravi?
- Što je ovo? Što to izvodite? - ubacila se sjedokosa predvodnica.
- Pravi je, uvjeravam vas. Prilikom lomljenja prikazao je predstavu kakvu niti jedna imitacija ne može. Vi vjerojatno znate ponešto o tome.
- Kakve su ovo igre? Ovo je nekakva nova ratna taktika zbunjivanja protivnika?
Dloru je iznenadio ovaj neočekivani gubitak živaca starije verjenske svećenice. Žena je očito više od svih prisutnih na livadi bila svjesna što znači stanje u kojem se statueta nalazi.
- Ne, zbilja, ovo je vaš sveti…
- Lažete! Igrate se s nama. To ne može biti - nasrnula je naprijed prema Dlori, sad već sa suzama u očima. No Tenen je sasvim nenadano, istupila naprijed i snažno pljusnula staricu po obrazu.
Ponovno je nastupio kratki trenutak tišine. Čin mlađe ratnice iznenadio je i njezinu stariju kolegicu.
- Saberi se, ženo! - viknula je Tenen, pa nastavila tiše - situacija je očito preozbiljna da sada gubite kontrolu nad sobom.
Djelovalo je. Svećenica je, držeći se za obraz koji ju je brzo zapekao, nastavila smirenijim glasom.
- Ne znam može li se ovo popraviti! Zaštitnik Kontinenta je neutraliziran! Sada više ništa ne sprečava magove da ponovno stupe na Kontinent i povrate svoju mračnu vladavinu…
- Možda ste u krivu - ubaci se Dlora - Jedan od njih je već ovdje. Napao nas je kod Kjella. Uspjele smo mu pobjeći, možda smo ga i ubile. No želio je da mu predamo ostatke Tarlaetha. Izgleda da je zasad jedini.
- Mislite da se ostali boje krenuti dok sveta statueta ne bude potpuno uništena? Ne znam.
Starica se dublje zamisli. Zbog maloprijašnjeg velikog iznenađenja i naglog naleta straha, bilo joj je zaista teško razmišljati.
- Možda ipak postoji neki način. Kralj Yarael je jedini koji to može znati. On je Čuvar Tarlaetha.
Dlori je bilo vrlo drago što ovo čuje. I Tenen se morala lagano nasmiješiti.
- Vrlo mi je drago što to čujemo. Upravo pred njega smo krenule.
Waeryehenka je podignula pogled.
- Drskost vas Ahleja neprestano iznenađuje! Mislile ste se tek tako došetati do našeg vladara?
- Pa, otprilike, da. I zasad nam dobro ide. A sada smo si našle i suradnice za posljednji i najteži dio puta.
I još jednom nastade muk. Svećenice su preispitivale svoje osjećaje i promišljale smiju li pomoći neprijateljskim ratnicama. Neke od njih su pomislile kako bi se ipak moglo raditi o dobro smišljenoj zamci kojoj je krajnji cilj možda smaknuti kralja. U pamćenju su im još uvijek bila sjećanja na divljaštva koje je vojska iz Ahleyna počinila na njihovom tlu, pogotovo kod osvajanja njihovog glavnog grada.
Šutnju je prekinula predvodnica. Ona ista koja se još maloprije ponašala nerazborito, sada je pokušala ponuditi glas razuma.
- Znam, sestre, što mislite - okrenula se ostalim svećenicama - Ne vidite razloga za vjerovati neprijateljicama. Da, i meni je palo na pamet da se može raditi o prijevari. Ali tek na trenutak. Sjećam se nekadašnjih susreta s Ahlejama iz davnih dana kada smo živjeli s Ahleynom u miru. Upoznala sam tada i njihovu pozitivnu, časnu stranu. Tu stranu danas vidim i na licima ove dvije ratnice. A pamtim i svaki detalj našeg svetog Tarlaetha. Njegov je izgled jedinstven i poseban. Uvjerena sam da su ovo njegovi dijelovi u njezinim rukama. Nešto mi govori kako im trebamo vjerovati, i hitro djelovati, kako bismo zajedno spasile naš svijet!
Žena je posljednje riječi posebno naglasila, podignuvši teatralno i ruke, ostavivši tako vrlo snažan efekt na kraju ionako impresivnog govora. Odmah se moglo vidjeti da je stvorila vrlo pozitivan učinak, baš onakav kakav je dvjema ratnicama najviše odgovarao.
* * *
Prvi koraci glavnom cestom, nakon završetka zaobilaznog puta, razotkrili su u daljini i monumentalne tornjeve grada prema kojem su se uputile. Dvije Ahleje sad su bile sasvim skrivene pod skutama od debelog pamuka, lica prekrivenih tamnosmeđim kapuljačama. Standardnu, crnu kožnu odjeću i dalje su nosile ispod ovih krinki, a niti od oružja se nisu htjele odvojiti, ma koliko god su ih svećenice pokušavale nagovoriti. Znale su iz iskustva da je verjenske vojnike vrlo teško u bilo što uvjeriti kad uvide da se nalaze pred Ahlejama. Tek su mačeve malo spustile, da im ne stvaraju sumnjive izbočine na leđima, a jakne spremile među prtljagom koju je jedna svećenica vukla u malim kolima. Hodale su posljednje u koloni hodočasnica.
Već prvi pogled na metropolu probudio im je nostalgiju za njihovim glavnim gradom. Dloru je uz to i ponovno podsjetio na nesretne dane kada je predvodila svoje vojnike u napadu na grad, a nedugo potom vodila i svoje prvo veliko povlačenje, također iz tog grada. Sada kad se ponovno nalazila ovdje, sjećanja su bila življa i neugodnija no ikad. Opazila je već iz daljine da je grad podosta obnovljen od tih dana, a i bedemi koji su ga okruživali bili su ponovno čitavi i sada mnogo veći. Nije bilo sumnje niti da su straže dobro organizirane i naoružane.
Po dolasku pred glavna gradska vrata rastao im je ipak strah od većih provjera. U slučaju da ih je rat natjerao na dodatni oprez, stražari bi mogli pretražiti redovnice i pronaći skriveno oružje kod prerušenih ratnica.
- Djevojke, dobar vam dan – obratio im se veselo jedan od stražara pred velikim gradskim vratima, i prije nego su im se sasvim približile - uvijek vas se radujemo vidjeti, ali nismo ovog puta uopće obaviješteni da vas trebamo očekivati.
- Ovo je izvanredni posjet. Od naših redovnih hodočašćenja i sastanaka s vlastima ionako nema nikakve pomoći. Nitko ne uvažava naše apele za uspostavljanjem mira. Zato smo došle uputiti jedan izvanredni prosvjed - stara redovnica uzvratila je vrlo ozbiljnim i strogim glasom.
- Ali, to je protiv propisa! Bez posebnih dozvola nikoga ne smijemo puštati u grad…
- To nije točno! Mi smo odgovorne jedino i izravno kralju Yaraelu Dvadeset i Sedmom. Tko si ti da nam braniš sastanak s njim? Jedino nam on može zabraniti sastajanje s njim!
Vojnik ih je zbunjeno gledao, ne znajući kako odgovoriti na ovo. Ženine riječi imale su određenu logiku, no bio je i uvjeren kako postoji suprotni argument kojeg se na brzinu nije mogao sjetiti. Njegov kolega odlučio se umiješati.
- Pusti ih, znaš da nisu opasne. Neka se dvorske straže s njima raspravljaju.
Dlora i Tenen uputile su jedna drugoj zadovoljne poglede, skrivene od drugih pod kapuljačama. Kolona žena u redovničkoj odjeći nastavila je dalje, širokim drvenim mostom preko uskog kanala ispred gradskih zidina, pa ispod podignutih velikih metalnih vrata na ulazu u grad.
To nije bio jedini susret s gradskom vojskom, straže su stajale na mnogim mjestima u gradu, ali daljnjih kontakata do samog dvorca nije bilo. Ako je poneki vojnik i primijetio kako u tom dijelu godine nije uobičajeno vidjeti redovnike iz ostalih krajeva u glavnom gradu, nije se potrudio provjeriti zašto su svećenice ovdje.
Verjenska je prijestolnica bila pravo ogledalo veličine kraljevstva s kojim je Ahleyn već mnogo godina ratovao. Waeryehenci su se dobro potrudili i uspjeli izbrisati većinu ožiljaka iz onih dana kad je grad bio pod opsadom, a kasnije i okupiran od strane alejnske vojske. Dlora se sjećala da je mnogo kuća u ono vrijeme doživjelo velika oštećenja od projektila iz alejnskih katapultova, a sada su sve one ponovno izgledale savršeno. Sve su bile visoke i načinjene od najsjajnijeg kamena.
Široke gradske ulice bile su pune ljudi nezainteresiranih za žene u bijelim odorama. Tenen se sjetila da su i gradani Blysta, alejnskog glavnog grada, nekoć izgledali ovako bezbrižno, dok je rat bio dovoljno daleko, a vijesti s ratišta dovoljno dobre da se razmišlja o drugim stvarima. Ljutilo ju je što su se i Waeryehenci toliko zasitili rata pa ne komentiraju nova ratna zbivanja. Poželjela je iskočiti iz kolone redovnica i upitati nekog prolaznika kakve su novosti. Da li je Erdut pao? Ako jest, da li je počela opsada Ahleynske prijestolnice ili verjenska vojska do njega još nije stigla? Srećom bilo je previše patrola na ulicama Yaraelena, da bi se usudila razotkriti na bilo koji način.
Gotovo od trenutka ulaska u grad vidljivi su bili tornjevi raskošne kraljevske palače. Što su joj bliže bile, to je palača bila vidljivija i otkrivala sve više svojih čari, zasjavši punim sjajem u trenutku kad su redovnice stupile pred nju. Deset visokih tornjeva, bijeli zidovi ukrašeni ornamentima, stotine prozora... Djevojke su se na trenutak usudile upitati nije li ova palača ljepša od one u kojoj je prijestolje njihove kraljice.
Pred palačom slijedila je nova provjera. Tamošnji stražari, pripadnici kraljeve osobne garde, djelovali su mnogo ozbiljnije. Visoki, mišićavi muškarci kamenih lica, u potpuno mirnom stavu dočekali su svećenice ispod stepenica od bijelog mramora, što su vodile na ulaz u dvor, po jedan sa svake strane najdonje stube.
- Inzistiramo da nas kralj osobno primi - obratila im se predvodnica svećenica, znajući da stražari vjerojatno neće prvi progovoriti.
- Niste se najavile. Ne možemo vas propustiti - najviši među njima progovori dubokim glasom.
- Ovo su izvanredne okolnosti. Nužno je da se susretnemo s kraljem.
- Ja imam svoja naređenja i moram ih se pridržavati.
- Budalo! - starica je ponovno iskazala nervozu - Znači, spreman si trpjeti posljedice ako se pokaže da nas je kralj ipak spreman primiti.
- Naravno. Dok ne dobijem drugačija naređenja, moram slijediti ona koja imam - ljudska gromada nije se dala smesti. Činilo se da su naišle na prepreku koja nije premostiva nikako, osim upotrebom mišića.
Tad se žena zagonetno nasmiješi.
- Čak ni kada bismo pokušali silom proći? Natjerao bi nas da vas moramo svladavati?
Čuvši ovo, stražar nije mogao, niti uz svu svoju profesionalnost, zadržati lagani smiješak. Sama pojava prizora borbe sa sitnim ženicama razvedrila je njegovu uglavnom dosadnu svakodnevicu. Dlora se začudi i pomisli da joj možda predvodnica na ovaj način želi signalizirati kako je vrijeme da ona stupi u akciju, u fizički okršaj s muškarcima. Ipak se suzdržala.
- Hm, nakon takve demonstracije sile, možda bih vas i propustio - vojnik se poslužio sarkazmom kakvog nije bio ni svjestan da posjeduje.
Svećenica ga je nato, s još većim osmijehom na licu, samo lagano, gotovo zavodnički, vrškom kažiprsta dotaknula po vrhu nosa.
- Još mnogo toga ti moraš naučiti o sili, vojničino.
Stražar ispusti još jedan smješak, a već sljedećeg trena preokrene očima i stropošta se na tlo čitavom svojom težinom. Tresak se osjetio i pod nogama udaljenih prolaznika.
Drugi stražar hitro usmjeri svoje koplje prema svećenicama. Još dvojica dojuriše sa samih ulaznih vrata, jednako spremni za borbu.
- Onda momci, želite li i vi odmjeriti svoje snage s našim moćima? Ili ćete napokon provjeriti kod kralja da li će nas primiti.
Oružje i tijela su mirovala nekoliko trenutaka. Svi su bili uznemireni, osim žene koja je izvela predstavu i svladala muškarca gotovo dvostruko većeg od nje samo jednim dodirom, na svima ostalima nerazumljiv način.
Konačno je najbliži stražar pokretom glave poručio drugome da odjuri u dvorac po nove naredbe s vrha.
* * *
- Dobrodošle, svete žene! - promrljao je ljutito sjedobradi kralj Yarael Dvadeset i Sedmi - Može li se znati što je trebao značiti ovaj igrokaz vani?
Prijestolna dvorana izgledala je grandiozno. Trideset velikih oslikanih prozora propuštalo je pregršt svjetlosti u prostor. Zbog toga je bilo moguće vidjeti svu raskoš verjenske arhitekture i umjetnosti. Prijestolje starog kralja nalazilo se na kraju dvorane do koje je vodio prolaz između monumentalnih stupova, prekriven tepihom od kojeg se finiji teško gdje na Kontinentu mogao naći. Na ukrašenom drvenom stolcu, izrezbarenom rukama najvećih verjenskih umjetnika, Yarael je sjedio okružen četvoricom stražara, izgledajući podosta umorno no još uvijek vrlo ponosno.
Do dvorane ih je doveo, nakon što je kralj svećenice napokon pristao primiti, labirint hodnika, tek nešto manje raskošnih od ove prostorije. Hodajući onuda, Dlora je uspjela šaputanjem doznati tajnu svladavanja onog stražara. Stara svećenica pokazala je ratnici kroz rukav svoje halje malu platnenu vrećicu, izvukavši je tek toliko da je ratnica primijeti.
- Smrvljene latice Snen cvijeća – objasni joj – teško vidljive na vrhu prsta, gotovo da nemaju mirisa, ali ako uđu čovjeku u nos, obaraju ga u trenu.
Dlora je bila zadivljena, istovremeno osjećajući i zavist što pripadnice svećenstva njihovih suparnika posjeduju takvo poznavanje prirode i što imaju pristup toliko moćnoj biljci.
- Imate sreće što je biljka izuzetno rijetka. Da nam ju je lakše uzgojiti, već bismo vas odavno pobijedili.
U prijestolnoj dvorani Kralj im je pokazivao svoju rijetko viđenu ljutitost. Yaraela Dvadeset i Sedmog čitav svijet je poznavao kao mirnog i blagog vladara, spočitavali su mu kako su prvotni porazi njegove vojske bili isključivo njegova krivnja, rezultat njegovog zaziranja prema ratovanju. Znalo se da rat nije bio njegov izbor, da je bio prisiljen pokrenuti ga zbog bijesa naroda, kojeg je svojim ponašanjem uzrokovala prinčeva supruga alejnskog porijekla, bahata sestra kraljice Natye. Autor velikog ratnog preokreta i niza spektakularnih pobjeda, svatko je znao, bio je njegov sin. Nakon pada glavnog grada, princ Yarael preuzeo je potpunu vlast nad vojskom i ocu ostavio da se brine još jedino za civilna pitanja, u čemu je starac ionako najviše uživao. Zato je ova njegova očita uznemirenost bila još neugodnija. Kao vrhovni religijski poglavar, imao je pravo iskazivati bijes na svoje podanice, a također i narediti bilo kakvu kaznu za njihovo nedopustivo ponašanje. No predvodnica, koja je i prouzrokovala ovakvo ponašanje svojim malim trikom, poznavala je kralja dugi niz godina i znala je da ga se uvijek može urazumiti.
- Veliki Yaraele, prije objašnjenja, dopustite da vas pozdravimo kako doliči, u znak isprike za naše ponašanje. Nakon toga ćete se uvjeriti da je bilo opravdano.
Iako nestrpljiv da čuje objašnjenje i razlog za nenajavljeni dolazak, kralj je ipak dopustio ritualni čin odavanja počasti Njegovom Veličanstvu ljubljenjem njegove ruke.
- Uff, u redu, ali požurite se.
Svaka svećenica imala je dužnost pokloniti se pred njegove noge i poljubiti ga u ruku. Sjedokosa svećenica okrenula se tad prema Dlori i dala joj jedva primjetni znak glavom da je to onaj idealan trenutak.
Starica je krenula prva, Dlora odmah iza nje, sve ostale ratnice stale su u red iza njih. Nakon što je prva svećenica odradila svoj čin, Dlora primi kraljevu ruku svojom desnom i, praveći se da je ljubi, uperi lijevom rukom nož u kraljev trbuh te mu tiho naredi:
- Naredite svojim vojnicima da izađu van. Nismo vas došle ubiti.
Pod kapuljačom razotkrije tad lagano svoju tijaru, samo toliko da je vidi kralj, ali ne i stražari sa strane. On uspije prepoznati znakovlje Ahlea reda na ukrasu.
Starac se potpuno iznenadi. Ne usudi se niti okrenuti pogled od žene ispred sebe. Nakon kratke šutnje i premišljanja, zaključi kako njegovi stražari nemaju dovoljno vremena za reagirati, prije nego ga ratnica probode. Strah ga natjera da pokuša spasiti život pristajanjem na ono što Dlora traži:
- Gardo... O-ostavite me s hodočasnicama da molimo u miru.
Vođa straže, muškarac desno od njega, pogleda ga s čuđenjem.
- Visosti, ovo nije u skladu s...
- To je naređenje! Izlazite smjesta!
Vojnici su za par sekundi zatvorili za sobom ulazna vrata u dvoranu. Dlora se tada odmakne nekoliko koraka unatrag, nakon čega kralj odmah ljutito reče:
- Mogao sam i misliti da će atentat na mene biti posljednji, očajnički potez kraljice Natye da spasi državu. Ali neće uspjeti, vjerujte mi na riječ! Moj sin će nakon moje smr...
- Vaše Veličanstvo! - vikne Dlora, a zatim izgovori tiše - uz dužno poštovanje... začepite gubicu i poslušajte.
- Zbilja, Veliki Yaraele, mi jamčimo da nisu ovdje da vas ubiju. Morate poslušati što imaju za reći – nadovezala se najiskusnija među svećenicama. Tad se starac ipak odluči primiriti, jer nju je ipak dugo poznavao i vjerovao joj. Dlora je odmah prešla na stvar:
- Naša kraljica nije mogla ispuniti vaše uvjete za mir jer je Tarlaeth, vaš vrijedni kipić, ukraden iz našeg dvorca. No nas dvije smo ga uspjele vratiti i donijeti vama.
- Donijele ste Tarlaeth? Da ga vidim!
- Pa, jesmo, ali...
- Želim ga vidjeti! Odmah!
Dlora podvuče ruku pod svoju halju i izvuče dva komada sjajnog kamena.
- Ne! - vrisnuo je kralj - oh, ne, ne! Čarolija je prekinuta, svi smo u opasnosti! Koliko je dugo slomljen?!
- Pa... dva i pol dana...otprilike - Dloru je potpuno zbunila tolika količina histeriziranja. Kralj nastavi:
- O, svetoga mi Svega! Brzo, nema više ni trenutka vremena! Treba trčati do grobnice Yaraela prvog!
Kralj primi dvije polovice Tarlaetha i krene žurno, koliko god su mu stare noge dopuštale, prema uskom stepeništu koje se nalazilo desno od prijestolja i vodilo prema dolje, na niže razine dvorca. Dvije Ahleje se pogledaju, pa odmah zbace sa sebe halje koje su ih dotad skrivale i krenu trčati za kraljem. Nisu željele dopustiti da im izmaknu objašnjenja.