Podeblji Zalski kralj sjedio je na stijeni, gledajući s podlim smiješkom prema nadolazećoj koloni Zala koja dovodi dvije zarobljenice. Kamen na kojem se smjestio bio je veći od svih ostalih oko njega, nakićen raznim predmetima koje bi svaki čovjek smatrao smećem, prikupljenima vjerojatno na mjestima gdje su ih lovci ostavili za sobom ili iz haračenja južnim krajem Zalske šume. Pod stražnjicom se smjestio poderani i prljavi jastuk s uzorkom koji je, vidjelo se, nekoć pružao veliku udobnost nečijoj glavi.
Gotovo identične osmijehe nosila su na licima dvojica divljaka koji su se skrivali iza kraljevih leđa. Bila su to baš ona dvojica koje su djevojke tražile. Dalo se to zaključiti jer je jedan od njih još nosio Dlennovu torbu. Ali statueta se sad već nalazila u rukama plemenskog kralja, kao nagrada za uslugu zarobljivanja djevojaka.
Na istoj stijeni oko kralja stajala su još četiri Zala, njegova osobna straža. Bez njih, mješina poput njega ne bi imala nikakvog autoriteta. Bilo koji drugi Zal željan moći, vlasti i njegovih blistavih stvarčica s lakoćom bi ga svrgnuo s trona. Još desetak tih primitivnih bića, uglavnom ženki, djece i staraca, pratilo je s ostalih stijena kolonu s dvjema zarobljenicama. Razlike između Zala iste generacije i spola bilo je nemoguće uočiti. Svi su oni bili jednako jezivi, vični cerekanju, divljem skakanju kad su uzbuđeni i urlikanju sa svojim dubokim, prodornim glasovima.
Njihovo selo nije se mnogo razlikovalo od bilo kojeg drugog mjesta na Prokletoj planini. Izuzev kraljevske stijene, sastojalo se isključivo od golih stijena, one su im predstavljale stolce, stolove, krevete i sve ostalo.
Kad su se pridošlice sasvim približile njegovoj stijeni, kralj se nagne prema naprijed, kako bi bolje promotrio zarobljenice.
- O, ratnice lijepe - viknuo je, da ga čuje cijelo selo - šteta pojesti!
Ljigavi osmijeh kojeg je uputio prema djevojkama, ponajprije mlađoj, izazvao je gađenje kod obje. Sa svojom masivnošću, raspadajućim zubima i ustima sasvim prljavima i ljepljivima od ostataka hrane, Gru-Kath je uspijevao izgledati mnogo odbojnije od ostalih pripadnika svoje vrste.
- Ubile prijatelje! - poskočio je Zal koji je sjedio kralju s lijeve strane - Moraju umrijeti!
Na njegov ton reagirala je kraljeva straža. Jedan od njih se približio, rukom primio za rame ljutitog novog člana plemena, te ga natjerao na uzmak.
- Obećao... - tužno je promrmljao razočarani Zal, sa izrazom očaja gledajući kralja u oči.
- Graaar! Ja kralj! Ja odlučujem! - podigao je kralj naglo ruke, sa stisnutim šakama.
Iz njegove desne ruke izvirivala je mala kamena statua krilatog čovjeka. Tarlaeth se napokon ukazao djevojkama.
Pokušao se kralj u navali bijesa malo podignuti i svojim nogama, no zaboravio je da ga iste više ne služe kao nekad, da ne znaju više lako nositi ostatak tijela. Shvativši da je time ispao pomalo smiješan, lupio je zatim šakama po stijeni, ne oštetivši srećom kipić. Ali okrznuo je udarcem pladanj koji se nalazio ispred njega, s izglodanim kostima neke ptice. Ljudske oči u pladnju su lako mogle prepoznati zapravo stari, zahrđali poklopac za bačve. Okrugli metalni predmet je poskočio, zazvonio i otkotrljao se sa stijene.
Ostali Zali na drugim stijenama pojačavali su napetost, poprativši kraljev bijes divljim skakutanjem i ispuštanjem sličnih krikova. Galama je bila teško podnošljiva. Nekontrolirano divljanje mnoštva čudovišta smještenih svuda naokolo, unijelo bi strah u kosti gotovo svakome, no Ahleje su bile predobro naučene ne prepustiti se strahu. Djevojke su se potrudile ostati pribrane u ovakvom okružju sumanutih zvijeri spremnih da ih rastrgaju između sebe. Pažljivo su promatrale raspored dlakavih zvijeri na stijenama, osobito kraljevih stražara, procjenjivale koja su mjesta između njih pogodna za proboj i bijeg. Razmatrale su i mogućnost napada, otimanja traženog kipića iz kraljevih ruku.
Dvojica divljaka koji su se u bijegu priključili ovom plemenu, očito su smatrali da, u zamjenu za Tarlaeth, imaju pravo sami se pogostiti mesom Ahlea ranica. Kralj je ipak odlučio iznevjeriti ovaj dogovor. Razmatrao je mogućnost da ih zadrži kao svoje osobne igračke koje bi mogao povremeno mučiti. No takve dvije sluge izazivale bi vjerojatno kod ostalih podanika stalnu žudnju da preotmu tako vrijedan plijen, povećavale mogućnost čestih pobuna. Druga ideja koju je imao bila je predati je svojim najodanijim slugama, četvorici osobnih stražara. Njihovu vjernost trebalo je neprestano nanovo učvrščivati, svako malo ih nečime kupovati.
Vidljivo je bilo da i drugi pripadnici plemena žele svoj dio kolača. Ubrzo je nastala prepirka između nekoliko Zala o tome tko će od njih ratnice pojesti, mučiti ili nešto treće. Dvojici novih članova zalskog plemena koji su već svjedočili vještinama dviju ratnica sve osim njihove trenutne smrti bilo je neprihvatljivo. Većina ostalih Zala smatrala je ovo prevelikim uspjehom, koji ne smije proći bez povećeg ritualnog plesa i dobrog starog mrcvarenja plijena. Ove su zarobljenice ipak bile nešto posebno. Prepoznali su ih kao pripadnice ratničkog reda s kojima su se često susretali na južnim krajevima Zalske šume, i protiv njih uvijek izvlačili deblji kraj.
- Dvadeset i osam - izustila je Dlora dovoljno glasno da je Tenen čuje uslijed ove buke i divljanja. Tenen je samo jednom potvrdno klimnula glavom. I sama je akcijski manevar pod tim brojem smatrala jednim od najboljih kojeg se u tome trenutku moglo izvesti. Priručnik Aleanske ratničke škole nudio je nekoliko stotina borbenih poteza, podijeljenih u one za izvođenje individualno, u paru, ili u grupama. Bila je obveza svake pripravnice naučiti ih napamet, kao i znati ih se istog trenutka sjetiti čim se izgovori broj pod kojim se nalaze.
- Sad! - uzviknula je starija ratnica, a mlađa se istog trenutka otrgnula od stiska Zala koji ju je držao, pa zaletjela prema stijeni na kojoj se nalazio kralj. Dlora se zatim obračunala slično sa svojim stražarem, pritom ga udarivši laktom u nos. Također se zatrčala, na par metara iza svoje partnerice. Gru-Kathova straža je brzo reagirala. Skupili su se pred kralja i stali da ga obrane. No Tenen je, baš prije nego što je stigla nadohvat njihovih kandži, nenadano stala i kleknula na jednu nogu, savivši leđa prema dolje. Već sljedećeg trena Dlora se jednom nogom nalazila na njezinim leđima, odbacila se pomoću ovog ljudskog potpornja u zrak, preletjela svu četvoricu stražara, izvela fantastičan salto s okretom i u trenu se našla kralju točno iza leđa. Odmah ga je s obje ruke zahvatila oko glave, spremna da mu zavrti vrat.
- Nitko ni makac - uzviknula je Dlora - ili se možete oprostiti s voljenim kraljem.
Dugotrajno divlje urlikanje se utišalo, zavladala je potpuna tišina. Tenen se ipak uskoro našla ponovno okružena zvijerima. Jedan ju je namjeravao i ozlijediti, baš njezinim vlastitim mačem, no ubrzo je ostao i bez njega i bez svijesti. Ostale zvijeri nisu se usudile napasti. Drugi mač predali su čim je Tenen svojim mačem zaprijetila onome koji ga je držao.
Iznenađeni Zali su se počeli zbunjeno pogledavati. Mnogi su počeli razmišljati isplati li se kralja spašavati ili žrtvovati. Nakon čitave minute mrmljanja i međusobnog pogledavanja, koje je Tenen iskoristila da se oprezno primakne svojoj kolegici i preda joj mač, Zali su se počeli ipak okupljati u grupice spremne za napad. Ružni debeli vladar nije im očito bio posebno drag ni vrijedan. Kraljevi stražari su djelovali najviše zbunjeni, spremili su se prvo stati ostalima na put, još jednom u obranu debeljka koji se barem njima trudio ugoditi. Onda su se i oni međusobno pogledali, zaključili da se ne isplati protiv većine plemena dati u borbu, pa okrenuli na drugu stranu, spremni i sami napasti.
Prvi napad krenuo je od Zala koji se nalazio najbliže, jednoga od one dvojice novopridošlih, onoga koji je predao Tarlaeth kralju. Njegov bijes gotovo se mogao osjetiti u zraku. Vidjevši Ahlea ratnice kako mu ponovno stvaraju probleme, izgubio je svu kontrolu. Nasrnuo je naglo, no Tenen je bila spremna obraniti ih. Spretnim zamahom odsjekla je čudovištu glavu. Kvrgava kugla se odbila od stijene i otkotrljala pravo prema drugim zvijerima koje su se spremale napasti.
Takva okrutnost trebala je natjerati druge Zale da ustuknu i ponovno razmisle o napadu. Ali nije djelovalo, previše je pojedinaca u masi zadržalo želju za iživljavanjem na djevojkama, nastavilo prilaziti, i time vraćati hrabrost onima na koje je možda na trenutak djelovao prizor odsječene glave.
Uvidjevši napokon da njegovo pleme zaista ne mari za njegovu sudbinu, Zalski kralj se razbjesnio.
- Raaaah! Ja kralj! Kralj! - iako mu je Dlora držala pod vratom oštricu mača, urliknuo je i naglo bacio predmet kojeg je držao u ruci - na skupinu svojih donedavnih podanika.
Dlora je krivo protumačila njegov trzaj i u trenutku mu prerezala grkljan. Tek tada je postala svjesna svoje nepotrebne okrutnosti, ali još više nesreće koja se spremala dogoditi.
Tarlaeth, kameni kipić kojeg je debeli Zal bacio, pogodio je jednog od bivših vjernih stražara u prsa, odbio se u stranu i snažno udario na kamenito tlo. Predmet kojeg su djevojke tražile i pokušavale spasiti, prelomio se od udarca na dva komada.
Ali najveće iznenađenje tek je uslijedilo. Ogromni val energije, popraćen blještavo plavičastom svjetlošću, oslobodio se točno s mjesta gdje je Tarlaeth pao, i raširio se u djeliću sekunde prostorom, mnogo većim nego što se s tog mjesta moglo vidjeti, zapravo kilometrima naokolo. Svi Zali, a i dvije djevojke, izgubili su nakratko ravnotežu i popadali na tlo. Nakon što je pojava nestala, jednako brzo kao što se i pojavila, ostao je svima snažan osjećaj pritiska na tijelo i glavobolje.
Tad je krenulo panično, nekontrolirano i neobuzdano divljanje Zala. Neki su sumanuto počeli napadati jedan drugoga, drugi su počeli potpuno gubiti svijest, a treći su ipak krenuli u napad na djevojke. One su se brzo pribrale, ustale, i krenule braniti.
Protivnici su srećom djelovali dovoljno ošamućeni i izgubljeni, nespremni na lukav zajednički napad, zato su brzo padali pod ubodima sječiva. Osim toga, gubljenje svijesti se nastavljalo i budnih neprijatelja je bivalo sve manje.
Ipak, užasna bol u glavi nije prolazila niti kod djevojaka, vrtoglavica se pojačavala. Kod Tenen je koncentracija na trenutak opustila i već istog trena je osjetila oštre zalske kandže na svojoj ruci. Bol je bila trenutna, snažna, dovoljna da se i ona sruši u nesvjesno stanje.
- Tenen! - uzviknula je Dlora, jednim zamahom lišila života Zala koji joj je svladao partnericu, ali potom i sama izgubila bitku. Jedno joj je čudovište skočilo na leđa i srušilo je. Udarac o tvrdi kamen, koji joj je izbio zrak iz pluća, zajedno s težinom zvijeri koja se našla na njoj, onemogućili su joj bilo kakav sljedeći potez. Osjećajući teško dahtanje čudovišta tik za vratom, i sama je konačno izgubila svijest.
* * *
U isto vrijeme, daleko od Proklete planine i Ro-otha, a još dalje od Ahleyna, na najvećem i najsjevernijem otoku Čarobnoga mora, Otoku magova, u malenom, derutnom kamenom dvorcu trajao je dnevni obred obnavljanja.
Stanovnici ovoga otoka bili su jedini koji su poznavali taj obred. On im je osiguravao život dug više stotina godina. Bilo ih je dvadeset i nisu strahovali da netko nepoželjan otkrije tajnu njihove ceremonije. To iz više razloga nije bilo moguće.
Sivi otok bio je prekriven uglavnom suhim, neplodnim tlom, gotovo ogoljen od strahovito snažnog i ledenog sjevernog vjetra, koji je gotovo neprestano puhao njegovim ravnicama. Ni najžilavije biljke se nisu trudile ondje niknuti, iako je njihovo sjeme vjetar znao nanijeti iz dalekih krajeva.
Ljudska noga nije tisućama godina kročila ondje. Hladnoća sjevernoga mora, opasnosti koje je donosio vjetar i led, odvraćao je i najodvažnije da pokušaju otići toliko daleko na sjever. Jedini dvonožni stvorovi koji su mogli, zahvaljujući svojim moćima, na njegovo tlo stupiti, bili su oni po kojima je otok i dobio ime, i kojima je on već dugo bio jedini dom.
Poprilično monotoni ritual u najvećoj dvorani dvorca, jednako neuglednoj koliko su i sve ostale bile, magovi su izvodili već više od dvjesto tisuća puta, dan za danom, cijelog njihovog života. Začudo, niti jednom od njih nije nikada počeo ići na živce. Previše su cijenili život i trudili se zadržati ga, jer su poznavali sve užitke koje on može pružiti, pogotovo uz pomoć čarolija. Ali puni užitak života nisu stoljećima osjetili, ovakav ružan i beživotan otok im ga nije mogao pružiti, a drugoga tla pod nogama već stoljećima nisu osjetili.
Odjednom, usred obreda, čarobnjaci osjete nešto neobično i neuobičajeno za ovaj obred, snažni val energije kako im prolazi kroz tijela. Slična podrhtavanja usred izvođenja čarolija nisu im bilo nepoznata. Poznavali su mnoge rituale čiji se utjecaj osjetio na tijelu, na ovakav ili slične načine. No ovo je očito bilo nešto drugo. Obred obnavljanja nije bio jedna od takvih čarolija i nije sadržavao nikakve fizičke posljedice na tijelo. Osim toga, suprotno od većine drugih, ovaj val je bio nevjerojatno ugodan. Ispunjavao je magove fantastičnom snagom, kakvu već stoljećima nisu osjetili.
Vratio im se davni osjećaj potpune kontrole nad svim sposobnostima koje im je njihovo tijelo moglo pružiti, kao i pojačani osjećaj kontrole nad njihovom okolinom. Obredne riječi prestadoše i svi magovi stajahu neko vrijeme kao ukopani. Pogledavali su se međusobno, pa zatim u svoje ruke i ostale dijelove tijela, djelomično zbunjeni, ali većinom oduševljeni nevjerojatnim iskustvom.
A zatim jedan od njih oduševljeno raširi osmijeh i reče:
- Čarolija Tarlaetha je prekinuta.
Okrenuo se prema prozoru koji je pokazivao prema jugu i prema dalekom Kontinentu, za kojim su već neizbrojivo mnogo dana snažno čeznuli. Zatim je snažno uzviknuo - Oslobođenje!
Kao u nekom transu, odmah nakon njega svi ostali magovi počnu vikati u deliriju: - Oslobođenje! Oslobođenje!