- Mi ćemo što? - upitala je mlađa ratnica, prethodno kratko iznenađeno šutjevši.
- Krenut ćemo preko Međuzaljeva izravno u Waeryehen - odgovorila je Dlora, smireno kao da predlaže odlazak na piknik.
Plovile su čamcem polako, sada već morem. Njegovim južnim krajem, zatvorenim u zaljevu, u smjeru jugoistoka. I dalje u društvu djevojke koja ih je pronašla u močvari i pružila im pomoć. Tenen je upravo dolazila k sebi od ozljede, no Dlorin ju je predloženi plan natjerao da pomisli kako možda još uvijek lagano halucinira.
- Idemo ravno u neprijateljsku zemlju?
- Da. I to pravo pred samog verjenskog kralja – zastala je da provjeri na izrazu lica mlađe suradnice koliko joj je sulud ovaj prijedlog, a zatim nastavila - Putovanje će biti dugo, ali u nekoj mjeri i lakše od povratka u Ahleyn. Glavnina verjenske vojske je na zapadu, na prvoj liniji, a mi ćemo ići istočnom stranom države na kojoj vjerojatno možemo naići tek na pokoju patrolu.
- Pokoja patrola? Sve do glavnog grada? Do samog zamka? Do prijestolja? Stvarno?
- Dobro, ponegdje će možda biti teže i kompliciranije, ali te ćemo poteškoće rješavati u hodu.
- U hodu? I što onda? Stati pred kralja, vratiti mu njegovu lijepu, potrganu figuricu, objasniti što joj se dogodilo? I očekivati da to jednostavno prihvati, oprosti nam sve i proglasi mir?
Dlora je srećom imala vremena, dok je Tenen ležala u nesvjestici, uvjeriti samu sebe kako je to najbolje rješenje s obzirom na okolnosti. Zato je slušanje svih dijelova plana ovako naglas iz tuđih usta, uz veliku dozu skepse, nije moglo razuvjeriti.
Tenen nije očekivala da će čuti ovako smjele ideje iz usta jedne toliko iskusne ratnice. Dlora jest među Ahlea ratnicama slovila za odvažnu taktičarku, spremnu na sve vrste neočekivanih poteza i iznenađenja za neprijatelja, ali u odlasku pred samog protivničkog kralja mlađa ratnica nije vidjela ništa mudro niti korisno. Pogotovo kada mu imaju za donijeti samo riječi koje ne želi nikako čuti i njihov najsvetiji predmet slomljen na dva dijela.
Osjećala je da je sve naopako u ovoj priči. Ona je ta koja bi se, zbog mlađe dobi trebala ponašati nerazborito. Od starije bi se kolegice očekivala veća odmjerenost.
Dlora se s pramca premjestila bliže sredini čamca, gdje je Tenen do maloprije ležala, a sada bila u sjedećem položaju. Pogledala je mladu ratnicu izravno u oči, pogledom koji je i bez riječi gradio povjerenje.
- Znam da se ideja čini sasvim ludom, ali tražim te da mi vjeruješ. Ako krenemo nositi Tarlaeth u Blyst, našoj kraljici, ona će vjerojatno i sama zaključiti da je najbolje poslati mirovnu ekspediciju s kipićem u njihov glavni grad, zajedno s istim objašnjenjima koje mi možemo iznijeti. Lako je moguće da bi barem jedna od nas bila u toj ekspediciji, možda i obje.
Treća djevojka u čamcu gledala ih je obje, veslajući umjerenim ritmom. Preuzela je još prije nekoliko sati naredbu od Ahlea ratnice da ih doveze tik do obala zemlje Waeryehen, na jugoistočnom kraju Međuzaljeva. Pristala je bez razmišljanja. Тo bi svaki stanovnik Ahleyna učinio kad čuje Ahlea ratnicu da mu kaže da nešto učini. Nije joj predstavljalo problem što na mjestu do kojeg je sada trebala doveslati, nije nikada bila.
Divila se dvjema djevojkama, iako nije znala detalje oko događaja koje spominju. Očito se radilo o nečem važnom. Samouvjereno držanje obje ratnice i spremnost na ambiciozne planove kојe su spominjаle, ponovno su je, nakon dugo vremena, činile razočaranom. Žalila je što i nju nisu odabrali za Aleansku ratničku školu, već je bila predodređena služiti svojoj lokalnoj zajednici tek kao vrhunski lovac.
Tenen je trebalo nekoliko trenutaka da izvrši analizu Dlorinog plana, da primijeni svu obrnutost logike starije partnerice. Na samom koncu zaključila je da je ideja taman toliko smiona da uspije onome tko je dovoljno sposoban da je provede, te da su njih dvije, ako ništa drugo, barem dovoljno lude da sve to pokušaju.
Dlora je već na blagoj promjeni izraza lica shvatila da je mlađa kolegica pristala. To joj je oduvijek bilo važno, da osjeti razumijevanje kod svojih suradnika za svoje odluke i postupke. Osjetila je odmah i određeni ponos što su i najmlađe pripravnice njezine ratničke škole toliko odvažne. Naravno da je akciju mogla i namjeravala provesti i bez Teneninog pristanka, uostalom, čamac se već približavao obalama neprijateljske zemlje.
Tenen je zamišljala sljedeće generacije mladih polaznica Aleanske ratničke škole kako pričaju o njoj. O mladoj i perspektivnoj ratnici koja je već na svom prvom zadatku prošla najopasnije krajeve Kontinenta, koje većina drugih junakinja nema priliku proći kroz čitavu karijeru i život: Zalsku šumu, Prokletu planinu, močvare Ro-Otha… a nakon toga je još odlučila i prijeći cijelu državu s kojom je njezina zemlja bila u ratu i posjetiti njihovog kralja osobno.
Noć je tek bila na polovici svoga trajanja, kad je njihova sunarodnjakinja pristala svojim čamcem uz jugoistočnu obalu Međuzaljeva, nedaleko Kavarra, jedinog verjenskog sjevernog lučkog grada. Sve ostale njihove luke nalazile su se na drugom kraju kraljevine. Iako su se nalazile na neprijateljskom tlu, krajolik im je napokon djelovao prijateljski, onakav na kakvog su naviknule. Uostalom, na istoj obali, ali na drugoj strani granice koju je činila rijeka Stug sa svojim ušćem u zaljev, ležao je alejnski grad kojeg su obje imale prilike posjetiti, i čija je okolina bila sasvim slična ovoj.
Nisu se imale previše vremena diviti krajoliku, niti im je mrak to dopuštao. Iskočile su iz čamca, čim je dodirnuo kopno, u skrovitoj šumskoj uvali. Još u čamcu su se zahvalile djevojci koja im je pružila spasonosnu pomoć u najtežim trenucima. Dogovorile su s njom da će osobno krenuti u Blyst, prenijeti izvještaj o događajima koje joj je starija ratnica detaljno ispričala. Dobila je sve lozinke potrebne da je propuste na dvoru i da je osobno primi i sama kraljica. Imale su u nju potpuno povjerenje. Vidjelo se da se radi o djevojci s duboko usađenim vrijednostima, te s punim poštovanjem i vjernošću prema alejnskom narodu i kruni.
- Jesi li spremna? - upitala je Dlora, čim se čamac počeo odmicati.
- Jesam. Idemo - Tenen se potrudila zvučati što uvjerljivijom, kako bi otklonila sumnju partnerice u njezino zdravlje i sposobnost za napredovanje. Osjećala je još uvijek određenu slabost, no i vjerovala kako će ona postupno sasvim proći, unatoč umaranju tijekom puta. Bol od ranjavanja gotovo uopće nije osjećala, djevojka koja ih je spasila pokazala se vrsnom iscjeliteljicom.
Odlučile su odmah krenuti na put, pokušati se približiti prvom naseljenom području prije svitanja. Bilo je očito da će većinu putovanja prema verjenskoj prijestolnici morati odraditi po danu i to ih nije radovalo. Waeryehen je uživao već dvije godine bez borbi na njihovom terenu, javni život funkcionirao je normalno i moglo se očekivati mnogo prolaznika na glavnim putevima. Unatoč ratu, ova država oporavljala se i obnavljala vrlo brzo. Veliku zaslugu za to imala je reorganizacija vlasti koja se dogodila kad su Waeryehenci izgubili u borbama svoj glavni grad. Yarael Dvadeset i Sedmi prepustio je tada sve ratne ovlasti na svojeg sina, koji je za tu dužnost bio mnogo prikladniji. Kraljević je bio mnogo snažnije zainteresiran za vojnička pitanja, kvalitetnije obučen za bojna djelovanja i pogotovo vitalniji od starca na tronu. Kralj se tako mogao posvetiti civilnim pitanjima i održavanju onog dijela društva koji nije sudjelovao u ratu. Njegov sin je za to vrijeme izveo briljantni preokret u ratnim rezultatima verjenske vojske.
Djevojke su napredovale s najvećim oprezom i u tišini, iako ih je na putu okruživala jedino čista priroda i uglavnom šumoviti krajolik. Iako je lako bilo naći staze koje su stanovnici utabali kroz šume, djevojke su se radije držale podalje od njih. Nisu željele na svome putu uznemiriti niti šumske životinje, svaka moguća komplikacija i zastoj bili su im nepoželjni. Nadale su se da će uspjeti pronaći neku farmu u što većoj blizini, ne previše blizu Kavarra, gdje bi mogle još tijekom noći “posuditi” od vlasnika nešto upadljive odjeće. Ako bi farmer još imao barem jednog konja kojeg bi mogle nečujno izvući iz štale, to bi im naveliko olakšalo put. Nisu imale moralnih dvojbi oko takvih činova, zadaća koju su si postavile bila je prevažna.
No sreća ih nije poslužila. Prvi trag civilizacije, utabani šumski putić, pojavio se tek nakon nekoliko kilometara hoda, kad su se već pojavljivale prve zrake sunca. A još sat vremena je prošlo kad su na jednom većem proplanku ugledale samotno imanje.
Ograđeni dio brdašca koji je činio dvorište bio je poprilično velik. Tik pod vrhom imanja vidjele su kuću od drveta i staju od istog materijala. Mjesto je bilo već sasvim u blizini velikog grada, ali srećom dovoljno osamljeno da se s njega nešto otuđi i odmakne već daleko, prije nego što vlasnik primijeti krađu i uzbuni snage reda u obližnjem gradu.
- Pogledaj. Životinje su već vani - pokazala je Tenen prema obronku niže imanja. Zaista, ondje su čak tri konja bezbrižno pasla travu. To je očito značilo da vlasnik farme, osim što uopće nije siromašan, voli također i rano uraniti. Ubrzo se nakratko i pojavio u dvorištu, noseći drva iz drvarnice u kuhinju. I iz daljine je bilo vidljivo da se radilo o krupnijem, robusnom čovjeku koji svakodnevno svoje mićiće upreže u teškim fizičkim poslovima.
- Kvragu, konji su na potpunoj čistini. Ako vlasnik samo na trenutak ponovno izađe, nema sumnje da će nas ugledati dok ih otimamo.
- Predlažem da ukućane onemogućimo - Tenen je odmah iznijela svoje mišljenje - Nemamo vremena za taktiziranje. Ionako moramo pokupiti nešto odjeće.
- U redu. Ti se pobrini za konje, dohvati ih čim ti ja pošaljem znak s imanja da sam ih onesposobila. Uzet ću im i odjeću, uzde, sedla - Dlora je iznijela plan, i već sljedećeg trenutka krenula prema brdašcu. Uspinjala se kroz šumarak, a zatim i voćnjak koji su se nalazili kući s desne strane. Tenen se također puzeći približila konjima, na najbližu točku s koje je nisu mogli s farme vidjeti, pa ostala ležati i čekati u visokoj travi.
Imala je savršen pogled na metode šuljanja jedne od najiskusnijih Ahlea ratnica. Dlora je koristila metodu napredovanja u kratkim, ali brzim epizodama. Premještala se između jednog i drugog skrovitog mjesta u razmaku od najviše par sekundi. Ogradu s desne strane kuće preskočila je u jednom naglom zaletu i gotovo istog trena stajala prislonjena uz kuću. Zatim kratka pauza, pa zalet pod prozor. Obje su došle do istog zaključka kako ukućani vjerojatno zajednički doručkuju, čim nitko već duže nije izašao van. Iskusna ratnica osluškivala je čitavu minutu pod prozorom, uvjerivši se prema zvukovima da se zaista objeduje. Glasovi su odavali prisutnost tri osobe: vlasnika, njegove žene i njihovog sina, otprilike sedmogodišnjaka.
Upravo kad se spremila na ključan potez, uletjeti kroz ulaz u prostoriju i zarobiti prisutne za stolom, dogodilo se nešto sasvim nepredvidivo. Prašnjavom cestom koja se nalazila točno ispod brda i iza Teneninih leđa, odjednom je iza zavoja dojurila kočija, koju su vukla dva konja.
- Oj, gazda! - urlao je čovjek koji je upravljao kočijom, jednom rukom držeći uzde, a drugom veselo mašući šeširom iznad glave. Djelovao je kao potpuni veseljak - Oj, jesmo l’ već budni?!
- Pa Svega mi - promrmljala je Dlora tiho, sebi u bradu. Nije mogla vjerovati da se ovo baš u tom trenutku dogodilo. Vlasnik farme je već sljedećeg trenutka uzvratio gromoglasnim “Oj!” izravno iz kuće. Kočijaš je dolje naglo natjerao konje s ceste na puteljak koji se uspinjao prema imanju. Tenen je, ležeći i dalje u travi, zbunjeno promatrala jureću pojavu, ne znajući što da radi.
- Tenen, konje! Brzo! - dreknula je Dlora naglo, istovremeno krenuvši u akciju. Zaključila je kako više nema smisla odgađati. Ludi bi je kočijaš ionako za tren ili dva ugledao kako čuči s mačem u ruci ispod prozora pokraj ulaznih vrata kuće. I stvarno, veseljak je naglo natjerao konje da stanu, kad je vidio vitku žensku pojavu kako munjevito ulijeće u kuću. U isto vrijeme, mlađa ratnica je skočila iz trave na noge čim je čula naredbu i zaletjela se prema životinjama.
Dlora se u trenutku našla pred stolom, obitelj nije stigla ni skloniti osmijehe s lica, koje su razvukli čuvši čovjeka s kočije. Smjestila je oštricu mača farmeru pod vrat.
- Neka se nitko ne miče - naredila je tihim glasom. Oštrim pogledom prešla je preko lica svih prisutnih za stolom - tko vam je ovaj što se vani dere?
Glava obitelji, iako kršna muškarčina, ostao je zbunjeno šutjeti. Supruga se bolje snašla.
- N… naš prvi susjed. O-on voli tako… ponekad svratiti - žena je gledala u Dloru samilosno, kao da se ispričava uime čovjeka vani.
Dloru njezine riječi nisu tješile. Bila je toliko bijesna da je željela nekome odsjeći barem ruku, za utjehu samoj sebi zbog neuspjelog plana. Ili barem nekoga dobro prebiti. No takvi postupci nisu dolazili u obzir. Nisu išle u ovu misiju kako bi se iskaljivale na nevinim stanovnicima, makar i pripadnicima neprijateljske strane.
- Upamtite da ste zbog svojeg veselog susjeda zamalo izgubile glavu - promrmljala je, tek toliko da ostavi trag svoje ljutnje. Sljedećeg trenutka počela se povlačiti natrag prema vratima.
Za to vrijeme Tenen je već jurila prema kući na jednom konju kojeg je na brzinu i na prepad uspjela zajašiti. Ostala dva konja u tren su se razbježala, tako da se nije dalo niti jednog zarobiti, niti je ona imala opremu za takvo što. Bez sedla i uzda bilo je teže kontrolirati životinju koja nije na nju niti bila naviknuta, no srećom, i takvom jahanju su je podučavali u ratničkoj školi. Projurila je kraj kočije i susjeda koji je stvorio čitavu tu zbrku, a sada i sam bio zbunjen događajima oko njega. Zaustavila je konja pred samim vratima. Dlora se u trenu našla iza njezinih leđa i naredila da krenu u bijeg.
- Ništa od odjeće, ha? - upitala je Tenen dok su se spuštale galopom niz brdo.
- Niti od odjeće, ni od opreme za konje.
- Uzimamo li još jednog konja?
- Nema vremena! Jaši dalje!
Obitelj je uskoro izašla van i s nevjericom gledala prema djevojkama koje su se dale u bijeg glavnom cestom prema jugu. Nisu se obraćali na susjedove upite o tome što se događa.
I tako je akcija pribavljanja potrebnog za uspješno daljnje putovanje, potpuno propala. Nije moglo ispasti gore. Od svega planiranog, dobavile su tek jednog konja. Bio je pomalo svojeglav, očito mnogo češće korišten za vuču, nego za jahanje. Svakih nekoliko trenutaka pokazivao je želju da se oslobodi dvostrukog tereta s leđa. U tim trenucima Tenen ga je morala snažno vući za grivu.
No barem su sad imale mogućnost nešto brže napredovati na svome putu. Upadljivosti se nisu stigle riješiti, što je značilo da im slijedi zaobilaženje glavnih puteva u najvećoj mogućoj mjeri, jer svatko tko bi ih ugledao mogao je upozoriti vlasti na njihovu prisutnost. A nije bilo sumnje da će vlasnik farme ili njegov susjed to brzo učiniti. Očekivale su da će vrlo brzo iz Kavarra krenuti potjera za njima.
Sam veliki grad su uspjele zaobići. Cesta od Kavarra do sljedećeg većeg grada, Kjella, nalazila se u dolini, pa su brži i snažniji vojni konji imali prednost nad onim kojeg su djevojke ukrale. A nizinski kraj nije nudio kvalitetnije mjesto za skrivanje. Projurile su pored nekoliko seoskih kočija sa sijenom i pored grupe pješaka na glavnoj cesti. Svi su oni s čuđenjem gledali u prizor dvije žene na jurećem konju, sasvim netipičan za njihovu sredinu.
Tek su nakon pola sata našle poveće grmovito područje pored ceste u koje su se uspjele sakriti i pričekati da potjera projuri dalje. Nakon otprilike sat vremena, to se i dogodilo. Šest konjanika projurilo je cestom u smjeru Kjella, očito se trudeći brzinom umanjiti prednost koje su djevojke imale. Čučale su u grmlju, s mačevima u rukama, spremne i na mogućnost da se vojnici ipak sjete zastati i pretražiti gustiš, no srećom to se nije dogodilo. Čak je i konj tih nekoliko trenutaka ostao smiren i nepomičan, kao da svjesno surađuje.
- Vjerojatno ćemo morati zaobilaziti Kjell jer će ovi uzbuniti gradsku vojsku - rekla je Dlora kad su nastavile put.
Iako ne u tolikoj mjeri koliko njena partnerica, Tenen je također dobro poznavala Waeryehen. Školovala se za Ahlea ratnicu upravo u godinama rata s tom zemljom, zato je i dio nastave bio predviđen za upoznavanje neprijatelja, uključujući i njegovu geografiju, kao i raspored glavnih puteva. Iskustvima u ovoj avanturi imala je priliku proširiti to znanje. Bilo joj je poznato da ne postoji cesta koja je zaobilazila Kjell, pa će morati obilaziti grad nizinom koja se prostire istočno od grada ili sa zapadne strane, visokim gorjem.
Ipak, nakon što su prestale strahovati od napada s leđa, dopustile su si lagano usporavanje. Pustile su konja da uspori hod, bilo im je dovoljno u tom trenutku da štede svoje noge od daljnjeg napora.
I dalje su povremeno susretale putnike glavnom cestom koja je povezivala sjever zemlje s glavnim gradom. Većina je pješačila, tek bi poneki put prošla koja konjska zaprega. Stanje tih prijevoznih sredstava, odjeća i raspoloženje prolaznika pružali su tipičan prikaz jedne zemlje koja se trudi normalno živjeti, ali ne može sasvim skriti da je izmorena ratom. Potpuno jednaku sliku pružale su ceste u njihovom Ahleynu, barem one koje nisu bile u blizini ratišta. Na onima koje jesu, bilo je naravno još i gore.
- Red je da ti čestitam na dosadašnjem trudu - Dlora je zaključila kako je trenutak napokon povoljan da dvije partnerice, nakon višednevnog zajedničkog djelovanja, razmijene nekoliko opuštenih riječi. Nije bila najvještija u dijeljenju komplimenata, no s obzirom da je mlađa ratnica sada jahala iza njenih leđa, držeći joj se za struk, bilo joj je ipak lakše udijeliti nekoliko pohvalnih riječi - vrlo sam zadovoljna onim što si dosad pokazala. Tvoje učiteljice bile bi također vrlo sretne.
- Znam - Tenen se našalila, no ipak uz veliku dozu svjesnog samopoštovanja - Hvala. I ti si bila odlična učiteljica na ovom putu.
- Hm, hvala.
Jahale su tako, razgovarajući, upoznavajući jedna drugu. Tenen je opisala svoje porijeklo iz plemenite i bogate obitelji, zbog kojeg je bila naročito motivirana da se dokaže kao ratnica. Iz njenih priča bilo je vidljivo da se radi o tipičnoj pripadnici novijih generacija Ahlea ratnica, koje je ratna atmosfera učinila još fanatičnijima od njihovih starijih prethodnica. Njihovo uvjerenje u ideale Ahlea reda kao da se moglo osjetiti i u zraku oko njih.
I Dlora je pamtila da se nekad osjećala slično, iako joj se činilo da je gorljivost u njenoj mladosti pak bila malo manja, umjerenija. Tada su se neka vjerovanja stigla i propitivati, dopušteno je bilo ponuditi svoj, drugačiji pogled. Njoj su se takva vremena više sviđala, više su odgovarala njezinom karakteru.
Daleko od toga da je sumnjala u sustav i poredak u kojem se rodila, odrasla i živjela. I ona je bila vjerna pripadnica svoga reda i svoga naroda. Ali više je voljela da se ta lojalnost ocjenjuje prema njezinim djelima. Strogi fanatizam bio joj je sve mrskiji što je bivala starija. Svjedočila je na bojnom polju prevelikom broju uzaludnih gubitaka života, da bi u njemu nalazila još uvijek mnogo smisla. Svoje uspjehe trudila se bazirati na mudrosti, oprezu i proračunatosti, što je to više bilo moguće. Takav princip nije nipošto isključivao spremnost na odvažna i iznenađujuća rješenja. Naprotiv, i ova avantura dokazivala je da ima smisla za najhrabrije poteze.
Svojoj mlađoj kolegici trudila se prenijeti takva razmišljanja, predočiti joj barem neka besmisla koja rat donosi. Usaditi joj potrebu da se hladne glave pristupi svakoj situaciji. Objasniti kako se može istovremeno biti vrlo hrabar i vrlo oprezan. Ali osjetila je kako njezine riječi slabo prodiru u mladenački um, spreman za veliko dokazivanje i željan uzbudljivih avantura.
Višesatni vedri razgovor i iznošenje raznih životnih anegdota i pouka, učinili su da ovaj dio puta podsjeća na izlet. Bilo je tako sve do dolaska pred sam grad Kjell, koji je označavao otprilike polovicu puta od Međuzaljeva, do glavnoga verjenskog grada. Kad su već mogle vidjeti najbliže krovove grada kojeg je Dlora pomalo već pamtila iz davnih opsada, vrijeme je bilo za napuštanje glavnog puta, i komfora koji je on pružao.
- Skretanje s puta na lijevu stranu značilo bi obilaženje grada sa zapadne strane. Uz samu granicu Waeryehena s Koronom, odnosno rijekom koja ih dijeli - prenijela je Dlora Tenen svoje poznavanje geografije ovog područja, iako je bila uvjerena da i mlađa ratnica zna podosta o neprijateljskoj kraljevini - Taj put je duži, a zbog same rijeke ostavlja nam i manje mogućnosti za uzmak u slučaju da nas neprijatelj ipak pronađe i okruži.
Voda granične rijeke bila je prevelika i predivlja da bi je se u bijegu lako prešlo i pronašlo utočište u kraljevini Koron. Ta je zemlja bila neutralna u sukobu i potpuno nezainteresirana za događaje istočno od nje, iako je bila dovoljno velika i snažna da u jednom velikom pohodu pregazi svojim trupama obje zaraćene kraljevine.
- Po meni, mnogo povoljnija opcija je obilazak s istočne strane grada. - nastavila je Dlora, pokazavši prstom ispružene ruke udesno, prema brdovitijim područjima - Onuda se može presjeći prema Yaraelenu kraćim, ali mnogo slabije prohodnim putem.
Ta stara i oronula cesta nalazila se između velike šume i još većih planina, koje su se pružale sjeverom ove zemlje, poput kralježnice. Gorje je predstavljalo veliki, prirodni obrambeni štit zemlje u prvim godinama rata. Dlora je bila dio onih aleanskih trupa koje su pokušale tim putem presjeći kraljevinu Waeryehen napola. Uspjeli su s mnogo muke prijeći neugodne planine i vrlo dugo, godinama, držati grad Kjell u opsadi, ali bez uspjeha u njegovom osvajanju. Ovaj kraj bio joj je dakle poznat. Sumnjala je da su cestu u ratnim vremenima popravili jer je takvo nešto zahtijevalo mnogo truda. Značilo je to i da će se životinja koja ih je nosila također mnogo namučiti u prelaženju stijena, odnosno da će djevojke morati mnogo više koristiti vlastite noge. No tješilo ih je što ih je završetak tog neugodnog puta vodio gotovo pred sam cilj, vraćao ih je na kraj glavne ceste kojom su dosad prolazile, ispred ulaza u glavni grad, Yaraelen.
Prije nego je imala vremena iznijeti svoje slaganje sa starijom kolegicom, Tenen se naglo trzne. Osjetila je u trenutku nečiju prisutnost pored ceste, iza zarasle šikare kanala koji se protezao pored ceste. Već sljedećeg trena i Dlora je čula tihi šum koji ju je jednako uzbudio.
No bilo je prekasno. Desetak naoružanih vojnika naglo je iz kanala izbilo na cestu s obje strane. Uzvik “Sad!”, kojeg je ispustio glavni među njima, prenuo je konja koji je nosio dvije ratnice. Njegovo komešanje i poskkakivanje spriječilo je djevojke da išta pokušaju poduzeti. U trenutku su bile okružene grupom vojnika. Dvojica njih sasvim su se približili ratnicama i uperili samostrijele pravo u njih.
- Odložite oružje i sidite s konja! - glasila je naredba voditelja snaga reda iz grada Kjella. Potjernička grupa iz grada Kavarra odradila je ipak odličan posao. Iako su im se djevojke skrile još na prvom dijelu puta, oni su se požurili što prije obavijestiti vojsku u sljedećem gradu, kako bi imali dovoljno vremena za postavljanje zasjede. Samostrijeli su bili znak da su vojnici, pomoću opisa vlasnika farme kojem su ratnice ukrale konja, uspjeli shvatiti da imaju posla s Ahlea ratnicama. Ipak, i unatoč odlično izvršenoj zasjedi i zarobljavanju, u pogledima i pokretima pojedinih vojnika mogao se opaziti strah i nesigurnost pred čuvenim protivnicama. Nisu bili sigurni da li im je sve raspoloživo oružje dostatno u slučaju da se djevojke odluče za borbu.
Djevojke su, nakon nekoliko sekundi mirovanja na konju i mrkog gledanja u zapovjednika ovih vojnika, polaganim pokretima sišle s konja, prvo Tenen, zatim i Dlora.
- Slušajte - viknula je Dlora da je svi čuju - ne želimo nevolje. Nismo ovdje došle ratovati. Na važnoj smo misiji.
- Tišina! - svom snagom viknuo je brkati, samouvjereni zapovjednik. Oficirčić je očito smatrao kako drži djevojke pod potpunom kontrolom i kako si može dopustiti strogost čak i prema Ahleama - vaše laži me ne zanimaju. Kada se nađete iza rešetaka, slobodne ste objašnjavati koliko želite! Ako nađete nekoga tko vas želi slušati.
- Ozbiljne smo. Vrlo je važno za obje naše zemlje da nas propustite dalje - Dlora je pokušala još jednom.
- Oh, vi biste dalje? Pa što ne kažete - sad je momak počeo i glumatati - A smijemo li vas pitati kamo ste se točno uputile?
Dlora se tek tada sjetila da da se verjenskim vojnicima točan odgovor na ovo pitanje nikako ne bi svidio. A neku uvjerljivu laž nije imala vremena smisliti.
- Tako sam i mislio. Uzmite im oružje!
Uslijedila je kratka i pomalo smiješna pauza, tijekom koje se niti jedan od vojnika nije usudio učiniti prvi korak prema djevojkama, da im oduzme mačeve i noževe. Bio je to dobar znak djevojkama, čak i nakon što je prvi vojnik napokon krenuo, kako se s ovim vojnicima više isplati upustiti u borbu, nego dopustiti da se dragocjeno vrijeme utroši u njihovom zarobljeništvu, u objašnjavanju njihovog cilja i uvjeravanju da imaju plemenite namjere. Ratnice su samo čekale da se vojnici primaknu sasvim blizu, pa da im demonstriraju svoju eksplozivnost i brzinu vađenja mačeva.
No borbu je, tek djelić sekunde prije nego je trebala krenuti, odgodio snažni nalet vjetra sa sjevera, popraćen pojavljivanjem malene svjetlosti iz istog smjera. Svi prisutni naglo su se okrenuli u tom smjeru, zaklanjajući oči rukama.
Blještava svijetloplava točkica koja se naglo u daljini naglo pojavila, velikom brzinom je rasla. Ubrzo su shvatili da se svjetlost zapravo približava nevjerojatnom brzinom u njihovom smjeru, i da predstavlja neki oblik, teško prepoznatljiv još s tolike daljine. Nalet vjetra bio je teško podnošljiv, neki vojnici su od njega gubili ravnotežu, a prašina podignuta s ceste rezala je kožu i ulazila u oči. No razmak između njih i nepoznatog tijela se vrlo brzo dovoljno smanjio da kroz prašinu prepoznaju ljudsku figuru. Ali ljudsku figuru u ovakvom ili sličnom stanju nisu nikad dotada vidjeli. Tijelo je zasljepljujuće blještavo sjalo. Lebdjelo je u tamnoj halji, širom raširenih ruku, u velikom vrtlogu zračnih struja, nekoliko metara iznad zemlje.
- Svega mi, što je sad ovo? - na glas se upitala Tenen. Mač joj je već odavno bio u ruci, kao i njenoj kolegici. Niti jedan od vojnika oko njih kao da to nije opazio ili za to mario.
Starija kolegica nije znala odgovoriti jer ovakvo nešto nikad dosad nije vidjela, niti je čula da postoji išta slično među ljudskom vrstom. Bila je poprilično uvjerena kako ljudi ne mogu letjeti. Zapravo, jedini za koje je čula da su za takve stvari sposobni bili su magovi, a oni su prema legendama protjerani s Kontinenta prije više stotina godina i iz nekog se razloga nikada nisu usudili vratiti. Dlora je vjerovala kako su izumrli na onom svom otoku pa joj je ova pojava bila tim nevjerojatnija.
Leteće stvorenje sasvim se približilo i naglo zaustavilo, i dalje lebdeći u zraku neposredno ispred grupice naoružanih ljudi. Otpočetka im je uputio prijeteći, bijesni pogled. Iako je i dalje zračio svjetlost, ona je bila nešto slabija i sad se jasno moglo vidjeti da se radi o mladolikom, naočitom mladiću, sasvim ljudskih crta lica s podužom, brižno njegovanom bradom. Svijetloplavičasta svjetlost kojom su sjali njegovi vidljivi dijelovi tijela, nije se mogla usporediti ni sa čime na njima poznatom svijetu.
Vojnici su stajali smrznuti i šokirani. Nekoliko njih nije uopće bilo u stanju sakriti strah. Konj se također prepao i pobjegao u trenu cestom, istim smjerom iz kojega je i donio djevojke na ovo mjesto. Tenen je, pored zbunjenosti, osjećala poriv da odmah napadne stvora, prije nego bude prekasno, odnosno prije nego što on izvede još nešto neočekivano i čudno. Dlora je ipak osjećala potrebu zadržati oprez, iako je i sama strahovala da bi ih takvo razmišljanje moglo skupo stajati.
- Statua! Osjećam je! Gdje je? - čarobnjak Declavius je napokon progovorio. Većina vojnika u silnom čuđenju i strahu nije ni registrirala kako nema pojma o čemu ova čovjekolika pojava govori. No djevojkama su nakon njegovih riječi neke stvari postale jasnije.
Voditelj se još od trenutka pojave svjetlosti u daljini, oprezno i lukavo povukao u pozadinu, iza leđa svih svojih podređenih. Stekavši tako ponovno određenu sigurnost, odvažio se opet izdavati nepromišljene i brzoplete naredbe.
- On je s ratnicama! Mag! Zajedno žele ubiti našeg kralja! Ubijte ga!
Nekoliko trenutaka nije se dogodilo ništa. U glavama pripadnika verjenskih snaga reda odvijala se velika borba. Strah od nepoznatog i čudesnog bio je snažniji od osjećaja dužnosti i poštivanja naredbi. Ipak se radilo o manje hrabrim i manje sposobnim vojnicima. Ono najbolje što je Waeryehen imao, nalazilo se daleko od tog mjesta, na bojištu. Ipak, jedan od dvojice sa samostrijelom odvaži se napokon ispaliti strelicu. Meta je ipak bila sasvim dovoljno blizu da je se preciznim pogotkom obori i svlada. Odmah za njim isto se usudio i drugi strijelac. Dvije strelice krenule su u razmaku od nekoliko sekundi.
No jednako tako, gotovo u istim trenucima su se i odbile od nevidljivog zida, tik ispred letećeg stvora, preokrenule u zraku, mimo svih poznatih pravila kretanja tijela u prostoru, i završile duboko u prsima osoba koje su ih odapele. Zarile su se savršeno precizno, točno u srca vojnika. Dogodilo se to u manje od sekunde, gotovo brže nego što i oko stigne registrirati.
Svi ostali vojnici sad su se potpuno uspaničarili. Nekoliko njih je instinktivno koraknulo unatrag, osjećajući potrebu da se dade u bijeg. No bilo je prekasno. Osjetili su ubrzo kako im neka čudna sila oduzima tlo pod nogama, podiže ih u zrak i počinje okretati njihova tijela na sve strane. U jednom trenutku ih je okretalo na mjestu, u drugom ih treslo, u trećem razvlačilo po zraku u svim mogućim smjerovima.
Declavius se sjajno zabavljao. Stoljećima nije imao prilike osjetiti užitak korištenja svojih moći na slabijim stvorenjima. Na otoku drugih bića pored magova nije bilo, priroda je bila suviše negostoljubiva za njihovo preživljavanje. A u rekreativnim borbama s ostalim magovima uvijek je postojala mogućnost da oni uzvrate jednakom mjerom. Iživljavati se mogao dosad jedino na stijenama. No ovo je bilo mnogo ugodnije. S lakoćom je usmjeravao vjetrove oko tijela ovih nižih bića u vrtloge, dovoljno brze i snažne da im otrgne štitove i odjeću s tijela, da im otkine dijelove kože s kostiju, da im prelomi udove.
Bio je dovoljno uživljen u žongliranje izranjavanim i polumrtvim Waeryehncima da zanemari prisutnost i kretanja dviju Ahlea ratnica. One su se, sve to promatrajući, oprezno i neprimjetno povukle magu iza leđa. Uz pomoć nekoliko pokreta rukama, odnosno svojim tajnim signalima, dogovorile su strategiju svojeg napada. Tenen je imala odvažnu zamisao i potrudila se iznijeti je što jasnije. Baš kao što su to obvezne s brojevima akcijskih manevara, Ahleje jednako detaljno moraju poznavati svoj znakovni jezik, za alternativne oblike komunikacije u borbi. Taj jezik bio je srećom dovoljno prilagođen za opisivanje akcijskih poteza. Dlora je zato poruku brzo shvatila. Ideja joj se svidjela, u nedostatku bolje.
Odlučile su napasti istovremeno. Bacile su svoje mačeve, onako kako se bacaju koplja, primivši ih za oštricu odmah pored dr