- Tenen! Tenen! Probudi se, kvragu!
Djevojka je napokon povratila svijest, nakon što ju je starija kolegica već počela pljuskati i tresti. Odmah po buđenju osjetila je snažnu bol, ali i pritisak tkanine na ruci. Starija kolegica zavila joj je ranu, upotrijebivši i ljekovite trave koje je nosila ušivene unutar svog remena, poput svih drugih Ahlea ratnica, kao dio standardne opreme.
Tenen se okrenula oko sebe, odmah se prisjetivši događaja koji su je doveli u ovakvo stanje. Shvatila je brzo da krajolik koji je okružuje više nije onaj na kojem se posljednji put nalazila u budnom stanju. Kamenje je i dalje bilo tu, u veliki količinama, no sada je mogla vidjeti i nekoliko niskih biljaka i travki, a i sama je bila naslonjena na jedno osamljeno grbavo, podosta sasušeno drvo. Dlora je odmah razriješila njezinu zbunjenost.
- Ja sam te prenijela ovdje, prije nego su se ostali Zali probudili. Udaljeni smo od njihovog sela otprilike pola sata hoda.
- Hvala - izgovorila je Tenen i osjetila da je još uvijek boli glava i nakon najmanjih pomicanja čeljusti. Učinci one čudne pojave još nisu minuli - kako si nas izvukla odande?
- Svi smo na koncu popadali u nesvijest. Imala sam ludu sreću. Jedan dlakavac je klonuo trenutak prije nego me dokrajčio, već je bio sasvim na meni. Probudila sam se među prvima. Nekoliko Zala se probudilo prije mene, ali nisu primijetili da sam živa, jer sam ležala gotovo sasvim prekrivena ovim što me bio svladao.
Prepričavavši događaje, Dlora se neprestano okretala oko sebe, oprezno promatrala okolicu, očito strahujući od mogućeg napada.
- Brzo sam svladala one koji su se probudili, a zatim tebe prebacila na leđa i počela bježati. Do sada su se vjerojatno već svi probudili i krenuli u potjeru za nama.
Tenen je ovo shvatila kao poruku da moraju smjesta krenuti dalje. Ustala se polako i nesigurno, osjećajući pored glavobolje i sve druge posljedice gubitka krvi. Školovanje unutar Ahlea reda znalo se nerijetko pokazati izrazito opasnim po život za mnoge pripravnice, pa je tako i Tenen već mogla veći broj ožiljaka pokazati. No nije mogla usporediti ovo stanje s prijašnjim doživljajima ranjavanja, prijeloma i raznih drugih primanja udaraca.
- Oh, puknut će mi glava - rekla je sa smrknutim izrazom na licu. Tek tada se jasnije sjetila najzagonetnijeg događaja u čitavoj onoj strci - Koji je ono bio vrag? Ono sa svjetlom i... ono, još nešto?
- Ne znam i trenutno me ne zanima - odgovorila joj je Dlora. Potom je iz unutrašnjih džepova svojeg kaputa izvadila dvije polovice polomljenog kipića. Pripojila ih je jednog drugome, kao u nadi da će ih neka čarolija opet spojiti.
Tenen je tek sada imala prilike vidjeti kako je izgledao Tarlaeth. Prikazivao je snažnog, dugokosog krilatog muškarca u halji koja mu je potpuno prikrivala noge. Postavljen je bio na ovalno podnožje. Ruke je položio na držak spuštenog mača, čiji je vrh oštrice također dodirivao podnožje. Iza leđa imao je krila, sasvim podignuta iznad glave, priljubljena jedno uz drugo. Bila su geometrijski savršeno precizno prikazana, sasvim simetrična. Prikaz lica bio je jednostavan, ali dojmljiv, s pogledom koji je promatraču neizbježno ulijevao poštovanje.
Najzanimljivije je bilo što se kipić razlomio u samo dva dijela, otprilike jednaka volumena, iako bi kod onakvog pada bilo očekivano da se odlomi, razleti i izgubi još nekoliko sitnijih krhotina. Ali ne, sve što je činilo Tarlaeth, nalazilo se u dvjema Dlorinim rukama.
- I o tebi ću razmišljati kasnije - nakon dužeg promatranja, ratnica je vratila komade kamena pod svoj kaput. Bijeg je tog trenutka bio od najveće važnosti.
- Zali su mnogo brža bića od nas. Mogli bi nas uhvatiti prije nego dodemo natrag na sigurno, u Ahleyn - zaključila je Tenen. No njezina kolegica imala je pričuvni plan.
- Jugoistočno odavde nalazi se velika močvara. Proteže se sve do Međuzaljeva. A Zali ne podnose vodu. Od tamo smo brzo u Prymoru - još jednom je Dlora zadivila mladu partnericu poznavanjem zemljopisa. I Tenen se prisjetila prikaza s karata. Zaključila je i sama da im je najpovoljnija varijanta bijeg prema zaljevu kojeg su dijelile čak četiri zemlje, među njima i divlji Ro-Oth, a i domovina njih dvije, Ahleyn.
Krenule su nekoliko trenutaka kasnije. Trudile su se ostaviti što manje tragova iza sebe, a opet biti što brže. Nadale su se da će Zali zaključiti kako su pobjegle onim istim putem kojim su i dovedene te da se neće sjetiti razdvojiti u više skupina za potragu.
Spuštanje s brežuljaka divlje planine prema močvari pokazalo se neugodnijim od uspinjanja na nju iz smjera Zalske šume. Zbog strmina i slabije utabanih staza, morale su prečesto usporavati. Bol koju je osjećala Tenen i nemogućnost normalnog korištenja desne ruke također su davali svoj obol poteškoćama. Starija kolegica morala je ići uvijek prva, i istovremeno paziti kod svakog opasnijeg komada puta kako se mlađa ratnica snalazi sa spuštanjem, nerijetko i ponuditi pomoć.
Nakon sata vremena naizmjeničnog hodanja i trčanja niz grbavi teren planine, primijetile su kako se okolina mijenja. Pojavile su se prve veće i zelenije biljke, kamenito tlo počelo se izmjenjivati sa suhom zemljom, a uskoro i s pomalo vlažnom.
Upravo u tim trenucima, kad su već u daljini ugledale prve velike lokve i visoke trave, iza njihovih leđa začulo se kotrljanje kamenčića s viših dijelova planina. Okrenuvši se, ubrzo su vidjele i prve siluete divljih humanoida kako spretno skaču s viših stijena na niže i ubrzano napreduju prema djevojkama.
Bili su još dovoljno daleko da ne predstavljaju opasnost još par minuta. No divlje urlikanje koje se moglo čuti već par sekundi nakon što su ih ugledale, davalo je jasno do znanja da su poprilično bijesni, u stanju punog ludila. Bilo ih je previše da bi ih Dlora mogla svladati sama, i pritom obraniti partnericu koja je bila nespremna za borbu.
Dlora je zato povukla Tenen za ruku:
- Brzo! Sad moramo dati sve od sebe da dođemo do vode prije nego oni stignu do nas.
Pohitale su najbrže što su mogle. Dlora je sada gurala svoju mlađu kolegicu ispred sebe, ne dopuštajući joj da uspori, ma koliko se umorno i bolno osjećala. Nije brinula niti da li će se ona ili Tenen spotaknuti o kamen ili okliznuti o stijenje. Najvažnije je bilo ugaziti u prve dublje dijelove Gralske močvare. Prve lokve već su se pojavljivale pod njihovim nogama, šiblje ih je sve više okruživalo, no bio je to još uvijek teren po kakvome su se Zali mogli kretati. A oni su svake sekunde bili sve bliži i njihovi su se vrisci mogli čuti sve bolje. Znale su da, ako ih tek jedan Zal dostigne i dohvati, za njih dvije je sve gotovo. Ako bi i svladale njega, ostali bi im već sljedećeg trena zarili svoje kandže i zube u umorna tijela.
Bolovi u izmorenim nožnim mišićima već su bili nepodnošljivi, disanje je postajalo sve teže i napornije. Divljačko glasanje i duboko dahtanje dolazilo je tik iza leđa. Najbrži među Zalima upravo je uhvatio snagu za skok na Dlorina leđa...
Upravo tada su djevojke ugazile u sasvim vlažno, blatno tlo, a samo par koraka kasnije se našle u mutnim, zelenkastim vodama močvare. Prvi Zal, zajedno s još nekoliko njih također je nogama zapljuskao po blatnom terenu, no pred samom vodom natjerao se naglo zakočiti. Nije više bilo čvrstog tla s kojega bi mogli dosegnuti dvije ratnice svojim udovima.
Bijesno su uzdisali, stojeći na jednom mjestu, mrko gledajući u ratnice. Njih dvije su se polagano udaljavale, čupajući stopala iz blatnog tla ispod vode. Dlora je išla pomalo unatrag, s isukanim mačem, za slučaj da koji od Zala ipak pobijedi svoj strah i ukorači u vodu. Ali naprotiv, zvijeri su stajale i dalje mirno, bez ikakve volje da barem divljanjem pokažu svoje nezadovoljstvo. Gutali su svijest o pretrpljenom porazu, šaljući tek pogledima mržnju i bijes, kao neku poruku koja je vjerojatno trebala značiti kako neće imati milosti prema njima ako ih ikad ponovno sretnu.
Zatim su se okrenuli i laganim korakom krenuli natrag prema brdima.
Čim je to primijetila, Tenen je stala, da prikupi barem dio izgubljene snage. Dlora je vratila mač u korice pa također počela smirivati tijelo. Pogledala je prvo na brzinu uokolo, sjetivši se da ni ovaj dio prirode nije bezopasan. Zatim je posvetila pažnju partnerici.
- Sada možemo usporiti. Više nećemo vidjeti ona stvorenja - tješila ju je, dok joj je pregledavala ranu. Izgled Tenenine ozljede poručivao je zapravo suprotno, nisu si mogle priuštiti veliko usporavanje, djevojci je trebao bolji medicinski tretman od onog koji joj je Dlora mogla u tom trenutku pružiti. Močvara je osim toga bila mjesto gdje se na ranu lako mogla navući kakva infekcija ili neka dodatna bolest.
Smanjeni oprez također nije dolazio u obzir, jer močvarne zmije i veliki gušteri mogli su ih iznenaditi iza svakog šiblja ili iz bilo kojeg mutnijeg dijela vode. Gralska močvara dobila je ime prema pticama koje u njoj nalaze glavno stanište u određenim dijelovima godine, a čije je meso jedno od omiljenih jela na Kontinentu. No te vode su bile jednako poznate i po divljim životinjama koje nitko nije imao želju niti jesti ni uopće susretati.
Sama voda imala je određenu posebnost, promatraču je mogla djelovati istovremeno i ružno i lijepo. Iz daljine se jasno mogla vidjeti neujednačenost. Dijelovi bogatiji visokim, debelim i čvrstim močvarnim travama imali su zelenkastu boju, koja se ponegdje prelijevala u smeđu, ovisno o količini mulja koji se podigao s dna. S druge strane, pojedini čišći dijelovi su naprotiv bili gotovo neprirodno plavi, bistri. Rijetko gdje se još mogla naći takva šarolika močvara.
Pružala se kilometrima u smjeru jugoistoka, baš prema Međuzaljevu, gdje se nalazio i grad Prymor, alejnska luka do kojeg su željele doći.
Poslije nekoliko minuta odmora, nastavile su dalje. Dlora je za početak dozvolila sporiji korak, no ubrzo se potrudila nametnuti ritam bržeg hodanja. Daljnji put je postajao sve teži, močvara sve dublja, a napredovanje sve sporije. Osjećale su ipak određenu radost zbog bijega od dlakavih divljaka, ali zadovoljstvo nakon rješavanja zalskog problema zamijenila je briga zbog svih ostalih koji su se nagomilali.
Iako nisu razgovarale, objema su se u glavama vrtjele i izmjenjivale slične misli: spoznaja o postojanju uljeza u palači, nedostatak informacija o tome tko bi to mogao biti, silan put koji će morati prijeći natrag do glavnoga grada, pitanje kako će uopće Waeryehenci reagirati na stanje njihove statuete nakon nezgode na Prokletoj planini...
No Dlorin je um najviše zaokupljao događaj, odnosno pojava u trenutku razbijanja Tarlaetha. Bljesak svjetlosti koji ih je oslijepio i nevjerojatni udar energije koji ih je sve onesvijestio. Sada je bilo jasno da je prošlost male statue zanimljivija nego što su mislile i da su u toj priči jedni od likova i čarobnjaci iz starih, skoro zaboravljenih legendi. S obzirom da njihov svijet nije poznavao niti jedno oružje ili spravu koja bi mogla proizvesti takvu blještavu pojavu, nije bilo dvojbe da se ovdje radilo o nekakvoj čaroliji. Samo su čarobnjaci poznavali magiju, a nikakva magija, barem koliko su one znale, nije bila viđena na kontinentu od njihova odlaska, još u davna vremena.
Dijelile su i ponešto bojazni od mogućih posljedica pojave. Kod Dlore je glavobolja potpuno prošla negdje usred one jurnjave prema močvari. Ostalih neugodnosti, osim velike izmorenosti nakon svih proživljenih akcija, nije osjećala. Tenen nije imalo smisla pitati osjeća li kakve druge neugodnosti koje bi mogle biti prouzrokovane neobjašnjivim događajem. Ona je bila već sasvim dovoljno iscrpljena zbog ranjavanja i trčanja u lošem stanju. Kako je vrijeme prolazilo, sve se jasnije vidjelo da ranjena mlada Ahlea sve teže napreduje, kako joj tijelo sve više klone prema vodi. Oči je sve teže držala otvorenima, pogotovo kada se počela spuštati noć.
Kad je mrak sasvim prekrio močvaru, Dlora je procijenila da se nalaze na otprilike pola puta od početka močvare do zaljeva. Bilo je izgledno da će ubrzo morati nositi Tenen, što joj nije ostavljalo mogućnost da na vrijeme reagira u slučaju da ih napadne neka močvarna zvijer. Tražila je komad kopna, barem djelić suhog tla na kojem bi se mogle odmoriti tijekom noći, ali baš niti jednog se nije moglo naći u vidokrugu mjesta na kojem su se tada nalazile. Sve je teže bilo naći i dovoljno plitkog područja za hodanje.
Odjednom se iznad njih začu lepet više krila. Pod slabom mjesečinom mogle su nazrijeti jato crnih ptica. Bili su to Grallovi, pernate životinje, velike gotovo poput odraslog čovjeka. Prva misao koje je njihova pojava kod Dlore izazvala, bila je strašna glad, na koju je do tog trenutka odbijala misliti, pored svih drugih teškoća s kojima se, zajedno s mlađom kolegicom, hrvala. Poželjela je da su ponijele lukove sa strijelama u ovu avanturu, tada bi mogle oboriti jednu od ovih životinja, očerupati je i ublažiti glad njihovim mesom, koje bi im u tim trenucima odgovaralo i sirovo.
Baš u tom trenutku jedna se ptica nenadano i naglo obruši prema djevojkama. Već sljedećeg trenutka pala je u vodu otprilike metar ispred djevojaka, prije nego je Dlora stigla uopće isukati svoj mač. Iscrpljena Tenen, s pogledom već duže usmjerenim samo prema dolje, nije niti primijetila da se nešto događa dok se nije začuo pljusak vode.
Tek kad je ptica izronila i preokrenula se na površini vode, djevojke su opazile da je ona pogođena strijelom. Tad je i Tenen izvukla svoje oružje.
- Ovo je moj ulov, da ne bi bilo zabune - začuju glas dalje od sebe, s desne strane. Među gustim šibljem, u potpunom mraku, ipak se mogla nazrijeti ženska silueta. Stajala je tamo djevojka Dlorinih godina, u visokim tamnim čizmama i s lukom u ruci.
Kad je načinila dva koraka prema naprijed, pod blago mjesečevo svjetlo, moglo se jasnije vidjeti da nosi opremu tipičnog alejnskog lovca na Grallove. Pored opreme, i spol je odavao da se radi o osobi iz njihove zemlje. Ostala kraljevstva nisu slala žene u lov, pogotovo ne u Ro-Oth.
- Što vi radite ovdje - doviknula je Dlora nepoznatoj djevojci. Vratila je mač iza leđa, a zatim prihvatila drugu ratnicu, vidjevši da ova gotovo ispušta mač i sprema se srušiti u vodu - Grallovi su južnije u ovo doba godine!
Nepoznata djevojka je također poletjela prema njima, čim je shvatila da je jedna od dvije ratnica ranjena. Obuhvatila je Tenen oko struka i potpuno preuzela njezinu težinu.
- Moj čamac je tamo, u šipražju, na samo par koraka.
I zaista, u jednom malenom dijelu močvare, potpuno prekrivenom visokim stabljikama močvarne trave, na kojeg djevojke inače sigurno ne bi obratile veću pozornost, nalazio se vješto naguran i skriven poveći čamac. Čim ga je djevojka izvukla malo van. vidjelo se da je natrpan svime što je potrebno za višednevni boravak u močvari, hranom, odjećom, čak i priborom za liječenjem mogućih rana i ozljeda. Prednji dio bio je već popunjen s desetak usmrćenih Grallova.
- Ja ću joj se pobrinuti za rane, imam trave koje će siguno pomoći. Vi se poslužite jelom, ostalo mi je još poprilično zasoljenoga mesa, a ni povrće nije sasvim izgubilo svježinu, iako sam ovdje već pet dana.
Iako ju je strahovita glad gotovo tjerala da divljački nasrne na hranu, Dlora je ipak zadržala manire i pažljivo nožem odvojila komade hrane koje je predvidjela za ranjenu partnericu, a zatim pripremila dio i za sebe. Hrana je bila zbilja ukusna i stručno spravljena, dovoljno da u njoj uživa i sasvim sita osoba.
Dok je žvakala veći komad suhe svinjske šunke, Dlora se pogledom duže zadržala na bogatom ulovu s prednjeg dijela čamca. Djevojka to opazi pa se nadoveže na Dlorino ranije pitanje:
- I ratovi su južnije u ovo doba godine. Vjerojatno to ne znate, ali Grallovi zbog ratnih strahota već godinama radije ostaju ovdje u močvari nakon razmnožavanja, nego što migriraju u Ahleyn i ostale toplije krajeve. Sve ih je manje kod nas u zemlji. Uvijek su se sklanjali što dalje od ljudi, od gradova i cesta. No bitke se vode na livadama i u šumarcima, njihovim prirodnim staništima. Zato znaju ovdje ostajati i po cijelu godinu. Neprirodno je, znam, ali tako je. Zbog toga se i sve više lovaca odlučuje na lov u ovim krajevima i kada nisu najtoplija razdoblja. Što nam drugo preostaje?
Iako su joj riječi, a i njihov ton, bili puni nezadovoljstva i razočaranja stanjem koje opisuje, izraz lica i položaj tijela ove djevojke slao je sasvim suprotnu poruku. Radilo se o samouvjerenoj, hrabroj, iskusnoj i snažnoj osobi kakve se među ljepšim spolom odgajalo samo u Ahleynu. Dlora je procijenila da je djevojka na prijelazu iz dvadesetih u tridesete godine, da pripadaju otprilike istoj generaciji. Znala je da se radilo o iznimno važnoj osobi za svoje mjesto, koja zajednici sigurno pridonosi na više načina, čim se nije nalazila na ratištu u ova vremena.
Njihova domovina temeljila je svoju snagu i stabilnost na punom iskorištavanju svih kvaliteta koje u sebi nose žene. Osnova Ahlea filozofije bilo je vjerovanje da su ženske vrline daleko veće od onih koje mogu pružiti muškarci. Sve muške prednosti smatrale su se dvosjeklim mačem, vjerovalo se da u jednakoj mjeri mogu pridonijeti boljitku, ali i biti na štetu zajednice.
Zato se muškarce na sve načine i bez skrivanja sputavalo u napretku, smirujući one pretjerano ambiciozne i ponekad vrlo brutalnim metodama. Djevojčice se, sasvim suprotno, motrilo od najranijeg djetinjstva i pokušavalo precizno procijeniti koje su među njima najbolje, koje su one što posjeduju očite kvalitete i talente u bilo kojim područjima. Njih se nije libilo, po potrebi, i odvojiti od njihovih roditelja i priključiti razvojnim institucijama jer većina takvih škola je djelovala u određenoj izolaciji. U njima su djevojke bile odvojene od ostatka društva sve do pred punoljetnost. Čak i za društvene djelatnosti poput lova, mlade stanovnice Ahleyna su odlazile u specijalizirane škole. Napuštale svoje zajednice na tri godine, da bi se vraćale sa savršenim znanjima i vještinama u aktivnostima koje su se od njih očekivale.
Aleanska ratnička škola predstavljala je vrhunac u korištenju takvih metoda usavršanja ženskog stanovništva. No za muškarce nije bilo mjesta niti u njoj, ni u bilo kojoj od ostalih institucija za razvoj i usavršavanje. Oni su mogli u najboljem slučaju doživjeti da budu pomoćnici ženama koje su završile te škole. Zbog toga je Ahleyn povremeno doživljavao bune muškog stanovništva. One su uglavnom bile loše organizirane i pripremljene, kratke i s lakoćom gušene. A zbog zauzetosti ratom, zadnjih godina i vrlo rijetke.
Kad je usnuloj Tenen zavila rane, pokazavši i u tom poslu zavidno znanje, vlasnica čamca nastavila je sa svojom pričom o Grallovima.
- Jučer sam primijetila brojnije prelete jata s juga u ove krajeve. Kao da se i oni koji su prije nekoliko tjedana odlučili ponovno okušati svoju sreću na jugu, sada ponovno bili prisiljeni na povratak.
Ove su riječi Dloru naglo zabrinule.
- Molim? Što želiš time reći? Da su ponovno počele borbe? Želiš reći da je primirje prekinuto? - ratnica krene nizati pitanja s vidljivim uzbuđenjem.
- Ne želim ništa reći. Samo prenosim što sam vidjela.
Dlora se već dugo bojala da bi se ovo moglo dogoditi. Preleti ptica nisu mogli biti nikakvo jamstvo, no Dlora je i otprije smatrala primirje previše krhkim, zbog čega je i gradila detaljne planove za protuofenzivu u zadnjim danima koje je provela na ratištu. Ti su planovi sada vjerojatno propali, a opasnost od konačnog poraza postala je sasvim izglednom. Najmračniji scenariji počeli su se ostvarivati, a jedina nada u uspostavljanje čvrstog i trajnog mira slomila se zajedno s kipićem čija su se dva dijela sad nalazila u džepovima Dlorine jakne.
Pitala se što im uopće u tim trenucima preostaje. Imale su napokon prijevozno sredstvo za siguran povratak u Ahleyn, pristajanje u međuzaljevsku luku Prymor, no nastavak puta odande do glavnoga grada predstavljao je, pod novim okolnostina, sljedeći teški izazov. Dijelovi glavnoga puta koji je povezivao dva grada bili su u rukama neprijatelja, a i ostale, sporedne ceste bile su pod okupacijom ili opsadom. Improvizirani zamjenski putevi koje su alejnci bili prisiljeni probiti tamo gdje ih nikad nije bilo, po neobrađenim nizinama, zaraslim šumarcima i močvarnim područjima, činili su svim građanima put mnogo dužim i napornijim.
Dlora je razmatrala i mogućnost povratka na samo bojište, priključivanja njihovim snagama, i to preko neprijateljskog teritorija. Alejnskoj vojsci već u tim trenucima svaka je, pa i najmanja pomoć, sigurno bila potrebna. Nakon ponovnog stupanja na još slobodni teren i u redove svoje vojske, imala bi mogućnost poslati po nekome statuetu kraljici u Blyst, zajedno s objašnjenjem što joj se dogodilo. No takvu akciju nije smatrala najboljim rješenjem, nije mogla znati što bi se dogodilo ako bi ih neprijatelj zarobio i pronašao slomljeni sveti artefakt u njihovom posjedu. Osim toga, smatrala je da je njezina osobna dužnost dostaviti kraljici Tarlaeth i iznijeti joj objašnjenja, prepričati nemile događaje. Možda čak i preuzeti novi zadatak, pronaći s kraljicom i Vrhovnim vijećem Ahlea reda novo rješenje za naoko bezizlaznu situaciju koja je njihovu zemlju zadesila.
Šutjela je nekoliko sekundi, gledajući smrknuto u smjeru jugozapada. Nakratko je pomislila kako je zbilja svejedno što će sljedeće učiniti, kako joj je najbolje sjesti u močvaru i ostati tu. Hraniti se komarcima i žabama, pustiti da se sve ostalo nastavi događati bez nje, kad sve što je ona dosad pokušala učiniti za sprečavanje zla nije urodilo plodom. Skriti se od rata, poput Grallova, zanemariti dužnosti, kad joj sva ona vrhunska obuka i veliko iskustvo nisu pomogli da spasi svoju zemlju i narod.
Nije to, naravno ozbiljno mislila. Takve su misli bile upravo onaj potreban predah koji je omogućio dozrijevanje nove, potpuno lude i odvažne ideje. Naglo je okrenula pogled ulijevo, prema jugoistoku.
Odlučila je da će izlaz iz čitave bezizlazne situacije potražiti tamo gdje ih najmanje itko očekuje.
* * *
Dugim hodnikom dvorca na Otoku magova odzvanjao je zvuk Declaviusovih čizama. Jedan od najmlađih čarobnjaka na otoku brzim korakom hitao je prema prema velikoj obrednoj dvorani zamka. Nije se mogao sjetiti kad je posljednji put bio toliko uzbuđen, možda je proteklo i desetak desetljeća. Glasine da je odabran doprle su i do njega.
Gradnja dvorca bila je jedno od prvih njegovih sjećanja iz djetinjstva, bilo je to prije nekoliko stotina godina, a sad je bilo izgledno da će biti prvi koji će ga napustiti. Gotovo svi ostali magovi su snažnije pamtili Kontinent, no to ih nije spriječilo da ipak izaberu njega. Nije ga to čudilo, nikad se nije sramio priznati da se smatra čarobnjakom s najviše energije i potencijala, najboljim među njima, možda s izuzetkom kojeg od najstarijih i najiskusnijih. Njegova mladenačka energija bila je prednost u odnosu na starije, one koji su posjedovali bolje poznavanje Kontinenta. Ambicioznost, vječna želja da bude najbolji i stalna sposobnost da se iskaže u cjenjenim osobinama poput podlosti, bezosjećajnosti ili osvetoljubivosti, stavljali su ga u prvi plan ispred drugih mladolikih magova.
U obrednoj dvorani, pokraj južnog prozora stajao je predsjedavajući mag, u društvu još nekoliko najuglednijih kolega, uživajući u pogledu na more iza kojega su se nalazile zemlje koje su magovi davno napustili. Poneki od njih osvrnuo se čim je Declavius ušao u prostoriju, no većina je i dalje opijeno zurila kroz prozor u daljinu. Declaviusa takvo ponašanje više nije čudilo. Otkako su osjetili razbijanje čarolije i nestanak čarobnog bedema nad Kontinentom, magovi su pokazivali znakove zbilja djetinjastog, razdraganog ponašanja. Neki su djelovali kao da žele istog trena poletjeti prema jugu, no zadržali su dovoljno opreza da ostanu prizemljeni.
- Napokon smo dočekali dan nakon kojeg se ponovno možemo vratiti na Kontinent i započeti svoju osvetu - predsjedavajući je napokon pokazao da je svjestan Declaviusove prisutnosti. Započeo je govor ne odvraćajući pogled. Drugi magovi oslobodili su mu prostor pa je mladi čarobnjak prišao bliže i usmjerio pogled kroz isti prozor - No prije povratka moramo se potpuno osigurati. Prokleta Yaraelova statueta mora biti potpuno uništena, jer njezinu je moć još uvijek moguće povratiti.
Stari čarobnjak stavi ruku na Declaviusovo rame:
- Odabrali smo tebe, Declaviuse, da odeš na Kontinent i onemogućiš, uništiš predmet čije ime ne izgovaramo, a koji je jedina obrana ljudi od naše osvete.
Declaviusovo lice ozarilo se od sreće. I sam je, poput svih ostalih magova, osjetio na daljinu da se dijelovi slomljene skulpture nalaze u posjedu dvije snažne i vrlo sposobne osobe. Ali to ga nije brinulo, znao je da se niti jedan pripadnik reda magova nema razloga bojati nijednoga čovjeka na ovom svijetu.
Pola sata kasnije, praćen pogledima svih magova s obale njihovog otoka, Declavius je letio na krilima ledenih vjetrova, preko Čarobnog mora na jug prema kontinentu.