Dugi hodnik sav je zvonio pod lupkanjem kraljevskih sandala, dok je starac jurio kroz njega prema grobnicama svojih predaka. Kipovi prijašnjih kraljeva naredani su s obje strane prolaza. Svi u ponosnom, junačkom stavu i natprirodnoj veličini, gledali su prema dolje u prolaznike. Svi su se oni nosili ime Yarael s dodatkom rednog broja iza imena. Iza svakog spomenika nalazila se velika ploča unutar koje je, u uspravnom položaju, ležalo tijelo vladara kojeg je kip prikazivao. Između pojedinih ploča jarka svjetlost sunčanog dana prodirala je kroz velike prozore, oslikane dojmljivim prizorima iz verjenske povijesti, s kraljevima u glavnim ulogama. A na samom kraju hodnika nalazio se krajnji cilj starca u trku: grobnica prvog i najslavnijeg Yaraela.
Dvije djevojke u ratničkoj odjeći trčale su kralju s obje strane. Brzo su ga dostigle, još dok je silazio niz stube. Nisu htjele postavljati pitanja, starac je ionako trošio previše energije trčanjem da bi ga dodatno zamarale. Željele su same, svojim očima vidjeti kamo je verjenski vladar hitao.
Stigavši na kraj hodnika, pred velika kamena vrata, primio je obje zlatne kvake na njima. Očekivao je da će ih lako otvoriti. Unatoč težini vrata, mehanizam korišten za njihovo pomicanje bio je vrlo napredan i redovito održavan. No začudo, vratna krila nisu se dala pomaknuti niti za milimetar.
- Ne! Zašto baš sad? - kralj je gotovo zavrištao. Dloru je to natjeralo na pomisao da je prikaz verjenskih vladara na spomenicima iza njih pomalo pretjeran. Tenen je pak pomislila na trenutak da treba nešto pokušati silom ili uz pomoć oružja. No bilo je jasno da ljudska sila sama po sebi ne može pokrenuti masivni kamen.
U taj tren začuju snažan tresak drugih vrata, sa suprotnog kraja hodnika. Okrenuvši se, ugledali su, djevojke ponovno, a kralj po prvi put, čovjeka koji lebdi znad tla.
Declavius, mladi čarobnjak prilazio im je, ovoga puta sasvim polako, ali s mnogo više bijesa na licu. Poraz kojeg je doživio kod prethodnog susreta s Ahlea ratnicama, potpuno ga je ispunio silnom mržnjom prema čitavoj ljudskoj vrsti. Na svome putu do ovog mjesta, u potrazi za dvjema ženama koje su ga osramotile, spalio je sve što mu se našlo na putu i disalo život. Smrvio je u prah nekoliko farmi uz glavnu cestu, zajedno s njezinim stanovnicima. Prolaznici su gorjeli u strašnim vatrama i prije nego su iz daljine mogli raspoznati što im se to približava. Šume pored glavnog puta u tom su trenutku još uvijek gorjele. Do ovoga mjesta je došao raznijevši nekoliko gradskih i dvorskih zidova u samo jednoj sekundi.
No pred konačnim ciljem, na samo nekoliko sekundi od kralja, djevojaka i raspadnute statuete koju je težio uništiti, čarobnjak je uspio primiriti svoje divljaštvo. Poželio je dvjema osobama, koje su mu uspješno stale na put, priuštiti velike i dugotrajne, nepodnošljive muke i boli.
Djevojke su isukale mačeve. Bez razmišljanja krenule su zaletom prema lebdećoj spodobi, usporedo jedna do druge. U takvoj situaciji nije im preostalo ništa do napasti, iako su znale koliko je takav čin uzaludan. U trenu ih je nevidljiva sila odbacila pravo na vrata grobnice i pritisnula snažno uz njih, svaku o jedno krilo.
Kralj je sve to promatrao licem potpuno prestravljenog čovjeka. Suze i znoj miješali su mu se ispod razrogačenih očiju. Sve legende o magovima, s najmanjim i najstravičnijim detaljima, koje su njegovi preci s koljena na koljeno prenosili pa tako prenijeli i njemu, razvile su u tom čovjeku strah kojeg u ovom trenutku susreta s njegovom najvećom morom nije bilo moguće kontrolirati.
- Zahvaljujući vama ljudima - mag je progovorio, zamjenjujući bijesni izraz lica zlobnim osmijehom. Potpuno se približio djevojkama, unijevši svoje lice pred Tenenino, toliko blizu da su im se vrhovi nosa gotovo dodirnuli. - mi magovi imali smo priliku dobro se naučiti strpljivosti. Sad ću vam pokazati koliko strpljivi znamo biti, dok vas satima budem mrcvario!
Snažan i vrlo odbojan miris koji je izlazio iz tijela čarobnjaka, kao dodatni proizvod čarobnih sila koje je stvarao oko sebe, mlada ratnica nije znala s čime usporediti. No zato je njezinu kolegicu sasvim jasno podsjećao na miris spaljenih ljudskih tijela.
- No prije nego se s vama pozabavim, prvo ću krenuti od izravnog nasljednika velikog maga Yaraela! Ipak je njegov predak taj koji nas je i otjerao s ovoga kontinenta - progovorio je čarobnjak skrenuvši pogled prema tlu. Kralj je tamo ležao potpuno sklupčan na podu.
- Dalje od mene, prokletniče! - uzvikne Yarael Dvadeset i Sedmi pa skupi one očajničke hrabrosti da podigne dva dijela slomljenog kipića, iako je znao da time neće ništa postići. I zaista, čarobnjak samo podigne ruke i dijelovi Tarlaetha dolete, kao katapultom ispaljeni, iz kraljevih ruku u njegove. Zlotvorov osmijeh tad se još više razvuče i on započne potiho izgovarati nerazumljivu vradžbinu na zaboravljenom jeziku.
Već nakon prvih riječi kralj spusti glavu s bolnim grčem i jecajem, a kako je Declavius išao dalje i govorio glasnije, stari kralj se sve više previjao i jaukao, trpeći očito sve veću bol.
Obje su se djevojke trudile svom svojom snagom oduprijeti natprirodnoj sili koja ih je držala pritisnute uz kamen. No činilo se kao da ih sve više i sve bolnije steže, što se više trude suprotstaviti.
Dlora se nikad nije osjećala ovoliko bespomoćno i beznadno. Gledala je u lice smrti barem stotinu puta, ali nikad nije imala ovakav osjećaj kako ne postoji ništa što je može spasiti. Takva situacija izazvala je, nakon toliko dugo vremena, onaj zaboravljeni osjećaj kojeg nazivaju strah. Ratnica se nije mogla sjetiti kada ga je osjetila posljednji put. Smatrala je da ga je još davno pobijedila zauvijek, održavanjem stalne ravnoteže između hrabrosti i mudrosti, te spoznajom da ne postoji neprijatelj koji je nepobjediv. No upravo takvo uvjerenje sada je naglo gubila.
Njezina mlada kolegica nikakvom se strahu nije prepuštala. Ona je osjećala samo ljutnju i bijes. Nije mogla vjerovati da joj se već na njezinom prvom zadatku prepriječila takva sila protiv kakve se ni najveće pripadnice njezinog ratnog reda ne bi mogle suprotstaviti. Nije to smatrala poštenim. Željela je nekim čudom, nekakvom magijom iskočiti iz kože u kojoj je osjećala svu tu bol i pobijediti maga u ravnopravnoj borbi.
Kralju nije bilo pomoći. No srećom, upravo njegova starost i slabost spasili su ga od dužeg trpljenja bolova. Brzo je izdahnuo, pod nogama lebdećeg čarobnjaka.
Mag zadovoljno podigne pogled prema dvjema ratnicama koje su se i dalje bezuspješno pokušavale oduprijeti sili koja ih je držala prilijepljenima za vrata.
- Strpljenja, molim. Još samo da izvršim zadatak kojeg sam i poslan obaviti. Vrijeme je da napokon zauvijek oslobodim magove prijetnje koju predstavlja ova smiješna figurica.
Krenule su nove čarobne riječi na zaboravljenom jeziku. Oba kamena dijela statuete zasjaje kao da su od metala i počnu se žariti. Declavius nije izgledao kao da osjeća tu promjenu temperature predmeta u svojim rukama. Činilo se da će se svakog trenutka kamen rastaliti i izliti iz njegove ruke poput lave iz vulkana. Svetom Tarlaethu bližio se konačni kraj.
Iznenada, začuje se prasak razbijenog prozora čarobnjaku s desne strane. Obojano staklo se razletjelo na sve strane i stvorilo efektnu igru svjetlosti. U dvoranu uleti snažni crni pastuh s oklopljenim ratnikom na leđima.
Konj svojim nogama sruši maga na zemlju. Čarobnjak ispusti dvije polovice užarene statuete, glasno jauknuvši. Činilo se kako ga je iznenadni napad toliko iznenadio da je prekinuo i čaroliju koja je štitila Declaviusa od vrućine kamena, tako da je naglo osjetio bol od užarenih polovica. Brzo se pribrao i pokušao ustati da krene u protunapad na nepoznatog došljaka, no plemenita životinja postavi svoje prednje noge na njegova prsa i pritisne ga uz tlo. Začu se i lom barem jednog rebra.
Konjanik sjaše i brzo se sagne da pokupi dijelove Tarlaetha. Uspravi se i nadvije tijelom iznad iznenadenog maga. Crnobradi mladi ratnik u sjajnom oklopu, urešenom simbolima verjenske kraljevske obitelji, pogleda u maga očima iz kojih je zračilo junaštvo.
- Žao mi je, ali tvoji kolege će morati odgoditi povratak! - prozbori odlučnim glasom.
Nakon ovih riječi uslijedi nova vradžbina, ali ovog puta od strane mladog ratnika. On spoji oba dijela polomljenog kipića i oni ponovno zasjaje, no ovoga puta mnogo ugodnijom, bistrom bijelom svjetlošću, najsjajnije upravo na mjestu gdje su se ponovno dodirivali. Konj se odmakne čim je mag zajecao od boli koje je izazivalo ponovno spajanje dvaju dijelova Tarlaetha. Declavius je imao vremena tek pomisliti kako možda ipak nije predodređen postati najveći mag svih vremena, prije nego je čovjek završio vradžbinu. Čim je kipić potpuno obnovljen, a svjetlost ugasla, čarobnjakovo tijelo se rasprsne u blistavoj bljesku svjetla, a djevojke istog trenutka napusti sila koja ih je držala i one doskoče na tlo.
- Ovakve stvari stvarno ne viđaš svaki dan - bilo je prvo što je rekla Tenen kad je stala na noge.
Dlora se zagleda u lik mladog ratnika kojem se pojavi žalostan izraz na licu kad je položio Tarlaeth na pod i prišao kraljevom mrtvom tijelu. On klekne i u plaču zajeca:
- Oče!
* * *
Tuga se mogla u zraku osjetiti. Svi ministri, savjetnici, čitava dvorska svita, čak i dio pomoćnog osoblja skupio se da oda počast mrtvom kralju kojeg je njegov sin na rukama donio u prijestolnu dvoranu. Potpunu tišinu narušavao je tek zvuk koraka ili poneki jecaj podanika koji je vladara neizmjerno volio.
Njegov sin sada je tupo i namršteno gledao u prijestolni stolac, pored kojeg je odar za starčevo tijelo na brzinu složen. Mjesto na kojem treba sjediti prvi čovjek kraljevstva, i koje mu je sve dosad izazivalo veliko poštovanje, sad mu je bilo strašno mrsko. Iako je on sam već dugo vremena kontrolirao mnogo toga u kraljevstvu i gotovo se mogao smatrati prvim čovjekom, nije se nadao da će tako skoro tu dužnost preuzeti u potpunosti i službeno.
Dvije ratnice stajale su pored njega, pokušavaući barem približno shvatiti osjećaje mladog i stasitog nasljednika vladarskog prijestolja. Dlora je prvi put bila toliko blizu čovjeku koji je stajao iza većine ratnih neuspjeha njezinih trupa posljednjih godina. Bilo je neizbježno osjećati divljenje prema njemu, pogotovo stoga što se, unatoč velikoj nesreći i tuzi, i dalje uspravno i ponosno držao. Tenen se osjećala slično, zadržavajući ipak i dio prijezira prema neprijateljskom vođi.
Nitko od gomile Waeryehenaca koji su se nalazili u sobi nije obraćao pozornost na prisutnost dvije Ahleje. Bilo je to zbilja čudno, s obzirom da bi prije tako kratkog vremena i prije ovakvih okolnosti, bilo koga od njih zahvatilo veliko uzbuđenje ili čak potpuna panika. No sada nisu osjećali nikakvo uzbuđenje. Vidjevši kako i kralj s ratnicama mirno stoji, mogli su se potpuno koncentrirati na svoju žalost i tugu.
- Iako su preda mnom, nakon očeve smrti, veliki zadaci koje bi trebalo odmah provoditi - porogovorio je konačno princ, okrenuvši se Dlori i Tenen - zaslužile ste čuti cijelu priču o Tarlaethu.
"Napokon", pomislile su obje. Otkad je počela ova avantura koja ju je odvojila od onoga što najbolje zna raditi, ratovati, Dloru je zanimalo što je toliko važno u toj neobičnoj figurici koja prikazuje osobu s krilima i zašto o njoj ovisi nastavak odnosa između dva velika naroda. Nakon svega proživljenog mogla je doći do nekih pretpostavki i bilo joj je potpuno jasno da je pozadina cijele priče mnogo dublja.
- Priča počinje s magom zvanim Yarael. On je bio jedan od najistaknutijih magova svoga vremena. Ali, kao i svi ostali magovi, nije bio previše omiljen.
- Govorite o svome pretku? Prvom iz loze Yaraela? - upita Tenen.
- Tako je, govorim o osnivaču naše loze čiji ću ja biti dvadeset i osmi predstavnik na tronu. U ono vrijeme, gotovo svi magovi bili su oholi, osjećali se nedodirljivima i omalovažavali obične ljude. Što su više željeli poznavati Sve i kontrolirati ga, to su oholiji i udaljeniji od ljudi postajali. Tjerali su narode i zemlje u ratove, raspirivali zlo, mržnju i bijes. Rasla im je želja za vladanjem nad čitavim Kontinentom. Skovali su urotu kojom bi smaknuli vladare u svim kraljevinama i rasporedili vladanje zemljama između sebe.
Djevojke su poznavale mračne priče o prošlosti Kontinenta, i dio ovoga im je bio poznat. No verjensko poznavanje prošlosti uvijek je bilo detaljnije, a sad je postajalo sve očitije zašto je tako. Kraljević im je prenosio priču koju je sam mnogo puta čuo, s tonom zbog kojega se činilo kao da je i sam proživio te događaje.
- Yarael je bio drugačiji. Zadržao je mnogo prijatelja među ljudima i uvijek se osjećao ugodno u njihovom društvu. Njegovi motivi za poznavanjem magije i snažnijim povezivanjem sa Svime bili su plemenitiji. Želja mu je uvijek bila iskoristiti ta znanja za dobrobit čovječanstva. Zato se odlučio suprotstaviti ostalim magovima.
- I očito je uspio - dodala je Dlora.
- Jest, potpuno ih je iznenadio. Na samom početku magovske urote, zamijenio je ubijenog verjenskog kralja na prijestolju, ujedinio većinu Kontinenta u borbi protiv magova. Uspio je u krvavim borbama, uz pomoć ljudi, kao i svojeg poznavanja magije, protjerati te demone na veliki otok na sjeveru.
Tenen je pokušala zamisliti prizore iz tih davnih bitaka, pretpostavljajući kako su bile mnogo dramatičnije i krvavije od onih koje su se događale u njezino vrijeme. Mladenački neustrašiva i znatiželjna po prirodi, odmah je poželjela da se nekako nađe u tim danima, iako je prvu pravu bitku i u svome vremenu još uvijek čekala.
- Na koncu je stvorio magičnu statuetu, Tarlaeth, koja bi uništila svakog maga koji bi ponovno kročio na Kontinent. Istovremeno se u magičnom obredu odrekao svog statusa maga i preobratio u običnog čovjeka. Na svoj grob dao je uklesati vradžbinu koja obnavlja magični Tarlaeth u slučaju da ga netko ošteti. Svi mi koji potječemo iz njegove loze, učeni smo detaljno o tim davnim događajima, kako bismo mogli preuzeti odgovornost u slučaju da se dogodi nekakvo zlo.
- Nažalost, vi ste ona generacija koja je to dočekala.
- Imam osjećaj da to nije sasvim slučajno. Tarlaeth je predmet načinjen magijom, koji također i zrači magiju potrebnu za stvaranje štita od magova. Posjeduje dakle određenu čudnovatu životnu esenciju i neki oblik vlastite svijesti. Ta svijest se hrani energijom koja nastaje iz Svega. A posljednjih godina vrlo snažnu i vrlo negativnu energiju crpio je iz svih strahota koje je ovaj dugi i grozni rat uzrokovao. Stvarao je tako čudni začarani krug, njegova je magija uz pomoć negativne energije jačala i izazivala neravnotežu u Svemu, izazivajući time još veće zlo u svijetu. Može se reći da je tako na kraju izazvao i svoje oštećenje i skoro uzrokovao potpuni povratak magova.
Novopečeni kralj opazio je na licima ratnica da ne shvaćaju u potpunosti što im pokušava objasniti. Pokušao je pojednostaviti.
- Tako vam je sa svim svetinjama, čak i onima koje nemaju stvarnih moći. Iako nas vjerovanje u njih čini ponosnijima, povezanijima i snažnijima te nas tjera naprijed, jednako nas tako može učiniti slijepima i tupima. Mogu izvlačiti ono najgore iz nas i hraniti se time, ponašati se kao primatelji negativne energije koju zatim ponovno odašilju natrag u svijet. Tako čine zlo sve većim. Zato smatram da nikad nije dobro previše zaluđeno ni u što vjerovati, te da je svako vjerovanje potrebno propitivati.
Dok je Tenen, kao vjerna sljedbenica aleanskih ideala, bila skeptična prema ovom savjetu, Dloru su riječi Yaraela Dvadeset i Osmog potpuno zadivile. Bile su potpuno na tragu njezinih razmišljanja.
- Nažalost, moj otac nikad nije bio dovoljno zainteresiran za našu naslijeđenu obvezu. Nikad se nije potrudio naučiti vradžbinu za obnavljanje Tarlaetha napamet. Šteta, upravo zato jer je dijelio najveću vrlinu prvog Yaraela, odnosno jer se najviše volio baviti običnim ljudima i njihovom dobrobiti, mrzio je imati posla s ratom i s pričama o magiji i zbog toga je platio životom. Ali ja sam oduvijek bio odgovorniji od oca. Pamtim vradžbinu od najranije mladosti i sva sreća da sam se u pravo vrijeme vratio s ratišta i čuo od svećenica što se dolje događa.
Svi troje nakratko su utonuli u svoje misli, no šutnju je ubrzo prekinula Tenen, osjetivši potrebu da podijeli svoj zaključak
- Ne znam je li žalosnije što smo sposobni toliko dugo divljački ratovati ili pak to da smo sposobni zaboraviti kakvo davno i strašno zlo možemo ratovanjem probuditi.
Dlora i mladi Yarael su je pogledali, jednako impresionirani njezinim riječima.
- Što se toga tiče, ja sam za početak ovoga rata djelomično kriv i zbog toga ću mu sada smjesta stati na kraj - obeća princ.
- Proglasit ćete mir? - Dlora upita, osjećajući olakšanje i prije nego što je dobila odgovor.
- Naravno. Ciljevi rata već su odavno zaboravljeni, a i uzroka se već slabo sjećamo. Bijes i mržnja su nam poslali jedini pokretač. A upravo njih moramo ugasiti, kako bismo spriječili da se ne dogodi najgore.
- Pored toga - nadoveže se Dlora - ubuduće ćemo morati zajednički, svim silama truditi se održavati mir, stabilnost i međusobno poštovanje. To su nam jedini jamci obrane i sigurnosti od magova i njihovih prijetnji.